Ne znam je li vas ikada put naveo u dio grada Mostara omeđen ulicom Blajburških žrtava, Dubrovačkom i Vukovarskom. Ako ste barem jednom tu bili, posve svejedno je pješice ili automobilom, onda vam je ostalo u dubokom sjećanju. Ako ste tu često, onda vam je već muka kad znate što vas čeka. A ako imate nesreću da tu živite, onda znate kakav je kaos u pitanju. Bermudski trokut možda bi bio najbolji naziv – područje gdje urbano tone u ruralno, a igla kompasa divlja toliko da nitko nikada nije ozbiljno uzeo neki instrument u ruke!
U osnovi, sve što se događa na toj nekoć, do devedesetih godina prošlog stoljeća prilično neurbanoj strani mostarskog naselja Zgoni, pa prema zapadu, odraz je onoga što Mostar zadnjih još malo pa 40 godina jest.
Sprega kapitala koji nikoga ne pita i ni za koga ne mari, svojevoljnih tumačenja prostornih planova, ako je postojanje takvih ikoga tangiralo, raznoraznih pretvaranja privatnih vrtova, voćnjaka i potleušica u stambene zgrade i navlačenje istih do zadnje granice placa (tako da nije rijetko da prozor jedne i prozor druge zgrade bulje jedan u drugi s nekoliko metara), te nešto za takve situacije uobičajenih neriješenih imovinsko – pravnih sporova, rezultirali su latinoameričkim scenarijem.
Uz čast pokojem izuzetku, gdje se može vidjeti da se netko, iako su mu vjerojatno svi govorili "hajd', pusti, boli te đon!", ipak pokušao držati pravila.
Sve se zapravo, sad kad podvučeš, doimalo kao u onim američkim westernima u kojima se osvajao Zapad – imaš nenaseljeno prostranstvo i onda imaš juriš u kojem svak' sebi osvaja željeni komad zemlje i gradi što misli da treba. Prvo gradi, za ostalo ćemo kasnije!
Grad, koji u tim situacijama mora imati prvu i zadnju riječ, šepao je za investitorima i modernim neimarima, igrajući se slijepca u javnoj kući, potpuno izgubivši bilo kakve konce ove moderne igre. Rezultat je porazan – katastrofalno loša, nekapacitetna i neuvjetna, često i nepostojeća infrastruktura za toliko zgrada, koje su nicale i niču kao gljive poslije kiše i samo se slažu jedna uz drugu, kao putničke sobe na Titaniku.
Na toliko stanova, objekata, ljudi i vozila nije se učinilo ništa da se uvedu neke ovog stoljeća dostojne prometnice, nego su se stare ulice iz tako mrskog socijalizma, kad tu nije bilo gotovo ništa, ostavile kakve jesu. A onda i stari pješački puteljci i staze dali u ulogu žila kucavica naselja. Bez proširenja, bez plana, često se pravilo kako se kome digne ud! S rezultatom koji se može vidjeti svaki dan.
A taj rezultat je, što bi se filmski reklo – Džungla na asfaltu. Doduše, bez ijednog drveta! Zbilja, ako ćete i po čemu još prepoznati to arhitekturalno nagurano i neinspirativno naselje, onda je to apsolutni nedostatak drvoreda. Ma, gotovo da nema nikakvog drveća! Tu i tamo pokoje, a i to ne zna se dokle…
Uđete li, dakle, u to naselje, recimo preko sjeverne strane City Hotela, dočekat će vas odmah auto na autu, bez ikakvog reda, bez ikakvog plana i uglavnom ružno da ružnije ne može biti.
Najstariji navodno pamte da je tu bio nekakav znak zabranjenog parkiranja, ali odavno ga nema, pa vozila zaustavljena "samo da skoknem nešto" blokiraju promet i najčešće izazovu opću opasnost još od ranog jutra, kada jaka autobusna sirena razbudi cijeli kvart.
Jadnom vozaču autobusa ostane samo da svako jutro (ili u bilo koje drugo doba dana) k….u svira u nadi da će se vlasnici zaustavljenih automobila smilovati, odnekud pojaviti i pomaknuti vozila, da bi onda on mogao smotati autobus kroz ulaz na Zapadni kolodvor.
