Još otkad sam prvi put čitao neki tekst o nuklearnom otpadu i svim opasnostima od istog, a u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, tamo nakon Černobila, o tome se baš baš baš pisalo, svjestan sam kompleksnosti teme.
Bješe to vrijeme kad smo i na tada našu jedinu, a sada slovensko – hrvatsku, nuklearnu elektranu Krško gledali s blagim podozrenjem, ali i divljenjem, nadrealisti i katastrofičari među nama ocjenjivali su koliko još godina dok ista ne rokne, savjesniji među nama tražili su gdje ima kupiti Geigerov brojač za svaki slučaj, da oko kuće mjere radijaciju (govorimo o vremenu puno prije Temua), a babe naklapače naklapale o opadanju kose i noktiju te kako zrak više nije k'o prije, što se vidi po vešu koji ne miriše k'o prije kad ga razgrneš da se osuši.
U međuvremenu, prođe četrdeset godina, i svijet se bavio što efikasnijim rješenjima koja bi zaobišla nuklearke, ali danas znamo da, pogotovo ako pitamo Francuze i Amerikance, a možemo i Ruse, čak i Švicarce ili Čehe, nema ništa bolje od nulearke.
U međuvremenu se svijet brinuo kako pronaći nova rješenja da taj otpad bude uskladišten kako treba, učio na ranijim greškama i, u osnovi, postoje određeni standardi kako se otpad danas može uskladištiti da ne bude baš kao iz onih stripovskih scenarija, gdje neko biće prođe pored bačve iz koje curi zelena tekućina – i utrostruči se u masi i veličini, te pritom, naravno, i pozeleni.
Na kraju krajeva, ako nešto ne znamo, ima upitati dokle se došlo u svemu tome. Evo, najzgodnija prilika je ova situacija oko Trgovske gore. Hrvatska svoj dio otpada iz Krškog (možda ne samo iz Krškog, tko zna kakvih se tu sve opcija za biznis može otvoriti) planira turiti duboko pod zemlju, što dalje unutar svoje teritorije, ono za svaki slučaj.
Logično, kad gurneš nešto što dalje, do svog zida, logično je da je to zid koji dijeliš sa susjedom. Dobro za Srbiju, ne nužno i za Srbe, je to što je Trgovska gora uz granicu Bosne i Hercegovine. Ni kilometar. Potencijalno loše za cijeli kraj je to što nitko nije ni sanjao da će nekad tu netko lagerovati nuklearni otpad, pa makar se zvao nisko ili srednje radioaktivnim. Nije ugodno i gotovo.
Na sličan način kao što to planira Hrvatska, svoj otpad već odlažu, recimo, napredne i brižne prema svojim stanovnicima, dvije nordijske zemlje, Švedska i Finska. Nađe se geološki stabilno područje i odrade se sve pripreme, kreće građevina i nakon puno utučenih milijuna dobije se nešto za što Šveđani, koji još rade na svom projektu, osigurava 100.000 godina sigurnosti i mira po pitanju tog otpada.
E sad, daleko od toga da branim izgradnju ovoga u Hrvatskoj, ali osim što se ponekad spomenu eksperti koji upozoravaju i neke protestne note, dojam je kako je Bosna i Hercegovina premalo uradila da, s jedne strane sa Hrvatskom nađe neki kompromis ili svoj interes, a s druge strane, da vlastite građane ili podbode ili uvjeri kako nema razloga za brigu. Standardno pasivno ili polupasivno. Što ne čudi, s obzirom kako sveukupna ekološka svijest u našoj zemlji gotovo da i ne postoji.
Pomalo bizarno zapravo i izgleda briga, uglavnom izražena preko brzogorećih medijskih istupa politike, a rijetko i struke, Bosne i Hercegovine zbog potencijalnih zdravstvenih rizika po svoje stanovništvo, dok u isto vrijeme u ovoj zemlji na sve strane imamo primjere svjesnog i nesavjesnog ignoriranja bilo kakvih pravila i standarda, a kao posljedicu masovno zagađenje, uništenje, devastaciju i razgradnju prirode i zdravlja ljudi. I često pod amenovanjem istih onih koji su u prvim redovima kad je u pitanju Trgovska gora.
Da se razumijemo, ne bi mi bilo nimalo drago da mi netko sutra nasadi u krašku vrtaču malo iznad grada u kojem živim neko odlagalište nuklearnog otpada, što ne znači da već odavno u tim istim vrtačama ne postoji otpad iz kojeg se godinama cijede kemijski spojevi nastali fuzijom ljudskog smeća i medicinskog otpada.
Naravno, apeliram na sve strukture ove zemlje i stručnjake u ovoj zemlji, ako već nisu dali petama vjetra, još jednom sa Hrvatskom pregledaju sve što plan za Trgovsku goru može značiti za gradove u blizini i rijeke u obuhvatu i sa jakim obrazloženjem zatraže reviziju odluke Sabora RH, ali znajući kolika je briga naši struktura bila do sada za zdravlje stanovništva u ovoj zemlji, nisam neki optimist.
