Ima tome već više od deset godina. U frizerskom salonu, čekajući svoj red, a kao i obično malo se sve razvuklo, gledam malenog dječaka kojem je majka tutnula u ruke neki magazin, valjda da ga skine s…ovaj, da ga nečim zabavi dok čekaju da starijeg brata ošišaju. I dok je mlađi mirno čekao da ga skrate i potkrešu, mlađi je buljio u naslovnicu magazina i odjednom napravio potez koji me je u isto vrijeme i nasmijao, ali i učinio žalosnim. Naime, umjesto da, kao što se stotinama godina radilo, jednostavno okrene stranicu jednostavnim fizičkim pokretom za koji sam mislio da je dio genetske strukture svakog čovjeka, mališan je pokušao skrolati, kao na zaslonu mobitela ili tableta.
I skrolao je uporno, nekoliko puta, sve dok nije, nakon desetak sekundi, shvatio da to što drži u ruci ipak nije tablet, nego običan sjajni, debelo ukoričen, ali ipak papirnati magazin, poput slikovnice. U mališanu sam, na stranu simpatičnost cijele scene, vidio nadolazeću generaciju, koja možda niti neće znati što znači izraz kojim su nas naši roditelji često častili pri pogledu na loše ocjene ili neku drugu nepodopštinu – onaj o okretanju lista. Jer, danas, sutra, pomislih tada, nekoga tko čitav život grebe, odnosno skrola po ekranu, okretanje lista neće asocirati ni na što posebno.
Moram priznati da sam slutio, ali nisam htio vjerovati da će to vrijeme doći prilično brzo. Ako ovih dana prođete pored nekog od preostalih kioska u vašem gradu, vidjet ćete jadnu scenu – svega nekoliko dnevnih novina, i to u nekom još jadnijem broju primjeraka, izgubilo se u praznini onog pulta za novine, istog onog pulta na kojem se i u sred rata moglo naći više novina i publikacija, a koji je, u ono zlatno doba, pucao pod težinom sve većeg broja tiskanih medija – od sve većeg broja dnevnih novina, do specijaliziranih i sve debljih magazina, sa temama od sporta, preko automobila do životnog stila.
Smrt tiska najavljivali su mnogi još otkad je prvi val internetskih portala zapljusnuo zaslone naših PC kompjutora. No, vjera u opstojnost tiskanih medija postojala je skupa s vjerom da još uvijek može postojati, ako ne neovisno, onda iole organizirano novinarstvo, sa jasnim hijerarhijskim i sadržajnim strukturama i jasnom odgovornošću prema onome što je napisano. No, vjera je, pokazalo se i ovaj put, jedno, a konačni rezultat nešto posve drugo. I nije to samo stvar distribucije, nego i šireg društvenog konteksta, u kojem profit jest uvijek i vazda u prvom planu.
Pitanje svih pitanja je – zašto bi netko plaćao za novine ako vijesti ima brže, jednostavnije i besplatno na svom mobitelu? Zašto bi netko kupovao vijest, ako je dobije besplatno? Naravno, ovdje možemo manirom starih romantičara braniti novine, utvarajući da su njihove vijesti i obrada tematike suštinski kilometrima više na ljestvici kvalitete nego na nekakvim lijevim portalima, ali bojim se da ni novine u zadnje vrijeme nisu baš opstale kao bedem istine i analitičnosti, sve kao posljedica općeg trenda da senzacija prodaje vijest.
Možemo, opet manirom starih romantičara, ukazivati da brz prelet preko loše struktuirane copy/paste informacije sa sočnim i ljepljivim, ne nužno točnim naslovom, kakvih danas imate na stotine dnevno po raznim portalima, apsolutno nije isto kao kada mirno i staloženo čitate istu temu s papira – no, svijet iz dana u dan demantira takvu romantiziranu viziju samog sebe. Nisu samo djeca postala ovisna o mobitelima, nego i svi stariji, uključujući i sve one koji su svoj život započeli u posve analognom dobu, kada je jedina digitalna stvar bio možda digitron u njihovim rukama.
