Ljuljuška se katamaran, odjeven u crno-bijeli dres „Juventusa“, iako iz Albanije polazimo prema Grčkoj i nemamo ništa ni s nogometom, ni s Italijom. Ljuljuškamo se i nas dvoje, zajedno s još stotinjak istih – svi su proteklih dana pomislili „Šteta je propustiti, Krf nam nikad neće biti bliže!“ Šankeri u malom otvorenom baru i striptiz bi izveli samo da nešto prodaju, ali im je uzalud, svima su bočice vode u krilu.
Albanska Saranda iza leđa se lagano gubi u nepreglednoj plaveti, a s druge strane se, između mora i neba, istim tempom ukazuje neki tamni crni četverokut. Golem je, mrk i jak poput Samsona prije nego što se Dalila dohvatila škara. To je Stara tvrđava, Palaió Froúrio, podignuta za ciglih deset godina, od 1545. do 1555., nakon prvog pokušaja Osmanlija, 1537. da otmu Krf; zvečali su mletački dukati, koliko ih je trebalo, kao kovački majdani, ali se tvrđava uspravila kao birvaktile Babilonska kula. Soldi se, nakon što su majstori raskrčili skele, a argati smeli piljevinu i šut u beskrajne morske kanale kojima je utvrda opasana, bacali sirotinji da i ona slavi. Kad se kosi, nek' se mrsi! Koji čas kasnije, nakon što se katamaran utabori na krfskoj obali, a mi stupimo u labirint starodrevnih uličica, u kanalima ćemo vidjeti modrnu marinu. Solde je, na dnu kanala, stigla stara narodna kletva „Dabogda imali više patine nego bakra“ :)
Jedan dio tvrđave puno je stariji od 16. stoljeća. Barbari bi se – dunjalukom je tek teturalo 6. stoljeće – zaigrali i naskočili na ono malo domaćih pa se moralo tesati, oštriti i podzidavati brdašce na istočnom dijelu poluotoka, kojeg će mletački kanali, Contra Fossa, učiniti otokom. Onaj osmanlijski napad umalo je ubio otok, budući da su Osmanlije zauzeli sve osim tvrđave i pobili ili odveli u ropstvo tisuće Krfljana. Na kraju im je bilo uzalud i da sad ne kažem narodski kako su prošli, konkretno Hajrudin Barbarosa, admiral flote Sulejmana Veličanstvenog. U drugom pokušaju, 1571., rezultat je bio sličan – zapaljene su kuće, crkve, sve, ali u tvrđavu nisu mogli.
Sa sljedećim zaletom čekali sve do 1716., opsada je trajala sedam tjedana, a taktika koju je poduzeo mletački general grof Johann Matthias von der Schulenburg i danas se može naći u vojnim udžbenicima. Kasnije ćemo vidjeti njegov spomenik na ulazu u Staru tvrđavu – da ga ne bî, ko zna kako bi se Krf danas zvao i pitanje je bi li postojala Grčka ili bi današnje grčko ozemlje bilo samo jedna od turskih pokrajina.
Zujimo ravnim dijelom starog grada. Kostas Georgakis, nesuđeni geolog koji se 1970. zapalio u Genovi, gdje je studirao, uslijed pritisaka diktatorskog režima Georgiosa Papandopulosa, čuči na postamentu, čeka zaručnicu Rossanu da je posljednji put vidi. Mi vidimo toranj: kula li je, crkva li je? Crkva, i to – e, baš svašta, u najstrožem centru! – katolička, i to katedrala! Svetog Jakova i svetog Kristofora. Da je nova, ni po jada, nego je iz 1367. godine :-O Nekad se, stoji na tabli, nalazila pod paskom svete Lucije, a onda su je Mlečani stavili pod zaštitu Gospina Navještenja, kako bi odjednom proslavili 25. ožujka, svoj „Dan Republike“, odnosno datum utemeljenja, i Blagovijest. Od nekad, i danas, nad njom bdije Velika Gospa, kada se, dakako 15. kolovoza, krfskim ulicama razvuče šarena zmija procesije. Katedrala je baš-baš velika, sa šest odvojenih kapela i puno, puno slika. Glavna je Bogorodica Vrefokratousa Konstantina Tzanesa iz 1654. Drugdje bih pao u napast nabrajati i opisivati sve znamenitosti katedrale, ali ovo je Krf, ihaj, šta nas sve čeka!
