Kad su oko tebe veliki, a sam si mali, slabo će te iko primijetiti. Tako nekako je Svetom Lovreču između Rovinja i Poreča. Ako su ti još iza leđa gore, a glavna cesta te zeru zaobišla, tada pogotovo postaješ „nevidljiv“, a ako su ti još „oteli“ more – osam lovrečkih naselja uz Limsku dragu je prije 20 godina pripojeno općini Vrsar – ispada da baš nigdje nisi prispio. Nekome je to loše, ponajprije onima koji bi da žive od turizma, a nekima drugim, onim koji bi da mirno žive usred stoljetne povijesti, sasvim suprotno. Kako god, za dva kruga oko Svetog Lovreča, koji je takoreći grad savijen „u pitu“, od turista sretoh samo jedan sredovječni njemački bračni par – svi su zaboravili da i postoji!
Za četiri godine će Lovrečani – 'ta će Zagreb, kamoli New York :) – moći proslaviti cijeli milenij od prvog spomena Castruma sancti Lorenti: nekad je, i to gotovo cijelo jedno stoljeće, Sveti Lovreč bio prijestolnica mletačkog dijela Istre! Istarski markgrofovi, akvilejski patrijarsi, porečki biskupi, pazinski i gorički grofovi, svi su ostavili traga, ali je ključni potez bila predaja kastruma i naselja uz njega Veneciji, do čega je došlo 1271. Ponekad se u životu očito treba i predati, nije svaka predaja poraz. Elem, Mlečani su se par desetljeća varakali, vagali, odmjerali i zbrajali, a onda, 1301., odredili Sveti Lovreč za vojno sjedište Pazenatika, da bi tri godine kasnije iz Poreča bilo preneseno i sjedište kapetana izabranog po mletačkom Senatu.
Tragovi višestoljetne mletačke vladavine, ponajprije visoki i debeli, gdjegdje doduše isprekidani gradski bedemi, i danas su ne samo vidljivi nego ih je toliko da „zapinju za nogu“, ali se ipak, prije ulaza u utvrđeni dio, najprije „ukazuju“ partizani, i to jedan „živ“, u naletu, s puščetinom dignutom visoko iznad glave i još nečim, što je valjda trebalo predstavljati zgužvanu zastavu, ali me više podsjeća na komad istarskog pršuta, i mnogo poginulih, a koliko točno, ne zna se, jer su pomiješani s ubijenim civilima. Prevladavaju prezimena Herak, Janko, Jurcan, Matošević i Vošten. Onaj „živi“ partizan gazi nešto, platno li je, zastava li je, s kukastim križem, što se rijetko vidi na partizanskim spomenicima, ali ne čudi; tako u jednoj crkvi vidjeh, dobro se sjećam, zelenookog đavla, doduše s glavom stisnutom sandalom nekog sveca.
Auto ostavljam čim stignem do zidina, bilo bi, potvrdit će se, ne samo potpuni promašaj već i grjehota i pokušati razgledati gradić ikako do li korak po korak. Ispočetka su bedemi prilično bezoblični, sasvim očito je bila važna funkcija, a estetika tek koliko se moralo. S druge strane ceste što opasuje gradić nasmija me plava firma – Multimedijalni centar kreativnosti „Plesna sala Lovreč“. Em ga je neko baš iskomplicirao, kao da je ispostava onog centra u kome će do smaka svijeta tražiti Higgsov bozon, em je pitanje ko li to – čitava općina broji 960, a samo mjesto svega 267 stanovnika – pleše u danas kud god pogledaš praznom, gotovo bezljudnom mjestu. Neću prema Velikim vratima nego kroz Mala vrata, iza kojih se, međutim, jedva ima šta vidjeti. Nekad, valjda u sezoni, uz bedeme budu smještene životinje, od čega su ostali samo torovi i ljese izrađeni od prostih kolaca i štapova te nekoliko natpisa koji posjetitelja upozoravaju da ne dira i ne uznemirava životinje. Sama vrata markantna, čvrsta, ali bez ijednog ukrasa. Inače ću u nastavku „sresti“ barem desetak grbova, ali su, eto, iz nekog razloga svi izbjegavali staviti svoj na Mala vrata.