Bahatost vozača i jad gradske infrastrukture nastavlja se već par desetaka metara dalje gdje ulica mota u naselje. Tu nailazimo na najbezobrazniji vid parkiranja u gradu – to se ne može opisati, to treba vidjeti!
Do prije koju godinu auta su se parkirala uz stambenu zgradu, a tek pokoje vozilo bi stalo uzdužno na cestu uz zid hotela. A onda se netko genijalno sjetio kako više automobila može stati ako se parkiraju poprijeko! I dobili smo, medicinskim rječnikom rečeno – konstipaciju probavnog trakta. Ili, što bi prost narod rekao – da je barem prdnuti, rodio bih se!
Kakav tu nered i bezobrazluk vlada možete vidjeti svaki dan. A isti se nastavlja kroz čitavo naselje, gdje je svatko sebi gradio zgradu i pripadajuće parkinge, netko i nije, a netko je to uradio na račun tuđeg. Rezultat, opet,– nit' reda, nit' pravila!
Sve i da je sve u redu, a nije, broj zainteresiranih za prolaz i parkiranje je veći nego začepljena komunikacija može primiti. O svakodnevnom prometu tim puteljcima, a ima čak i nešto makadama, bolje i ne pričati. Kako znakova i iscrtanih linija nema ni za lijeka, jer grad odavno ništa nije ni probao učiniti po tom pitanju, vozi se po vozačkom instinktu, mimoilazi po intuiciji i svakim novim prolaskom izrastu ti očnjaci.
Čitav kvart je spoj urbanog gerila graditeljstva i ruralnog načina razmišljanja „u se, na se i poda se“, uz čast ponekim izuzecima koji i sami ne vjeruju u što su upali i čime su okruženi. Broj novozasađenih stabala – nula! Broj javnih prostora za igru i zabavu – nula! Broj parkova – nula! Broj bilo čega javnog novog u naselju gdje cijena kvadrata galopira prema polovici deset tisućice maraka – nula! A nove zgrade, i to pozamašne, niču li niču!
Taj dio grada već odranije je u Mo Parkingu ucrtan kao žuta zona, dakle Zona II, kao i onaj dio Zgona s lijeve strane Vukovarske ulice, one koja je prilično urbanizirana još od davno prije rata i gdje se parking od prije nekog vremena naplaćuje. Javno poduzeće Mo Parking očito nema namjeru još ni pomisliti ući u ovaj osinjak zdesna ulice, ali zato u osinjak ulijeću svi oni koji ne žele platiti parking tamo gdje se on plaća.
Tako se, uz postojeće stanare, u ovoj zoni o kojoj otpočetka pričam, gužvaju mnogi s druge strane ceste, uključujući veliki broj onih sa stranim, mahom hrvatskim tablicama. Bilo da su studenti na obližnjem boravku ili turisti na konaku, svima je, očito, draže šušnuti auto gdje nema straha od parking naplate. Čak ih na to nagovaraju neki domaći, a drugi domaći za sad samo tu i tamo zavrnu kome poneki brisač. Čeka se prvi pravi incident.
I tek onda kreće završni show! Od svih institucija u gradu, jedino se policija, a nakon valjda višegodišnjih vapaja i upornih poziva stanara u naselju, ali i svih onih koji ne mogu gledati bahato redanje automobila već na skretanju u naselje, udostojila reagirati.
Rijetko kad ćete, doduše, vidjeti stalnu patrolu (kao i bilo gdje po gradu), nego tu i tamo nalete, onako u blic akciji poslikaju nabacana auta kamerom sustava Renata – i onda uredno vlasnici vozila dobiju plave kuverte.
Da, sve bi bilo u redu i mirisalo bi na rješenje problema, da stradalnici nisu u najvećem broju stanari lokalnih zgrada, koji se statistički najčešće tu zateknu kada policija slika, nekako se uguravši autom među tolike „goste“ koji, pak, i igraju na sreću i to da ih možda neće danas „štroknuti“. I takvih je uvijek jednako puno, samo nailaze, a kazne za parkiranje „popiju“ prečesto tek domaći.