I još: u njoj su pokopani brojni ginjenici Bitke kod Lepanta, 7. listopada 1571., ali su naknadno preneseni na katoličko groblje. Sveta Liga vs. Osmansko Carstvo. Najkrvaviju pomorsku bitku u povijesti opjevala je – pjesma nosi naslov „Kod Lepanta sunce moje“ – i naša klapa „Kumpanji“, a tekst je napisao Gibonnijev papa Ljubo Stipišić Delamata. Osan galij 'z naših misti / suprotiva turski brodin / sa Levanta vaši muži / jauk neće nan doplutat'… Povjesničari znaju: svaki peti svetoligaški vojnik i mornar bio je Hrvat! Jedan od dočasnika bio je i slavni Miguel de Cervantes; teško je ranjen, lijeva ruka zauvijek mu je ostala uzeta. Da je turski strijelac imao bolje nišansko oko, nikad ne bismo čitali „Don Kihota“.
S bijele majice u izlogu učimo grčki. Ako bih joj htio reći da je volim, iz mog bi grla i usta izašlo „Agape mou“. Naučili bismo još štošta, ali nam, vidovit kakav je čitavog života bio, zarobljen u bokoru zelenila, maše Jakovos Polylas, književnik, prevoditelj i – to je najvažnije – političar. Davno je umro, 1896., pa nema glasa, ali nam pogledom pokazuje: eno je Vijećnica! Načas nas evo u Veneciji ili Veroni! Jer su Vijećnicu, između 1663. i 1693., također podigli Mlečani! Ispočetka klub za druženje plemenitaša, otud na istočnom zidu kip tadašnjeg dužda Franceska Morosinija, potom, od 1720., kazalište svetog Giacoma iliti Jakova, prva operna kuća u Grčkoj, a od 1903. Vijećnica.
A prvi je pogled onaj najstariji dio Stare tvrđave. Odrezano brdo, tako bih je ja nazvao. Ali je ono/ona još u zraku, a mi, ma koliko se povremeno odljepljivali, ipak hodimo zemljom. Glazbeni paviljon na trgu, i spomenik sa sedam moćnih reljefa za sedam otoka u Jonskom moru što slavi ujedinjenje s Grčkom 1865., i, napokon sasvim izbliza, stotinama metara dugi i desetcima metara visoki mletačke zidovi, sada po dnu, kanalom, okićeni brodicama. Do onog najstarijeg dijela utvrde moguće je doći samo kroz dvoja barokna tvrđavska vrata. Između njih, u nekadašnjoj prostranoj stražarskoj zgradi, izložba kipova, fresaka i štočega, uglavnom iz mletačkih katoličkih crkava. Prva čeka kamena Madona s Isusom iz 1435., nakon nje mramorni prozor apside iz 17. stoljeća, onda freska izrezana iz zida crkve svetog Nikole iz čak 14. stoljeća…I sve tako, pa imaj srca ne pogledati!
Između dvije kapije, između dva zida, suhi kanal širine velegradske avenije. Pa druga kapija – eto nas unutra! – pa opet izložba, mramorni bestijarij, dominiraju – ko bi drugi u Mlečana – lavovi. Odrezano brdo je sada nadohvat ne samo pogledu već i koracima, ali ćemo prije u nekadašnju anglikansku, a sada pravoslavnu crkvu svetog Đorđa. Izgradili su je, dakako, Englezi, 1840., oni su jonskim otocima vladali od 1814. do 1865. Gregorijanski slog, na pročelju galerija koju čini šest dorskih stupova koji podupiru zabat; arhitekturom se valjda htjelo ugoditi Grcima, pa ti se načas učini da si pred atenskim Tezeionom ili Demetrinim hramom u Pastumu. Ponutrica ništa posebno izuzev ikonostasa, donesenog ovdje iz stare crkve svetog Spiridona, djela znamenitog kretskog hagiografa Emmanuela Jannea.
Puževim korakom – vrelina dana nas polako, ali sigurno uzima u svoja bezdušna kliješta, crvenimo se kao dva prezrela cherryja – napredujemo prema gornjim platoima. Opet zidine, opet kapija, opet toranj, pa još jedna kapija, a između njih doslovno tunel, toliko je dug prolaz. Evo i onog „odsječenog“ dijela; najviša točka je svjetionik. Nadležnim je više nalikovala zvonu pa je nazvana Campana fort, odnosno Tvrđava Zvončić. Pa još jedna izložba, šarena, neočekivana, iznenađujuća – tradicionalni odjevni i ukrasni predmeti te kućne prostirke iz Uzbekistana i Turkmenistana.
