Prođoh za sličicama kroz gradove

Čudo neviđeno! Toliko se traži paketić više da je postala skoro pa elementarna potreba da se objavi na društvenim mrežama da si negdje kupio paketiće, kao da se radi o rijetkom ribarskom dostignuću ulova soma kapitalca ili nekoj sličnoj pobjedi čovjeka nad prirodom.

Nije u pitanju samo činjenica da se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko prvenstvo, pa i staro i mlado hrli popuniti album za uspomenu (eto, kao da se BiH neće više nikad plasirati, pa je to događaj jednom u životu), ima tu još ponešto.

Uostalom, već jednom je reprezentacija bila na smotri najboljih na svijetu, ne tako davno – točno dvanaest godina prije, u Brazilu (nije bio ofsajd, naravno), pa se nešto ne sjećam da je vladala ovolika potražnja, tim prije jer je u mom dijelu zemlje općenito velika potražnja za istim tim albumom, jer je u njemu poslovično i Hrvatska, za koju navija jako veliki broj ovdašnjih stanovnika i, naravno, želi skupljati album i zbog Dalićevih izabranika.

Votafak?

Ne želeći ulaziti u to koliko je sličica realno pušteno u distribuciju i zašto ih je ispočetka ovako malo u odnosu na očite potrebe stanovništva, a potrebe su za jednu na papiru razmjerno siromašnu zemlju iznenađujuće, volio bih se pozabaviti aspektima skupljačkog u nama, koje je, poput svega na ovom svijetu, podložno promjenama.

Dakako, prije nego krenem na tu analizu, da napomenem kako je paketić sličica nikad skuplji – jedan stoji 2,5 KM i u njemu je sedam sličica. A govorimo o zemlji u kojoj je Vlada Federacije, recimo, zaključala cijenu kilograma kruha na 4 KM, što će reći da štruca košta otprilike kao i taj paket sličica.

Ali, ono skupljačko u nama ne jebe živu silu, a pogotovo ne tamo neke statistike socijalnog stanja i BDP-a. Da skratimo priču, u Njemačkoj je paketić 1,5 eura i nikada nigdje u Europi, vjerojatno i na cijelom svijetu, nije bilo skuplje i teže skupiti album. Albumi sa sličicama općenito su genijalna dosjetka – nešto u njima tjera te da skupljaš, makar znaš da je suštinski sve jedna klasična navlakuša – što više slika imaš to je sve teže skupiti one preostale. Ali, ili je nemir ili je strast…

Geneza nas i dalje zeza

Nekoć davno, bješe to 1970. godine, Panini je izbacio prvi svoj album za Svjetsko prvenstvo – Mexico 1970. Sudjelovalo je manje reprezentacija i u albumu je bilo jedva 271 sličicu, ali koncept je bio gotovo jednak – svaka reprezentacija imala je između 14 i 17 sličica, od toga su najmanje dvije ili tri bile rezervirane za amblem saveza, zastavu ili skupnu sliku tima. Prve sličice u albumu bile bi rezervirane za pehar, znak FIFA i možda službeni poster i maskotu.

Uobičajeni su bili stadioni i gradovi u kojima se igra (ove godine ih nema kao samostalnih sličica, zbog opće gužve u šesnaestercu) i to bi bilo to. Vremenom su sličice od običnih kartonskih kartolina dobile sposobnost samoljepljenja, povećavao se broj reprezentacija, samim tim i sličica, ali koncept se sporo mijenjao. Tu i tamo koja maskota više ili retro sličice za sjećanje na prošle pobjednike, ali ništa epohalno, po principu da se pobjednička formula ne mijenja sve dok pobjeđuje.

Amerika je i rad i znoj

Zapravo, zapanjujuće je da je, zahvaljujući megalomanskom broju reprezentacija i igrača na predstojećem SP-u, omjer potrebitih sličica za popunu albuma i ukupnog broja sličica u paketiću bitno promijenjen, ne samo u odnosu na prvi album iz 1970., nego i u odnosu na sve druge albume prije ovog zadnjeg.

Skok je ogroman i statistika veli kako će vam biti potrebno jako mnogo novca želite li regularno, kupnjom sličica na kiosku, popuniti album – najmanje optimistične procjene idu čak i do 1000 paketića. Možda i koji više. A ako pomnožite to s jediničnom cijenom paketića, matematika je neumoljiva.

No, u današnjem svijetu sve je više, brže i jače. Pa zašto ne bi album umalo bio duplo veći nego prije četiri godine? Zašto ne bi za iole ozbiljniji početak trebao utrošiti barem 250 maraka? Za svijet je lako, ali Bosna i Hercegovina, kao ona zemlja sa kontroliranom cijenom kruha, naveliko iznenađuje. Kako, pobogu, uopće ljudima pada na pamet ući u skupljanje nečega što je veliko poput Everesta?

Putovanje je bitnije nego cilj

Očito, veoma lako i bez predumišljaja, jer se ovih dana u istoj toj Bosni i Hercegovini traga za sličicama kao da se radi o onim Pokemonima onomad, a najčešće pitanje na trafikama i pumpama je, ne ima li cigareta ili bonova za mobitel, nego jesu li možda stigle sličice?  Jedan poznanik kupio je samo šest neki dan, kao da se radi o onim famoznim racionalizacijama i stabilizacijama ranih osamdesetih, ono kad se šećer, ulje i brašno kupovalo na bonove, po glavi stanovnika.

