Kad sam ono nedavno putopisao Trst, obećah se popeti i na tršćansko brdo San Giusto. Službeno je San Giusto dio Trsta, ali su to za svakog ko nije slijep kod očiju i ima barem zeru razuma ne samo dva grada nego i dva svijeta. Dolje se, u tršćanskoj čaršiji, trguje, rinta i ponekad lumpuje, gore su, pak, korijeni, duša i čitava „prava“ povijest tršćanskog područja, od brončano- i željeznodobne utvrde, iz koje se razvio preteča Trsta, rimski grad Tergeste, preko katedrale pa do monumentalne srednjovjekovne tvrđave. Kad su ono naš jurcali „u Trst po farmerke“, dabogda da se i svaki tisućiti popeo na San Giusto.
Jezgra San Giusta je rimski forum, jedan od najprostranijih od svih koje vidjeh. Tergeste je, već zbog samog strateškog položaja, imao sve odlike rimskih gradova, a grad bez foruma ni ne bi se mogao zvati gradom. Arheolozi i povjesničari umjetnosti vjeruju da se tu izvorno ustobočila civilna bazilika s jonskim kapitelima, čiji su tlocrt, po ostacima, lako odredili, a ispostavilo se da doista bila zgradurina, čim su joj dimenzije 88 x 23,5 metra. Nekoliko vitkih stupova još uvijek stremi prema nebesima, a niskih ostataka stupova je na desetke. Zanimljivo je spomenuti i to da je do prije stotinjak godina danas najljepša točka ne samo San Giusta već i čitavog tršćanskog područja bila golema gomila kamenja, a onda su se posla uhvatili arheolozi pa je iz kamenolomnog brdašca na brdu zasjalo ono što danas neće zaobići niko ko turistički posjeti Trst.
Forum sam po sebi nekima može biti i podosadan: stotine četvornih metara trga, a na njemu samo krhotine stupova. Tako su, izgleda mi, mislili i davnašnji gradski oci pa su među kusaste stupove naredali koješta, a glavni je metrima visoki spomenik ginjenicima Velikog rata: trojica podupiru ranjenika, a peti drži okrugli štit kako bi ih sve zaštitio. Na podnožju postamenta, izrađenog od istarskog kamena, pretpostavljam onog iz Kanfanara, samo dvije godine, prema kojima je rat bio oslobodilački – Trst više nije austrougarski već talijanski. Spomenik je inače 1935. svečano otkrio dugovjeki talijanski kralj Vittorio Emanuele III., pristaša rasnih zakona i, preko Mussolinija, Hitlerov saveznik, ali Talijani ne ruše spomenike ma ko iza njih stajao, pogotovo kad, kao ovaj, predstavljaju podsjetnik na onu poznatu „Trst je naš!“
Ovaj dio poznat je i kao Park sjećanja pa se okolo nanizalo još sedam-osam, možda i više mramornih ploča s natpisima u slavu velikih ratnika, a znamo da većih i hrabrijih od Talijana nema na svijetu :) Ne trudim se razoputiti gdje je ratovala koja od tih slavnih postrojbi, a nešto više pažnje poklanjam tek spomeniku „Iredentističkim volonterima“ Trsta, Istre, Rijeke i Dalmacije, dvanaestorici nositelja zlatne medalje u toj „disciplini“, među kojima su i dvojica „naših“, prezimena Stuparić. Među njima i Nazario Sauro; osvrnuh se na njegovo ratovanje u Rijeci i oko nje u tršćanskom putopisu.
Da mi sad neko zaveže oči i koji put me okrene, svejedno bih, na koju god stranu krenuo, naišao na neku od ključnih građevina. Kako sam sâm, pribjegavam znanstvenoj metodi eci-peci-pec, a ona me usmjerava prema rubu trga na kome stoji katedrala svetog Justa Mučenika, stolna crkva tršćanskih biskupa, od 1899. i ukaza pape Lava XIII. u statusu male bazilike.
Znam da će kasnije štrokati s tvrđave, s bolje pozicije, ali je slikam i iz ravni, i to – ogromna je u širinu i dužinu, a viša od Fate Avdagine :) – negdje sa sredine foruma, čijim je užim krajem oivičena. Gotička rozeta na pročelju je, pretpostavljam, jedna od većih u svijetu. Iznad ulaza brončani biskupi i kardinali, a s bočnog zida mramorni rimski glavešine, pomno motre bjelosvjetske iskonjake, stavljajući i mene, a ja, bome, radim :) u isti koš s njima.
