Carlos Moyá, Andrej Rubljov, Fabio Fognini, Stanislas Wawrinka, Jannik Sinner… i crvena zemlja teniskih terena – to je Umag za koji zna čitav sportski, pogotovo teniski svijet. Kako se ono kaže: svjetsko, a naše. Po spomenima u medijima reklo bi se da grad nema ničega osim gemova i necova, reketa i teniskih loptica, a itekako ima. Ja ću od tog „svjetskog Umaga“ vidjeti samo putokaze, moj je onaj neki drugi, ni nalik prethodnom.
S 12.699 stanovnika popisanih na području općine 2021. – trebali su oteti nekog iz Buja ili Brtonigle, a Slovenija je još bliže, pa fino zaokružiti brojku :) - Umag je gotovo triput manji od naše Kalesije ili osam puta manji od Bijeljine, ali, kako ono rekoše: veličina nije glavna :) Mali grad, dakle, ali s nimalo malom ponudom za ovakve kao što sam ja.
Istarski gradići kojima je Svevišnji, osim svega, darovao i malo više ravnog prostora, različito su ga iskoristili. Neki su i sim i tam nabili bezbroj zgrada, neki drugi su, pogotovo ispred glavne crkve, vjekovnog okupljališta mještana, trgovaca i putnika, uspjeli sačuvati taj prostor i načiniti trg kakvog se ne bi postidjela ni puno veća mjesta. Umag, na vlastitu sreću, spada u drugu skupinu.
Nisu sve, daleko od toga, ali se glavnina gradskih znamenitosti nanizala na rubovima trga ispred župne crkve Uznesenja Marijina i Sv. Peregrina, zaštitnika grada. Zvonik je 1651. godine rastao, rastao i stao na 33 metra pa se u Umagu niko ne može izgubiti; ako je ovdje prvi put, a orijentacija mu je kao u onih navijača što su krenuli na utakmicu u Latviju, a završili u Litvaniji, dovoljno je da samo pogleda put neba i znat će gdje je i dokle je. Uza zvonik prislonjeno sidro, a na zvoniku, nekoliko metara iznad tla, mletački lav s knjigom u prednjim šapama koju, po ljutitom izrazu lica i raskuštranoj grivi, teško da je i pogledao nego samo pozira s njom. Ne znam ko uspije nagovoriti gradske oce na takve poteze, ali je „ušuškavanje“ šterne pored zvonika, jedne od najvećih u Istri, u mramor, granit ili nešto slično, golemi minus; sigurno nije ni nalik onoj iz 1677., kad je sagrađena, a ni onoj iz 1780., kad je obnovljena. Ako je, a sigurno jest, bila prosta, kamena, valjalo ju je takvom i ostaviti; ovako ne da to više nije to nego nije ni replika, prije nešto nalik surogatu.
Na fasadi sa stražnje strane crkve, to je već mali trg, zbog otkucaja sa zvonika nazvan Ulica pod urom ili Corte delle ore, okrugla tamna izbočina. Visoko je pa na prvu nalikuje ovećoj mrlji. Stvarno je u zidu, barem tako tvrdi narodna predaja, zaglavljeno topovsko đule, ispaljeno 1810., u doba Napoleonskih ratova, s engleskog broda. Drugi krak iste predaje ne mijenja kontekst, ali kaže da su kuglu ispalili Đenovljani. Tim povodom na trgu stoji mramorna kugla, ne baš maštovito rješenje za predstavljanje čitave priče. U nekad živahnoj Ulici pod urom, dok je crkva još bila neožbukana i samim tim nemjerljivo ljepša, snimljeni su 1957. godine neki od kadrova filma „Veliki plavi put“, što će reći da su ovuda kuda sada stupam trčkarali istarska Talijanka Alida Valli, rođena Puljanka, i Yves Montand, toskanski Francuz, rođen u Monsummanu kod Pistoie. U kutu od zidova crkve, pored info-ploče, nemarno naslagani suncobrani, a s druge strane ulice pogolema gomila otpada, i to točno ispod table na kojoj stoji natpis „Zabranjeno odlaganje svih vrsta otpada“.