Na danjsko svjetlo izlazimo neoprezno pa odmah bježimo u tustu sjenu tvrđave. Na zaravnici su se, kaže tabla, nekad nalazile barake za britanske časnike. Stotinu stotina špilova karata je izderano i stotinu stotina plaća profijano u natprevarima vista i ajnca, koga su Englezi zvali blackjackom. Iz puste dosade, niko ih nije napao za onu 51 godinu. Onda opet kapije, prva, druga, treća, četvrta…. Četvrta vodi niza stepenice, pravo na plažu. Bogatašku, vidi se po cjeniku u restorančiću. Dakle smo zalutali; dalje se na može, samo istim putom nazad. Pomalo smo lipsali pa se, kad se popnemo, premještamo u sjenu drugog zida i u prolazu salutiramo kuštravom generalu von der Schulenburgu. Bjelomramorni filozof u dugoj bijeloj halji, sa svitkom u ruci i imenom ispisanom samo grčkim alfabetom, sasvim nalik kipovima Aristotela ili Sofokla, ustvari je lord Guilford (1766. - 1827.), osnivač ovdašnjeg sveučilišta, prvog u modernoj Grčkoj, Englez koji je više od života volio starogrčku književnost i Grčku, toliko da je, makar tajno, da ne bi izgubio privilegije u domovini, postao pravoslavac.
Gmižemo u ravni dio grada; sto sreća pa je nizbrdo. U park ćemo, na mali odmor, ali po onom davnom domaćinskom „treba nešto privrijedit' dok se odmara“, zagledamo parkovske znamenitosti. Fontana s dvojicom zagrljenih dečkića, nešto pomalo nalik kružnom forumu i četvorica velikana što u mramoru, što u bronci.
Ispod prsa proćelavog brkajlije stoji samo Mavilis; valjda svaki elementarno pismen Grk zna za Lorentzosa Mavilisa (1860. - 1912.), pjesnika soneta, strastvenog sastavljača šahovskih problema i – najvažnije, iako je po ocu bio španjolske krvi – ratnika i grčkog domoljuba. Djed mu je bio konzul na Krfu, a otac sudac na Jonskim otocima. Najprije je ratovao protiv Osmanlija, potom se 1896. pridružio Kretskom ustanku, onda opet, u Grčko-turskom ratu, da bi se 1912., u dobi od 52 godine, s poslaničkim iskustvom u državnom parlamentu, prijavio u dragovoljce Prvog balkanskog rata. Nakon nekoliko mjeseci poginuo je i Bitki kod Driskosa. Konstantin Theotokis bio je, pak, pisac tzv. Jonske škole, odnosno Heptanske škole. Theotokisi su plava krv unazad „sto“ generacija, čak i dok su, prije bijega na Krf, živjeli u Carigradu.
Društvo im – park bi se komotno mogao zvati engleskim – prave dvojica braće Durell, Engleza doseljenih na Krf. Došli su bježeći od engleskog (ne)vremena i onoga što je Lawrence Durell nazvao „zatupljujuća engleska kultura“, tepajući joj da je ustvari „engleska smrt“. Lawrence (1912. - 1990.) je inače bio romanopisac, pjesnik, dramatičar i putopisac, kandidat za Nobela, i to 1961., kad mu je „za prsa“ utekao Ivo Andrića. Brat mu Gerald Malcolm (1925. - 1995.) bio je znameniti prirodoslovac, obožavatelj životinja i njihove slobode te svjetski putnik, a pomalo i pisac. Obojica su rođena u Indiji, ali ih je, eto, usvojio i u bronci ih ovjekovječio Krf.
Inače je Trg Spainada, tako se zove, najveći u Europi. S ruba trga doziva nas crvena crkva svete Panagije, ali ćemo radije na kontra stranu, prema velebnoj neoklasicističkoj Palači svetih Mihaela i Jurja, nekadašnjoj rezidenciji britanskih guvernera Jonskih otoka, a kasnije rezidenciji grčkih kraljeva, zbog čega je znana i kao Kraljevska palača. Ispred palače se na dvostrukom postamentu uzdiže visoki kip sir Fredericka Adama (1781. - 1853.), djelo prvog kipara modernog grčkog doba, Krfljanina Pavlosa Prosalentisa. General Adam, zanimljivo, slovi i kao časnik koji je odlučnim manevrom svoje brigade riješio znamenitu Bitku kod Waterlooa, 1815., a ovdje je dospio kao britanski guverner Jonskih otoka od 1824. do 1832. i graditelj brojnih i danas znamenitih zdanja na Krfu.
