Istra je, kao malo koji dio svijeta, puna legendi o divovima: te su zidali gradove, te pomjerali brda, te sklapali megalitske građevine k'o lego kockice…, ali bi ih patuljci, džaba im njihova divlja snaga, vječito nadmudrili i natjerali na poslušnost. Niko se ne sjeća nijednog, ljudski život je k'o treptaj oka, ali im nalaze ogromne kosti i pećinska udubljenja u koja su se sklanjali.
Funtana, mala općina na zapadu Istre, stisnuta između Poreča, Vrsara i mora, nije kao i koliko neki drugi krajevi zapletena u divovske priče. Možda su divovi baš zato odlučili okupiti se u Funtani. Nova vremena, novi običaji, pa su, da ih se ne prepozna, riješili maskirati se u dinosaure. Ostali su kakvi su uvijek bili, dobroćudni i nagodni, čak i dalje dopuštaju patuljcima, to su svakodnevne stotine djece koja zvrje „Dino parkom“, da ih zadirkuju, maze, a ponekad i gnjave.
U „Dino park“ ćemo kasnije, jer red je red, a Funtana je – zato treba krenuti odatle – ime dobila prema izvorima pitke vode razlivenim taman na ulazu u gradić. Kad se naiđe na obilan izvor, koji usto ne presuši kroz cijelu godinu, a pride je stotinjak metara od mora, tipuje se – i tu nema greške! – na Rimljane. Njima kao da se nikad nikud nije žurilo i kao da su imali sve vrijeme ovog svijeta da „uprate“ takve izvore, bili oni uz more ili na kontinentu.
Nekad je odavde vodom napajana raskošna rimska vila na prevlaci rta Zorna u nedalekoj Zelenoj laguni, danas dijelu istoimenog turističkog naselja, a također i posade brodova koji su jezdili zapadnim dijelom Istre. Kako izvori uz more baš i nisu prečesta pojava, odavde se vodom, voženom volovskim i konjskim zapregama, opskrbljivala i čitava Poreština, kao i brojna mjesta u unutrašnjosti Istre.
Danas je čitav prostor – jedan dio, ne znam koji, na kome su ženskinje prale rublje, a vjerojatno i čitav kompleks, oduvijek je nazivan Perila – uređen ukusno, ali pomalo sterilno. Dobro bi došla, recimo, jedna info-ploča, da saznamo i koliko je odvojenih izvora i čemu je koji služio, a kip kakve goluždrave djeve, antičke nimfe ili, pak, peračice rublja, sigurno bi oplemenio i „kompletirao“ prostor.
S druge strane, velika je stvar što mjesna vlast nikad nije pala u napast pretvoriti prostrani plato u naselje. Trava se zeleni doslovno do obale, presječena samo šetnicom, sportskim terenima, prostorom za roštiljanje i sličnim malim objektima. Uz more, taman gdje se slatka voda uskim kanalom, oivičenim krupnim kamenjem, utapa u slanu, „jedna klupa, tiha luka“, za sjesti, protresti glavom i razmisliti o smislu života, o Svemiru, o matematici između nebesa i stvarnost, sve imajući u vidu onu „Kad čovjek pravi planove, Bog se smije“. Kome je sve to dosadno obaviti sjedeći, ima u blizini ljuljačka, s nje može pravo u morsku plavet.
Sve je savršeno uredno, nema, takoreći, travke koja strši iznad ostalih, a takva je i plaža pored onog mjesta gdje dvije su se vode sastavile. Ljudi nigdje, bit će da je iskonjaka u Funtani malo i još ime se ne da iz zone komfora, mada je ovaj dio od sveg funtanskog područja najkomfornija zona.
Osim svega, blizu je, skrivena iza visokog zida i ušuškana pod razbarušena stabla, crkvica Blažene Djevice Marije od Milosrđa. Prije nego joj pristupim, zagledam zaostale plakate na oglasnoj ploči: Fešta od grmali i Funtanjarski gušti. Obje manifestacije spadaju u red onih na kojima se odlično jede. Grmal je, ko to ne zna, morski rak pomalo nestandardnih kliješta s „kameleonskim“ oklopom što mijenja boje, a brudet od grmali je glavni ovdašnji kulinarski specijalitet. Da sve bude još veselije i luđe, eno na plakatu i Mladena Grdovića.