U životu i u povijesti počesto se desi da se jednina pretvori u možinu, a množina u jedninu malo rjeđe. Ovdje se desilo upravo to: dvije bazilike, izgrađene između 9. i 11. stoljeća na ruševinama tristotinjak godina starije crkve, spojene su između 1302. i 1320. godine po tadašnjem biskupu Rodolfu Pedrazzaniju u jednu tako što je u svakoj srušena po jedna lađa. Jedna je bila posvećena Gospinom Uznesenju, druga svetom Justu; na kraju je Just izdominirao i zauzeo obje, tj. sadašnju crkvu, Gospa ih, mislili su Tršćani, ionako ima na sto strana. Ko to ne zna, začudit će se asimetričnom pročelju.
Ima među onima koji se popnu na San Giusto i vjerujućih, koji, nakon što sve razgledaju, svrate pomoliti se. Danas ih je tridesetak, svako u svojim nevoljama, molitvama i nakanama. Sreća pa je dobar dio poda ostavljen još od one prvotne crkve, ovi od modernih materijala često škripnu pod nogama. Čituckam latinske natpise i zurim u poneki moćan grb na grobnim pločama, među koje su se udjenule i novije, biskupske i druge velikodostojničke, ali ne zadugo: pregradni stupovi lađa i kapiteli na njima izvrsni, a na mozaicima u gornjem dijelu obaju kupolastih svetišta – jedno je zadržalo Gospino Uznesenje, na drugom Krist stoji između svetog Justa i svetog Servula, a oba su iz 12. i 13. stoljeća – nazirem, tako mi izgleda, i zlatna zrnca. Sveci zagledani u nebo ili u nikud, mada me poneki gleda pravo uči, pitajući se jesam li došao moliti ili razgledati i slikati. Jednoj okrunjenoj Gospi s malim Isusom, uklopljenoj u zid, sudim po stilu, ima barem milenij. Jedna druga Gospa, zapravo Pietà, umjesto, kao drugdje, da pridržava mrtvog Isusa, drži ruke u zraku: „Sine moj, jesam li ti lijepo govorila…!“ Uzaludno se, dok gledam u jedan takav u jednoj od bočnih kapela, pokušavam dosjetiti kako se zove „ormar“ u kome su poredane biste crkvenih zaslužnika i relikvije svetaca. Kapela je svetog Lazara, a „ormar“ je u biti relikvijar, koji je 1659. debelom željeznom rešetkom zatvorio tadašnji biskup Marenzi. Zbog toga je poznata kao „kapela s blagom“. Neko, međutim, nije dovoljno ozbiljno shvatio biskupov naum pa su 1984. iz kapele ukradene četiri srebrene biste, dar pape Pija II. Piccolominija, kasnije istopljene, kao i srebrna monstranca, dar francuskog kralja Luja XVIII.
Druga važna je kapela svetog Karla Boromejskog, dugo godina grobna kapela karlitskih pretendenata na španjolski prijestol; tu se grofovi, nadvojvode i princeze u smrti zamišljaju s kraljevskom krunom.
Ali dobro, o crkvi bi se moglo do sutra… Radije izlazim i uzimam zraka, sasvim slučajno ispod ploče koja kazuje da je 1992. u katedralu zalutao i Ivan Pavao II. Na trgu ispred crkve uzdiže se stup s helebardom na vrhu, a sa strane stoji još jedan prilično veleban spomenik poginulim u Velikom ratu.
Mještanima su one dvije crkve, množina pretvorena u jedninu, bile malo pa je, baš u vrijeme spajanja dviju crkva u jednu, desno od katedrale sazidana i treća, svetog Mihaela Arkanđela. Jednostavna, gotička, od 1825. do 1924. služila je kao mjesna grobna kapela, a u nju, kroz ovalne otvore s boka, ubačene i kosti s uklonjenog mjesnog groblja, gdje se sada nalazi veliki lapidarij. Mihael Arkanđeo u raju je, uz ostalo, zadužen za vaganje duša pokojnika. Pitam se, evo, koliko je moja teška, ako je uopće imam? :)
Ne znam čija je još jedna kapelica, čije je pročelje mali lapidarij s pedesetak izložaka, ponajviše čitavih i ulomaka grobnih ploča, koje stotinjak metara dalje također vidjeh „zalijepljene“ za zidove jedne manje zgrade.
