Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Vižinada je ženskog roda, ali mi je, da se zaljubim, a jesam, trebalo više od jednog pogleda.
Vižinadi u, ispostavit će se, neočekivano topao zagrljaj stižem s juga. U selu Ferenci, uza sami put, bijela crkvica. Zaključana. Ferenaca i Ferenki, tako seljani zovu sami sebe, nigdje nijednog i nijedne, a nema ni table s koje bih doznao čija je i otkad je crkvica pa se patim s izblijedjelom latinštinom na pročelju: podigla ju je, ako sam dobro razumio, obitelj Ferenac 1897. godine i stavila pod zaštitu Svete Obitelji. Kroz rešetku vidim potpuno bijele zidove i fino izveden oltar, također sav sazdan od bjeline, okrenut, po nekadašnjim propisima, prema zidu. Bijela je, ništa veća od prethodne, također zaključana crkvica svetog Lovre iznad dijela naselja s druge strane ceste. Starija je, čim je zvonik „na preslicu“, ali opet niti ima info-ploče, niti imam koga pitati koliko rođendana je dosad proslavila.
Treću crkvicu pozdravljam na platou iznad gradića, ali ona ni mukajet. Doduše joj iznad vrata stoji ljeto Gospodnje 1593. i latinski natpis još bljeđi od onog u Ferencima, ali to je sve. Naknadno ću saznati da je pod zaštitom inače nagodnog i razgovorljivog svetog Ivana Krstitelja, koji se, eto, danas ne javlja. Pored nje spomenik poginulim partizanima i žrtvama fašističkog terora s 45 imena; puno, previše, za malo mjesto kakva je Vižinada, u vrijeme podizanja spomenika, kako i stoji ispod imena, mjesna zajednica. Partizanskih spomenika po Istri je mnogo, a kod svakog mi prostruji misao da bi sve bilo gotovo isto i da su pobijedili Talijani, samo što bi imena žrtava, umjesto hrvatskih, bila talijanska, a natpisi na talijanskom; svejedno bi se slavila sloboda, a one druge žrtve bi, barem javno, bile zaboravljene.
Elem, kako se zaljubiti u mjesto koje, barem zasad, o svemu šuti? Pričala bi, možda i malo previše, ploča prije ulaza u mjesto, koja poziva na šetnju i vožnju trasom Parenzane, dokinute istarske željeznice, ali joj se iza leđa kofrči znak zabrane prometovanja svim motornim vozilima. Da sam u prtljažnik ili na krov svoje vozilice spakirao bicikl, lako bih za zabranu, ali, iskreno, kakav ja i bicikl. Razočarenje jenjava kad se spustim u gradić, drugi pogled je, dakle, ni nalik prethodnom, makar uz još jedan minus: oko trga i uopće prije glavne ceste s koje sam upravo spuzao, nema lokala u kome bi se mogla popiti kava. Rekoše mi to dvije učiteljice koje presretoh na izlazu iz škole, novovjeke zgrade rogobatno zadjenute usred povijesti.
Šta je – tu je; ostaje mi baciti se na obilazak znamenitosti, a ima ih – shvatih to nakon što se povratih od iznenađenja što će moje vene do daljnjeg ostati bez kofeina – napretek i više od toga.
Prvo ugledah penjući se, kako bih uslikao trg, na jednu od prostranijih šterni u cijeloj Istri. Zovu je Battistellinom, po idejnom tvorcu, arhitektu Simeoneu Battistelli, ima dva bunara, ukrašena je željeznim arabeskama, djelom ovdašnjih kovača, a sagrađena je 1782. godine. Već tri desetljeća, u sklopu manifestacije „Verši na šterni“, istarski i drugi pjesnici na njoj početkom ljeta čitaju svoje nove stihove. Neko se, bit će kakav dobar matematičar, potrudio izračunati da je u šternu – čudo neviđeno! – moglo stati čak 600.000 litara vode, pa za Vižinadu s te strane nikad nije bilo krize. Štoviše je vode nerijetko dostajalo i za navodnjavanje, a svaka obitelj je, vjerojatno prema površini obradivog zemljišta u posjedu, imala propisanu količinu. Višak je ispuštan kroz lavlje glave s obje strane stubišta.