Iako joj je iznad ulaza urezana 1684., crkvica Gospe od Milosrđa još je neznano koliko starija: iz srednjovjekovlja je, vjerojatno broji više od milenija. Tako su barem, kopajući i špahtlajući po okolnom prostoru, do prije stotinjak godina mjesnom groblju, zaključili arheolozi. Obezvonjena je – preslica joj je prazna – ali ne i obesvećena. Vidim to – meni nažalost, zaključana je - samo kroz prozore: bjelasa se oltar, stari, iz vremena kad je svećenik leđima bio okrenut vjernicima, a na njemu i iznad njega „svete“ slike. Unutarnji zidovi, izgleda mi, u lošijem stanju od vanjskih, a možda će biti da ih nisu htjeli dirati zbog zavjetnih mornarskih škrabotina mletačkih lađa. Na jednom prozoru zaboravljen zlaćasti kalež. Gledam sa stražnje strane, kroz naknadno nadograđeni dio, kojim je crkvica poprilično nagrđena; sad kad je njeno uglavnom prošlo, možda bi bilo pametno ukloniti taj dio.
Još nisam u gradiću, on počinje od ogromne bijele zgrade „Plodina“. Prije toga zastajem pored kružnog toka iz pravca Poreča, uz Spomenik Domovini i hrvatskim braniteljima Funtane. Hmmm, pomalo nespretan naziv, valjda je trebalo „iz Funtane“, jer Funtanu niko nije napadao niti je pokušao oteti. Kasnije ću doznati da je jedini mještanin poginuo potkraj Domovinskog rata, i to negdje na sjeveru Bosne i Hercegovine. Spomenik modernistički, drugačiji od većine ratnih, često bez imalo umjetničkog u njima.
U istarskim gradićima – ne znam je li Funtana s 911 stanovnika i to – lako je naći stari centar: pogledaj put neba, „nađi“ vrh zvonika i okreni na tu stranu. Kad stigneš pred crkvu, negdje uz nju ili joj preko puta dočekat će te i kaštel. Ostalo je već kako gdje.
Crkva svetog Bernarda je prilično jednostavna, što i nije čudo kad se zna da je podignuta još 1621., ali je potkrovni vijenac izvrsno izveden. Odignuta je od okolnog terena pa tim više dominira. Ruku pod ruku uz nju uzdiže se 34 metra visok zvonik iz vremena njene izgradnje. Godine 1941. je produžena, ali se na njoj ne primijeti kao na crkvici kod Perila. Zaključana :( Na nadvratniku dugačak natpis u latinštini s godinom izgradnje i grb Borisija, dugovječnih funtanskih gospodara, koji u crkvi imaju svoju grobnicu. Oni su u biti i stvorili Fontanu, i to tako što su na brdašce oko crkve i kaštela naselili bježance pred Osmanlijama iz Dalmacije i Zete. Bit će da je Borisi koji se kočoperi u natpisu bio ondašnji „gazda zadruge“ i sigurno glavni financijer i inicijator da se crkva sazida. Grb s križem stoji, pak, i na ogradnom stupu, a „guta“ na crkvenom zidu veoma podsjeća na genoveško topovsko đule na fasadi glavne crkve u Umagu. Crkva k'o crkva – sve u redu, ali joj je, iako s njom vjerojatno nema nikakve veze, veliki minus obeskrovljena ruševna kuća uz pristupni put s glavne ceste, puna izubijane stolarije i koječega razbacanog od ulaza do najdaljeg kutka.
