Zbilja mi nekako bude milo kad se dogodi da mi danima nakon neke kolumne ljudi pišu ili me jednostavno zaustave na ulici da popričaju o temi kolumne, da nešto dodaju ili spomenu iz vlastitog iskustva.
Ne znam koliko je to ofirno spominjati, ali ljudi mi prvo pohvale tekst ili čestitaju na sveukupnom radu i djelovanju. Što, da se ne lažemo, prija. Pogotovo ovi što mi prilaze na ulici, što se sretnemo u redu na kasi ili šalteru banke, kafiću ili bilo gdje se ljudi već susreću, vrlo prijatno porazgovaramo i uvijek si proširimo vidike.
Ovi što mi pišu već znaju biti i nešto kritičniji, ali sve u granicama dijaloga. Jer su svi, dabome, pod svojim imenom i prezimenom. Što nas dovodi do zaključka da su ljudi izgubili sposobnost civilizirane komunikacije i dijaloga samo ako ih štiti neka vrsta anonimnosti ili fizičke daljine. Drugim riječima, dajte ljudima da komentiraju skriveni iza lažnih imena ili sa sigurne distance i vidjet ćete kakvog sve smeća ima. Ali, zaključiti na osnovu takvih da smo svi nadrkani, zli i oholi bezveznjaci, to bi bilo zbilja pogrešno.
Kultura dijaloga dijelom dolazi i iz respekta, nekog (straho)poštovanja ili jednostavne svjesnosti da ti na svaki povišen ton može biti uzvraćeno. I na spoznaji da se dobro dobrim vraća, a zlo se zna naplatiti na licu mjesta i to s kamatama. Ono što nam općenito nedostaje je kultura dijaloga i, čak kulturu na stranu, dijalog sam po sebi. Ovo što su nam omogućile društvene mreže je đavolja bašta u kojoj klijaju divlji pogani plodovi, a kultivirane sorte gube bitku u prostoru.
Nego, zadnja kolumna bješe o onom kvadratu stambenog prostora od 5000 maraka. Zapravo, taj famozni kvadrat bješe tek lajtmotiv za ono što mi je bila prava tema kolumne – prati li Mostar svojom infrastrukturom, unutarnjim uređenjem i planiranjem tu cijenu stanovanja? Dakako, isto pitanje ostaje stavimo li ga u kontekst sve skuplje cijene rentanja stana ili izgradnje kuće.
Hvala nekolicini onih koji su mi ukazali na ono što zbilja formira cijenu kvadrata na tržištu i da Grad s tim nema ništa. Slažem se da nema, tržište je posve autonomno, a ulaganje u nekretnine onima koji imaju novac u ovoj zemlji isplativo i rijedak načim kojim mogu oplemeniti vrijednost novca. No, rekoh, nije mi ni na kraj pameti bila ideja da osporavam cijenu kvadrata, makar bi se i tu moglo još štošta reći.
Mene zanima, između ostalog, kako je moguće da 5000 maraka ne povlači za sobom širenje ulica između novogradnji, planiranje novih komunikacija i parkinga, nego je posve normalno da zgrade niču na mjestu nekadašnjih privatnih kuća koje su ionako išle do margina i još normalnije da se zgrade, recimo, priključuju na postojeću kanalizaciju, pa deset ili dvadeset stanova sere i piša u istu "roru" u koju je, dok je tu bila kuća, srala i pišala jedna jedina obitelj.
A to su teme o kojima se mora razgovarati uvijek i iznova, jer će stanje postati neizdrživo, ako već nije. No, kako bi rekao jedan moj poznanik, mrke ploče su nas posve izbezumile.
Buljimo u ekrane mobitela (to su te mrke ploče) i trujemo se temama mamilicama oko kojih se svađamo, jedni drugima psujemo, vrijeđamo se na nacionalnoj osnovi i zauzimamo stavove bez dubljeg promišljanja, navijački nepametno i životinjski krvožedno. Hipnotizirani naslijeđenim i vazda ponavljajućim temama ne vidimo ono što nas zbilja treba zanimati.
Oko grada u kojem ljudi cjelodnevno zure u mrke ploče u potrazi za najzgodnijim mjestom za istresanje frustracija nije ni čudo da se, poput crne mambe, obavija čudovište s krljuštima od uredno posloženih mrkih ploča. Dok narod dangubi oko navijanja za Mevlanu ili HNK, uredno zauzimajući mjesto na svojoj tribini, akcija je tamo gdje se s tribina ne vidi.
I to je sve što ću vam reći. A vi kako hoćete. Ja sam ionako zadovoljan. Mostar, kakav god da jest, bolji je nego je mogao biti. Ali, istina, mora biti bolji nego je sada. A za to bolje prvo moramo naučiti ponovo razgovarati. I naučiti iznova što su nam stvarni i, gle čuda, zajednički interesi. Ali ja vam tu ne mogu puno pomoći. Morat ćete sami.
Meni samo može biti drago što ste ovo pročitali. Mrke ploče same po sebi nisu loše. Čak što više. Problem nastupa kad izbjegnu kontroli i počnu se pitati one, a ne više vi.