Prolazim kroz uski volt natkriven drvenim daskama, nakon koga se redaju same ruševine zjapećih prozorskih otvora i davno nestalih vrata. Na jednoj ne previše davno ožbukanoj kući, jednoj od rijetkih u ovom dijelu gradića, majstori su ostavili stari natpis u zidu; u sredini krug s trima trakama, sa strana slova, koja, da se ubijem, ne uspijevam kompletirati i složiti od njih smislenu cjelinu. Bit će da je riječ o kakvoj kratici. Tako stižem do dijela koji mora da je nekad bio nešto poput civilnog središta gradića, na što ukazuje prostrana šterna.
Dvojica mještana mi, utovarujući vreće nečega u prtljažnik bijelog „opela“, usput pokušavaju pojasniti šta je šta, naglašavajući da je vrlo uska duguljasta katnica najstarija građevina u mjestu. Uz nju je nekad stajala još jedna nešto šira gradnja, od koje su ostale ruševine par metara visokih zidova. Za pitanja nemaju vremena, odoše drugim autom za poslom. Preko puta uske zgrade jedna ogromna, vjerojatno za svoga postojanja glavna građevina u gradu. Nigdje nikakve ploče s podacima; sreća da se prije svakog posjeta nekom mjestu „naoružam“ faktima pa lako prepoznajem kulu Funtanela.
To ne znam, ali je, kolika je, vjerojatno bila sjedište onih kapetana, podesta, grofova, koga li već sve, a sada je samo obeskrovljena ljuštura bez prednjeg zida, što podsjeća na davnašnji hit „Led Zeppelina“ Stairway to Heaven: stepenice zabijene u nebo protegle su se – ispod njih su metri praznog prostora – od pretpostavljenog prvog kata do potkrovnog vijenca, pa na njih mogu samo ptice i možda poneki spretni gušter. Na grljaku zdenca u kuli, sagrađenog 1331. godine, grb obitelji Soranzo, a na vanjskoj šterni grbovi obitelji Contarini i Zulian te lik svetog Lovre. Po gabaritima i debljini zidova ostataka okolnih zgrada te brojnim puškarnicama na kuli Funtanela očito je da je ovo nekad bila izuzetno jaka utvrda u i oko koje je život strujio i brujio kao u mravinjaku.
Iza kule nailazim na arheološke radove; istraživanja provodi tvrtka „Kapitel“ iz Žminja, a investitori su Općina Sveti Lovreč i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Da odmah napomenem: ulazim ilegalno, preko povisoke ograde, naprosto ne mogu odoljeti. Okolni teren zasut plodnom crvenicom, bit će da je već prekopan, prestrugan i „prešpahtlan“, a u kutu, uza samu kulu, malo ispod površine, očišćeni ostaci groba ili nekakve komore, preko koje je navaljena teška stijena. Da li arheolozi zasad nisu stigli dalje ili je ovo privremena konzervacija, to ne znam.
Znam, odnosno shvaćam da se prečicom preko arheološkog radilišta i još jedne ograde stiže pravo pred nekim čudom otključanu župnu crkvu, baziliku svetog Martina, prislonjenu uza same gradske bedeme. Zašto sam toliko obradovan što je otključana? Bazilika je jedna od najstarijih sačuvanih romaničkih građevina i najveća romanička crkva u Istri te najveća od svih u 11. stoljeću izgrađenih crkava na istočnojadranskom priobalju. Usto – freske sam dosad uglavnom gledao u minijaturnim crkvicama koje se nerijetko otključavaju jednom u godini ili kad dođe ovakav neki pa neće otić' dok ne dobije ključe – fragmenti fresaka, pogotovo onih u sjevernoj i južnoj apsidi – crkva ima tri lađe i isto toliko apsida – spadaju među najstarije u Istri. Dovoljno je navesti samo podatak da nove, mlađe freske potječu iz 14. stoljeća, djelomično prekrivajući one tristotinjak godina starije, iz trećeg desetljeća 11. stoljeća, pa da sve bude kristalno jasno. Svi bi se, sigurno bez izuzetka, hvalili da imaju freske iz 14. stoljeća i nazivali bi ih prastarim i drevnim, a ovdje su one nove!
