Čitam neki dan kako je Sean Ono Lennon, starog Johna Lennona i još starije Yoko Ono sin, upregnuo sve svoje snage ne bi li sačuvao svježinu i aktualnost Beatlesa i nakon više od pedeset i pet godina od njihovog raspada. Žali se on novinarima kako mlađa generacija već pomalo pokazuje manjak interesovanja za najveću pop grupu svih vremena, kako ista ta generacija ne shvaća bezvremensku vrijednost pjesama liverpulske četvorke i kako sve manje i manje pronalazi sebe u stihovima Lennona i McCartneya.
Drugim riječima, protok vremena čini svoje i vrlo je teško mobilizirati mase novih slušatelja da "otkidaju" na ono što su uradili ljudi koji im mogu biti djedovi, čak i pradjedovi. Narodski rečeno, ako baš tako hoćete, nije lako novim ribama prodati isti mamac na koji su grizli njihovi stariji, jer i ti stariji kad ti kažu da su The Beatles najbolji i najveći ikad, zvuče neuvjerljivo i nategnuto.
Ostaju te tvrdnje u očima i ušima mlade generacije nekako zaglavljene u generacijskom jazu kojeg tvore promjena ukusa, pečat vremena i općenito sve te revolucionarne stvari koje su glazbu, kako stvaralački, tako i produkcijski odvele u prostranstva u kojima dosta pjesama ovih pop ikona šezdesetih danas zvuče tanko i nerazumljivo u usporedbi sa steroidima nabijenim hitovima današnjice, gdje manje teksta ujedno znači više. A pogotovo stare pjesme gube ako ih ne stavimo u kontekst vremena u kojem su one nastale.
Posve je razumljivo kako Sean Ono Lennon, posebno otkad spomenuta stara majka, danas devedeset dvogodišnja Yoko (mašala!) više ne može oko firme kao što je mogla prije, zabrinuto gleda na budućnost franšize koja je, hajde da se ne lažemo, omogućila i njemu samom da se, što bi narod kod nas rekao, nikad vruć vode ne napije. U pitanju je ostavština koja samom Lennonu mlađem, danas pedesetogodišnjaku, omogućava da ugodno živi na račun svog starog (nije li to vječni san Homo Balcanicus Vulgarisa?) i to je tako kako jest.
I sasvim je legitimna njegova bojazan hoće li sutra moći iznova prodati nekome skupe i tvrdo ukoričene box setove sa neobjavljenim i u startu odbačenim snimkama, rijetkim i do sad nečuvenim studijskim razgovorima The Beatlesa između snimanja pjesama na peterostrukom vinilu i opet iznova remasteriziranim i remiksanim jednim te istim originalnim albumima, ali sada pod palicom novog producenta koji je otkrio nove sonične mogućnosti starih traka? Sasvim je opravdan njegov strah da sutra neće biti profita kao što ga je bilo do sada.
A do neki dan ga nije bilo. Naime, zadnjih dvadeset, pa i trideset godina, mnogi, u međuvremenu odrasli i novcima obdareni ljudi, u potrazi za izgubljenom mladosti i uvjereni kako nije do njihovog sve slabijeg sluha, nego do nesavršenosti izvornih izdanja ili amaterski odrađenih trasfera iz analognog u digitalno tokom osamdesetih, bili su savršeni kupci za reizdanja, ne samo The Beatlesa, nego i solo radova John Lennona, Paul McCartneya, Georgea Harrisona i Ringo Stara. Ili bilo kojeg drugog iole popularnijeg izvođača iz onog vremena kad je glazba bila mlađa i značila više.
Nekadašnja mladost, a danas starci s lovom, bili su sigurna karta kojoj se mogao prodati svaki collector's edition remaster ili anniversary collection remiks. Čak su u Engleskoj skovali naziv za njih – 50 quid men. No, i ti starci polako odlaze, skupa sa svojom navikom da dobra glazba da bi zvučala dobro mora biti dobro snimljena, još bolje otisnuta i najbolje reproducirana, po mogućnosti na što skupljim pojačalima i zvučnicima. S njima odlaze i navike kupnje nosača zvuka, i to iznova istih albuma, a s tom navikom umire i čitava jedna civilizacija.