Ulaz u veliki lapidarij danas je pod ključem, što će me malo sneveseliti, ali samo dok ne skontam da mu se pristupa kroz drugi ulaz, pa niz strme duguljaste stube. Kratko zagledam tržnu šternu, zavirujem u dopola zasutu arheološku sondu nasred trga, provjeravam na sunčanom satu u koje sam doba, pa svraćam u jedan od podzemnih kompleksa, u kome su izloženi kameni grbovi ovdje poznati kao „Trinaest kuća“. Radi se, naime, o 13 tršćanskih obitelji koje su 1246. osnovale Bratovštinu svetog Franje. Sve obitelji su bile trgovačke i, dabome, bogate, a spojilo ih je uvjerenje da potječu „od velike rimske krvi“, odnosno da su izravni potomci antičkih velikana. Kad imaš pune sanduke dukata i zlata, lako ćeš sebe uvjeriti u svakojake gluposti, a i drugi će ti rado „povjerovati“ ako žrtvuješ i pokloniš im djelićak blaga. Kasnije su se bogatili i drugi, ali bratovština ih, džaba im sav bogatluk, nije željela primiti u svoje okrilje. Bratovštine je 1773., znamo, trajno zabranio car Josip III., a posljednji potomak jedne od 13 obitelji, barun Antonio Burl, ispustio je dušu 1918. Mi u Bosni se dičimo „Fojničkim grbovnikom“, a Tršćani, eto, sa svojih „“Trinaest kuća“.
Sada su među grbove poredani i pokoji mletački lav, top i koješta, ali to je sporedno, a pažnju zaslužuju još samo Mikeze i Jakeze, one dvije momčine što su, udarcima svojih batova, Tršćanima stoljećima s Vijećnice kazivali koliko je sati. U međuvremenu su napravljene njihove brončane replike, a originalni dvojac, od lijevanog cinka, u mirovinu je, nakon temeljite obnove, poslan baš ovdje, gdje obojica batove drže u zraku i umišljaju da će opet zazvoniti na puni sat.
Odatle se, a sve je to smješteno u podrumu Lalio bastiona, spuštam u lapidarij. U četiri velike prostorije lučnih svodova, markirane slovima, od A do D, naredano je, stoji na jednoj od info-ploča, 130 kamenih spomenika sakupljenih po forumu, bazilici, kazalištu, nekropoli i okolnom prostoru. U prostoriji A počasni spomenici, mnogi i s natpisima, uključujući i one s nekadašnjih gradskih vrata, kao i postament, jedino što je preostalo od spomenika rimskog senatora Lucija Fabija Severa. Prostorija B na uvid nudi natpise s javnih građevina i mnogo nađenog u bazilici na trgu, dok su u prostoriji C sepulkralni spomenici: cipusi, oltari, sarkofazi, stele, urne i slično, ponešto od toga i s imenima onodobnih Tergestinaca. U prolazu između prostorija C i D su spomenici s molitvišta rimskim božanstvima, ponajviše Jupiter, Minerva i Silvan, ali i Kibela, Herkul i drugi. Napokon, prostorija D je ispunjena svakovrsnim mozaicima, dobavljenim dolje, s obale, iz vile blizu Barcole i dvorca Miramaro. Nekoliko ih je poredano i uza zid stepeništa kojim se ulazi u lapidarij. Tu su, naravno, i kipovi s pozornice rimskog kazališta ispod brda: Apolon, Venera, Minerva, Eskulap i šćer mu Higij(ej)a te nezaobilazni Bakho, bez koga, dabome i bez njegova vina, nema prave bakanalije.
Opet sam na trgu, na svjetlu dana. Ko se nije popeo na kaštel, gornji dio tvrđave, iznad rimskog foruma, kao da nije ni bio u San Giustu. Niko sad ne može znati što se još nalazilo pored foruma, jer je austrijski kaštel zauvijek „poklopio“ taj dio i svoju prethodnicu, mletačku tvrđavu. Prvi put se spominje u 15. stoljeću, a tijekom narednog biva proširen, odnosno dopunjen s tri bastiona: prvi je Okrugli ili Veneto, drugi Lalio, odnosno Hoyos, treći Cvjetni ili Pomis bastion. Još stotinjak godina kasnije su tadašnji glavešine čak bili naumili proširiti ga tako što bi srušili katedralu, ali se nakon napada francuskog topništva 1702. shvatilo da joj nikakva širina – ionako je ogromna – ne bi pomogla, da bi sve zajedno bilo samo bacanje novca, budući da je razvoj naoružanja obesmislio tvrđavu. Potom je zamisao zaboravljena, a tvrđava je u prvi plan došla tek 1813., za Napoleonovih napada.