U glavnoj apsidi iz nekog razloga ne dominira, barem na kupolastom zidu, sveti Martin, već sveti Pavao, pomalo prošaran sitnim pukotinama – milenij je za freske, a i za sve ostalo ipak podugo razdoblje. Svece po zidovima i stropu, mada ni za milenij trajanja, ponajprije zahvaljujući kvalitetnim prirodnim bojama, nisu izgubili svježinu, ne raspoznajem, ali se neskriveno ispitivački zagledamo, upoznajemo, nasmiješimo. „Ti si onaj s Bljeska?“ :), čitam u pogledu jednog prerano ostarjelog s tanjušnim oreolom.
Gotička Gospa iz 14. stoljeća u jednoj od bočnih apsida u ruci drži nekakvu kuglu, a mali Isus, k'o dijete, kao da prijeti desnim kažiprstom. Kapiteli dekorirani akantovim lišćem izvrsni u smislu „nedovršenosti“, odnosno s primjesom zeru grublje obrade. Na slici u jednom od bočnih oltara pred kojim dežura sveti Antun Padovanski s nezaobilaznim ljiljanom 1687. se čitko potpisao donator Zvane Marković. Ne znam šta predstavlja velemajstorski izvedena „kućica“, možda je bolji izraz kovčežić, na još jednom od bočnih oltara, ali u pravilnoj latinštini čitam godinu MDXIIII. uz biskupsku kapu na jednom od dva grba.
Po mom skromnom, makar nadasve laičkom gledanju, makar ga neko smatrao bogohulnim, bazilika svetog Martina nimalo ne zaostaje za nemjerljivo poznatijom porečkom Eufrazijevom bazilikom; kad čovjek izađe iz nje, treba mu vremena da se oporavi od viđenog. Danje svjetlo me sporo vraća u normalu, a u potrazi za poviješću ne moram napraviti više od desetak koraka, budući da je uz bok bazilike doslovno prislonjena gradska loža.
Široka i uska, s četiri elegantna stupa koja oivičavaju ulaz. Ima po Istri svakojakih loža, i onih bez arheoloških artefakta, i onih s tek nekoliko, za ukras, a i pravih lapidarija, kakva je i svetolovrečka. Ima rimskih natpisa, a ne bi išlo bez mletačkih grbova, čak i jednog simpatičnog krilatog lavića. Ima i mletačkog pletera, i srednjovjekovnih natpisa, ma ono baš šaroliko, za potrošiti barem sat vremena.
Trg se inače zove Placeta i „krasi“ ga prilično rijedak artefakt, na kome su mnogi Lovrečani za nekih prošlih stoljeća doživjeli najteže dane vlastitih života – stup srama. Vidjeh ih za ovih godina nekoliko, svaki je drugačiji od ostalih. Ovdašnji je nalik uspravljenom koritu bez bočnih stranica. Osuđenik bi bio uguran u „korito“ i lancima vezan za spone na njegovim rubovima. Što bi ga još zadesilo dok ne bi okajao grijeh, možda bi se našlo u nekima od mletačkih sudskih zapisnika. Jedini spas je, izgleda mi ležao u liniji – ako je krivac bio predebeo, teško je mogao u „korito“.
Zvonik obično spomenem zajedno s crkvom, ali je lovrečki em podaleko od crkve em visok toliko da ga se – apsolutni je orijentir u naselju bez puno visokih zgrada – može snimiti samo ako se baš-baš izmakne. Nekad je, sasvim očito, bio obrambena kula, dio gradskih bedema, a kad je opasnost smanjena ili prošla, „prebačen“ je u zvonik, ukrašen biforom pri vrhu. O tome rječito govore kameni „šiljci“ po rubu najvišeg dijela, kao i zazidana gotička vrata na njemu, od kojih je ostao gotovo samo luk te, iznad njega, grb obitelji Grimani. Lijevo od grba je ostala prazna niša; ne zna se li u njoj možda stajao lav, kakav natpis ili još neki grb.
Verem se između zvonika i crkve; i tamo na zidu, skriven od pogleda, gotovo niotkud vidljiv, stoji neki fin ukras, pa se vraćam i pored zvonika izlazim izvan bedema. Uz jedan dio stoji dizalica, bit će da popravljaju zidine. Nastavljam uz njih, kraja kao da im nema. Susrećem još jednu kulu, samo sada trokutnu, ponešto, izgleda mi, širu i poprilično nižu od zvonika. Onda još ruševina koje, obasjane niskim popodnevnim suncem, djeluju kao uspjela umjetnička instalacija, pa kapelica krajputašica uklopljena u zid, iz koje me s dozom čuđenja gleda usamljena Gospa. Uz bedeme u ovom dijelu, iako kamene visine počesto zaklone sunčev sjaj, fino raste nečiji povrtalj. Prolazim pored još jednih, ovaj put prostom ogradom skinutom s neke verande zagrađenih gradskih vrata i sad sam već u dvojbi koja su mu ga pa sad ova?