Nastavljam puni krug oko velebne crkve i još jednom se – dok sam je gledao s drugog kraja trga, vjerovao sam da je to do sunčeva sjaja – sada izbliza čudim: dio kasnobaroknog pročelja do iznad ulaza nekad je obložen i ukrašen, a onda se, ko zna zbog čega, stalo s poslom i nikad nije dovršen. Drugog ovakvog primjera – da, izuzetak je crkva u Bujama – ne znam, a sad bi bila šteta i grjehota nastavljati; osim što je jedinstveno, i simpatično djeluje.
Crkva je decentno uređena, a kontrast neboplavih zidova i jarkocrvenih klupa daje joj osjećaj jednostavnosti. Mnoge crkve u Istri, kao i u susjedstvu, u Furlaniji, pa i cijeloj Italiji, do one pete čizme, prenatrpane su kipovima i slikama; kao da se, a nema šta drugo biti, htjelo pokazati koliko je neki kraj ili grad bogat, a ne koliko je vjere u ljudima. Ovdje je sve nekako razborito urađeno: Umažani su crkvu gradili polako, bez srkleta, čak 30 godina, od 1730. do 1760., a nisu žurili ni s opremanjem.
Tri su detalja koja se mogu posebno izdvojiti. Jedan je oltar s kipovima zaštitnika crkve i svetog Nicefora, takoreći domaćeg sveca, naime, pićanskog biskupa, suzaštitnika župe. Drugi je, postavljen visoko na desnom zidu, venecijanski drveni triptih s likovima troje svetaca, svetog Petra, svetog Antuna i svetog Martina. Prva dvojica okrenuti naprijed, prema oltaru, zarasli u brade, a Martin više prema lađi i nekako previše mladolik, čak pomalo ženskast. Reljefni triptih dio je kasnogotičkog drvenog oltara iz prethodne crkve što je stajala na ovom mjestu. Najmoćniji detalj je mali kameni reljef svetog Peregrina iz 14. stoljeća. U desnoj ruci mu maslinova grančica, a u lijevoj drži crkvu, ali neku sa šiljastim zvonicima, dakle ne bih rekao da je ova; možda se, ne znam zasigurno, radi i o nekadašnjoj gradskoj tvrđi. Reljef je, doduše, izvorno stajao na kamenim gradskim vratima i mogu samo zamisliti kakav je to ansambl bio, mada mu no ovdje, „utopljenom“ u zid, nije mane.
Skladno djeluje i starinska drvena propovjedaonica nasuprot triptihu, a bjelina koritastog stropa, ne previše prekrivena slikama, te šest pravilno raspoređenih udubljenih kapela s isto toliko bočnih mramornih baroknih oltara, daju decentnost koju spomenuh. Zanimljivim zvuči podatak, a sve ovo čitam s ploče u crkvi, da su sveci na trima bočnim oltarima stariji od crkve. A sveti Peregrin je, opet tvrdi predaja, glavu izgubio ovdje, blizu grada, na rtu Rožac, gdje mu je u 13. stoljeću podignuta mala crkva. Došao je, nekad na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, iz Akvileje, širiti kršćansku vjeru, a to je doba kad je Rim još uvijek progonio kršćane. Za temeljite obnove crkvice, 1830. godine, ispod oltara su pronađene kosti i otad do danas tiho, ali neumorno lahori i žubori pitanje: jesu li to možda posmrtni ostaci svetog Peregrina?!
Iz crkve ću prema Gradskom muzeju, kroz labirint uličica toliko uskih da bi se u njima – uzalud i zvonik, toliko su tijesne da se iz nekih ne vidi ni vršak – ipak moglo zalutati. Sreća da je, na koju god stranu se zabaulja, more. Umag je, naime, kao i neki drugi istarski gradovi, nekad bio otok, pa jednog dana stigla zapovijed da se stanovnici zametnu košarama i zaoru more kamenjem dok grad ne spoje s kopnom. Nekoliko skladnih lučnih prolaza, veš koji se suši iznad glava prolaznika, jedna obeskrovljena kućerina obrasla u kao podšišan zeleni korov, nesvakidašnje uređena bašta caffea „Vegas“, glava bijesnog lava iznad jednih plavih vrata, Via Venezia koja je preimenovana u Riječku ulicu ili Via Fiume, granitna maca savijenog repa što se nagnula s visokog zida… I napokon muzej, od 14. stoljeća, kada je zgrada podignuta, obrambena kula.
