Kutná Hora, gradić u srednjoj Češkoj, najveći srebrni rudnik srednjovjekovlja, prva je europska zemljopisna asocijacija na srebro. Tako je to u Europi, ali bez Albanije: prva asocijacija svakog iole učenijeg Albanca na srebro je Gjirokastra, do prije par desetljeća osrednji grad na jugu zemlje, a sad, nakon znatnog iseljavanja nekad brojne grčke populacije, ali i mnogih Albanaca, samo gradić, sa svega 23.270 žitelja. Usporedba Kutne Hore i Gjirokastre je, međutim, besmislena: nema oko potonje nikakvih rudnika, pa ni srebrnih – grčka riječ za srebro, argyrókastron, ''zalijepila'' se za gradić već malo nakon njegova nastanka, u 13. stoljeću, i to zato što je neko primijetio, a drugi prihvatili, da se, kad pada kiša, boja krovova gradskih kuća ''prelijeva'' tako da izgleda kako je čitav grad sazdan od srebra.
Mi to nećemo vidjeti, budući da smo – može nam se! :) - naručili lijep, sunčan, ali nikako prevruć dan. Od Borša, gdje smo utaboreni, valja se okomito spustiti na krajnji jug, do Sarande, zaobići široko planinsko područje, pa se, opet ''uspeti'' za istu dužinu. Drugog puta od mora do Gjirokastre nema. Ovaj je dug kojih 85 kilometara, ali ne vjerujem da se iko ko je došao u Gjirokastru pokajao.
Prva slika, doduše još podaleko od ulaza, nevesela je: s džinovskog partizanskog spomenika, zaraslog u visoku travu, otpadaju i krte se mramorne ploče s imenima poginulih partizana. Strojnice ureljefljenih okamenjenih partizana uzalud su postavljene ''na gotovs'', ne čuje se ništa osim zuja poneke pčele i pjeva ptica. Gjirokastra je Albaniji – kakav Skenderbeg, kakvi bakrači! – dala ''najvećeg sina'', Envera Hodžu, čija je očinska ljubav, znamo, desetke, možda i stotine tisuća Albanaca poslala pravo u smrt. Zamišljam – Ona ostaje u autu – kako je nekad, u Hodžino vrijeme, svaka travka bila po vojnički postrojena, a imena na spomeniku blistala kao zvjezdice na Hodžinim generalskim epoletama.
Prva slika u gradu, na nekoliko stotina metara dugom trgu podno tvrđave, je golema parola ''Lavdi Shqiperise'', to jest ''Slava Albaniji''. Između dvije riječi je, izgleda nam, pisalo nešto drugo, slova se ispod grubih naslaga žbuke još uvijek naziru. Pretpostavljam da je – ako se nije našlo kakvo još bolje mjesto u gradu – na trgu nekad stajalo višemetarski Hožin spomenik, a odmijenio ga je, sigurno za duga vremena, Çerçiz Topulli (1880. - 1915.), revolucionar i, iako ne samo musliman, već i bektašija, strastveni borac protiv Osmanlija, ali i svih drugih koji su stajali na putu osamostaljenja Albanije. Protiv Turaka i ostalih koji su se usudili prisezati na albanske zemlje borio se upravo ovuda, u južnoj Albaniji. Nakon što je jug riješen, pohitao je u pomoć na sjever, gdje je izgubio glavu kod Skadra, i to od Crnogoraca, koji su taj grad 1/1 smatrali svojim. Njegovi posmrtni ostaci su 22 godine nakon pogibije vraćeni u Gjirokastru. Po njemu se danas zove trg.
Kuće ispod trga – Gjirokastra je gotovo sva na strmini – i na suncu imaju neki poseban zlatasti sjaj, ali divljenje će učas ukrasti pogled na sahat-kulu gore, na brdu; trg izgleda kao da mu nema kraja, ali ima, čim se ''ukaže'' kula. Do nje, naravno, ima popoić' i ne može se samo popriječiti uz okomitu stijenu, ali ''praznog hoda'' nema, budući da se prolazi posred nekadašnje turske čaršije, dražesnije i živopisnije od mnogih razvikanih bjelosvjetskih destinacija. Prije prelaza s trga u čaršiju još jedan spomenik: Bule Naipi i Persefoni Kokëdhima bile su partizanke u ranim dvadesetim. Poznate su kao ''Obješene žene iz Gjirokastre''. Na spomeniku su im ruke vezane, one gordo zagledane u nebesa, pribijene jedna uz drugu, pripravne na herojsku smrt, koju su – umalo ne rekoh doživjele – evo, recimo, ''dosmrtile'' upravo na sadašnjem mjestu spomenika – objesili su ih nacisti 1944. godine. Ilustracija je to svealbanskog gledanja na Drugi svjetski rat: nisu protiv partizana, partizani su oslobađali zemlju od okupatora, ali jesu – Hodža i njegova rigidna ideologija su im ga svojom sveprisutnom i temeljitom nečovječnošću naprosto zgadili – protiv veličanja komunizma.