Nije, međutim, šterna iznenađenje koje spomenuh već ploča „zalijepljena“ za zid kuće najbliže šterni. Kuća je Stari fontik iz 15. stoljeća, najstarija „živa“ svjetovna zgrada u Vižinadi, a fontik je, znamo, osim glavnog skladišta žita za „ne d'o Bog“, bio i glavna trgovačka kuća na svakom glavnom gradskom trgu od Sirije do Dalmacije. Da neko sad čita putopis preko puta Starog fontika, prva „ploča“ koju bi ugledao bio bi mletački lav, zbog koga se zdanje naziva i Kuća Lav, ali – lava se, makar u različitim inačicama nađe svugdje gdje je zakoračio mletački artiđan i zapucala mletačka mušketa – to još nije iznenađenje koje spomenuh.
„Prava“ ploča je umalo na zemlji, mada je ustvari željeznim klinovima „zalijepljena“ za zid fontika. U gornjem dijelu joj je još jedan lav, ne samo krilat, već i glavat te dobrano mršav. Ispod lavljih pandži, savršeno preciznim slovima, k'o ispod wordovog čekića, ispisan je cjenovnik poreza na pojedine robe pri prijevozu rijekom Mirnom. U mjestašcu Baštija, grožnjanskoj luci, mletački je državni službenik, zadužen i za sigurnost plovidbe Mirnom, naplaćivao porez upravo po cijenama navedenim na ploči. Ne znam točno kad se, valjda dok sam, poprilično u šoku, nespretno sricajući talijanske riječi, zurio u tarifarnik, kako ovdje zovu kamenu ploču, pored mene stvorio Josip Teležar, ispostavit će se vlasnik Starog fontika. Za tili čas će mi prevesti tekst, u kamen usječen 1726. godine: ova hrana toliko poreza, ona toliko, kola na barci toliko… Elem, najveći je porez, dvostruko veći nego na prijevoz hrane, uziman za prijevoz vina; jest da se u ovim krajevima pravi na svakom koraku, ali je ipak, pogotovo u odnosu na hranu, bez nje se ne može, bilo i ostalo luksuz.
Za drugi veliki plus, takoreći drugi randevu s Vižinadom, onaj pred ulazak u ozbiljnu vezu, preći ću, ma gotovo pretrčati, na drugi kraj glavnog trga. Ugledah, naime, širom otvorena vrata na crkvici koja veličinom nije ni c od velike crkve nasred trga, ali je za mene i ovakve kao ja važnija i vrjednija od velike. Crkvica svetog Barnabe – zamisli da sad neko djetetu dadne ime Barnaba! :) – podignuta je neznano kad u 12. ili 13. stoljeću i da je samo to, ta njena starost, ne bi bilo malo, pogotovo s odlično očuvanim oltarom i dva samostojeća kipa, Gospe s Djetetom Isusom i (valjda, to mi ne zna reći ni kustos Dejan) svetog Barnabe, s bočnih strana. Ali nije ni to: na njenim zidovima sačuvane su, i to u vrlo solidnom stanju, freske s kraja 14. stoljeća, čime spadaju među najstarije pa, dakle, i među najznačajnije u Istri i čitavoj Hrvatskoj. Ne zna se ime umjetnika, ali je na freskama, unatoč oštećenjima nastalim od duga vremena, jasno vidljiv standardni kristološki ciklus: Rođenje, Poklonstvo kraljeva, Pokolj nevine dječice, Prikazanje u hramu, Posljednja večera, Raspeće i Uskrsnuće. Živopisno šarenilo, pogotovo ono izraženo u izboru „dezena“ odjeće osoba prikazanih na slikama, još je dojmljivije na sivilu prastare žbuke i u tajanstvu sjena punih upitnika koji čine da onaj koji gleda, obzinut ljepotom, u neko doba postane gotovo akter „stripoteke“ slika. I nesvjesno pristaje bio dio svega, sve do scene Posljednjeg suda – niko ne bi u pakao, kamoli da ga đavao crn kao najcrnja noć golog baci u ogromni kazan s vrelim uljem :-O Bonus na sve predstavljaju uglavnom škrti, jedva gdjegdje vidljivi, ali i dalje vrlo vrijedni glagoljski grafiti. Jedan se ipak izdvaja i dužinom, a napisan je na bordo crvenoj halji jednog od učitelja s kojim dvanaestogodišnji Isus raspravlja u hramu kad ga ono roditelji izgubiše u Jeruzalemu. Danas bi im nadležne socijalne službe oduzele Isusa, a njih kaznili :)
