Drina s filterom

Zamislim ponekad što bi se dogodilo da se ukine OHR i stranci od nas okrenu glavu. I svaki scenarij mi se jednako malo sviđa, baš kao spoznaja kako već 30 godina živim u državi koja je, hajde da se ne lažemo, u snu i na karti možda i suverena zemlja, ali suštinski protektorat tamo neke međunarodne zajednice.

Za Bosnu i Hercegovinu se svašta govorilo i govori, no poruke upućene na dnevnoj bazi između političara, komentatora i običnih ljudi jasno govore o aktualnom trenutku zemlje. Za međunarodnu zajednicu smo valjda u međuvremenu utvrdili kako je to nikakav konkretan skup ili organizacija, pogotovo ne egzaktan niti koherentan, nimalo jedinstven, cjelovit i težak za bilo kakvu jasnu definiciju.

Skup sila suprotnih pravaca i smjerova

Drugim riječima, nas ovdje na okupu drži svekoliko poštovanje neodređenog stranog faktora ili strah od nečega vanjskog što ni sami ne znamo što je i kako zapravo izgleda, ali što nas, eto, može u tri ujutro, ako tako treba, klepnuti jednom iza ušiju.

Kao u kakvom grozomornom filmu B produkcije, nas vreba nešto što nam  može zaprijetiti, što nam se može nagovoriti i što nas drži za uzicu kao što ljudske ruke vode ljubimca za kojeg nisu sigurne hoće li se oteti, hoće li zamahnitati u nepoznatom pravcu i hoće li se lako dati nagovoriti od sebi sličnih mimo volje ljudskog faktora.

Nije da nema momenata kada ne znaš je li uopće postoji Bosna i Hercegovina kao država, barem ona s papira, jer se unutar njezinih granica ne poštuju ni institucije koje svaku zemlju državom čine, a ima momenata kada baš prema onome što vidiš u toj istoj Bosni i Hercegovini (i ne samo njoj!), uopće ne znaš postoji li ta famozna međunarodna zajednica i kako, dovraga, uopće izgleda? I postoje situacije u kojima možeš reći kako prikazu pridržava opsjena.

Doduše, postoje i druge situacije, u kojima se Bosna i Hercegovina ukaže u svojoj punini, skoro da bi čovjek zapitao na sav glas – a što nas to sprječava da budemo bolji? A postoje i situacije u kojima se međunarodna zajednica također pojavi u svom pravom liku – recimo, onom američkom. I onda kažeš sam sebi da nekad uopće nije važno kakvi smo si mi međusobno, niti to nekoga uopće briga.

Na vrh brda, vrba mrda

No, dobro, vratimo se mi OHR-u. Nešto se iza brda veliko valja, jer odavno nije sa svih strana, kako iznutra, tako i izvana, pa i iz zone te famozne međunarodne zajednice, bilo više signala kako bi možda vrijedilo pokušati zatvoriti namjesnički sustav kojeg materijalizira lik Visokog predstavnika, a koji je Bosnu i Hercegovinu zadnjih 30 godina držao na nekoj uzici kao kad gore spomenuti  gazda prošeta gore spomenutog  ljubimca gradskom špicom.

Ljubimac je pritom kao i pokatkad njuškao okolo, sve k'o tražeći nešto, ali sve što je pronašao je ono što mu je gazda dozvolio da pronađe. Dakle, govno pod nos. U svemu tome najmanje je pronašao sebe.

Budimo realni, a to ova brutalno sirova predizborna kampanja svakim danom jasno pokazuje, kad bi gazda u ovom trenutku iznenada nestao i ostavio ljubimca samog na livadi, bojim se da bi ljubimac učas pobjesnio od mogućih opcija kuda dalje.

Naravno da bi to bilo krajnje i konačno suočavanje Bosne i Hercegovine s onim što ona jest, što bi se reklo – konačno bi opet vidjela vlastiti odraz u ogledalu, ali se i opet suočila s iznova istim rješenjima za svoju novonastalu anksioznost otkad gazde i uzice više nema. A ta rješenja su, nažalost, ista kao u onoj Džonijevoj pjesmi Golgota gdje pjesnik kaže da su ishodište rat i bijes.

Tjesko.ba

Zamislim ponekad da se ukine OHR, zamislim da nas nakratko svi iz famozne međunarodne zajednice prestanu gledati, da okrenu pogled u drugom pravcu i kažu – hajde da vas vidimo, preuzmite odgovornost, prvo građani, pa od građana izabrani političari, od političara nominirane institucije!

I uhvati me strašna tjeskoba, uhvati me strašan strah, jer sam svjestan činjenice da sve što smo učinili za ovih 30 godina rehabilitacije je nedovoljno za bilo kakav drugi scenarij osim pada pacijenta na prvom koraku. Što će reći kako je i OHR odradio loš posao i često samom sebi bio svrha.

Sjećam se kasnih devedesetih i, pogotovo, ranih dvije tisućitih, kada su Bosnom i Hercegovinom šverale razne strane organizacije u želji da kao strateška potpora OHR-u i našem budućem europskom putu, pacificiraju, umire, reorganiziraju, nauče i osposobe postratno društvo da u budućnosti funkcionira ispravno i, što je najvažnije, zajedno. Bilo je tu i nekih para, pa se činilo kako lako odbacujemo ratne furke i cijeli se dajemo svijetloj zajedničkoj budućnosti. Činilo se kako oni imaju plan i činilo se kako ćemo i mi dosta rado ići po planu.