Na samom prelazu s trga u čaršiju veliki znak UNESCO-a; nije mala stvar naći se na njegovom popisu pa se treba i pohvaliti! Onda još ''pet glava'' u bareljefu, a pripadaju istaknutim sinovima Gjirokastre: Eqerem Cabej (1908. - 1980.) znanstvenik je (barem) europskog formata, povjesničar, lingvist i pedagog, osnivač albanske Akademije znanosti i umjetnosti, po kome ime nosi i ovdašnje sveučilište, Musine Kokalari (1917. - 1983.), spisateljica i političarka koja je u Hodžinim zatvorima provela čak 37 godina, dakle više od pola života, Ismail Kadare (1936. - 2024.) svjetski poznati i priznati književnik. Sprva su na spomeniku stajale te tri ''glave'', a onda su im dodane još dvije: Vasil Laboviti (1902. - 1980.) najpoznatiji je ovdašnji liječnik, kirurg i ginekolog, iz vremena kad ih nije bilo u svakom gradu, i jedan od junaka Kadareovog romana ''Pogrešna večera'', dok je Abdurrauf Fico (1881. - 1944.), znan i kao Rauf Fitso Bey, bio istaknuti političar iz pretkomunističke Albanije, poznat i po spašavanju brojnih albanskih Židova.
I evo je čaršija, dakako pješačka zona, s desecima, ma vjerojatno nekoliko stotina kavanica, slastičarnica, restorana, picerija i prodavaonica s otvorenim štandovima: lutke u albanskoj narodnoj nošnji, ručno rađeni ćilimi, što ovdašnji, što oni malo drugačiji, iz Korče, s istoka zemlje, šarene tkane torbice, nalik nekadašnjim čobanskim, ali sada vrlo popularne, šljašteći tanjuri s bezbroj boja, vunene čarape i priglavci, nema veze što je ljeto, kao snijeg bijele keče, tradicionalne albanske kape (jednu donesoh 2008. iz Kruje), ali i ponešto svjetskog pa nas, recimo, s jednog štanda netremice promatra Frida Kahlo.
Tako je to sve do suženja čaršije, gdje se, blago odignuta od okolnog terena, ustobočila Bazar ili Memi-begova džamija, također poprilično zakrčena kavanskim stolićima i štandovima. Podignuta je 1757. i bila je najvažnija od 13 muslimanskih bogomolja iz osmanskog razdoblja u Gjirokastri koje su dočekale komunizam. Dvanaest ih je srušeno, pa je ostala jedna i jedina u gradu, s tim što je – zna se da je Hodža zabranio ''opijum za narod'' svih vrsta – pretvorena u dvoranu za trening cirkuskih akrobata, i to zato što su im kupolasti stropovi bili zgodni za vješanje trapeza. Sreća njena pa je, makar i takva, 1973. proglašena spomenikom kulture, inače bi završila kao i ostale. Povirit ćemo, dakako, unutra, tabani će nam utonuti u debeli ćilim boje mora, kratko ćemo se pomoliti i to će biti to. Blizu džamije je dvokatnica starija od nje pola stoljeća; izvorno je također bila džamija, bektašijska, a sad je u njoj medresa. Tek malo dalje je neobičan mali muzej, smješten u podzemlju, jedno od kultnih mjesta u Gjirokastri. Već sâm naziv, Tunel nostalgia, kazuje mnogo. Ima stvarno zanimljivih izložaka koji vraćaju uspomene, posebno iz etnografskog miljea, ali i onih koji ''pucaju'' na nešto slično onom što ''uzgajaju'' naši jugonostalgičari: jesu bila teška vremena, al' nije, kažu, bilo države do Titine. Zaboravljaju da se znalo desiti da se 20 ''deka'' kave, vrećica deterdženta ili kilogram šećera danima ''izostanu'' s rafa u prodavaonicama. Rješenje je, međutim, vrlo jednostavno: tada su bili mladi i bilo im je ravno do mora, a za kavu, šećer, deterdžent i ostalo čega nije bilo brinuli su se tateki i mameki.