A tek priča kako su freske uopće otkrivene ispod žbuke!!! Ali o tome ću malo kasnije, sad se pozdravljam s Dejanom i izlazim po drugi put danas se povratiti. U jednom kutu vidim ljubičasta vrata ukrašena bijelim cvijećem: stoje nasred ledine i vode… Hmmm, iz ničeg u nigdje. Ja, osupnut, ma zabezeknut viđenim, kao da sam upravo prošao kroz jedna takva vrata. Života mi, zaljubit ću se u Vižinadu!
Monumentalna neoklasicistička župna crkva svetog Jeronima, sagrađena od 1836. do 1840., zajedno sa svojim nekoliko stoljeća starijim zvonikom, natkriljuje ne samo veliki trg nego i čitav gradić. Toranj mi – bijah tamo prije par dana – vrlo sliči onom u Mošćenicama. Pitam se, izmaštavam, zamišljam, kakva je bila slika iste ove točke svemira dok je na mjestu ove stajala crkvica možda jedva malo veća od one iz koje maločas izađoh (već sada znajući – Bože zdravlja! – da ću joj se jednom, nekad, opet vratiti!). Šta bi sve, da je još uvijek živa, ispričala gradska loža? Umrla je; ponajviše, izgleda mi, od nebrige. Možda je nekad i ožive, ali je zasad zatrpana praznim paletama kao barijerama. Prilaz zabranjen, na što se, kao i obično, ne obazirem. Kameni zid gol k'o puž beskućnik, iz stropa virka armatura skrivena za ko zna kad obavljene restauracija.
Nema u loži, kao mnogo gdje u Istri, arheoloških eksponata, baš nijednog, ali ih ima prekoputa, na zvoniku i pored njega. Povisoko iznad ulaza u zvonik stoji ploča čiji sadržaj, koliko god da izbacim zoom, ne mogu odgonetnuti: čas mi izgleda kao glagoljski zapis, čas kao natpis koji je nekom zasmetao pa je temeljito sastrugao slova. Dvojbu neće riješiti ni photoshop, može jedino neko iz Vižinade. Sigurno je, međutim, da kamene ploče s natpisima, postavljene na podzidi lijevo od zvonika, antičke, te da se na nekima spominje poštovana gospođa Calvia Priscinilla. Ovo „poštovana gospođa“ kažem jer se tajkune na današnji vakat uredno naziva gospodom, a ne bi čak ni retroaktivno da iskačem iz bontona. Pečat dakle uvažene Calvije – spominje je, pa stisni i reci da nije uvažena gospođa, čak i Tacit! – imaju brojne amfore kojima je istarsko vino i maslinovo ulje putovalo u bijeli svijet, što će reći da je na istarskom području morala imati bogate posjede. Dvije antičke stele postavljene su, pak, u rupu u zidu uza sami zvonik, i to tako da će me snimanje detalja na njima, posude nalik vitkoj amforici ili saksiji te nečeg što sliči stolnoteniskom reketu, dobrano namučiti. Stele su inače postavljene kako bi trg izgledao ljepše nakon što je javljeno da u Vižinadu stiže austrijski car i ugarsko-hrvatski te češki kralj Franjo Josip. Otkud li jedan pravi pravcati car u Vižinadi? Ko bi znao carevima, uglavnom su njegove carske noge s carskim kurjim okom i carskim noktima uraslim u carsko meso protabanale trgom gradića u koji se, evo, lagano zaljubljujem.