Jedino pored muzeja, zaklanjajući trg ispred njega od mora, sačuvano je – na ovoj strani je stajala gradska utvrda – ponešto stoljećima starih tvrđavskih zidova. Promašio sam dan, muzej je danas pod ključem. Na ulazu dva plakata: izložba u sjećanje na arheologinju i nekadašnju kustosicu Biljanu Petrović Markežić i predavanje mlađe joj kolegice Anike Mijanović Simić u Novigradu o arheološkim istraživanjima u na poluotoku Katoru. Ne sumnjam da bi, s obzirom na bogata arheološka nalazišta u okolici Umaga, bilo zanimljivo zaviriti unutra, ali je jedini danas dostupni eksponat antički podložak tijeska za masline na Trgu svetog Martina. Osim svega prije pobrojanog u onim uskim uličicama, najstarijem dijelu grada, tu je, vrijedna kao sve spomenuto zajedno, renesansna bifora s grbom na katu jedne od kuća. Onom ko je dozvolio da se tik uz biforu nađe reklama nekog restorana trebalo bi, uz otkaz, darovati i koju iza ušiju.
S druge strane glavnog trga je noviji dio grada. Neću opet preko trga već ću prema moru, iza leđa crkve, pa uz 404 metra dugi lukobran, koji je ujedno i javna gradska plaža. Velika tabla daje na znanje šta je sve zabranjeno, navodeći tu i „ponašanja koja mogu povrijediti moralne osjećaje građana“, ma šta to značilo i koliki opseg imalo. Gradska kula, koja je u funkciji bila od 13. do 18. stoljeća, odviše modernom obnovom, ne znam kad izvedenom, izgubila je – isto što rekoh spominjući šternu pored crkve – dobar dio starinske dražesnosti, ostavivši joj gotovo jedino stari oblik. Onda se opet primičem liniji crkve pa kroz mramorom popločane ulice stižem do zgrade gradske uprave. „Ulaz“ pred zgradu je maštovito riješen: oko vrata je, naime, slobodan prostor, može se, širokim trgom, kuda god je kome ćeif; ima slična scena kad Zekoslav Mrkva iliti Duško Dugouško postavi vrata nasred ledine i zaključava ih da niko ne mogne ući. Vidjeh slična „vrata“ još nekad negdje, bog zna gdje, ali svejedno djeluje originalno. Kocka s natpisom na trgu će me poprilično ganuti: tu je od 143. stoljeća do 1954. stajala crkva Gospe Žalosne, prvi put spomenuta još 1343. godine, a onda ju je „narodna“ vlast, „zbog realizacije novog regulacijskog plana“, srušila da ne ostane ni kamen na kamenu. Sada su od crkve ostali samo „bilješka“ na ploči i tlocrt na pločniku. Ne jednom su bogomolje, ako se već nisu uklapale u nove vizije, rastavljane, prenošene i sklapane na drugom mjestu; za socijalizma ih je na stotine srušeno, ne samo crkava, katoličkih pravoslavnih, nego i džamija i sinagoga, ovih posljednjih u socijalističkoj Jugoslaviji više nego tijekom Drugog svjetskog rata.
