Pričajući, u romanu „Snijeg“, o svom gradu, Orhan Pamuk reče kako mu izgleda da ni taj grad, a ni njegovi stanovnici nisu stvarni. On sam se u tom gradu osjeća kao prognan iz povijest, gurnut na marginu civiliziranog svijeta, i to toliko daleko da je ne uspijeva čak ni oponašati.
Čovjek ima srce, pluća, jetra, bubrege i tako redom. I onda ga nešto zaboli, pa se varaka, pa se ono bolno opet javi. I malo-pomalo čovjek shvati da je bolestan. Ima i mjesta koja su imala sve. U Istri su to kaštel, loža, gradska vrata, fontik, ovdje zvan kašća, i ne jedna crkva. Ostalo je ako. I tragove života davnih ljudi, zapisane u kamenu. I ne desi mu se ni zemljotres, ni požar, ni kakav prestrašan rat, ali se svejedno razboli i onda godinama ispušta dušu, polako, takoreći na rate.
Boljun je danas selo u planinskoj općini Lupoglav. Tako ga zapalo, jer sam ne može biti općina, nema kome ni čemu, a bliže općine od Lupoglava nema. Izgleda poprilično nepravedno s obzirom na prošla stoljeća; kao kad zdrav i mlad čovjek gleda nejako dijete i smijulji mu se, a onda prođu godine i padne na jake ruke onog nekad nejakog djeteta. Zna se, naime, da je Boljun prije par stoljeća imao svoga župana, svoje suce i sudište, a uskim uličicama kojima se lagano vučem i jedva da koga sretnem sudarala su se čeljad iz oko 130 obitelji. Ako je puta šest, kako se obično računa, Boljunaca je bilo oko 700. U posljednjem popisu, iz 2021., nabrojana su svega 64 i ako se ne desi kakvo pogolemo čudo, Boljun bi za par desetljeća mogao postati bezljudna ruševina.
S brdašca na koje se uglavio, lijepo se vide mrka, strmenita Učka i pitomo Boljunsko polje. Arheolozi su u polju otkrili ostatke prapovijesne gradine, a svud okolo i brojne ostatke iz antičkog doba. Rimljanima je ovakvo mjesto bilo idealno za nadzor ceste koja se pružala od Fianone, današnjeg Plomina, preko Učke, pa do Tarsatice, današnjeg Trsata, odnosno Rijeke.
Na samom ulazu u selo se, kao stoljetni stražar, uzdigao zvonik župne crkve svetog Juraja Mučenika, sagrađen 1645. Crkva je, naravno, zaključana, jer bi kakav lopov poput mene mogao upasti pa sat-dva-tri ne izaći, uživajući u sakralnim umjetninama oko kojih se, bilježe istarski povjesničari, od 1640. kad je sazidana, preciznije nadograđena na manju crkvu, trudilo, kao rijetko gdje, čak devet bratovština. I ne samo uživati u viđenom već i poslikati sve one kipove, slike, oltare, čak i glagoljski natpis iz 1590. Onaj malo mlađi, u kojem su se pomiješali glagoljica i latinski, vidjeh povisoko na stražnjem vanjskom zidu crkve. Osim njega mogu pogledati tek praznu oglasnu ploču sa zaostalom uskrsnom čestitkom, mrlje od otpale žbuke nalik freskama Šarenog majstora, čvornovati križ prislonjen u kutu s rukopisnim natpisom „Isuse, uzdam se u Tebe“, u kojem se nije našlo mjesta za uskličnik, još jedan, izveden čudnim slovima na salonitu, uz ogradni zid, te dio prekrasne ploče ispunjene floralnim motivima na sastavu popločanog i travnatog dijela dvorišta. Uz crkvu je groblje, tu je puno više Boljunaca nego u kućama.
