Ne znamo kako to biva na onom, ali se dešava na ovom, najboljem od svih svjetova: dok neka mjestašca prije par stotina nisu ni postojala, a sad su uvelike pravi gradovi, dotle su neka druga krenula rakovim putom, pa su od pravih gradova postala mjestašca.
Pićan je jedan od takvih primjera: još u kasnoj antici postao je sjedištem biskupije i ostao to sve do 20. VIII. 1788., kada je papa Pio VI. potpisao bulu Super specula militantis Ecclesiae, kojom je Pićanska biskupija zasvagda izbrisana s europske karte biskupskih sjedišta. Četiri godine prije razriješen je dužnosti posljednji pićanski biskup, Tršćanin Aldrago Antonio de Piccardi, i poslan u Senj, da tamo nastavi biskupovati. I prođe otad petsto Bajrama, ali se biskup ne vrati nama :) Jedan od pićanskih biskupa, od 1668. do 1670., bio je i izvjesni Pavao Budimir „iz Bosne“. Tako stoji u dokumentima, a ja nimalo ne bih prezao okladiti se da je, kao i svi Budimiri, bio iz Vira od Posušja.
Danas je Pićan mala, tiha i mirna općina sa svega 1722 stanovnika, od čega 304 žive u općinskom središtu. Čaršija se, ona po kojoj su više od milenija hodile biskupske noge u kožnatim biskupskim papučama, nasadila na visokom i širokom grebenu usred Istre i od 1788. uzalud gleda neće li se iz neke od okolnih udolina ukazati uznosita biskupska mitra ili niski zucchetto.
Prvi čovjek kojeg će sresti svako ko dođe u Pićan je sveti Ivan Nepomuk i to je tako još od 1714., otkada nepomično dreždi u debeloj hladovini malog gradskog parka, ne vidjevši od gustog granja ni sunca, ni mjeseca. Pitam dvojicu dječaka na ljulji ko je okamenjeni, kažu „ma tamo neki…“ i s osmijehom odmahuju rukama. Od nekad nakon Drugog svjetskog rata nije sam; pridružile su mu se, ali samo imenima i prezimenima, desetina-dvije poginulih partizana i od fašista pobijenih civila, a nekad u novije vrijeme, on glavom, bradom, mrkim brkom i oštrim, pronicljivim pogledom, Matko Brajša Rašan (1859. - 1934.), sakupljač istarskih narodnih napjeva i skladatelj, za mnoge glavni glazbeni preporoditelj Istre. Malo kasnije ću, nakon što uđem u grad, u uskoj ulici blizu župne crkve, vidjeti njegovu rodnu kuću. Da u životu nije napravio ništa osim dobro poznate Krasna zemljo, Istro mila, bilo bi dovoljno.
Ulazak u grad će sačekati, ponajprije jer mi ispod parka maše crkvica svetog Roka. Smiješi mi se sramežljivo, pomalo čak i snishodljivo – zaključana je, ali nije ona kriva. Sve što treba znati, pokazuje mi, stoji na ploči iznad ulaza: krenula kuga u obilazak Istre pa je pićanski biskup Gašpar Bobek – usput se pitam je l' bio štogod u rodu Stjepanu Bobeku? :) – svukao zlaćano biskupsko ruho, latio se krampa pa, dok znoj nije probio sveto biskupsko čelo, kopao temelje, sve u sebi šapćući svetom Roku da dolazi što prije i nepokolebljivo obrani Pićance od kužnog kijameta. Smrt ga je, ali ne od kuge, pretekla, pa je crkvicu završio biskup Antonio Marenzi, a sve se dešavalo između 1631. i 1634. godine. Otad je sveti Rok i zaštitnik Pićna, a koliko je ozbiljno shvatio dužnost, pokazuje i tri kilometra duga staza nazvana po njemu, ispred koje su Pićanci stavili čak tri table. Njome sveti Rok, dok Pićanci mirno spavaju, patrolira, motreći primiče li se odnekud kuga maskirana u mršavu babu s po dva papka na nogama, da joj ih podapne i gurne je niz strminu. Pa nek' mori po Kršanu ili Kožljaku, tamo on više nije nadležan.