Nekim čudom je, malo dalje od kocke na pločniku, na jednom od starih ulaza u gradsko područje, istu sudbinu izbjegla crkvica svetog Roka. Jednostavno je: planeri su ulicu trasirali pored nje, zbog čega su u dosjeima mjesnog komiteta vjerojatno zaradili minuse. Možda su se naprosto uplašili kakva prokletstva, jer čim je svetog Roka, zna se da je podignuta radi zavjeta vezanog za zaustavljanje kuge, pa su, dabome u sebi, rekli: Nek' ide minus u dosje, bolje nego kakva bolešćurina! Crkvica inače datira iz 1515., nakon druge ovdašnje epidemije kuge. Izvana izgleda kao mnoge druge po Istri, ali iznutra je u mnogočemu drugačija. Prvo što upadne u oči je to da je cijela tavanica oslikana – sveti Rok u zanosu molitve. Pa ti, kugo, pokušaj!
I oltar je drugačiji od većine drugih: tri niše, u njima sveti Rok, njegov predšasnik i suborac protiv kuge sveti Sebastijan, te sveti Kristofor. Lijevo od njih trojice ovdje neizbježni zlatobojni sveti Peregrin s crkvom (ili će biti gradska utvrda?) u ruci, a desno sveti Antun Padovanski s Isusom u naručju. U podu grobnice članova Bratovštine svetog Roka, koja se brinula za održavanje crkve, slova na poklopcima jasna kao da su jučer uklesana. Misa se ovdje služi jednom godišnje, naravno na blagdan svetog Roka, a ponekad se u crkvici prirede izložbe ili koncerti, pa se svetački kvintet nagleda i nasluša žive umjetnosti koja mu neće odbiti ni zrnca svetosti.
Ulica u kojoj stoji crkva nekad se, očekivano, zvala po svetom Roku, a danas po Mariji Medica i Lini Zacchigna, mladim antifašisticama ubijenim od okupatora 1944. u obližnjem selu Brutija. Malo zagledam nekoliko murala, u jednom ima i primjesa moderne naive, pa ću opet, samo još malo više okolo, prema središtu grada. Na dvokatnici na nekadašnjem Trgu Venecije, koji sada nosi ime nekog Nikole Bešića, spomen-ploča umaškom utemeljitelju Matice hrvatske, književniku Ivi Balenoviću. U krasno osmišljenom parku uz more „drvo mira“ su posadili članovi Hrvatskog saveza Joge u svakodnevnom životu. Pitam se zašto je joga napisana velikim početnim slovom i jesu li se saditelji odmah morali pohvaliti kržljavim drvcem? Na travnjaku ispred Kazališne dvorane dvije biste: Fulvio Tomizza (1935. - 1999.) i Ante Babić (1916. - 1944.). Prvi je poznati književnik, po njemu je, „Forum Tomizza“, nazvana manifestacije u sklopu koje se raspisuje jedan vrijedan i važan književni natječaj. Drugi je partizan, umalo i diplomirani pravnik; u tom naumu su ga zaustavili rat i metak iz fašističke strojnice u selu Račja Vas pod Učkom, koje sam posjetio prije nekoliko dana.
Malo dalje, također na ledini, nekoliko visokih skulptura. Podatke nalazim uklesane u plitko kameno „korito“. Koncept J. Pirnat, autori E. Grum i suradnici, što će reći da su skulpture djelo prije nekoliko godina preminulog slovenskog kipara Janeza Pirnata-Nejašmića, koji je mnogo godina života proveo u Umagu. Vrijedi ih obići, i to doslovno, budući da su višestrane, a svaka strana je podugačka i, barem za mene, teško opisiva priča – jedino doći i vidjeti!
Ostao mi je još samo Trg 1. svibnja, valjda jedini koji nema starog i novog naziva, i to samo zato što do prije kojih šest godina nije ni postojao. Golema fontana s 27 mlaznica, mnogo zelenila, drvored, imitacija otočića s palmom, turistički info-ured… Proteže se sve do onog tlocrta srušene crkve, možda, ne znam, obuhvaćajući i taj dio. Zna se što je Istra za arheologiju, pa su i ovdje svoj posao najprije obavili arheolozi, i to ne bez rezultata: otkopali su drugi pojas gradskih obrambenih bedema, za koje se dotad znalo samo iz škrtih arhivskih zapisa. Pravac pružanja zidina obilježen je – drugačije bi valjda smetalo prolaznicima – linijom sivog kamena u pločniku.