Preko puta se ustobočio kaštel, na prvu prilično obična široka dvokatnica s jednim prednjim ulazom i 14 pravilno raspoređenih prozora. Sprijeda, dakle, ništa posebno, a slično bi bilo i odzad da se ne približih. Vrag je, kažu, u detaljima. Sagrađen je 11 godina prije crkve – Borisi su znali za onu izreku da je Bog najprije sebi stvorio bradu. Dva natpisa, opet grbovi, opet Borisius. Stvarno je, vidi se po pravilnim slovima i grbovima koje kao da je radio u nekom moćnom računalnom programu, imao vrsnog klesara. “U tebe sam se Gospodine uzdao. 1610. sagradio plemić Bernardo Borisi iz znamenite dukljanske i barske obitelji Borisi“, kaže glavni natpis kad se prevede s latinskog. Kaštel je nekad pretvoren u stambenu zgradu, sad su unutra, umjesto Borisija, na adresi Kaštel 1, Vlahović, Volpi, Seljak i Markežić. A šta ako se jednog dana odnekud pojavi neki Borisi, pokuca na vrata i kaže: Sve je ovo moje, i ova moderna vrata koja ste ugradili bez mog pitanja, i ova smokva što se priljubila za zid, čak i ovaj kišobran zadjenut za štitnik stakla na vratima!
Spuštam se do mora, očekujući nisam ne znam šta, a nalazeći jedno veliko ništa. Da sam ovdje kao turist kome je u životu dosadno, našlo bi se svega, a putopisac se može samo lažno diviti marini, desecima jarbola brodica i šarenim zastavicama iznad rive. Blizu je, međutim, još jedna crkvica, svete Lucije, iz 1750., stisnuta uza samu cestu, još na raskršću, pa joj društvo prave dva prometna znaka. Mala, prosta, od neožbukana kamena, s preslicom bez zvona. A i šta će joj kad je privatno vlasništvo – prodalo je k'o da je, Bože m' prosti, trafika ili garaža :-O Ono jednom godišnje kad se ponovno osjeća crkvom, za blagdan svete Lucije, može se, za nevolju, ponijeti kakvo zvonce. Dakako da je zaključana, ali su se prozori tako „namjestili“ da fino vidim čitavu ponutricu. Rešetkasti krov, duge klupe s obje strane, fin starinski žuto-plavi oltar s četiri aplike sprijeda, moćna oltarna slika crnokose svete Lucije s Djetetom Isusom i još troje svetitelja ispod njih te dvije freske s bokova, koje objektivom jedva nekako dohvaćam.
Po izgledu svježe obnovljena grobljanska crkvica Gospe Karmelske jedina je koja će me dočekati otključanih vrata. Mali problem je u tome što se u njoj gotovo nema šta vidjeti, samo dvije niske klupe bez naslona i crveno-bijeli oltarić s tri svijećnjaka. Bit će da se između klupa smjesti kovčeg s pokojnikom pa mjesta za što drugo ni nema. Barok, prva polovica 17. stoljeća, 1907. iznad lučnog prolaza prema groblju sigurno je godina temeljite obnove, kada je, nakon napuštanja onog na Perilima, i formirano sadašnje groblje. Mora bit' da ga je osmislio neko vrlo stručan, neki zaljubljenik u, rekli bi danas, „dizajn parkova“, toliko djeluje i funkcionalno, i skladno, i lijepo, kako bi trebalo biti u svakom „selu mrtvih ljudi“, kako jednom groblje nazva Roger Vadim Plemjanikov. Rino Miletić je posljednji pronesen onim prolazom; s osmrtnice gleda kao da mu je 90 godina bilo premalo. Provrtjet ću se okolo, popričati s neznancima s nadgrobnih ploča, izjadat će se oni meni i ja njima, ali neću naći ničeg posebnog osim u Istri uobičajene „izložbe“ starih nadgrobnjaka uz ogradni zid.
Jedna, dvije, tri crkvice plus ona velika, župna, ali je nekom u Funtani bilo premalo, pa je uz glavnu ulicu unutar naselja niknula još jedna bjeloputa kapelica. „Neko“ je obitelj Fabris, a kapelica je tek dvanaestogodišnjakinja. Šalim se za ono da je bilo premalo, razumijem ljude koji imaju potrebu za ovakvim nemalim pothvatom. U sredini Gospa, zatrpana gomilom cvijeća, sa strana krupnoslovni latinski početak Zdravomarije: Ave Maria, gratia plena, Dominus tecum… Umjesto zadnjeg m ili je prije stajalo s, ili je neko (krivo) „popravio“ m u s, uglavnom se ispravka jasno vidi. Mimo toga, čast Fabrisima, nek' su je podigli; što bi rekli u mom kraju: Nije od zijana!