Kako god, nađoh se ispred crkvice svetog Blaža. Godište, kažu, 1460. Mala, niska, stisnuta među kućama, sa zvonikom na preslicu „izraslim“ iz središnjeg dijela, bez zvona i s rešetkama na prozorčićima. Kamen zvonika od nečega potpuno crn. Kroz rešetke vidim samo trup sveca u crveno-bijeloj halji na fresci bočnog zida i djelić izgleda mi drvenog oltara i, to tek pretpostavljam, oltarne pregrade.
Ne znam koja su koja vrata, ali su meni glavna, velika i Velika ova pred kojima se nađoh nakon što se pozdravih s onim svecem. Moćan gotički luk, usto fino obrubljen, natpisi s bokova i dva grba – Grimani i Moro - plus lav iznad luka sa zatvorenom knjigom, što će reći da je trajala neka venecijanska makljaža. Jedna ploča, ona što govori o otvaranju Hrvatske čitaonice 1898., mogla je komotno stajati dalje od kudikamo starijih Velikih vrata. Na preostalim dvjema pločama blistao je, bit će, politički nepodoban tekst čim su sva slova nekad „poderana“ nečim oštrim. A živo me zanima šta li je pisalo? Hajde ako ko zna, neka mi javi, častim piće kad se ponovno nađem u Lovreču!
Ispred vrata, na pravom spomeničkom postamentu – koza. Ako je mogla na istarski grb, što ne bi i ovdje! Međutim, ili je Lovrečani slabo hrane, ili je umjetnik štedio broncu, uglavnom je pomršava. Blenula u mene pa ne zna stat': Svi odavde krenu, ti ovdje završiš!
Draga Bjelka, ili te možda zovu Rogulja, nisi baš u pravu, odoh do kuće u produžetku ulice što se zmijasto pruža uz bedem. Na niskom zidu uz kamenu katnicu stoji kitnjasti natpis iz 1599. s grbom. Potpisao se izvjesni Nicolo Pasqualigo praetore. Bit će, dakle, kuća nekog svetolovrečkog pretor urbanusa, ne znam što bi drugo moglo biti. Malo dalje još jedan visoki zid samac – mogla je biti neka crkva ili tajkunska kućerina, ali mi nema ko reći.
A sveti Lovro, pa po njemu se zove grad? Eno ga na groblju, gdje, od stoljeća osmog, čami u svojoj prostoj crkvici. Vjerojatno je veću nekad imao negdje usred kastruma, na kraju, zbog toga je bazilika kolege mu Martina prvotno i sazidana s one strane bedema, ali su je vrtlozi i valovi stoljeća pretvorili u prah.
Da, nisu predaleko ostaci kompleksa svetog Mihovila nad Limom; jest da je ruševina, ali se, kažu, ostaci fresaka još naziru. Pa benediktinska crkva svetog Dorlinga ili zavjetna kapela svete Lucije u Selini iz 1568. s, opet kažu, finim glagoljskim natpisom. To jest, imalo se šta vidjeti i oko Svetog Lovreča. Pa negdje izjesti, recimo, porciju pljukanaca i zaliti je čašom malvazije. Ili prosto zaleći u lavandu, vidjeh je čitavo more nedaleko od gradskih zidina. Umjesto svega toga, svratit ću u caffe „Morositas“, na ulazu u gradić, prije starog, utvrđenog dijela. Ima finu baštu, kava je dobra, ulica je Istarska, kao da neka istarska ulica nije istarska, a vlasnik je – svašta se i ne htijući vidi dok se srče kava – Kevin Bugarin. Englez ili Bugarin, hajd' mu ga znaj!
I tako, uz kavu, puštajući dojmove da se slažu u albume za ovaj putopis, mislim: Sreća pa sam mlad :) i čitav život je preda mnom, doći ću – Bože zdravlja – (barem) još jednom u Sveti Lovreč!
