Trideset ili trideset pet godina strašno je puno vremena. Djeca rođena prije toliko godina danas su, vjerojatno, već roditelji. Vjerojatno su preko leđa prebacili nekoliko kredita, promijenili nekoliko auta, možda odavno već grcaju u stambenom dugoročnom.
Nekada razigrana dječica prošla su u međuvremenu kroz dugi proces školanja. Namjerno ne kažem školovanja, jer teško je odvagnuti koliko školovanje danas presudno utječe na životni poziv. No, proces se mora proći, jer nije škola samo učenje, dug je to proces sazrijevanja unutar razreda i oko zgrade. Na ulici, na igralištu, pred pločom. Ponekad ni sami nismo svjesni koliko odluke tokom školskih dana utječu na kasnije živote bivših đaka. A, očito, sudeći po tome kuda školstvo ide i kako je devalvirano sve po tom pitanju, nikoga za to ne boli uho.
Nekada simpatični mališani nabacili su u ovih trideset godina ožiljke života. Pustili se stomaci, podbradci i strije, već se nazire ćela, izgubio se sjaj u očima i osmijeh na licu zamijenjen je linijom brige. Zdravstveni bilten polako zalazi u crvenije područje. Sve je više parametara na koje treba pripaziti. Manje soli. Manje masnog. Manje gaziranog. Manje šećera. Eto, veliki, odrasli ljudi.
Neki su sretno oženjeni. Neki su već upoznali nesreću. Neki su još uvijek slobodni, samim tim sigurni da su mladi. Neki već misle da je ono najbolje prošlo. Neki misle da najbolje tek počinje. Tek im je trideset i nešto. Život je danas dug, uz malo sreće, tek trećina je prošla.
Oni, rođeni devedesetih, kao i oni mlađi od njih, djeca novog milenija, zapravo se ni po čemu ne sjećaju Jugoslavije, makar i dalje, ali nekako sve manje i manje nego prije, čuju o njoj. Sve manje je onih koji im uopće o toj zemlji mogu pričati iz prve ruke, a da pritom ne pričaju tuđa sjećanja, prepričavaju stoput ispričane postove s facebooka ili sole koliko se priča posoliti može. Jugoslavija je njima nešto bivše i pojam „ono vrijeme“ mutno im je poput izraza „kakve je nekad kupleraje Pešta imala“.
Oni su rođeni u ovoj Bosni i Hercegovini. Oni Olimpijadu iz osamdeset četvrte ne razumiju, ni njezinu veličinu, a ni značaj. Oni tu i tamo slušaju, ali teško stavljaju u kontekst pjesme koje im stariji nazvaše ex YU Rock. Ne kuže zapravo većinu fora iz onih Nadrealista i teško im je skužiti što je tako golemo u pjesmama o Šekiju, Hasetu ili Radosti prvog žita. A kamoli o Hajle Selasiju, Avdiji, Abidu ili Drugu Radivoju. Zapravo, slabo kuže i Guzonjinog sina, a ni malu priču o velikoj ljubavi – Aerodrom u Čitluku? Ja, i?
Zapravo, ne kuže ni rat. Iako su odrasli okruženi definicijama svega oko sebe u srži kojih je vazda rat i stalno im se stvari definiraju ratom. Današnji trideset petogodišnjaci rata se sjećaju vrlo slabo ili nikako. Oni od trideset nikako. Oni mlađi ga znaju iz svakodnevnih priča. Svi oni vjerojatno misle kako stariji bez rata i priče o njemu ne mogu. Kao riba na suhom bi ostali da im se nekako izmakne. Pali bi k'o stablo kojem se osuši korijenje.
No, nisu li korijeni na kojima su ovi tridesetak godina mladi rasli danas jači i krošnje zelenije i raskošnije neko ikad prije? Propitkuju li oni ispravnost svake istine iz minulog rata, jogune li se i pokušavaju razumjeti i one druge? Postoje li, uopće, u njihovoj blizini, u njihovoj svakodnevnici, u njihovim planovima, oni drugi? Ili smo si i tu dva, tri svijeta različita?