Nekome će aktivizam stati tek na izjavi kako evo još jednog dokaza kako Hrvatska s visine gleda i ne uvažava Bosnu i Hercegovinu. Nekome će zgodno poslužiti za predizbornu jaku poruku, od koje, kao što je slučaj sa gotovo svim predizbornim porukama, neće biti ništa. Negdje će se, standardno za ovu zemlju, sudariti nadležnosti, dogoditi blokade i uvjetovanja, a velika je šansa da kompletnu temu na kraju pojede mrak. Ili, što je isto vjerojatno, Hrvatska uspije od svega napraviti tek mrtvo slovo na papiru, jer jedno je kad se donese odluka, a drugo je kad se ona zbilja i sprovede. Bar mi to dobro znamo.
No, ono što se moralo uraditi još jučer je ono što nema veze sa Trgovskom gorom i nuklearnim otpadom. Bosna i Hercegovina je morala sebe učiniti ekološkim biserom u kojeg nije tako lako dirnuti. A to, taj biser, mi jesmo tek na papiru i u glavama nostalgičara za rodnim krajem i neumjerenih patriota koji baš i ne putuju vlastitom zemljom nego je gledaju na uljepšanim video klipovima i starim razglednicama. Bosna i Hercegovina je odavno deponija, zemlja zagađenog zraka u gradovima, zemlja prljavih tehnologija, zemlja u kojoj iz auspuha dimi kao iz furune, zemlja u kojoj u rijekama pliva smeće, a po šumama nema čega nema, sve manje i manje stabala.
Mi smo zemlja koju eksploatira divljački kapital, crpe se prirodni resursi, uništava zelenilo i njezini stanovnici pritom samo smetaju. Političarima, ali i narodu, koji možda danas galame zbog Trgovske gore, jučer su ekolozi bili dosadnjakovići, ekološke udruge su im bili manijaci i strani plaćenici, a svaka inicijativa, pogotovo ako se ne može monetizirati u vlastiti džep, bila je za odmahnuti rukom i reći – Ma, hajde bolan, koga briga?
Tako smo se i ponašali i grozna je spoznaja da će netko danas pisati protestni facebook status zbog Trgovske gore, a ispred kuće mu deponija o kojoj šuti, iznad kuće mu kamenolom o kojem šuti, iza kuće mu solari o kojima šuti, a voda koju pije ugrožena je i njegovim vlastitim smećem kojeg baci malo dalje u prirodu.
Umjesto one Zmaj Jovine – Život je lijep, ovdje potok, a ovdje cvijet, u Bosni i Hercegovini sve češće vidiš sumnjivim papirima pokriven kamenolom, solare ili neumjerenu gradnju. Ugrozili smo planine, rijeke, šume i krš. Živimo na kredit s ogromnim kamatama i suštinski se ponašamo kao da mrzimo tlo po kojem hodamo, ma kakvim zastavama da mašemo. Uostalom, naš krajolik, taj nekoć zadivljujuće lijepi pejzaž, govori kako nam i nije stalo. Ekološke, životne i teme zdravog življenja ovdje ne dobivaju izbore i nitko nema ništa protiv.
I kao takvi ne izgledamo ni kao jaki igrači, a ni kao ozbiljni sugovornici, kad krene priča o ekologiji. Izgledamo, da prostiš, poput odrpanca koji živi u sklepanoj kućici od kartonskih kutija, koji je prokockao čitavo svoje blago i onda usput naučio da mu drugi rješava probleme za koje ga ionako nije ni bilo briga.
Drugim riječima, da smo blistavi, uređeni i zeleni, triput bi se netko upitao prije nego bi prislonio smeće uz naš zid. Ovako, nije ni zid, nego pukla livada. A o unutarnjoj slozi koja te čini snažnijim prema vani da ne govorim. O zajedničkom interesu bez guranja svog privatnog grabeža u prvi plan da ne pričamo. Kao niti o pametnom planiranju budućnosti.
Uglavnom, nadrealisti su postali svakodnevnica, katastrofičari nam i ne trebaju, jer svako malo nešto plane ili rokne, savjesniji među nama odavno imaju Geigerov brojač, ali i sve druge brojače koji su zabijeni u crvena polja na kazaljkama (u ovo doba Temua), a babe naklapače naklapaju i sve im više vjerujemo na riječi o opadanju kose i noktiju, boleščinama i kako ništa nije k'oi nekad, ni voda, ni zemlja, pa ni zrak više nije k'o prije, što se vidi po vešu koji ne miriše k'o prije kad ga razgrneš da se osuši.
Poznajete, vjerojatno, priču o Tri praščića. Da, znam, nama se niti te jednostavne, starinske i lijepo ilustrirane poruke nisu primile. Pa čak ni ona jednostavna, a efektna izreka da te drugi poštuju koliko ti poštuješ samog sebe.