Visoka kula povremeno proviri kroz rijetke ''rupe'' između zgrada na čaršiji. Mami, neodoljivo, pa polako stupamo popločanom stazom što vodi gore, na tvrđavu. Pozdravljamo se s Ulicom Ismaila Kadarea, povremeno ohanemo pored hrpica sušenog voća koje prodavači nude ne uvlačeći jezika ili se divimo vezenini i heklanim stolnjacima i drugim krpicama, a na stotine ih je izloženo na zidiću duž staze, pa nastavljamo uzbrdo. Sad dio čaršije – ovdje se začas postane ptičica – već gledamo odozgo. Ptičica se, međutim, u pravu pticu, takoreći ptičurinu, pretvori tek kad se nađe pred dvorcem – ne da je sve k'o na dlanu nego je idealno za slaganje makete čitavog grada.
Najveći dio tvrđave zauzima vojni muzej. Topovi, haubice, minobacači i ostale ''čepuške'', uglavnom zarobljene u Drugom svjetskom ratu od Nijemaca, smještene su u nišama pod zemljom, pravilo raspoređenim duž beskrajnih hodnika. Na jednom proširenju tenk. Cijevi svih oruđa blago su izmiljele prema hodniku pa ti izgleda kao da obavljaš smotru kakve NATO ili ruske divizije. O svakom su prezentirani podaci, što na ploči, što na panoima. Da ne bude jednolično, po zidovima su povješani razni drugi sadržaji, dakako odreda vezani za povijest Albanije. Nekoliko je spomenika istaknutim partizanima, naravno onima koje je krasilo junaštvo, a ne onim drugim, koji su se laktali i napredovali na račun lojalnosti Partiji, uvlačeći se u analne otvore Hodže i ''hodžića''. Još više je kipova junačina i junakinja iz doba borbe protiv Osmanlija, manje upečatljivih po pozama, a više po oštrim izrazima lica, vatrom što sijeva iz brončanih očiju te egzotičnoj opremi i oružju. Dok Ona proučava sjedobradog Evliju Čelebi na velikom panou, ja se družim s princezom Agjiro, najpoznatijom „stanovnicom“ tvrđave.
Princeza Argjiro je mitska ličnost iz 15. stoljeća. Predaja kaže da je bila bizantska princeza, a neki je vežu i za izgradnju tvrđave i nastanak Gjirokastre, ali je ''caka'' što je grad dva stoljeća stariji od princeze pa im teorija ne drži vodu. Elem, kad su, po predaji, Osmanlije opkolili tvrđavu i počeli se probijati u zidine, Argjiro je, vidjevši da joj nema spasa, skočila sa zidina zajedno sa sinčićem. Nekim čudom je, padajući, ''dobila'' krila i ''aterirala'' neozlijeđena. Legendu je oživio Ismail Kadare, napisavši pjesmu o princezinom pothvatu i sudbini. Kasnije ćemo na suprotnom kraju tvrđave vidjeti – legende su uvjerljivije ako se njihove glavne točke preciziraju ''u milimetar'' – mjesto odakle je Argjiro skočila u bezdan.
U jednoj od niša izgrađena je, od fino rezanih kamenih blokova, replika znamenite grobnice Jorgucat s dvije grobne komore, otkrivena tek početkom ovog milenija. U nekim vitrine s ordenjem, partizanskim i svakojakim drugim, pa poznati stranci koji su zabasali u Gjirokastru, pa na našim stranama nepoznati junaci iz raznih epoha… Na kraju opet, nimalo neočekivano, Ismail Kadare.
Jedna niša posvećena je – koliki god zločinac bio, dio je ovdašnje povijesti – Enveru Hodži. Na jednoj polici njegova sabrana djela u crvenom kožnom uvezu. Lako mogu zamisliti kako su, nakon što je svrgnut, letjela kroz prozore, baš kao što su zrakom plovila – to 1991. vidjeh i svojim očima – i sabrana djela druga Tita. Drugi dio tvrđavskog podzemlja idealan je za uprizorenje barem djelića sabranih nedjela Envera Hodže. Stotine zatvorskih ćelija doduše je napravio još kralj Ahmet Zogu, ali ih je Hodžin režim ''unaprijedio'' u epska mučilišta ''bande'' i ''sumnjivih elemenata'', točnije političkih zatvorenika. Po posivjelim i naprslim zidovima naknadno su ispisane poruke čudom preživjelih, a gdjegdje se još naziru tamni tragovi ljudske krvi. Urim Elezi je, primjerice, trebao biti nastavnik, ali je to poželio biti negdje izvan Albanije, kamo se moglo samo ilegalno. Zatvoren je 1963., a pušten 1989. Ko zna bi li i tada da režim već nije bio u očitom padu, a i da od svakodnevnih mučenja nije potpuno oslijepio. Jedna slika na kraju niza pokazuje slavlje robijaša nakon što su, za rušenja režima, izašli iz ćelija. Među zadnjim postavkama je ona o borbi protiv nacizma, a našlo se, dabome, mjesta i za Skenderbega.