Koga će sutra biti briga je li na pjesmi Hey, Jude dugi ili kratki kraj? Je li solo gitara u pjesmi Get Back na pogrešnom kanalu? I tko će mariti za američke albume Beatlesa, koji se bitno i po omotima i po imenu i po sadržaju razlikuju od britanskih? Tko će sutra do u sitne sate razglabati jesu li mono remasteri iz 2012. superiorniji čak i originalnim prvim trakama?
Nitko, osim možda rijetkih fanatika, kakvih svaka generacija ima dovoljno da ih bude, ali nedovoljno da čine neku kritičnu masu dovoljnu da ih se targetira kao ciljanu skupinu koja donosi pare. I to je sasvim opravdalo strah Lennona mlađeg (ima John i starijeg sina, bajdvej, zove se Julian, šezdeset su mu dvije, ali majka mu je Cynthia, a ne Yoko), jer se, vjerujem, osjeća malo nezgodno – puno reizdanja su on i majka uradili u zadnje vrijeme, ali zarada, nažalost, nisi mi neka. Ili barem nije kolika je bila u očekivanju.
Visoki troškovi proizvodnje danas slabo se pokrivaju, jer današnji mladi potencijalni kupci više ne mare za zvuk, za muziku kao nekad, nije ih briga, daj samo da trešti i udara, da se nešto događa dok su u pokretu, a za to je nova mjuza zakon, kao soundtrack novog sve bržeg načina života! I ploče su možda fine kao poklon ili ukras na zidu, ali slušanje je u streamingu, s mobitela. Nije da tu nema zarade, ali ništa ne donosi lovu kao stara stvar iznova prodana po tko zna koji put i za uvijek više novca!
I nisu Beatlesi jedini u problemu. Odavno Kralj Rocka, Elvis Presley, unatoč urednom štancanju novih izdanja sa starom glazbom u najnovijem ruhu, nije više zlatna koka, Elvisomanija je odavno ugasla, a bivše šiparice danas su bake koje ne smiju više, sve da hoće, zanjihati kukovima.
Johnny Cash, Bob Dylan, Leonard Cohen, Paul Simon, da ne nabrajam, sve češće su glazba i likovi iz nekog drugog vremena, a priče o njima sve manje interesiraju, ma koliko bile interesantne, mlađu generaciju, koja ne kuži, recimo, što je bilo veliko u tome kad se Bob sedamnaestog svibnja šezdeset šeste uhvatio električne gitare i pred publikom u Manchesteru doživio da mu viču da je Juda.
Možeš ti njima pričati kako je taj trenutak bio toliko sudbonosan da je glazba koju danas slušaju izravna posljedica tog njegovog herojskog čina, ali oni niti žele, a niti mogu to razumjeti, bez velikog truda da nauče vrijeme i kontekst radnje, sve one sitne detalje i krupne armature koje su činile tadašnji svijet. Možeš se i na glavu nasaditi, ali samo će te blijedo gledati i možda se pritom zapitati, ali samo možda, kako je taj mekeći glas nekog Boba mogao biti snažni glas koji odjekuje svemirom?
Slična sudbina, makar je taj žanr žilav k'o svinjska kožica nakon dva dana, čeka i Classic Rock bendove. Kome sutra objasniti da su duge kose i visoke pete bile najkul od svih kulova, a glazba Led Zeppelina, Black Sabbatha, Deep Purplea nešto najbolje što je svijet ikad čuo?
Kome objasniti seksipilne uske hlače i seksizam u tekstovima, važnost dobrog rifa i solo na bubnjevima od petnaest minuta? Kome objasniti solo na gitari u kojem se nakon treće minute, što bi Mišo Kovač rekao, spajaju nebo i zemlja, a duša kuca na rajska vrata?