S druge strane crkve počinje trg, pa ničeg normalnijeg od toga da mi se u oči udjene nekadašnja gradska loža, nekadašnje sudište i, danas bismo reklo, biračko mjesto, budući da su se boljunski prvaci na blagdan Sveta Tri Kralja sastajali tu kako bi potvrdili starog ili izabrali novog župana i suca. „Župan od leta“ i „sudac od leta“, dakle „od godine“ morali su pošteno i savjesno upravljati, odnosno suditi, ako su željeli reizbor. Danas iza tri luka prekrasnog zdanja parkirana samo nečija kosilica. Vrata zaključana, a baš me je zanimalo čega bi se našlo u nekadašnjem fontiku, odnosno kašći; žita sigurno ne bi.
Na trgu je i Kuća Pataj, nekad najveća u „ni selu, ni gradu“, kako neki tješe Boljun i Boljunce, a uz nju je, gdje se cesta svija u polukrug, i Mašinarija, kako su u Istri zvali župne urede, iz 1699. godine. Danas su i Kuća Pataj i Mašinarija ruševine kojima teško da bude spasa. Jedino donekle novo – tek joj je 15 godina - u tom dijelu „ni grada, ni sela“ je spomen-ploča velečasnom Mirku Vekjetu, rođenom u Trstu 1902. U Boljunu je bio župnikom od 1933. do 1943. kad ga je odvelo u koncentracijski logor Dachau, gdje je naredne godine i ispustio dušu. „Uzoran i strpljiv tješitelj supatnika“.
Malo dalje su dvije nove kuće, u jednoj čak i pošta, mada će biti da je to k'o fole, oko kojih nema znakova života, ali itekako ima ispred treće. Nisam, doduše, u dvorištu zatekao živa čovjeka, ali jesam dvije svinje i puno koka, gomilice krupnih žutih tikava i vozni park u obliku dvojih „kariola“ i dječjeg bicikla, a sve čuva kamena orlušina. Uzalud bi joj bilo da nije života oko nje, ali je kruna svega česma s malom fontanom koju natkriljuje lijepa mlada djevojka kovrčave kose i zagonetnog osmijeha. Volio sam sresti domaćina i popričati; on je neki što se zakleo da, dok je živ, Boljun neće umrijeti.
Onda opet ruševine, kosturi nekad viđenijih kuća, razlupani prozori, poduprta ili čak zabravljena vrata iznad kojih vjetar jurca kroz prazna okna… Nakon što mašim jedan tunelčić, može bit' nekadašnja unutarnja gradska vrata, ipak mi ususret stiže malo života: hladovina od loze i masline, cvjetne saksije na stepeništu, te još jedno živo dvorište, trenutno bezljudno, ali s pitomim vučjakom koji me šutke promatra s kata štale, pitajući se ko je ovaj što je zalutao u njegov rajon. Okolne uličice su muzej stare arhitekture na otvorenom, a nema sumnje da je svaka kuća ne priča već roman, možda i u više tomova. U posvemašnjem mrtvilu privid živosti daju jedna garažna vrata oblijepljena obojenim kamenjem. I jedan koga povremeno spazim, motorist u crnoj jakni i pod istom takvom kacigom. Dojuri silovitim motociklom nizozemskih tablica, naštroka fotografija pa se žustro penje na sjedalo i opet ga nema.
Na njegov motocikl nailazim i nakon što se poprijeko spustim s malog trga na rubu mjesta s kojeg puca pogled na Boljunsko polje. Tu još uvijek uspravno stoji antički zavjetni žrtvenik nekog Gaja Valerija Prisca, trgovca tkaninama iz Akvileje. Nađen je neznano gdje u okolici, a ovdje su ga, kao postament za zastavu, postavili Talijani za svoje vladavine ovim dijelom Istre. Iako je natpis čitak i jasan, u njemu se ne navodi kojem bogu se Gaj Valerije Prisco zahvalio, što nije ni previše važno. Pored žrtvenika, a oboje su zapretani u suho lišće, županski stol. Ako je županski, vjerojatno je donesen odozgo, iz lože. Meni je to malkice sumnjiva teza, i to zbog usječenih polja za mice, mlin, triljar, kako već gdje zovu prastaru igru za koju je bila dovoljna šaka grahovih zrna ili kapija hrastova žira. Jesam ih na puno mjesta u Istri, kao i u Italiji, nalazio na ogradama loža, ali su se župani valjda bavili ozbiljnim poslima, a ne igrali mica ili neke od još dviju igrica urezanih u stol.