Nije bio nadležan – njegovo je bilo samo da čuva od kuge – ni za partizane pa je samo nekoliko metara od crkve u lipnju 1944. glavu izgubio drug Mario Maganja, komandant II. udarnog bataljuna I. istarske brigade „Vladimir Gortan“.
Nego, zna li neko šta su trnoplesari? U Pićnu znaju svi, a i ja ću, evo, saznati. Elem, čitam s ploče na kojoj dvojica plešu po trnju, stado optuži svog pastira, ostarjelog biskupa Nicefora, zbog nećudorednog života sa svojim nećakinjama. Pićanski su biskupi živjeli siromašno, zbog čega su ih prozvali „biskupima od lješnjaka“, jer im je to bila najčešća hrana. Kupovati ogrev bio im je luksuz pa je Nicefor, da uštedi na grijanju, spavao s nećakinjama u istom krevetu. Naravno da su objede, čak i ako nisu bile objede, teško povrijedile Niceforov ponos pa je, nakon što je pozvan u Akvileju, da se opravda tamošnjem patrijarhu, prokleo Pićance neka bosi plešu po trnju dok se ne pokaju. Nicefor je u Akvileju krenuo na magarcu, koga mu je u neko doba putovanja rastrgao vuk, ali je kasniji svetac kaznio vuka tako što ga je morao nositi do Akvileje. Usput je, maltene se zezajući, pravio čuda, pa je na nekoliko mjesta udario štapom i gdje bi udario, tu bi se otvorio izvor. Nije to bilo sve: u Kopru je svoj kaput polegao po moru i preko kaputa došao na suprotnu obalu Jadrana. Kad je stigao do patrijarha, objesio je mokri kaput na sunčevu zraku da se suši. Kad je siroti patrijarh vidio šta sve može Nicefor, prekrižio je sve one objede i, što bi se danas reklo, rehabilitirao ga, a Pićanci su se valjda pokajali, čim nijednog ne vidjeh kako bos pleše po trnju.
Pićan je u srednjovjekovlju bio odlično utvrđen grad, a dobar dio gradskih bedema sačuvan je do danas. Sprijeda, na ulazu u grad, jer su u njih uklopljene kuće, izgledaju kao da su sazidani neki dan, a na gradskim vratima iz 14. stoljeća stoji banner s natpisom „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje“. Obnovio ih je 1613., piše iznad luka, jedan od onih što su u gradiću stolovali u ime Gospodnje, biskup Antonio Zara, po čemu se vidi da biskupi baš i nisu bili toliko siromašni da su im lješnjaci bili glavna hrana. Lijepo su izvedena, s moćnom obrambenom kulom s kruništem, ali su nagrđena olukom i dvama prometnim znakovima. Ne kontam da nije moglo bez toga. Lijevo od vrata, na pročelju davno umrlog poslovnog prostora, bog zna kad ispisane parole; teško čitljive, ali se daju „pročitati“ petokraka i „Komandant IV. Jugoslavije Peko Dabčević“. Grafitaš očito nije bio na satu kad su se učile one dosadne glasovne promjene.
Čim se maši uličica od gradskih vrata u kadru se pojavi zvonik. Podignut je 1872. a s visinom od 48 metara treći je najviši u Istri, ali mu – prilično je stiješnjen zgradama – fali čistine da bi se mogao pokazati u punoj ljepoti. Neka od zgrada između gradskih vrata i zvonika je – u Pićnu, nažalost, ne vidjeh turističkih info-ploča – stoji i stoljetna biskupska rezidencija, a blizu je i gradska šterna s jednim zdencem. Za biskupovanja Francesca Massimiliana Vaccana, 1653., kmetovi su podigli ustanak, a kad su iz Gračišća stigli u Pićan, teško je stradao i biskupski dvor, dok se Vaccano dao u bijeg, vrativši se tek kad se sve stišalo, našavši svoju rezidenciju opljačkanu i opustošenu od ustanika. I još je dobro prošao: ustanici su glavnog krivca, u ubiranju poreza nemilosrdnog i surovog predstavnika kranjske pokrajinske uprave Hanibala Bottonija, kao i njegovog kancelara rastavili od života.
