Suprotno mnogim mišljenjima, koja često ovdje graniče sa neumjerenim lokalpatriotizmom, uopće ne smatram kako mi ovdje imamo neku idealnu klimu. I ne samo to, nego joj tepamo i ne uzimamo je zaozbiljno.
Ah, da mi je staviti marku u džep svaki put kad mi netko kaže da je ovdje klima najbolja na svijetu već bih bio bogat čovjek. Da sam se "zakačio" sa svakim koji tako tvrdi, već bih pukao na živcima. Ja zbilja, ali zbilja, ne smatram kako je klima ovdje idealna.
Čak bih rekao da je daleko od takve. Istina, ima puno gorih od nas, ali ako ste malo pomjerili dupe po bijelom svijetu, ili se barem malo educirali čitajući i gledajući, jasno vam je da ima mjesta koja tu riječ idealno doslovce definiraju.
Istina je kako se volimo pohvaliti time što se gušteramo na zubatom suncu u bašti kafića već u prvim danima veljače, uz malo sreće i krajem siječnja mjeseca, pa se rado slikamo i stavljamo na društvene mreže ne bi li to vidjeli naši gore u hladnim krajevima Zapadne Europe.
Istina je kako se znamo pohvaliti i kratkim rukavima već u četvrtom mjesecu, a o roštilju oko Prvog maja da ne pričam. Bude kod nas lijepih dana dok ih tamo negdje još nema ni na vidiku, bude plavog neba i sunca dok tamo negdje to možeš vidjeti samo na slici, ali daleko od toga da je tako ovdje svaki dan. Evo, danas, recimo, ni blizu te idilične slike, čak dijametralno suprotno od toga.
Hajdemo onako realno, idealna klima je tamo gdje su varijacije tokom godine najmanje. Tamo gdje nema temperaturnih šokova, tamo gdje nema nagle promjene vremena i gdje jugo ne ubija u glavu, da bi sutra bura rezala kroz kosti. Idealno je, i za džep vjerojatno povoljnije, kad kroz godinu brineš samo o bojama garderobe, a garderoba je uvijek iste kategorije – majica, košulja, eventualno neka tanja jaknica, za uvečer.
Kako idealno može biti u kraju gdje ljeto počinje već u petom mjesecu, a protegne se do kraja desetog? Ljeto jest možda i najljepše godišnje doba, ali tamo negdje gdje temperature jedva u dva popodne liznu preko 30 stupnjeva. Kod nas ne stigneš ni jaknu u ormar ubaciti, a već si u kratkom rukavu i već ti je i u njemu vruće. Kome je četrdeset stupnjeva idealno i kome je lijepo kad ideš leći na 32?
Primijetili ste, ako ste bili po toj Zapadnoj Europi, da ste često morali izaći po kišnom danu. I kiša tamo nekako pada lagano, skoro da nemaš potrebe nositi ni kišobran. Nekako pada, ali te ne smokri. Kod nas kad krene, ta famozna mostarska kiša, ne ostavlja ti nikakvu šansu. Samo što si preletio iz auta do haustora mokar si k'o čep. Ulazeći u auto s kišobranom, unosiš par litara vode sa sobom.
Kad ovdje lije, lije kao iz kabla, sve ti za vrat ulazi. Još kad savjesni vozači zaborave da na cesti ima udubljenja i rupa, sve kad nadležni zaborave da negdje mora biti i trotoar, a i ako ga se sjete, onda opet oni isti vozači na taj isti pločnik rado nasade svoje aute.
No, nećemo o tome, to je druga tema. Vratimo se klimi. Naša klima nije ni najbolja, ni neviđena, naša klima je raznovrsna. Učili smo u osnovnoj školi, imamo utjecaje mediteranske, umjereno kontinentalne, ali bome i kontinentalne klime. I koliko god da se klima mijenja, nekako se uvijek mijenja u prvacu da su oscilacije sve naglije i da su veoma žestoke. A to ne bih nikad nazvao idealnim. Naprotiv.
No, kako nam je, tako nam je. I valja ovdje živjeti i dalje. A da bi ovdje živjeli i dalje, bez straha od toga da ćemo naglo prekinuti svoje življenje, moramo se iz bajke o idealnoj klimi prebaciti u realno promatranje iste i svih opasnosti koje ona donosi. Naravno, ne pozivam da mijenjamo klimu, jer je to nemoguće, nego da mijenjamo sebe.