A oni sa stranim tablicama i dalje se neumoljivo množe i baš ne mare za kazne. Drugim riječima, na nered se odgovorilo novim neredom, u kojem stradaju, što bi u SAD-u rekli, nativni stanovnici, domoroci, koji nemaju kuda pobjeći i koji su vazda parkirani tu, pred svojim ulazima.
S tim da se i dalje čekaju službeni znakovi i oznake u naselju – pa da konačno svi vide je li i koja je ulica dvosmjerna i gdje se ne smije parkirati. Jer ovo što postoji sad je ništa ni sa čime. Bezakonje u pravom smislu te riječi.
Zapravo, kad o prometu, i mirujućem i onom nemirnom govorimo, Bermudskim trokutom Vukovarska – Dubrovačka – Blajburških žrtava treba se pozabaviti kompletna struka Grada Mostara. Inače ćemo uskoro dobiti živu verziju Divljeg Zapada. Organizirati protok prometa, recimo, uvođenjem jednosmjerne ulice kroz čitavo naselje, organiziranje kakvih takvih suvislih parking mjesta i barem neki pokušaj Mo Parkinga da proba harmonizirati stvari.
Ali, što očekivati u situaciji kad očito neće biti ništa od proširenja ceste pored Urbanih vrtova i Pete osnovne? Što očekivati u trenucima kad je ulaz u naselje kod Aldija oličenje kaubojštine u parkiranju, a buduća trasa ceste kroz građevine, sada ubila za diližansu i konje, sve uža i uža u perspektivi?
Jer, lako je reći da će ljudi kupiti mjesto u podzemnoj garaži, no zaboravlja se na njihove goste, putnike namjernike, roditelje koji dovoze djecu u vrtiće (inače je naselje na od nekadašnjeg zajebantskog naziva Silicijska dolina, s obzirom na nekoć gomilu IT tvrtki, sada sve bliže nadimku Kindergarden Valley), kao i zaposlenike raznih državnih zavoda i privatnih firmi, te razne dostavljače, pa je jasno kakav je odavno obim katastrofe u Bermudskom trokutu. Trokutu u kojem nitko ne mari za zelenilo ili, gluho bilo, kuda će proći majke s kolicima.
Znam, nigdje u Mostaru nije bajno, nema naselja koje nije nagrđeno, razbijeno i elementarno upropašteno. Ali ovdje je u pitanju nebriga i nemar od samog početka. A svi znamo da je početak najbolja prilika da se napravi kako treba.
Sad je, jebiga, za mnogo toga kasno, ali bi za neku imitaciju novog početka bio red da se spasi što se spasiti može i uradi barem nešto da ovo naselje ne bude razglednica Mostara kakav on vjerojatno u suštini i jest. Ali nije lijepo da nas drugi vide po ovome. A najmanje lijepo je da se mi gušimo u istom tom.
A opet, izgubim i zadnju nadu kada vidim da su tolike godine prošle, a da se nitko ni počešao nije da u toj famoznoj Vukovarskoj barem uoči kako su pješački prijelazi stavljeni po nekim lokalnim normama još iz SFR Jugoslavije, koji ne odgovaraju sadašnjem stanju.
Nedostaju pješački prijelazi poprijeko po osi ceste, dok onih uzdužnih u liniji pločnika (trotoara, ako vam draže) ima koliko hoćeš. Što je atavizam iz vremena kad je promet u tom naselju bio jednakog intenziteta i u bočnim i na glavnoj ulici, gdje danas prođe puno više automobila nego nekad.
I baš tamo gdje ljudima najviše trebaju i gdje su, u ovoj konstelaciji stanja, najlogičniji pješački prijelazi – kod Vitalisa, kod skretanja za Karting, kod Oil AC-a i još jedan baš ispred La Bellezze, oni ne postoje. To što nema nesreća, ne znači da ih neće biti, jer tu je, blago je reći, poprilično kaotično stanje.
Ako već nema nitko u Gradu Mostaru da pošteno uđe u naselje, ima valjda netko da samo prođe glavnom cestom i jednostavno vidi kuda idu svi ti ljudi. A ljudi su nam, kažu, najveće blago i valja ljude čuvati.