Zagledam ukrase na fasadi dvokatne žućkaste kuće, najveće na strani trga suprotnoj od zvonika. Mogla bi komotno biti kaštel, ali nije; vižinadski kaštel, zvan Medelin, stajao je negdje između Ferenaca i gradića, pripadao je obitelji Grimani i vjerojatno je zauvijek napušten i prepušten na nemilost kutnjacima i očnjacima vremena nakon što je teško oštećen u Uskočkom ratu (1615. - 1617.). Rat je završen otprilike neriješenim rezultatom, mada su Mlečani više bili u posjedu lopte, ali se ni Austrijanci nisu dali. Teško je postradala čitava Istra pa tako i Medelin. Primjećujem i štokakve natpise nalik rebusima i ulomke pleternih ukrasa u zidovima kuća, a prije odlaska ću još baciti pogled kroz portal Kuće Maraston; stoji odmah do Starog fontika i dok sam se bavio kamenim tarifarnikom, vidjeh da je u njoj nekakav posjetiteljski centar te da unutra, kako mi se tad nabrzinu učini, nema nikoga. Nije mi posebno privlačna, mada je najviša na trgu, i to zato jer je obnovljena tako da se ni naslutiti ne mogu njena barem tri, a vjerojatno i četiri stoljeća. Gospon Josip Teležar mi reče da je građena u mletačko doba, a da su Austrijanci u njoj držali poštu, dok je za međuraća, za talijanske uprave, na katu djelovao Dopolavoro. Tada je, zbog pritisaka i prijetnji fašista, socijalistički orijentirana obitelj Maraston i napustila Vižinadu. Uglavnom, da ja povirim u taj posjetiteljski centar pa na kavu gore, uz cestu, kad je već nema u krateru u kome je gnijezdo svila Vižinada.
Ali… Čovjek snuje, a Bog određuje. Da je đavao, kroz portal bih ugledao kakav rusvaj, ali nisam, već gospođu Lidiju Brdarić, direktoricu ovdašnje turističke zajednice i kustosicu u „Kući skrivene prošlosti Maraston“, okruženu suvenirima i brošurama. Iako me, makar nenajavljenog, dočekuje i više nego srdačno, još uvijek sam nepovjerljiv: vidjeh freske u barnabinoj crkvi, vidjeh tarifarnik, vidjeh lavove, stele, šternu, ložu…, pa zar može biti još što zanimljivo u maleckoj Vižinadi?!
Kuća Maraston ispostavit će se, međutim, kao treće današnje pozitivno iznenađenje. Ne znam ko je sve radio da ga stvori, ali su, ko god sve bili, doista napravili upravo čudo.
U prizemlju se ne zadržavamo više od par minutica i već smo na prvom katu, gdje je postavljena izložba „Slatka Istra“. Prije kojih osam godina sam, u jednom seocu kod Savičente, zajedno s pokojnim Davorom Šišovićem, za života najboljim poznavateljem Istre, sudjelovao u snimanju emisije o gastronomiji Istre. Sjećam se da se novinarska prezivala Korazza, ime joj zaboravih, a stara istarska jela, i to ne gospodska već siromaška, spravljala nam je legendarna Žminjanka Zdenka Jakus. Danas mi, evo, Lidija otvara prozorčiće na zidu, a iz njih ispadaju recepti i sličice cukerančića, kroštula, povetica, bucolaja, breskvica, pandešpanje… Za nekoliko dugih boravaka u Istri ponešto od toga sam već probao, sad bi mi valjalo prepisati recepte, opasati pregaču i dati se na posao. Ako ne bude išlo, valjat će mi opet u Vižinadu: „Slatka Istra“ se ovdje priređuje svake godine uoči Velike Gospojine, dakle, 14. kolovoza, nabrojanih i drugih slastica bude „i Husi i Hasi“, pa će ih se valjda naći i za mene.