Na tu je stranu, još malo niže, i romanička crkva svetih Kuzme i Damjana. Iz 12. je stoljeća pa je možda nekad bila i glavna u Boljunu, pogotovo što nije od onih maleckih, razasutih po Istri na sve strane, i i jer se zna da su pored nje stajala Vela vrata, glavni ulaz u gradić, srušena nakon Velikog rata kako se makar tada još uvijek vrlo rijetke automobili ne bi morali ostavljati izvan naselja. Tomu u prilog ide i prekrasna bifora „utopljena“ u kamen ispod dvokatne preslice za čak tri zvona, od kojih danas, nažalost, nema nijednog. I po travi u koju je zarastao ulaz predmnijevam da se crkva rijetko, ako se uopće otvara. Na bočnim prozorima prilično gusta mreža, protkana paučinom, kao da je nekom stalo da unutra ne može ni pogled, kamoli živ čovjek. Ostatke zidnih slika ni ne nazirem, mada ih, rekoše, ima, da ni ne govorim o glagoljskim i latinskim natpisima o obnovama crkve iz 1543., 1698. i 1705. Prilično jasno vidim samo luk koji svetište odvaja od jedine lađe, primjećujući da ni oltarne slike nema tamo gdje je stajala. To je, bit će, Kuzmi i Damjanu dodijala samotinja i čamotinja pa sišli s oltara i otputovali nekamo gdje će ih neko više poštovati i voljeti.
Glavna, najstarija i najveća boljunska građevina, Kaštel, nalazi se s druge strane, iznad Boljunskog polja, na blago uzvišenom dijelu. Boljun se, kao Bagnoli, prvi put u „papirima“ spominje 1102., kada ga je Urlik I., markgrof Kranjske i Istre, darovao akvilejskom patrijarhu, ali se za utvrđeno naselje na njegovu mjestu zna još od 1064. godine. Ne možemo – uzalud arheološke sonde, špahtle i četkice – znati kako je tada izgledao, ali sasvim sigurno ni nalik današnjem, pogotovo što je 1373. naveden kao ruševina, da bi ga kojih 30 godina kasnije obnovio Nikola Kožljački Wachenstein. Tukli su se za Kaštel mnogi, mijenjao je vlasnike u ratovima i mirovima, a kad su 1618. Mlečani i Habsburgovci zakopali ratnu sjekiru, svima je postao suvišan.
Da ne kažem kakve sam sreće, svako će to lako pogoditi kad kažem da nisam mogao ni u Kaštel. Kapija zaključana, a svud okolo postavljena visoka ograda – Kaštel se obnavlja, službeno je u toku „sanacija vanjskog kamenog plašta“ i unutra je zabranjeno! Lovu je osiguralo državno Ministarstvo kulture i medija, izvođač radova je tvrtka „Kapitel“ iz Žminja, a cijene na golemoj ploči s morem drugih podataka nema. Ogradu, ne mareći za upozorenje na tabli, prelazim, ali je dobitak potanak – uredno složena građa, skele i palete, mješalica, nekoliko načetih vreća cementa i opet zaključana vrata. Banu i onaj na motociklu, zove se Luuk, po naški Luka, pa ga zamolih da me fotografira ispred ulaza, budući da nakon punog kruga shvaćam da se mogu samo slikati.
Mještanin kojeg načas ugledah na balkonu reče mi da ključ Kaštela sigurno imaju u konobi. Dotad niti čuh, niti znah da postoji i mjesto gdje se može jesti, i to još, reče onaj s balkona, s prenoćištem. „Boljunska konoba“ zavučena je u najdalji kut onog trga s kojeg se očito prerano spustih prema Gaju Valeriju Priscu. Sad kontam: jest da prenoćište već imam za sve istarske dane, ali šta bi falilo ostati jednu noć u Boljunu? Neću propasti zbog pedesetak eura! Firma konobe maskirana je u bujno zelenilo. Luuk taman izlazi, kao da nam je suđeno vazdan se susretati. Mlađa gospođa što poslužuje gleda me ispitivački, gotovo pomalo podozrivo: „Samo jednu noć?“ Ključ od Kaštela nemaju, to mi je, kaže, neko slagao, a sobe ne izdaju na jednu noć. Hmmm…. Pokušavam kroz uski prolaz između restorana i susjedne kuće, to je jedna od onih istarskih „skloni se da prođem“, ali ne pomaže, na kraju je podignuta prava barikada.
