Čitam jučer kako je Oxford University Press proglasio pojam godine za ovu 2025., i da je to "Rage bait". Opa! Već nadaleko poznati "Click bait" tako je dobio mlađeg rođaka, a naš svijet, sad je i službeno, zakoračio je u još jednu fazu zloćudne masovne komunikacije. Kaže raja iz Oxforda kako ne samo da se uporaba pojma "Rage bait" utrostručila kroz zadnjih 12 mjeseci, nego je sam pojam postao svakodnevan, čak i ako ga tako ne zovemo. Kod nas se tek čeka dobar prijevod, za sad je to Mamac za bijes.
U osnovi se radi o online sadržaju koji je namjerno, ponavljam, namjerno, osmišljen da izazove ljutnju i ogorčenje kod čitatelja, tako da bude uvredljiv, provokativan ili frustrirajući, a objavljuje se s ciljem da poveća promet na web stranicama ili računima, odnosno profilima na društvenim mrežama. Drugim riječima – u pitanju je monetizacija srdžbe, bijesa i frustracija. I tu su se mnoge granice dobrog ukusa i dobrog odgoja odavno preskočile.
Naravno, šablon se već od ranije zna, da bi se netko izborio na šarenom i ogromnom, a opet tako zgusnutom webu, da bi se neki portal izborio za mjesto pod suncem, pokupio dovoljno posjeta i već spomenutih klikova i time ušao u zagrljaj Google analitike i izišao kakvim takvim obrazom pred klijente koji žele reklamiranje – poželjno je da bude što više bezobrazan, što više izazivački i što više s namjerom da izazove negativnu reakciju onih kojima se mamac za bijes upućuje.
Da bi neki, kako to famozno zovu na facebooku, kreatori digitalnog sadržaja, uopće stekli popularnost i ubrali tisuće lajkova, slično je i na instagramu i drugim mrežama, oni se jednostavno moraju nametnuti upravo „Rage bait“ sadržajem – onim što izaziva žestoke emocije barem kod jednog dijela posjetitelja.
I što je u svemu najgore, stare hijene, političari, nanjušili su sve ovo – i ono čemu u zadnje vrijeme baš svjedočimo je potpuni nedostatak i najmanje pristojnosti kod mnogih.
Naši ovdašnji su toliko već zabrazdili u "Rage baitu" da više nema razlike između izjave političara i nekog anonimnog komentatora – bljuju fraze i floskule, uvrede pljušte na račun drugih, sramotno se laže i pretjeruje. A mediji u slast sve to prenose, ne bi li zaostali u "Rage bait" utrci. Vremena su takva, naime, malo posrneš i zaostao si zauvijek.
I ne čudi stoga kako nam je online komunikacija užasna. Nije tako samo kod nas, sve teže nailazim na iole normalnu i civiliziranu online komunikaciju i kad je u pitanju strani sadržaj. Ljudi su jednostavno sve više bijesni, frustrirani i ljuti, a gomila sadržaja koji im nabacuju algoritmi sve više i više pretjerano bombardira njihovu zadnju liniju obrane.
Pjeni se na sve strane, svaka vijest budi na uzbunu, svaka poruka želi biti jaka i primijećena, pa i ne čudi kako je sadržaj koji se dijeli okolo, a ljudi to rade sve više, sve češće i sve žešće, uglavnom struktuiran da oštro polarizira društvo. Nitko više nije za mir, nitko više nije za razgovor, nitko više nije za hajde da se sjedne, smiri po jedna i razgovara. Kako ovdje, u Bosni i Hercegovini, tako i napolju.
Uostalom, analizirajte i svoje vlastito ponašanje i svoje vlastite reakcije. Nitko više nije imun. Ušli smo u nevjerojatno toksičan period ljudskih odnosa i pitanje je postoji li uopće neki način za detoksikaciju.
Kombinacija sve veće digitalne ovisnosti (uglavnom kad je ta tema ovisnosti u pitanju, govorimo o djeci, nitko ne spominje starije, koji su često puno gori od djece!) i sve manje živaca i vremena da se racionalno analiziraju ponuđeni sadržaji, od čovjeka prave navijača, a ne tumača.
Od čovjeka prave glasača, a ne birača. Od racionalnog bića (čime smo se stoljećima samohvalili i razlikovali od majmuna) stvaraju iracionalnu tempiranu bombu.
Jedina je sreća što još uvijek digitalni i realni svijet nisu skroz zalijepljeni u jedan zajednički i teško odvojivi dio, ali je pitanje trenutka kada će se dva sloja povezati u jedno. U isto vrijeme klasične novine nestaju, klasična linearna televizija odumire, sposobnost da se čita nešto duže od par minuta također se topi kao sladoled na ljetnjoj žegi, knjige čita samo tko je davno naviknuo, a nove navike nam uključuju tek nervozno skrolanje i gledanje što kraćih videa, skakanje sa sadržaja na sadržaj i sve manji udio suštine.
Nestaje analitičan, smiren i znanja željan čovjek, umjesto njega nastupa siva gomila uniformnih, mržnjom hranjenih, neupućenih i nenačitanih ljudi. Umjesto tribina gdje će se suprotna mišljenja argumentirano i dijalogom naći na pola puta, mi imamo tribine u kojima nema ni dijaloga ni argumenata. Zapravo ima, ali to nisu ti argumenti.
Odumire onaj koji zna prepoznati kad ga netko loži, kad ga netko koristi, kad ga netko mami u zamku, kad mu pušta iz konteksta izvučene citate, montirane sekvence videa, podmeće lažne fakte iz povijesti ili, jednostavno, manipulira svim raspoloživim sredstvima.
Tog izumirućeg čovjeka mijenja onaj koji i ne primijeti kad ga je netko uzeo u kolo i kad je već u kolu – i na pamet mu ne pada da nasmijano ne pleše ukrug.
On oduševljeno čeka da netko tko ga je uzeo pod svoje objavi video, poruku ili status i da to oduševljeno i bespogovorno podijeli.
On oduševljeno čeka nekoga sa suprotnim mišljenjem, samo da napiše bilo kakav komentar, pa da ga odmah izvrijeđa i u ime svog stava pošalje u pet materinih.
On, čim mu malo idu kontra, ne vjeruje ni državi, ne vjeruje ni znanosti, ne vjeruje medijima i pogotovo ne vjeruje institucijama. On je nusprodukt svijeta u kojem je „Rage bait“ nastao. I on je u krugu. Začaranom krugu iz kojeg izlaz niti ne traži, niti bi ga drugome dao.
A krug je, kao što znamo iz geometrije, skup svih točaka u ravnini koje su jednako udaljene od središta. I samim tim se ne razlikuju među sobom. I ovo sve nas vodi zatvorenim krugovima koji se više neće dodirivati. Ni razgovarati, ni razmišljati, ni propitivati. Samo će isijavati bijes, mržnju i podlost. Sve ono što u starom svijetu više spada u nešto poput smrtnih grijeha, a danas postaju vrline.
I rekoh, stanje je toliko toksično, da ne vidim kako će to prestati biti. Ne umijem trenutno drukčije zamisliti detoks nego da nam netko, na neku foru, jednostavno jednog jutra, dok još spavamo, svima išteka struju. I nikad je više ne vrati.
Da se jedno vrijeme ne gledamo, ne čujemo i ne poznajemo. I da se, ono pravo dobro, jedni drugih poželimo. Onako, ljudski.