Jeste li čuli za Carlottu Grisi (1819. - 1899.)? Balerina svjetskog glasa školovala se u baletnoj školi znamenitog Teatra alla Scala u Milanu, a svijet je osvajala nastupima u Parizu, Londonu, Beču, San Petersburgu, Münchenu i drugim velikim europskim pozornicama. Najčešće je bila Giselle, a što je još nevjerojatnije, prva je koja je odigrala ulogu u kasnije svjetski cijenjenom i slavljenom djelu Adolphea Charlesa Adama. E sad: vidjeh da se ulica ispod kuće Maraston zove po njoj i da je rođena ne u Londonu, Milanu ili Parizu već u Vižinadi, u kamenoj kući preko puta Starog fontika! Evo je kako se vješto okreće na prstima, evo replike njenih „špica“ koje su joj pomogle u težnji da tijekom nastupa izgleda kao da lebdi, evo popisa svih njenih veličanstvenih nastupa… Ako je „Slatka Istra“ čudešce, sve ovo s Carlottom Grisi još je iše u mom današnjem vižinadskom „ukazanju“.
Ali nije jedino, jer se na posljednjem katu razastrlo još jedno: Vižinada je, naime, mjesto u kome je od srpnja do prosinca 1969. realizirana prva holivudska filmska produkcija u jednoj socijalističkoj zemlji. I to ne bilo kakva: „Kelly's Heroes“, u nas emitiran pod nazivom „Zlato za odvažne“. Vižinadom, u kojoj, evo, nema kave prije ceste iznad gradića, tada su jurcali i sudarali se, pucali jedni na druge obučeni u američke i njemačke uniforme iz Drugog svjetskog rata, Clint Eastwood, Telly Savalas, Donald Sutherland, Don Rickles i mnogi drugi manje ili više poznati američki glumci. Danima su Vižinadom drndali američki tenkovi „sherman“ i njemački im rođaci „tiger 1“, stvarno prepravljeni sovjetski tenkovi T-34, a „američki“ zrakoplov koji je bombardirao pljačkaše stvarno je bio „soko“, proizveden u Mostaru. Podsjetimo se, film priča o tome kako skupina američkih vojnika pokušava opljačkati nacističke zlatne poluge iz francuske banke smještene iza njemačkih linija. Novinski članci na trećem katu kuće Maraston svjedoče da je za malu Vižinadu tada čula čitava Jugoslavija, a tu su i neki od originalnih eksponata sa snimanja.
Od Lidije doznajem – to mi je trebalo biti sljedeće odredište – da se na grobljanskoj crkvici Blažene Djevice Marije u Božjem Polju iz 12. stoljeća trenutno radi i unutra se ne može. Na nadvratniku groblja isklesan je Atilin lik – mještani su, ko bi znao zbog čega, vjerovali da će Atila spriječiti zloduhe da ometaju vječni mir njihovih mrtvih predaka. Nije da mi nije žao, ali bi mi možda, nakon svega doživljenog i viđenog, bilo previše za jedan dan.
I za kraj: crkva svetog Barnabe bila bi jedna od bezbroj sličnih diljem Istre da su producenti „Zlata za odvažne“ za snimanje odabrali neko drugo mjesto. Freske su, naime, otkrivene dok je tada obesvećena i zapuštena crkva služila kao skladište filmskih rekvizita potrebnih za snimanje. Neko je kakvim nosačem, nogarom, stativom… zaparao po zidu, a iz brazgotine su izmigoljile žive boje.
Tako se, eto, zaljubih! :-O A posjet Vižinadi u misli mi vrati onu Oshovu, koju ću odsad nastojati stalno primjenjivati: Budimo realni, planirajmo čudo! Jer čuda se događaju samo onima koji vjeruju u čuda! U Vižinadi su očito vjerovali!
