Ponekad se jednom slikom može zamijeniti tisuću riječi. U to sam se opet uvjerio prošle nedjelje. Taman bješe par minuta do četiri sata popodne, ja se uključih, nakon kratkotrajnog zadržavanja na graničnom prijelazu Doljani, na hrvatskoj strani granice, lagano u omanju kolonu automobila koja se postrojila s namjerom čim prije ući u Bosnu i Hercegovinu.
I taman što se ispred mene našlo još samo pet, možda šest automobila, pored nas prođe skupina motorista, naravno sve u namjeri da prije svih nas dođu do onog kontejnera u kojem sjedi naš granični policajac. E, sad, zovite to solidarnošću ili nekim nepisanim pravilom, ali čini mi se da nitko od nas nije imao ništa protiv da se motoristi uguze prije nas i prijeđu u jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu.
Da budem iskren, narednih par minuta sam više čačkao oko mobilnog aparata, ne bih li prebacio internetski promet sa Simpe na Eronet, ali dosta brzo smo opet "o'čepili", motoristi prošli, a mi bijedna čeljad u autima opet došla na red.
Nemam se što žaliti, čekanje nije bilo ni dugo, a ni neugodno, kad sam došao do onog kontejnera, osim što sam pomislio, Bože me sačuvaj, pa kako je moguće da tu, na najfrekventnijem prijelazu prema jugu još uvijek imamo jebeni kontejner, sve drugo je bilo u najboljem redu. Granični policajac fin i uredan, učtiv i očito bez namjere da ikoga puno smara. Dobar dan, dobar dan, dokumenti, u redu je, hvala, doviđenja i sretan put…
No, u sekundi primijetih, na drugoj strani ceste, ma ni par metara od bijelog kontejnera, parkirali se oni motoristi i vidim sišli s motora i nešto oko njih rade. Malo bolje pogledam, kad oni uredno i ničim ometani preljepljuju registarske pločice!
Oni, tako mirno i staloženo i očito već rutinirani u tome, preljepljuju samo tri broja, tako mi se učinilo. Potpuno zatečen, makar kod nas po Mostaru možeš vidjeti neregistrirane motocikliste i razne "doktore" prometnih prava kako jašu na dva kotača s kirurškom maskom, naravno ne na licu, nego preko registracije, ja doslovce protrljam oči. Sve pitam suprugu da me uštine, ali i ona ne zna bi li plakala ili se smijala.
Ponavljam, motoristi, samo par metara udaljeni, doslovce možeš pljunuti iz kontejnera na njih, bez ikakvog straha ili ikakve znake stida, srama i bojazni, prelijepiše registarske oznake, kao da je to najnormalnija stvar u svemiru.
U Hrvatskoj su, očito, vozili regularno, nije im to palo na pamet, ali čim su ušli u domovinu, koja je vazda na meti raznih agresora koji joj ne daju da ide naprijed, pa makar samo prvih par metara od graničnog prijelaza, oni su postali nepoštivači zakona i svjesni kršitelji pravila.
I, što mi je najgore u svemu, hajde da su to uradili nakon par minuta vožnje, negdje u Višićima ili Čeljevu, nego odmah, ali doslovce odmah iza granice, na mjestu koje je, valjda, još pokriveno kamerama, i u vidokrugu graničnih policajaca! I nikom ništa. Naravno. Slijepa naša domovino! Tako nam je sve. Nit' vidimo, nit' čujemo, nit' nas zanima…
Rekoh ženi, ostavljajući granični prijelaz Doljani iza sebe, ostavljajući i one motoriste iza sebe – vidjet ćeš, maj darling, kad nas negdje usput velikom brzinom preteknu preko pune linije. Jer, prelijepiš registraciju i možeš u Bosni i Hercegovini, što hoćeš. Gurneš je pod sic da se ne vidi ili skineš skroz, svejedno. Ovu zemlju, koju dušmani na dnevnoj bazi razdiru, teško mogu spasiti ljudi dobre volje.
A motoristi su, makar je teško u ovoj zemlji to saznati pogledom na osnovu i netaknute, a kamoli prelijepljene registracije, iz grada koji se diči piramidama, a ne nekog nonomo grada šumskog ili kamenog prefiksa. Ako je vjerovati majicama pojedinih među njima, to su ljudi najbolje od svih dobrih volja.
I, znam da niste sumnjali, par desetaka minuta kasnije, vozimo kroz Žitomisliće, fina se kolona automobila uhvatila, uostalom, vraćamo se sa možda i zadnjeg finog morskog vikenda, a oni motoristi se pojaviše i prestigoše nas preko pune linije, neki i posred onog raskrižja za Biletić Polje i dalje za Čitluk. Fali pokoja kaciga, ali ljepljiva traka postojana.
A meni ostade još jedna slika za uspomenu i dugo pamćenje. I zapis o zemlji kojoj, ako ćemo se ovako igrati, spasa dugoročno nema. Jer zakoni su se počeli tumačiti proizvoljno posvuda i u svemu. Od prava na zemlju, preko prava na prostor ili prava na gradnju, pa sve do prava da kradem, lažem ili huškam, pa do prava na vožnju kako mi je ćeif. Sve kako je kome milo.
A ja vam i dalje pišem. Makar jedna slika govori više od tisuću riječi. Ali, morate mi vjerovati, jer ja sam papak koji još uvijek želi poštovati zakone, norme i pravila. I još uvijek mi znakovi nešto znače. Znate, naravno, onaj da je zabranjeno fotografirati u zoni graničnog prijelaza, kao što znate da je zabranjeno koristiti mobitel, pogotovo za fotografiranje u vožnji.
Ali, u zemlji u kojoj se snimaju dok voze nogama, jure pritom triput brže od zakona, obaraju rekorde u bahatosti i ne jebu radare običnom srebrnom ljepljivom trakom ili još običnijom korona maskom, ja sam papak. U zemlji u kojoj glupost, bahatost i nemar ubijaju, ja sam papak. A, sliku papka imate u pročelju ove kolumne.
Slika, kažu, govori više od tisuću riječi. A najgora stvar u cijeloj priči je što ni slika u ovoj zemlji ne pomaže, ako dvije riječi ispod nje nisu one prave.
Jašta radi.