Tako kružim Funtanom, a cijelo vrijeme mi u podsvijesti onaj dinosaur što se iz šume pored ceste ispružio i viri misleći valjda da ga niko ne primjećuje. Ipak sam ja, znaju to neki, dječovjek. Ne znam kako bi mi – danas je neradni dan, a imam i „Bljeskovu“ akreditaciju – uopće naplatili ulaznicu: za odrasle stoji 26, za djecu u dobi od četiri do 14 godina i za seniore, one iznad 65 godina, 23 eura. Ali hajde, tri eura gore-dolje, niko zbog tih novaca propasti neće, a ja ću svakako jednog dana iz dječje i tako uskočiti pravo u seniorsku dob :)
Dok se to ne dogodi, evo me na ulazu. Čekam neku šeficu, otišao je jedan radnik po nju, a onda ona zove nekog većeg šefa da smije li neki novinar…. Neuljudno je, ali bih joj najradije skresao da nisam novinar već radoznali dječovjek. Može bit' da i ona shvaća, čim me pušta da sam zađem u divlji svijet pitomih dinosaura.
„Dino park“ je čitav jedan grad, nimalo, izgleda mi, manji od Funtane, na čijem rubu se ugnijezdio. Pola ga je u šumi, pola u tzv. civilizaciji, uza samu cestu. Ulazi se kroz tunel srednjovjekovnog dvorca, a stražar je, očekivano, jedan veliki dinosaur, koji sve promatra iz ptičje perspektive, spreman progutati onoga ko ne sluša tatu i mamu. Ko sluša, jedina briga mu je kud će prije, a prvi ga mame žuti safari-bus i bijela vještičja kućica sa šiljastim tornjevima pored koje danonoćno dreždi dobroćudni Indijanac, koji niče iz starog obojenog panja. Ima i nakostriješenih kauboja, i mrzovoljnih gusara, i oštrorogih vikinga, i šarenih tobogana, elastičnih trampolina i vlakića za one najmanje, a jedan dio je rezerviran za stare aute kakve smo „uživo“ mogli vidjeti samo u crno-bijelim filmovima. Kome treba taksi, tu je džinovski patak, gusak, šta li je, ali će većina, ako već ne onim safari-busom, pješice.
Dinosaura, pak, na sve strane. Iako razjapljenih usta, narogušeni – ne zaboravimo da su to samo maskirani istarski divovi :) – to se oni samo igraju, stvarno je sve dobričak do dobrička. Čim ona teta kaže da mogu unutra, prvog dinosaura koga sretnem, a riječ je o therizinosauru, onom s najduljim kandžama, tako ću poškakljati da će se, i dalje iskolačenih očiju i širom rastvorenih čeljusti, ma gotovo pa nasmijan, odlijepiti od zemlje i onda mi se s pristojne udaljenosti izazivački ceriti.
Ulaz u „Dino dome“ izrađen je od najvećih žila koje sam ikad vidio. Tikve s đavolskim osmijesima, amfiteatar, pa dinosaurova jaja u koja bih, makar nisam mršavac, komotno stao. U dijelu parka sam smještenom u starome kamenolomu. Divljina štima dinosaurima, pogotovo onim ozbiljnijim, mada su tu i oni što ih, ako ste precizni, možete pogoditi i uloviti. Staza je duga oko kilometar i pol, a dinosauri su posvuda. Mnogi su – i u Istri ima zime, makar možda nije nalik našoj – ušuškani u crne najlone, oni odviše zebljičavi i preko glave, jer ako ih uhvati prehlada i grip, vlasnici će morati zaposliti četu veterinara. U šumi, međutim, nisu sami: poniji i konjići, što pravi, što isklesani, koze i jarići, bezbrižno vrludaju između drveća, časteći se još uvijek svježom travom i bistrom vodom.
Uh, ma ima svega, a ja se raspisao! Dosta! Odoh se naganjati po šumi s dinosaurima, da mi pokažu jazbine šumskih čudovišta i priznaju ko je koji od istarskih divova, pa da zajašem nekog i da, ako na kapiji ne bude nikoga, na njegovim leđima odjezdim barem do Vrsara…
