Prije koju godinu, taman u srcu korone, zapadne me da odem u svatove u Zaprešić. Pamtim te svatove po nekoliko stvari – recimo, testiralo goste na koronu prije ulaska u salu, pa jednog, i to viđenijeg svata, udaljilo nakon što je pronađen pozitivnim na virus.
Danas to izgleda kao priča iz romana znanstvene fantastike, ali bješe tako. Ode čovjek, ne znam je li uspio i jabuku nekome ostaviti.
Pamtim i neke tamburaše koji su zagrijavali atmosferu pred ulazak u dvoranu, lokalni momci, odozgo negdje oko Zagreba.
Dobro su svirali, vidjelo se da su uigrani, čak sam se otišao s njima osobno upoznati, ali tek nakon što su odsvirali onu poznatu „Tiho, tiho teče Neretva“ od Mate Bulića, ali ne u originalnoj verziji, nego verziji koju pjevaju navijači Zrinjskog.
Bio sam čvrsto uvjeren kako sam jedini Mostarac u nevelikim svatovima, čak i jedini Hercegovac, jer svatovi nikakve veze s našim podnebljem nisu imali, niti su mladenci ikakvom vezom odavde, pa sam, čuvši poznate stihove, čak počeo utvarati da je mene netko odlučio počastiti pjesmom.
Oni rijetki gosti koji su mi znali geografsko porijeklo, pomislili su, pak, da sam to ja sam sebi naručio pjesmu, pa su me značajno gledali, sve pjevajući.
Svejedno, odem do tamburaša, jer bješe mi golemo da se Zrinjski Mostar i, je li, Herceg Bosna, kao šlagvort među izmijenjenim riječima originalne pjesme, spominju u tim svatovima i u tom trenutku (bajdvej, većina svatova zdušno je pjevala) i upitam ti ja te tamburaše otkud stvar?
Odgovor bješe ovaj – niti ju je itko naručio, niti je, pogotovo, itko pjesmu zbog mene tražio, niti je ikakav trag vodio do nekog drugog Hercegovca u svatovima – tamburaši jednostavno rekoše da se već godinama ta pjesma svira u svim svatovima, bilo gdje da sviraju u Hrvatskoj, i to baš ta Zrinjski Mostar verzija, a ne ona Bulićeva originalna.
I kako je jedna od najpopularnijih i uvijek zicer za dizanje atmosfere, pa i dobru „pinku“ na tamburu.
Dobro, rekoh. Prođe otad još pokoje svatovsko slavlje tamo preko granice, samo da bih se uvjerio kako pjesma u toj verziji ne samo da živi, nego je zbilja neupitna kad god se zalomi kakva fešta.
A, objašnjavam otada mnogima, kad uđeš u svatovski repertoar, onda si na granici besmrtnosti. Ne samo estradno glazbenoj.
O izmijenjenoj verziji Bulićevog hita možete misliti što hoćete, zauzeti ideološki, nacionalni, društveno - politički ili identitetski stav, ali je činjenica da je kod ogromnog broja ljudi zapadno od mostarskog Bulevara ionako popularan song dobio tu friziranu varijantu koja je, sad se mnogima čini tako prirodnim, još uspješnije zamijenila original. I činjenica je da ćete često, ako vas put kojim slučajem nanese, doći u situaciju da je pred vama pjevaju i zakleti navijači Dinama ili fetivi navijači Hajduka, koji inače druge klubove ne puštaju u svoj šesnaesterac ni pod razno, ni u ludilu.
Pišem ovo jer ovih dana mi se ponekad učini da je netko u Zrinjskom vidio to isto što i ja - i kako je, ispravite me ako griješim, u toku određeno prvo pravo i razmjerno ozbiljno brendiranje kluba prema hrvatskom tržištu.
Dio te priče vjerojatno je upravo dovođenje Igora Štimca, o kojem kao i o izmijenjenoj verziji Bulićeva hita, možete misliti što god hoćete, ali je činjenica nepobitna – s njim je HŠK Zrinjski dobio, što bi radijski urednici rekli, dnevnu rotaciju u svim važnijim medijima u Hrvatskoj, i desnim i lijevim i čisto komercijalnim, i ne nužno samo sportskim – dakle, tamo gdje se Zrinjski, kao i cijeli bosanskohercegovački nogomet spominjao ne češće od vojnih pučeva u Africi ili spašavanja dupina na Cipru.
Uostalom, možete provjeriti i sami, otkad je „Štico“ sjeo na klupu Zrinjskog, koliki je opticaj vijesti o Zrinjskom u hrvatskim medijima u odnosu na ranije.
A to uključuje i one, hajde recimo, još uvijek relevantne medije, ali i sve vrste novih medija i društvenih mreža koje se vole baviti bivšim vatrenim i njegovom trenerskom, i ne samo trenerskom karijerom, na obrnut način.
Reći ćete kako je tu Štimac glavna tema, a Zrinjski tek „sidekick“, ime u drugom planu, no ne zaboravite kako svaki klub na svijetu ogromne novce izdvaja ne bi li doveo u klub nekoga tko na sebe skreće pozornost. Jer pozornost je danas sve – pozornost je reklama, reklama je novac, novac je život, život je nogomet! A Zrinjski je, jedna druga pjesma kaže, život. I više od toga.
A što se tiče života i nogometa, HŠK Zrinjski je odavno činjenica u Bosni i Hercegovini, devetorostruki prvak zemlje, zapravo najtrofejniji klub otkad je Premijer lige, ali realno klub koji na, rekli bi sportski komentatori iz Srbije, jedan volšeban način uspijeva opstati na ovdašnjoj visokoj razini, unatoč tome što je, vjerojatno rijedak slučaj u svijetu, njegova fanovska baza razmjerno mala i lokalizirana na zemljopisno poseban, ali nevelik i ne baš gusto naseljen dio zemlje.