Tu se vidik naglo proširuje i vrlo brzo u pogled se udjene župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Dok je Pićan bio biskupsko sjedište, bila je katedrala. Ima drugačije pročelje od drugih istarskih crkava: dvama polustupovima je podijeljeno na tri dijela, s trojim vratima, troje svetaca ispod krovnog vijenca i bukadar prozora i prozorčića. Na najvišoj poziciji pročelja je Gospa s Isusom, a s bokova su joj, pazi sad!, dva sveta Nicefora. Pićanski biskup, po nekima i osnivač biskupije, živio je u 6. stoljeću, a imenjak mu i mučenik iz Antiohije, u 3. stoljeću. Pićanci ih obojicu poštuju pa se i oltar, u kome su pohranjene relikvije obojice Nicefora, naziva u množini, svetih Nicefora i na njemu su naslikani obojica: mučenik kao mladić u šarenom ruhu, s pićanskom crkvom u ruci, biskup kao sijedi starac, s biskupskim palijem. Nicefor antiohijski pogubljen je za vladavine rimskog cara Valerijana i njegova progonstva kršćana, a pićanski Nicefor je, po povratku iz Akvileje, zasustavio u Umagu i tu umro, da bi se kasnije otvorilo čitavo natjecanje oko toga ko će prigrabiti njegove posmrtne ostatke. Da skratim, desna ruka završila je ovdje gdje, evo, stranjam pogledom, u pićanskoj crkvi.
Crkva je neboplavo-bijela i puna sunca; kao da ga je nekim Niceforovim čudom više nego vani. Između dva reda klupa stoji Gospa s Djetetom Isusom u naručju, a ispred nje kleči sredovječni muškarac i bezbeli se moli, pa tiho koracam i uglavnom štrokam bez blica, usput pazeći da patikama ne zapnem za neki od grbova na nadgrobnim pločama u podu. Neki od grobova su biskupski, a ako biskupi nisu previše imali za života, na pločama nisu štedjeli. Crkva ima i bočne oltare, od nekad i vitraje, a prve orgulje zbavio je još spomenuti biskup Marenzi, koji je biskupovao od 1637. do 1646. Na jednom od nadvratnika 1746., na još jednom 1753. godina.
Crkva je inače početkom 17. stoljeća „nastavljena“ na staru, tristotinjak godina stariju. Možda zna onaj što se cijelo vrijeme moli pred Gospinim kipom, ali ga ne želim smetati, a niko drugi se ne pojavljuje. Ostajem i duže nego sam mislio, sve nadajući se da će odnekud banuti župnik ili bilo ko od koga bih mogao doznati prvo gdje je ona Niceforova desnica, ali i poviriti u sakristiju, gdje stoji ranogotički oltar od orahovine iz 1741. s pozlaćenim šarama, potom svečani biskupski plasšt, provezen zlatnim nitima, što ga je Pićanskoj iskupiji darivala Marija Terezija, monstranca iz 16. stoljeća s grbom biskupa Giovannija Barboa, relikvijar u obliku križa iz istog stoljeća, pristigao odnekud s njemačkog područja… Nema nikoga ☹
Grobova ima i ispred crkve, biskupskih, plemenitaških ili nekih trećih, to ne znam, ne da mi se mesti lišće što ga je vjetar nanio po urezanim latinskim natpisima. Gledajući u katnicu župnog ureda, još neko vrijeme se nadam da dođe bilo ko, ali je uzalud.