Možda za putopis nije „o glavu“, ali za mene je bilo, trknuti pet kilometara od grada i vidjeti Stanciju Seget, najveći i najmonumentalniji ladanjsko-gospodarski kompleks u Istri.
Središnje mjesto Stancije Seget je barokno-historicistički dvorac iz 18. stoljeća. Izgradila ga je moćna obitelj de Franceschi, koja je ove krajeve stigla 1720. godine, i to kao izbjeglice s Krete. Njihov grb i sad stoji iznad ulaza, ali je „narodna“ vlast procijenila da je dvorac preči državi nego de Franceschijima. Gledajući ga, na trenutak mi izgleda da sam negdje u Furlaniji. Kako god, s Krete de Franceschiji, civilni i vojni liječnik Marc’Antonio i supruga mu Crisulla Marulli, nisu došli s vrećom na štapu nego trulo bogati, pa su se vrlo skoro nakon doseljenja dali na posao i za nekoliko godina sagradili vilu, a kasnije i brojne druge objekte. Marc’Antonio je bio radišan i na drugim poljima pa mu je Crisulla rodila jedanaestero djece. Dvokrilna dvokatna palača u obliku slova T, čak i prilično ohrndana, izgleda prekrasno. Jedinu asimetričnost napravila je naknadna izgradnja kapelice svete Cecilije, „zalijepljene“ uz lijevi bok. Pokušavam proviriti kroz prozorčić, ali se ne vidi doslovno ništa. Ulazim i u zgradu: ukrašeni stupovi u širokom atriju i kasetirani strop jasno govore da je Marc’Antonio imao i novca i smisla za estetiku. Ne idem dalje od atrija, ali sam otprije upoznat s tim da je ponutrica palače oslikana. Posebno me zanima kapelica, ali ću nakon polusatnog ugodnog druženja s dvjema stanarkama – dvorac je odavno pretvoren u prostu stambenu zgradu – znati isto kao i prije druženja: Fatima, gospođa mojih godina, samo neusporedivo mladolikija od mene, doselila je ovdje iz Bosne, a Vojka, koja je već ušla u sedamdesete, iz Vojvodine. Znaju samo da je jedna stanarka, dok je starost nije položila na postelju, redovito čistila kapelu i da su se neke žene tamo povremeno molile. Njih dvije, muslimanka i pravoslavka, razumljivo, nisu sudjelovale u molitvama niti ikad zavirile u kapelu. Šta je bilo s bogatom knjižnicom de Franceschija, o tome ne znaju ništa, čak ni da je postojala.
Dvorac je i u arhitektonskom smislu središnji dio kompleksa, budući su mu s oba boka sazidane desecima metara duge zgrade. U njima su živjeli naseljenici koji su radili za de Franceschije, ovdje su ih nazivali kolonima, a u njihovu sklopu su bile i brojne radionice, staje, vinarije, uljare i drugo. Danas su to uglavnom obeskrovljene ruševine do pasa utonule u travuljinu ili zatrpane otpadom svake vrste, kojima prilazim i kroz koje prolazim pazeći na svaki korak – zmije sve ovo odavno smatraju ni državnim, ni de Franceschijevim već jedan kroz jedan svojim. Manji dio gospodarskog kompleksa koriste okolni domaćini, zahvaljujući čemu je i sačuvan.
Bit će da je cijelo naselje pripadalo de Franceschijima, čim je podalje od dvorca, još uvijek u životu, i kula s nazubljenim gornjim rubom, nalik srednjovjekovnim, a između i tri ogromne šterne, vjerojatno s istim takvim podzemnim spremištima vode.
Nakon svega sam pomalo zaprepašten: za gradnju ovolikog imanja trebale su, po sadašnjim mjerilima, milijuni eura. I onda jednog dana dođe neki i kaže ti da sve to što su tvoji preci gradili kroz sedam-osam generacija više nije tvoje! I još, osim svega, valja ostati u pameti. A kako?!