I dok je njegov gradski rival, FK Velež, budimo realni, uz sve drugo što ide uz njegovu povijesnu priču, danas primarno i identitetski klub Bošnjacima naseljenih dijelova Hercegovine, a ne samo Mostara, Zrinjski je previše mostarski klub u kontekstu činjenice da, u pretežno hrvatskom populacijom naseljenoj Hercegovini, već ima nekoliko bliskih rivala koji bi više voljeli, u skladu s lokalpatriotizmom, podapeti upravo Zrinjskom, nego se kruha najest'.
Mostarski klub s lentom tako je u svojevrsnom lokalnom poluokruženju. Dakako, HŠK ima mnogobrojne simpatizere i vatrene navijače i u dolini Neretve, ne samo u Mostaru, ali i još jedan realan problem – dosta Hercegovaca identificira se navijački sa Dinamom ili Hajdukom, što potječe još iz vremena kad se za njih čvrsto držalo iz identitetskih razloga, a čak i u samom Mostaru ima onih koji smatraju da je više cool pojaviti se i poslikati na Poljudu ili Maksimiru, nego pod Bijelim brijegom, što je tema koja traži posebnu kolumnu.
Kako niti jedan klub ne živi od zraka, logično je kako svoju budućnost Zrinjski iz navedenog poluokruženja vidi u tom procjepu koji se otvorio onog trenutka kada je tamburaška nota pogodila bivši Bulićev hit.
Imidž kluba, hajdemo biti do kraja iskreni, ne može se prodati iole masovnije nikome istočnije od Bulevara i sjevernije od Vojna, uz čast iznimkama, ako uopće takve postoje.
Imidž kluba previše je hrvatski da bi ga tako lako progutao bilo tko, osim ugovorom vezanih igrača, i rijetkih poznavatelja burne povijesti koji vole vidjeti i „out of the box“ i odvagati iznad uobičajenih fraza dnevne politike.
Također, isto vrijedi i za dresove – to je granica dokle možeš nositi lentu ako ti je život mio, a bez pratnje policije.
Dakle, tržište prema tamo je zatvoreno, svedeno na pokojeg kolekcionara ili ljubitelja provokacija, ali zato se otvara priča sa zapadne strane. Preskočimo li Široki i Posušje, sredine koje na lokalnom rivalitetu Zrinjski drže protivnikom, koji dres jednog nazivno hrvatskog kluba bi ti garantirao mirnu šetnju ili boravak na stadionu bilo gdje u Hrvatskoj, a da je iole prepoznatljiv i dovoljno drugačiji? Upravo dres Zrinjskog. I to ne vrijedi samo za Hrvatsku, nego i za čitavu hrvatsku dijasporu po Europi.
U ovim ludim vremenima kada je klupski identitet više od nogometa, upravo dres Zrinjskog može biti u RH i dalje prema Zapadu druga verzija nacionalnog dresa, ono kada ti se čini da su „kockice“ manje cool, jer nije u toku neko veliko prvenstvo.
A to nije pitanje samo dresova, nego i čitavog merchandise programa, onoga na čemu ozbiljni klubovi u svijetu grade cjelogodišnju zaradu. I ne samo toga, klub koji se prepoznaje privlači igrače, igrači privlače navijače, navijači „grade“ stadion.
Zrinjski, makar se njegovim protivnicima preko puta od toga diže kosa na glavi, ima specifičnu priču, ima specifičnu povijest, koja u današnjoj hrvatskoj zbilji ima svoje mjesto, ali samo u slučaju da bude dobro ispričana.
A da bi se nešto dobro ispričalo, prvo treba osigurati pozornost, inače uzalud ti priča.
Mostar će mu uvijek biti čvrsta baza, ali Zrinjski, ako želi i dalje biti iznad svih, mora početi računati na tržište veće od dosadašnjeg. Mora računati na tržište zemlje od 3 ili 4 milijuna ljudi.
A to, nažalost, nije Bosna i Hercegovina. Jer je tako kako jest. Nemaš kome masovno prodati taj identitet u Banjaluci, Sarajevu, Tuzli ili Zenici. Nemaš pogotovo lentu sa grbom kome obući u Goraždu, Bileći ili Bijeljini. Ali možeš zato u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Vinkovcima ili Zadru. Možeš u Imotskom, Metkoviću, Gospiću ili Vukovaru.
I zato Štimac. Realno, možda ga trenerski nije baš išlo, ali je krupna riba, čije koprcanje u bosanskohercegovačkoj nogometnoj mreži privlači pažnju. I eto prilike Zrinjskom, ali i njemu prilike da posloži i sebe i svoju biografiju.
Na kraju krajeva, europska jesen je tu na par koraka. A ako se izbori, to je čitava jesen Štimca i Zrinje u Jutarnjem, Sportskim, na Indexu, u Večernjaku, na Novoj, RTL-u ili HRT-u. I s njim mostarski Zrinjski pred očima mnogih koji ga dosad nisu vidjeli, ali ga poznaju iz naoko besmrtnog svatovskog klasika. A onda je sve lakše...
No, naravno, prije svega za sve gore navedeno treba rezultat. Jasno kao dan. Već večeras bi bilo poželjno. Iako je ribarska mreža u kojoj se koprca velika riba ove godine izdašno široka i oprašta dječje bolesti, bilo bi i za Šticu i za Zrinju puno bolje da se „ribarima“ ne dozvoli ulov.