Dobro, ali svi znamo kako je od davnina smisao skupljanja albuma bila razmjena sličica, takozvanih duplikata, sa znanim i neznanim ljudima. Groznica svakog svjetskog prvenstva uključivala je upravo to – neopisivo intenzivnu potragu za željenim sličicama koje nam nedostaju – pa bi se prvih dana obično pitalo najbližih poznanika skupljaju li i oni ove godine, da vidiš isplati li se uopće počinjati (k'o fol), a onda se krug širio.

I dan danas pozdravljam na ulici ljude kojima sam našao ključnu sličicu, ili su oni meni, a s nekima sam postao izuzetan prijatelj.

Čak i kad su, pred kojih dvadesetak godina, albumi sa sličicama pomalo zapali u krizu, jer su upali u generacijski procjep, a klinci najednom pronašli drugi vid zabave, stvar su izvukli vječni dječaci u tijelu odraslih ljudi – upravo oni su spasili stvar, okupljajući se na trgovima ili odlazeći negdje na pivo, usput razmjenjujući sličice u vječnom pokušaju da nekako i s tim nadoknade onih pet na silu oduzetih godina s početka devedesetih. Jedan sam od takvih i vjerojatno solidan kroničar evolucije ovog „sporta“.

Vječna djeca u raljama života

Možda nisam u pravu, ali sve se nešto kao sjećam da je skupljanje sličica nekoć bilo drugačije. Dok smo bili klinci, sličice smo kupovali od kusura iz prodavaonice, od džeparca ili od siće koju bi izmolili od roditelja. Kupovali smo malo, ali smo se igrali puno. U sličice. Pole – cijele, slike – bijele, pokera u sličice, čega god bi se sjetili. Naravno, i mijenjali smo se. Rekoh, to je bio smisao.

Čak i kasnije, kad smo došli do vlastitih para, možda bi najviše u svemu stradali konobari, jer smo tih dana skupljanja rjeđe ostavljali bakšiš. Tu i tamo bi se netko, po primljenoj plaći, zaletio kupiti čitavu kutiju od 50 paketića, samo da bi konstatirao da se malo zaje..o, jer je dobio pola duplih. Stoga je uvijek savjet bio da se šara po gradu i nikad ne kupuje više od 10 paketića na istoj trafici.

No, bilo kako bilo, većina nas je ipak nekako na kraju kupila više od tih 540, 670 ili koliko već sličica koliko je potrebno za album, ali dobar dio zalijepljenih dobivali smo razmjenom.  Mogućnost slanja SMS-a, a onda i online komunikacije samo su pojačali lakoću dogovaranja i brzinu okupljanja. No, kupnja danas izgleda kao da bi mnoge mogla koštati bitno više nego ikada prije. I, što je rezultat? Bjesomučna potraga za sličicama, kao nikad prije!

Druga vremena, jesu li i stari običaji?

Dobro, pa što je to onda danas drugačije? Osim onog što već nazvah engleskim nazivom hype, kojem još moramo otkriti sve aspekte, primjećujem kako se pojavio veliki broj, da ih tako nazovem, influencera, onih koji pod svaku cijenu žele prvi objaviti da su kupili album, dobili te i te igrače, ispunili reprezentaciju u kompletu – i na kraju popunili album prije svih! Njih ne zanima razmjena, nego samo da su prvi. I pritom ne žale ni novac, a ni vrijeme.

Nekoć bi se, dok nije bilo društvenih mreža, ispod glasa pričalo o tamo nekom liku na Balinovcu ili Centru 2 koji je ispunio album ili mu fali samo jedan igrač Ekvadora. Danas nema ispod glasa. Danas je sve glasno i jasno – i očima vidljivo. I toliko njih među nama želi biti baš to!

Zlatni albumi, tvrde korice iz inozemstva, posebne sličice, video postavljen na YouTube ili Instagram o tome kako si kupio 1000 paketića ili kako si ispunio album, ali ti je sve za svaku kritiku jer nema tvog omiljenog igrača ili si primijetio da su unutra neki koji uopće neće igrati na Mundijalu. Ništa, zapravo, što ne govori o današnjem svijetu, u kojem je kupljena roba samo ulaznica za promociju koja opet donosi novu kupljenu robu.

I sličice, koje su moji stari, navikli na racionalnost i prijeke potrebe u životu, nekoć zvali mamiparom i nepotrebnim jebiguzlukom, u vrlom novom svijetu opet itekako imaju smisla. Kad malo bolje razmisliš, u cijeloj toj žarkoj želji današnjeg pojedinca da bude dio industrije ljudske sreće, da ne bude izostavljen iz kolektivnog doprinosa spektaklu, tih pišljivih 2,5 marke i nisu nešto puno.

Razmjenom protiv razmjere

I kad tome dodaš taj hype, možda ne samo uzrokovan čistim patriotizmom i navijanjem, nego i onim osjećajem da si s periferije, na koju te stalno guraju, odjednom opet dio centralne svjetske teme, dio odabranog društva…

Jebeš sad što je Federalna Vlada ograničila cijenu kruha, mogla bi uskoro ograničiti broj paketića po glavi stanovnika.

A prave baje među nama onda pronalaziti načina da, kao što to u svemu obično i čine, ipak dođu do punog albuma i svima to preko kratkog videa nabiju na nos!

A fukara i raja opet će morati smisliti neko međusobno druženje, gdje nacija i vjera neće biti u prvom planu, nego nedostajuće sličice.

Uglavnom, naoko smo na gubitku, ali u konačnici možda je svaka izvučena sličica dobitna!