Najprije ćemo prošetati „Vrtom naroda“, kako se uobičajeno naziva parkove oko palače. Mletački kameni akvariji, egzotično raslinje, sve uklopljeno s pogledom na zaljev između mletačkih tornjeva i utvrda. Nedostupan je – vrata od kovanog željeza su zaključana – jedino dio kojim su se guverneri i kraljevska obitelj prečicom spuštali do plaže. Nemamo više ni energije, a ni vremena za pozdravljanje s namrgođenim mramornim generalima, umjetnicima i drugima. A zašto?
Polazak s Krfa je tek za otprilike dva i pol sata pa, dakle, vremena ima. Ali… U Palači svetih Mihaela i Jurja smješten je Muzej azijske kulture, po mnogima najbolji takav u Europi.
Otvoren je 1927., tada tek kao Muzej kinesko-japanske umjetnosti. Ondašnji grčki veleposlanik u Austriji Grigorios Manos iskoristio je vlastito bogatstvo i veleposlaničku poziciju te je na umjetničkim aukcijama u Beču i Parizu pribavio oko 9500 uglavnom kineskih i japanskih starih predmeta muzejske vrijednosti. Donirao ih je državi, uz uvjet da na Krfu za njih otvori muzej. Njegov kolega Hadživasilios, veleposlanik u Indiji i Japanu, dodao je još upola toliko, i to iz gotovo cijele Azija, a kasnije su muzej manjim donacijama upotpunjavali i neki drugi.
Danas je izloženo oko 11000 predmeta, od kojih neki dosežu starost od 11 tisuća godina prije Krista. Kineski porculan, brončane skulpture iz Indije, japanske tiskane slike, drvene rezbarije, bezbroj minijatura, brončani bogovi i božice čak i u erotskim scenama… Ludnica! Na Krfu se doista ima što vidjeti kud god se krene, pa napravih 471 fotografiju, ali ih je čak 157 iz muzeja, i to nakon što u neko doba više nisam „štrokao“ sve zanimljivo nego samo ono najbolje. I sad bi trebalo izabrati između prirodnim, zemljanim bojama obojenog kamenog Bude dok meditira iz 6. stoljeća i strahotnog, teško oklopljenog samuraja, također stoljećima starog, između himalajske Shakti, pratiteljice bogova, od pozlaćene mjedi, i drvenog kambodžanskog vrača usana debelih kao da je nepažnjom rasijane bolničarke upravo primio deseterostruku dozu botoksa?! E, toliko pameti nemam, jedino da Bljesak napravi posebnu galeriju za eksponate.
Žao nam je propustiti ijednu minutu, jer ko zna hoćemo li ikad više zakoračiti na Krf, pa vrludamo sokačićima, njušimo stotine istočnjačkih začina što mame iz izloga, divimo se kapijskim zvekirima s licima nepoznatih božica i kurtizana, znatiželjno kuckamo u posuđe od nečeg nalik mješavini gline i piljevine, oprezno dirkamo u kratke žice nepoznatog nam glazbenog instrumenta, poziramo s brončanim Azijatom što dočekuje goste ispred azijskog restorana „Mr Lee“, omjeramo valjda pretpotopsku arku postavljenu na travnjaku ispred hotela „Atlantis“…
Zalazimo – iskreno, najviše kako bismo se malo rashladili – i u dvije crkve, obje pravoslavne, jedna je i katedrala svetog Spiridona Trimitojskog, zaštitnika grada, ispred koje stoji bista dugovjekog pravoslavnog mitropolita Metodiosa Kontostanosa (1881. - 1972.). Sinagogu ne nađosmo, uzalud prokrstarivši nekadašnju židovsku četvrt.
Mogla bi se o Krfu – stari dio grada s tvrđavom 2007. je stavljen na UNESCO-ov popis svjetske baštine – napisati povelika knjiga, ovo što vidjesmo ni izbliza nije sve, ali od mene toliko. Ostatak nenapisane knjige „pročitat“ će oni koji čvrsto odluče: E i ja moram vidjeti taj Krf!