Možemo mi pričati o kulturi čitanja, koja osim čitanja knjiga podrazumijeva i čitanje tiskanih novina i magazina, ali ne samo kod nas, gdje nešto što je džabe uvijek ima prednost, nego i napolju, svjedoči se konstantnom gašenju starih tiskanih medija – neki u potpunosti odu u ropotarnicu povijesti, dok se neki upuštaju u borbu na internetskom nebu, gdje se snalaze često kao riba na suhom.
Razloga zašto se nekadašnji tiskani giganti ne snalaze u šumi portala je mnogo, pa ćemo ih ostaviti za neku narednu kolumnu, ali ona otužna scena na sve rjeđim trafikama kod nas, gdje samo nekoliko sve tanjih novina prkosi buri, dok trafikantica pokušava skriti tu bijedu iznošenjem kutije sa slanim štapićima i perecima, s jedne, i kutije sa čipsom s druge strane pulta gdje su se nekad gužvale tolike novine.
Otkad je prekinut dotok novina iz Hrvatske, što je opet tema koja zaslužuje posebnu kolumnu, posve je jasno koliko je bijedna ponuda tiska na tržištu same Bosne i Hercegovine. Čak ni ljubitelji enigmatike, ti vjerni kupci križaljki, rebusa, premetaljki i sudokua, ostali su k'o maloprije spomenuta riba na suhom.
A skupa s njima k'o riba na suhom koprcaju se i novinari. Ta nekoć, tako su nam govorili, gorda struka i uzvišeno zanimanje, odavno ovdje blijedi, nestaje – ili radi za kikiriki. Čast izuzecima, ali na prste jedne ruke je moguće izbrojati medije koji imaju ozbiljne redakcije i ozbiljan pristup novinarstvu, kao i ozbiljan način plaćanja svojih novinara, kako poštovanjem, tako i novcem. Stoga ne čudi kako s nestajanjem ozbiljnih čitatelja nestaju i ozbiljni novinari.
Oni koji se nisu u međuvremenu uhljebili na kakav posao glasnogovornika, predstojnika ureda ili običnog ćate u službi nekog veličanstva - ili barem postali kreatori sadržaja na društvenoj mreži ili, kao i svaki očajnik, vidjeli šansu u kakvom podcastu s vječnom nadom u monetizaciju istog preko Youtube -a, svi su redom osuđeni na izumiranje. A kad se sjetim da se nekad masovno upisivalo baš to novinarstvo, imao si dojam da će ovdje sve pucati od novinara, medija i sadržaja. A puklo je, nije da nije, ali u drugom pravcu.
Vratimo se tiskanim medijima. Oni za razliku od digitalnog sadržaja imaju troškove kakve odavno ne može pokriti nikakva iole osjetnija masa kupaca ili pretplatnika. Dok vam je danas, u divljini nesređene situacije i nikakve regulacije medija na internetu ili društvenim mrežama, za jedan medij potrebno samo par kompjutora, makar može i s mobitela, a čitavu redakciju može činiti jedan jedini čovjek, ujedno i gazda i novinar i urednik i čovjek iz marketinga, sve u jednom, stari mediji poput novina moraju brinuti ne samo o onome što piše i tko piše, nego i kako to izgleda, kako se prelama, kako se tiska, kako se distribuira i kako se prodaje. A sve u tom lancu košta.
A ono što košta, a ne vraća, to je, znamo, osuđeno na propast. Mi možemo govoriti o kulturi čitanja, o nacionalnom interesu, o tome da ako hoćeš znati, onda moraš i čitati, misleći na novine, ali stvarnost nas uči da je samo suhi račun jedini interes. Iznad svih drugih interesa. A kako interes za čitanjem novina kopni, ja samo mogu zaključiti ovu kolumnu sa suzom u oku, makar sam istu, da vam budem posve iskren, zapravo davno isplakao.
Možda baš taj dan kad sam vidio onog dječačića kako skrola u frizerskom salonu. Usput, sjećate li se koliko novina je nekoć bilo u frizerajima, kod zubara, u raznim čekaonicama? A sad svak' u svoj ekran bulji, pitanje je samo je li u potrazi za istinom ili iz nekih posve drugih razloga…