Iz memljivih ćelija izlazimo koji čas na danje svjetlo pa smo opet u podzemlju. Penjemo se i na kat, a prostranstvo je toliko da ćemo se u neko doba, svako okrenut ka svojim interesima, razdvojiti i izgubiti. Sreća pa mobiteli ovdje rzaju i u podzemlju, inače bismo se možda i dandanas uzalud tražili :) Panorama grada skoro pa savršena; srebreni sjaj kamenih krovova narušava tek poneki uljez od crijepa. Na istaknutom platou, bezbeli nekadašnjem bastionu, ''čeka'' nas, kao kruna muzeja oružja, američki zrakoplov! Albanci SAD smatraju najvećim saveznikom, pa je bilo i prijedloga da se zrakoplov makne odavde, ali je, eto, ipak ostao. Ovdje je donesen 1973., 15 godina nakon što su ga – riječ je o špijunskom mlaznom zrakoplovu ''Lockheed T-33'', jednom od simbola Hladnog rata – dva albanska MIG-a prisilila na slijetanje na tada još nedovršenom vojnom aerodromu u Rinasu.
Vani smo, ali tunelastih niša ne nestaje. Neke su prazne, toliko oružja koliko ih ima nemaju ni armije omanjih država. Na stotinama metara dugom platou, osim visokih tvrđavskih zidova po rubovima tvrđave, samo dva objekta. Jedan je jednostavna pozornica Nacionalnog festivala folklora, koji se ovdje, od 1968., održava svake pete godine. Drugi je nemjerljivo ljepši i važniji, a radi se o sahat-kuli koju vidjesmo odozdo, iz čaršije. Sam sat je, kažu, donesen čak iz Skadra i imao je promjer svega 70 centimetara, što je premalo i za oveće selo. U međuvremenu je proširen na 2.5 metra i, osim što je jedan od glavnih simbola Gjirokastre, jasno pokazuje vrijeme čak i kad ga se pogleda odozdo, iz čaršije.
Još malo ćemo prodžonjati tvrđavom, pozdraviti se s Hasanom Xhiklijem, partizanom koji je jedini zaslužio kip na platou, pa ćemo se istoim putom, Ulicom Evlije Čelebija, koji je Gjirokastru posjetio 1670. godine, spustiti nazad, u čaršiju.
Baš smo se nahodali, umorni smo, žedni i gladni. Ona će sarmu, i ovdje je nazivaju tako, a ja shapkat, na slici prikazano kao baš-baš mmm jelo. Ispostavlja se da je sarma, što bi rekli u Hercegovini, ''riža s rižom'', bez trunke mesa, a shapkat najobičniji, blago zagorjeli užljevak. Svejedno nam sve prija, od espressa, koji ovdje nazivaju ekpres, do još jednog širokog pogleda na čaršiju.
Taman kad smo fino odmorili tabane, leđa i guze, odnekud odozdo, gdje smo ostavili auto, začuše se trube. Sreća pa nismo krenuli deset minuta prije – propustili bismo doista nezaboravan nastup gradskog orkestra na trgu. Dvadesetak ih je, svi u jarkocrvenim odorama obrubljenih crnom – nacionalne boje Albanije – sa zlaćanim kićankama, a sviraju obrade albanskih budnica. Ostajemo do kraja nastupa, grjehota bi bila otići. Slušajući ih, a bome i gledajući, ni ne primjećujemo da sunce polako namješta postelju i, zijevajući, oblači pidžamu. Možda smo mogli potražiti obnovljenu Hodžinu rodnu kuću, 1997. eksplozivom dignutu u zrak, možda čak trknuti do 14 kilometara udaljenog arheološkog nalazišta Antigona ili rimskog Adrianopole 2 kod sela Sofratika, zraknuti paleokršćanske crkve kod Labovca i Peškepija, ali nam je na umu ona stara kako ''ne valja prigoniti'', dosta je za jedan dan.
''Način na koji su izgrađeni vanjski zidovi kuća nema premca u svijetu'', bilježi, među ostalim, Evlija Čelebi. ''Svi su visoki 20 inča, izrađeni od blokova crvenog pješčenjaka, jednostavno složenih kamen na kamen, bez blata, vapna ili morta koji bi ih vezali. Zidovi i kuće stari su stotinama godina, datiraju još iz vremena nevjernika. (...) Gjirokastrani oplakuju svoje mrtve rođake 40-50 ili čak 80 godina..Zbog toga sam Gjirokastru nazvao 'gradom žalosti'...''
Nama je danas bila grad radosti. Gjirokastra, zbogom i hvala!