Većinom, kladit ću se, uvjereni su da stvari ovako oduvijek stoje. Kao što sunce izlazi i zalazi, ovako se oduvijek ovdje snalazi. Ovako se oduvijek živi. Mi tu, oni tamo. Mrze njih, one druge. Javno možda i ne, možda je mržnja prejaka riječ, ali u kući uvijek zaliju nelijepo mišljenje o njima. Uostalom, što bi ih trebalo razuvjeriti? I ne sjećaju se vremena prije gradskog derbija, u njihovom svijetu, a taj svijet traje čitav njihov život, vazda su bili Zrinjski i Velež. Mostar je čitav njihov život ova i ona strana grada. Kad im kažeš da je nekad bilo drugačije, to prihvate, ali teško shvate, jer oduvijek grad gledaju iz jedne perspektive.
Uostalom, perspektivu im je ugradila obitelj, šira društvena zajednica, stekli su je kroz školovanje. Odvojenost je njima posve normalna. Sastavljenost im nije mrska, ali razlike su postavljene k'o mine u minskom polju. Danas ti se čini da je sve to ravna zelena poljana, već sutra može biti polje smrti. I stariji su im prenijeli svoja razočarenja, pa je lakše poći putem da se s onim drugim ne može. Osim ako nam ne priznaju. I prihvate naša pravila igre. I budi ono što im mi kažemo da jesu.
Generacija odrasla u ovakvom društvu tek sad stupa na scenu punim plućima. Oni šezdeset i neke, pa i sedamdeset neke već se povlače, vuku ih priroda i mjesta daleko od vreve, tjeraju ih hernije na želucu i trigliceridi. Ona pedeset i neka Balaševićeva odavno kopni, a osamdeset i neko godište već teško podsjeća na ove rođene devedesetih, jer malo je onoga za što se iz ranog djetinjstva još mogu uhvatiti.
Što će nam ponuditi generacija koja se ne sjeća „onih vremena“, koja ne pamti rat, ali ga se rado prisjeti svake godine iznova, po stotinu puta (hvala starijima što oproste, ali nikad ne zaborave) i kojoj je ovo vrijeme, ova situacija, koje neki stariji još često nazovu nenormalnom, ludom i groznom, zapravo normalna, realna i jedina istinita? Kad oni upadnu u kalup hoće li imati grižnju savjesti? Hoće li htjeti biti odgovorni? Savjesni? Pošteni? Čovjekoljubni? Jesu li tako naučeni ili da igramo na kartu sukoba generacija?
Ili će samo popuniti numerirane i slovima B, H i S označene stolice javnih poduzeća, javne uprave, javnih društava i koječega javnog, a tako tajnog? Hoće li samo nastaviti biti sasvim normalni i u prirodnom okruženju vazda istih vrijednosti koje su tu čitav život, i dalje bacati smeće na gomilu, bez razvrstavanja?
Hoće li generacije koje nisu uspjele upoznati običaje, praznike, jezike, čak se nisu naviknula ni na imena drugih, uspjeti ono što nije pošlo za rukom onima koji se sjećaju da može i drukčije? Može li se gumicom prebrisati odvojenost, sistemska, ali uobičajena? I tako prokleto normalna.
Hoće li ne baš najbolji, ali zato uporni školski sustavi uroditi razlikom skupova velikom poput Bosne i Hercegovine, pa kako god da bile nenacrtane granice unutra. Ili će na kvotu 1.05 ipak doći do kopernikanskog obrata i youtube, tik-tok, narodna, trap i iste životne furke i interesi ipak na kraju nadvladati zakon 35-godišnjeg mrijestilišta u kojem su male ribice stasale u velike ribe plutajući svaka iza svoje mreže?
Hoće li oni tražiti nenormalno pored toliko njima normalnog? Hoće li oni pokušati mijenjati ono što je već jednom promijenjeno? Ili će se uklopiti, jer uklapanje u okoliš osnovna je značajka sigurnog i dugog života kako u zemlji, tako i na zemlji. A ova zemlja takva je otpočetka. Još od Velikog praska.