Još malo vrludam boljunskim uličicama, da još jednom bacim pogled na vrijedne detalje, a nađe ih se, što zadjenute u ruševine, što kod još ponekog domaćina koji je čvrsto odlučio da će odavde odseliti nigdje do na onaj svijet. Rado bih da zanoćim pa pred apartmanom sa zelenim vratima i kozom na njima na broju 8a odlučujem pozvoniti i pitati, ali ih niko ne otvara. Između župne crkve i žrtvenika Gaja Valerija Prisca nailazim na skupinu ljudi. Šestero ih, svi su odavde, ali niko ne živi ovdje, nego se potrefilo da su istodobno stigli, jedni iz Pule, drugi iz Rijeke, pa se poželjeli. Oni me upućuju na to gdje je šta dolje, u polju, mada sam ga pogledao s barem desetak mjesta i sve vidio, čak i još uvijek sačuvanu lokvu iz koje su se nekad solidarno vodom napajali i ljudi i stoka. Jedna se razlivala i u Kaštelu pa je, kako bi napravili mjesta za publiku koje više nema, dali zatrpati. Ne znam koji je koji od zaselaka razbacanih rubom polja, ali im nazive vidjeh pripremajući se za hodočašće u Boljun: tu su negdje Kurevčija, Šupljini, Kurelići, Pengari, Griža, Vuki, Vukovija, Čobci, Šerebija, Komarija…, sve po 2-3 kuće, ali živa. E, sad, ono kad se momak iz Kurevčija oženi mladom iz Šupljina :-O :)
Cesta do polja je ustvari serpentina, a zakočit ću prije nego spužem u polje. Crkvica svetih Fabijana i Sebastijana, uglavljena u prostrani plato, sazidana je još nekad u 7. ili 8. stoljeću i najstarija je na boljunskom području. Kako ono ide: Od stoljeća sedmog tu Hrvati kišu :) Bez posebnih ukrasa osim križića na zidu iznad ulaza. Preslica zadebljanog podnožja obezvonjena, a kroz dva prozora ne vidi se doslovno ništa. Uzalud je obilazim sa svim strana ne bih li pribilježio neki detalj, nema ga.
Dolje negdje uz cestu u polju, gdje su arheolozi davno otkrili tragove pretpovijesne gradine, leže ruševni ostaci još jedne srednjovjekovne crkvice, svetog Petra Apostola. Uzalud ih tražim, i njih i izvore Studenac i Perila, iako mi je ono šestero riječkih i pulskih Boljunaca objasnilo gdje su. Nailazim samo na široku lokvu koje vidjeh odozgo i noviju bezimenu kapelicu krajputašicu sa zlatnosmeđom zvijezdama po svodu i Gospom na malom oltaru iza rešetaka.
Spremajući se za odlazak, razmišljam o onom što pročitah prije dolaska, da su se, naime, u 14. i 15. stoljeću u Boljunu, bježeći ispred osmanske sablje, naselili izbjeglice iz Bosne. Možda, dakle, u Boljunu imam(o) i dalekih rođaka :-O O tome bi se, da su tada u Bosni uopće postojala prezimena, ponešto možda moglo naći u znamenitoj Boljunskoj kronici, ljetopisu trojice ovdašnjih župnika koji su, uz brojne druge, misili i vazili od 1451. do 1622.
Odozdo, iz Polja, fino se vide kaštel i crkveni zvonik. Reklo bi se da su, ugniježđeni u zelenilo šumaraka, jedini u naselju i da će se uskoro odvojiti od vlastitih temelja i zaploviti prema nebu.