Zaokret za 360 stupnjeva

No, u međuvremenu se dogodio puni zaokret. Od silnih pokušaja da nas se nauči snošljivosti, suradnji, uvažavanju drugog i pogotovo oduči od mržnje, na kraju smo dobili potvrdu podjela s kraja osamdesetih i nikad jače parceliziranje po nacionalnim, da ne kažem plemenskim zajednicama, koje smo u međuvremenu armirali kolektivnim traumama kao smislom postojanja i okitili simbolima kao brzopoteznim crtačima međusobnih granica i povijesnim i neoborivim činjenicama kao sredstvom za gašenje svakog dijaloga u samom začetku.

Politika, posve riješena da ide najkraćim i najugodnijim mogućim putem, jako je upumpavala svoju moć i budžet u anuliranje svih tih pokušaja da se ovdje izgradi civilno društvo, barem ono koje će kritičko razmišljanje izvesti na nivo barem malo viši od puke floskule. Čak naprotiv, od pokušaja jačanja civilnog društva došli smo do bježanije perjanica istog pod skute političkih stranaka, čim je zavrnuta pipa sa stranim novcem, a budžet se pokazao kao jedini način da se završi kuća, sredi vikendica, kupi još jedan stan, još jedan auto ili pošalje djecu na strani fakultet.

A kako su izbori, ako ih ogolimo do kosti, zapravo samo sportska disciplina u kojoj se, uz korištenje svih raspoloživih sredstava, pa i onih naoko zabranjenih, stranke i kandidati utrkuju koji će u naredne četiri godine sjesti na budžet, skupa s glasačima koji se glasom bacaju na isti taj budžet u nadi zaposlenja, onda je jasno da smo na kraju svega dobili društvo međusobne ovisnosti glasača i jebača, gdje i glasačima nešto ima kapnuti, ili im je već kapnulo, a ako išta ovdje lijepo dozrijeva to je zahvalnost ruci koja te hrani. A ako i to nije dovoljno, uvijek ima ono jednostavno glasanje za naše, jer za koga ću drugog?

Povratak na godinu nultu

A naši k'o naši – smisao postojanja im je u nepronalaženju zajedničkog jezika s onim drugima, jer, spomenuli smo onaj kraći i ugodniji put, mir, ljubav i razumijevanje su za nekog drugog. Ovdje se, prijatelju moj, igramo drugih igara – pamćenja, nikad zaborava i vazda osvete.

Što nas, zapravo, vraća u 1990., onu ključnu godinu u kojoj je Bosna i Hercegovina, nakon skoro pola stoljeća godina socijalističkog i bratstvo – jedinstvenog sna (za kojeg smo u međuvremenu utvrdili kako i nije bio neki dobar san - nimalo lagan i sa čestim periodima preznojavanja i prevrtanja kroz košmare) pokazala svoje pravo lice, a kojega se poput autističnog brata u filmu Kišni čovjek, malo ili nikako ne spominje kada govorimo o suštini ove zemlje, a to lice je uvijek tu i pokaže se čim se ukaže zgodna prilika. Odnosno čim zagusti.

A tada su, te olovne jeseni 1990., da podsjetim, ama baš ničim ometani i potpuno slobodni u odluci, jer socijalizam i komunisti su se raspadali k'o  suha kifla, građani Bosne i Hercegovine potrčali glas dati ne za jedinstvo, ne za bratstvo, ne za zajedništvo, ne za građansko društvo – nego su potrčali u zagrljaj svoj svome narodu, da konačno budu ono što jesu. I, ako mene pitate, u međuvremenu su u tom zagrljaju i ostali -  i još se više stisnuli jedni uz druge i nikad odlučniji da nikada više ne zagrle bilo koga drugog. I tko se ne grli, najeb'o je! Ili služi kao ukras iznimkama koje potvrđuju pravilo.

Svaka kava ovdje je filteruša

Da to tako i ostane pobrinut će se svi silni filteri kroz koje misao, riječ, djelo ili namjera moraju proći da bi bili prihvaćeni, a filter čine najrafiniranije čestice sačinjene od miksa rata, stradanja i povijesnih činjenica, ali to sam već iznad spomenuo. I ti filteri su toliko jaki i toliko različiti, da se provučena kroz njih svaka misao, svako djelo, svaka riječ i svaka namjera dijametralno suprotnom čini kada izađe iz svakog od tih filtera.

Od tada pa do danas, nitko nas zapravo nije odgovorio od onoga što smo naumili 1990., a kasnije samo učvrstili, a jedina prava promjena dogodila se na dodatnom teritorijalnom raslojavanju putem rata i, da ne zaboravim, uspješnim satiranjem i zatiranjem onih koji su vjerovali kako se može i mora drugačije i kako mora postojati neka druga Bosna i Hercegovina u kojoj je filter jedan i podešen na najfinije vrednovanje čovjekovih sposobnosti i vrlina.

Zamislim ponekad da se ukine OHR. Zamislim da nas ostavi na miru međunarodna zajednica. Zamislim da okrenu glavu i kažu kako je vrijeme da mi sami iskrojimo svoju budućnost. Padne mi odmah na pamet ta famozna jesen 1990., a onda se sjetim i svih naših, u međuvremenu, u kamen uklesanih filtera.

I kažem si, jebote život!