Nisam siguran da ćemo to za naših života još jednom doživjeti. Nisam siguran da ćemo ikada u trenutku objave nečije smrti na ovim prostorima imati jedan tako jedinstven stav oko nečijeg lika i djela, kao što je to bilo prekjučer, kao što je to i danas, nakon vijesti o odlasku velikog pjevača.
Ranjena Bosna i Hercegovina, u kojoj razne politikantske kreature, kako unutarnje, tako i vanjske, uporno tim ranama ne daju zacijeliti i pritom jednako uporno gase čikove na ono malo zdravog tkiva, konačno je dočekala složno i međusobno razumijevanje oko jedne stvari. Otišao je Halid. Sve drugo u tom trenutku nije bilo bitno.
Prava šteta je da je tomu razlog nečija smrt, ali i ako je isključivo zbog toga, a jest', onda je to dokaz kolika je ljudska veličina bila u pitanju. A, s obzirom na sve što se u ovoj zemlji događalo, što se događa, i što će se, nažalost, još dogoditi, imati konsenzus oko nečega ravno je čudu – a pravo čudo bio je čovjek koji je, očito, dirnuo tolika srca, da i ona najtvrđa pustiše emociju. Nema tko nije objavio status, članak, sliku, sjećanje…
I ne samo Bosna i Hercegovina, u kojoj su ljudi zaboravili kako bi fino bilo pokatkad razumjeti onog drugog, a ne samo augmentativno voljeti sebe, nego i Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Slovenija – cijela regija, bivša Juga, koja se toliko u međuvremenu međusobno zamrzila da se i dalje pitanje etničke ili vjerske pripadnosti postavlja kao osnovno eliminacijsko pitanje za bilo kakvu dalju konverzaciju, mjerenje i poštovanje, ovih se dana unisono opraštaju od čovjeka koji je pjevao jezikom kojeg su svi razumjeli, čak i ako nije pjevao na njihovom jeziku.
Danas, sa četrdeset pet godina naknadne pameti, evo, nisam više siguran da su, iako su tad isplakali potoke suza, što pred kamerama, što pred susjedima i članovima obitelji, ljudi tog četvrtog petog bili iskreniji. Ili, barem, prirodniji u iskazivanju sućuti. Svi koji su u međuvremenu otišli gore uglavnom su ispraćeni uz mnogo sukobljenih mišljenja, jer kroz gadna vremena teško se moglo proći neopredijeljen ili neokrznut. Jedni bi slavili velikana, drugi mu pljuvali ime, lik i djelo, treći bi mi dizali spomenik, četvrti gurali pod noge kao otirač. Možda i postoji pokoji primjer, par mi ih pada na pamet, ali nijedan nije imao ovoliko golem demografski zahvat kao rahmetli Halid. Ili nisu otišli u ova grozomorna vremena kad i najveća ljudska uš ima jednak pristup i mogućnost da iznese mišljenje.
Da, vrijeme od nas nije napravilo bolje i poštenije suce. Društvene mreže stvorile su od nas hejtere ovisne o mržnji i nitko nam ne može biti dovoljno dobar da na njemu ne istresemo sve svoje frustracije. No, 'ko bi rek'o, čuda da se dese…Halid je uspio ono što je do danas bilo nemoguće. Svi kao jedan, bez obzira piše li iz Zagreba, Splita, Banjaluke, Mostara, Šapca, Beograda, Sarajeva, Podgorice. Piše li odavde ili iz zavjetrine tuđine. Navija li za Zrinjski, Velež, Sarajevo ili Želju, Borac, Hajduk, Zvezdu, Dinamo, Partizan ili koga već.
Istina, pojavljuju se već danas tu i tamo, zamjeraju Halidu štošta pojedinci puno lošiji od njega, u potrazi za svojih par minuta slave. Srećom, u pitanju su uglavnom rubne pojave koje si pridaju veću važnost nego će im je onih par sličnih njima ikada dati. A ogromna većina i dalje piše iz dubine srca, kao da im je otišao najmiliji.
I nema kraja pričama o ljudskosti, jednostavnosti i skromnosti. Nema kraja štorijama o iskrenosti, toplini i druželjubivosti. Ne prestaju sjećanja na pomoć u nevolji, topli stisak u studena vremena i humanu gestu u trenucima beznađa. Na običan poziv u sitan sat koji daje snagu kao tri hidrocentrale. Kao podsjetnik da nam tako malo treba da budemo bolji ljudi. Jednostavniji ljudi. Lakši ljudi.
I ne prestaje pjesma. To je najvažnije. A dok je pjesme, ima i nade. I, golemo, nikada nije ta pjesma bila moj đir, niti moj namjeran odabir. Ali lagao bih vam kad bih rekao da mi ne bi bilo lijepo kad me zatekne baš kad je vrijeme, u društvu koje otvara srca da im uđe pjesma posred grudi i kad sam taman i ja toliko otvoren da me dotakne gdje treba.
Kao što me je dotaknulo to što je u čitavom ovom nevremenu postojao čovjek koji je, bar na tren, uspio ispraviti sve naše Krive Drine i izazvati istu emociju među toliko isforsiranih razlika. A da mu to uopće nije bila namjera. Njegova namjera bila je jednostavna. A uloga maestralna.
Eh, kad bi barem pola onih koji lijepo pišu ovih dana barem zadržalo tu emociju, pa da što duže mogu izdržati barem pokušaju biti ljudi kakav je bio Halid Bešlić. Iskreni. Jednostavni. U pobjedi niski, u porazu visoki. Tako sjajni, a tako obični.
Eh, kako bi ovdje bilo lijepo i kako bi Halid bio ponosan. Da život ovdje postane pjesma.