Godinama smo jedni drugima tolerirali sve – i gradnju gdje se ranije nije smjelo i gradnju gdje nikome prije nije padalo na pamet i gradnju gdje je očito previše na premalo. Tolerirali smo otimanje od prirode, zaustavljanje prirodnih tokova vode, sječu šuma, vađenje šljunka i razbijanje brda kamenolomima, sve po principu lako ćemo do dozvola, sredit ćemo – samo ti gradi!
Godinama smo jedni drugima tolerirali favela sistem gradnje, potkopavanja, raskopavanja i ukopavanja. Godinama smo srozavali posao inspektora na šuti i ne talasaj, pravila i norme pretvarali u mrtva slova na papiru, a znanost i umješnost gurali u treći plan. Godinama smo utišavali struku ili pod struku vodili mišljenja raznih uhljeba i stranačkih idiota.
Godinama smo, umjesto da oplemenimo ono što je već napravljeno, umjesto da nadogradimo u skladu s modernim vremenima, potrebama i tehnološkim mogućnostima, uspjeli čak i razvaliti dosta toga što je već bilo dobro. Godinama smo u službe gurali nesposobne, a tjerali one koji znaju i umiju. Uzgajali smo lijenčine, a potjerali radišne.
I ne samo to, nego smo se navikli da ništa ovdje ne pokušavamo spriječiti (sjećate se one stare da je bolje spriječiti nego liječiti?), nego nam je reakcija uvijek zakašnjela, odnosno stiže nakon što se nešto dogodi. Pobogu, iako vremenska prognoza iskače iz paštete, još je dosta onih koji je ne uzimaju zaozbiljno čak i kad se danima trubi o opasnosti.
I stoga smo našoj "idealnoj" klimi dozvolili da nam se prvom prilikom vazda iznova popiša u tanjur. Da nam svaka malo jača kiša bude poplava i iznova napravi katastrofu, da nam svaki nailazak snijega stvori kaos na komunikacijama i kaos u životima – i da nam svaka ljetna žega popali i ovo malo šume što smo nekako zaboravili satrati.
Da ne spominjem vjetrove i oluje, da ne spominjem kad jugo podivlja, a bura životinjski otkida sve oko sebe. Svako malo padne neko drvo, pitanje je je li ikad održavano, i dovede nekoga u CUM ili na groblje.
O materijalnoj šteti da ne govorim. Suživot ovdje nije samo među narodima, moramo razmišljati o našem suživotu sa prirodom, ali i o malim suživotima, recimo reklamnih panoa sa prolaznicima ili fasada sa zgradama na koje su postavljene.
Do nas je. Štete će uvijek biti onolike koliko smo mi to dozvolili, a žrtve će uvijek biti onolike koliko smo dozvolili biti neoprezni. Unatoč našem povremenom divljenju silama njezinim, priroda nije toliko divlja koliko to čovjek može biti. Priroda nije tako bahata koliko to čovjek može biti. Samo što je priroda dugo trpeća, ali kad krene, onda je kasno.
I opet ne sumnjam, sve ćemo ovo zaboraviti već sutra – opet će nam najvažnije biti uobičajene žvake iz domena politike, nacije i religije – a ovo ćemo gurnuti duboko u podrum dok nam isti opet ne popliva.
Davno je Džoni to lijepo napisao – Tko ne pamti, iznova proživljava – a ja po tko zna koji put u kolumni dobio priliku da napišem kako mi se čini da ovdje kao Bill Murray iznova proživljavamo onaj beskrajni dan.
I opet ćemo se, prvom prilikom, naslikavati s ovolikim kezom, ispod sunčanih cvika na zubatom suncu, sjedeći u jakni u bašti kafića, hvaleći predah majke prirode, predah koji smo dobili na dar da se malo odmorimo i razmislimo kako drugi put pametnije. No, mi ćemo predah iskoristiti isključivo za odmor, pritom stavljajući fotke na društvene mreže s ciljem da nam tamo daleko netko zavidi.
Jer, đe to ima ljepše nego ovdje? Hešteg.