Kome sutra objasniti seks, drogu i rokenrol, ako on pije bezalkoholno pivo i nikad mu nije palo na pamet zapaliti, nego se, umjesto masnog burgera, zadovoljava kurkumom i avokadom? Uostalo, umrije neki dan Brigitte Bardot, pa gomila komentatora ne samo kako nije shvatila njezinu onodobnu veličinu i značaj, nego su je provukli kroz ružan filter današnjeg vremena, što pokojnici opet pomalo dođe kao bumerang, jer je često baš ona činila stvari bez ikakvog filtera.
Da, na kraju priče, uvijek bude tako. Vrijeme liječi svaku ranu, ali ima i nuspojave, kao i svaki lijek - usput obriše još puno toga, izblijedi, izbriše, umanji, zanemari, zgužva i pod noge baci. K'o kad razrijeđivačem hoćeš skinuti fleku, pa skineš pola matra kvadratnog originalne boje. Nazovite ga trapavim, neopreznim, neumoljivim, ali neefikasnost mu ne možete spočitati. Vrijeme ne čeka nikoga i ne bira puno u svom naumu da relativizira svaku ljudsku konačnost i svaku ljudsku veličinu.
I logično je da se onda zapitate, hoće li sve, ama baš sve, što je bilo prije, baš, baš, baš vječno trajati? Ili će sve oko nas danas, čak i ono što stoji monolitno poput spomenika, neoborivog i gordog, ralje vremena sutra proždrijeti kao da ga nikad nije bilo? Upitate li, recimo, partizanske i monumente jedne minule ravolucije, odgovor je svakako potvrdan. No, potvrdit će vam i sve drugo.
Evo, recimo, sasvim je legitimno nakon pročitanog (hvala vam što se dovde došli!) da se zapitate hoće li kod nas vječno trajati ta naizgled neizbrisiva devedeset prva, monumentalna devedeset druga, još krvavija devedeset treća, pa onda devedeset četvrta ili završna devedeset peta?
Hoće li i sutra neki novi klinci pristati bez pogovora rasti uz stare hitove i s pažnjom i raširenih zjenica s pjetetom gledati na herojske podvige svojih očeva i djedova, onih zbog kojih im je danas ovako kako jest i bez čega im uopće ne bi bilo ovako? Hoće li željeti znati i hoće li uopće razumjeti vrijeme i kontekst u kojem se sve zbivalo? Ili će samo odmahnuti rukom? Ili će, kao i mnoge generacije prije njih, u generacijskom jazu bezobrazno zaboraviti zasluge prijašnjih, onih koji su baš zbog njihove budućnosti krvarili?
Ili će, pak, stotine tisuća naših, u međuvremenu odraslih i doraslih, pedesetogodišnjih Sean Yoko Lennona, učiniti sve da stare franšize i dalje opstanu - i uredno im i dalje donose što već donose, osiguravajući njima, sinovima i njihovim sinovima, i sinovima njihovih sinova, dakako i kćerima, da se nikada vrući 'ladne vode ne napiju - i da lijepo žive pod povijesnim kapitalom vječnih hitova svojih očeva?
Hoće li vrijeme ovdje, suprotno svim pravilima, baš njima biti saveznik kako nikome drugdje i nigdje drugdje nije – ili će upravo vrijeme i u ovom našem zaboravljenom kutku svijeta jednako kao i svuda na ovom svijetu, uskoro doći po svoje, pa nećeš više imati kome prodati uvijek istu pjesmu zamotanu u novi celofan, neki ukusno ukoričeni box set minulih radova, neku staru priču u novom ruhu?
Vrijeme, ponovit ću još jednom, neumitno melje, ne čeka nikoga i ne bira puno u svom naumu da relativizira svaku ljudsku konačnost i svaku ljudsku veličinu. Nazovite ga trapavim, neopreznim, neumoljivim, ali neefikasnost mu ne možete spočitati. I ponekad je, gle čuda, to grozno i nezaustavljivo vrijeme ujedno i jedina nada.
Pogotovo za one koji su izgubili i vjeru u nadu.
Let it be.