Jedan lučni prolaz bi, da nije usred gradića, komotno mogao glumiti mala gradska vrata, tim više što iznad luka stoji grb s tri kule. S one strane prolaza neko je srušio kuću i sad ravna prostor za novu. Posljednji znak života je crveni motocikl u još jednom lučnom ulazu. Iza motocikla skladište drva i svega onog za što svi ponekad kažemo „ne treba bacat', može zatrebat'“, a kad zatreba, ne znamo gdje smo ga splastili. Slijedi čitav niz ruševnih kuća nekad očito bogatih gospodara, otplovjelih u ropotarnicu aoristnog doba. Tek poneka je, gotovo više kao kuriozitet, izuzetak od pravila, čitava. Na jednoj se bijeli spomen-ploča dr. Anti Marčacu (1892. - 1963.), pravniku i profesoru biskupskog sjemeništa u Pazinu. Čitava je i galerija – suvenirnica, ali zaključana, a radno vrijeme joj je – ne piše, naime, ništa – od 0 do 0 sati. Između zidina ponekad bljesne zvonik.
Pravim mali krug i stižem do prekrasnog Vidikovca svete Jelene, kako stoji na info-ploči. Nekad je, kaže info-ploča, tu negdje stajala crkvica svete Jelene pa je vrijeme pretvorila u prah, a uspomena na nju ostala je u župnoj crkvi, u vidu pale svete Jelene Križarice, prikazane zajedno s kolegicama po svetosti, Agatom i Lucijom. Pogled izvrstan – vidi se „pola Istre“.
Iza crkve je, pak, Vidikovac Franje Ferdinanda. Došao Franjo u Pićan s najdražom svojom Sofijom, svratili kod župnika, popili čašu vina i oduševili se pogledom. Kako je Sofija bila zagrižena ljubiteljica kista, boja i palete, pala je odluka da se, čim nadvojvoda obavi štokakve dosadne posliće, opet vrate u Pićan, kako bi kistom ovjekovječila viđeno. Oni dosadni poslići čekali su nadvojvodu u Sarajevu, a čekao ga je i Gavrilov metak, tako da je Sophie Maria Josephine Albina Chotek grofica von Chotkova und Wognin u raj otišla ne naslikavši kilometarski širok i dug brdoviti krajobraz.
Ostala mi je još grobljanska crkva svetog Mihovila izvan Pićna. Ne, nije od onih malih četvrtastih, razasutih diljem Istre kao da si ispadale iz šuplje nebeske vreće, ali nije ni puno drugačija, osim što ima zaobljen, polukružni apsidalni dio. Preslica za dva zvona, ali nema nijednog, trijem povelik, vrata zaključana, a prozori zatvoreni ne mrežom, kao obično, već daskama; kao da je nepoznatog nekog što vodi brigu o crkvi strah da posjetitelji vide freske i glagoljske grafite iz prve polovice 15. stoljeća, od Muke Kristove, preko Poklonstva kraljeva do Posljednjeg suda. Šteta i grjehota!
Ispod crkve još jedan vidikovac, valjda Mihovilov. Uredno, čisto, stol s klupama za sanjarenje u onosvjetskoj tišini dok se promatraju Učka, Kvarnerski zaljev, Čepićko jezero i sitni čoporni malenih zaselaka okruženih šumarcima. Prije dvije subote putopisao sam Nedeščinu i tamošnji Park skulptura Dubrova. Jedan od uradaka Međunarodnog kiparskog simpozija u Dubrovi dospio je ovdje: tri nejednake skulpture talijanskog kipara Nane Zavagnea čine kamenu „Obitelj“.
Zaboravih reći kako je nastao Pićan. Elem, rimski car Konstantin Veliki, prvi koji je blagonaklono gledao na kršćane, zavjetovao se podići crkvu u čas svetog Nicefora Mučenika u kojoj bi bile pohranjene i svečevi posmrtni ostaci, ali se nije mogao odlučiti gdje joj zakopati temelje. Bit će da ga je na to nagovorio neki šarlatan što se izborio za funkciju carskog savjetnika: car je naredio da se Niceforove moći stave na plutajuću lađu, a gdje lađa stane, tu će se graditi crkva. Lađa se ustavila ispod strme padine, gdje je nemoguće bilo sazidati i kokošinjac, a problem je riješen tako što je onaj vajni savjetnik predložio da se škrinja sa svečevim moćima natovari na magarca, pa gdje on stane…
Ko bi sad znao zašto je kenjac stao baš u današnjem Pićnu! A tek ko bi rekao da o mojim putopisnim odredištima ponekad odlučuje – magarac :)