Glavna „punkta“ kaštela je Kapetanova kuća, utvrđeno zdanje s kulom, „zalijepljeno“ za bedeme, s pet visokih rešetkastih prozora, u kome je stanovao carski kapetan zadužen ne samo za nadzor tvrđaskog dijela već i čitavog Trsta. Izgrađena je već u 15. stoljeću i još uvijek, uklopljena u desecima metara duge bedeme, dominira kaštelom. S bedema se vidi ne samo svaki centimetar kaštela i prostora ispod utvrde, uključujući rimski forum i katedralu, nego i dobar dio Trsta, s lukom u prvom planu.
U kapetanovoj kući malo manje od stoljeća stoji muzejska zbirka. U prvoj sobi predstavljena je geološka povijest brda i utvrde s maketom čitavog kompleksa i grada prije njegovog naglog i znatnog proširenja u 18. i 19. stoljeću. Nije da ne volim geologiju, dapače, oni koje me znaju odlično su upoznati s mojim projektima na tom planu, ali su ovdje zanimljivije neke druge stvari. U hodniku ugarski vojskovođa Béla Bresztyenszky i Leopold II. Habsburški (1351. - 1386.), znan kao Leopold Pravedni, vladar Štajerske, Koruške, Kranjske i Tirola, ubijen od Švicaraca u Bitci kod Sempracha kod Luzerna.
Takav je, naprimjer, dio Kapetanove kuće s pokućstvom i ambijentom iz vremena dok je kuća služila prvotnoj svrsi, a posebna je prostorija s kasnogotičkim rebrastim svodom, ispresijecanim zlatastim zvjezdicama na plavoj pozadini. U kutu kamin s renesansnim drvenim ukrasima, pod terakote, po zidovima elegantne pločice od majolike, te mala niša, nekadašnja kapetanova garderoba.
Još bolja je kapela svetog Jurja iz 15. stoljeća u prizemlju, po mnogo čemu nalik kapelama sagrađenim i uređenim za vladavine Fridrika III. Habsburškog, a najviše onoj u Bečkom Novom Mjestu. Sve ih povezuje potpis klesara na luku i rebrima svoda i Fridrikov kameni grb nasred svoda. Ne zaostaje, iako je pola milenija mlađe, ni neostvareno idejno rješenje glavne katedralne apside. Nije mane, mada nema veze s poviješću Kapetanove kuće, ni Caprinovoj sobi, replici radnog prostora slavnog tršćanskog novinara, povjesničara i izdavača Giuseppea Caprina. Domoljubni iredentist 19. stoljeća, a takvi će u Trstu još dugo biti na cijeni, izdavao je satirične novine usmjerene protiv austrijske vlasti, ali je domoljublje dokazivao i ratovanjem u Garibaldijevim četama. Doduše je Caprinova soba i smještena u prigradnji Kapetanove kule.
Glavna je ipak zbirka oružja, raspoređena, tako mi izgleda, hodnikom i nišama duž cijele zgrade. Tri su segmenta: u prvom su različita koplja, uključujući helebarde i gusarsko oružje, u drugom dugo i kratko oružje za blisku borbu, ponajviše mačevi, bodeži i bajuneti, u trećem dugo i kratko vatreno oružje, ponajviše stare puške i pištolji, dakako s pripadajućom opremom poput baruta i pribora za punjenje patrona.
Ispočetka je bila zbirčica, a onda je na tržištu antikviteta pronađeno svašta nešto vrijedno, s tim što su ponešto, iz domoljubnih pobuda ili za keš, nanijeli i Tršćani. Obuhvaćeno je razdoblje od 12. do 19. stoljeća i čini se da nema „marke“ koja nije zastupljena, a ima ga ne samo s ovih prostora, iz Veneta, nego i iz Švicarske, Austrije i Njemačke.
Oružarnica mi je i posljednja etapa posjeta San Giustu. Meni za jedan dan dosta, možda i zeru previše, valja sve viđeno smjestiti u neki zakutak memorije, a ona odavno toliko puna da se rasipa i nestaje.
Zaključak: ako bih birao između onog dolje Trsta, suvremenog, „svjetskog“, i ovoga gore, na San Giustu, bez ikakve dvojbe bih izabrao ovo drugo. Eto…
