Kao što, napuštajući Split, kroz prozor, pa u retrovizoru, zurim u tvrđavu na Klisu dok ne iščezne ili kao što vrebam one dvije-tri sekunde koliko se u vidokrugu u klisuri pojavi Vranduk, tako svaki put kad iz Istre putujem u njen slovenski dio, prema Piranu, Portorožu ili Kopru, zinem u grad navrh zaobljenog brda iznad Dragonje. Iako sam pravcem prošao puno puta, svaki put se zabezeknem i, nakon što prizora nestane, obećam sebi da ću jednom pustiti sve i krenuti uzbrdo.
To „jednom“ desit će se nedavno, i to baš desiti – umjesto da produžim pravo, u posljednji čas dajem desni žmigavac i minutu kasnije vijugavom cestom jurcam uzbrdo. Ako se već ne daš nagovoriti, onda sam sebe iznenadi! Znam samo da se selo zove Padna, iz doline sam vidio visoki zvonik, i da je negdje u selu galerija znamenitog slikara Božidara Jakca.
Padna je ustvari padina. Pripada općini Piran, udaljenoj 20 kilometara, i ima svega 216 stanovnika. Parkiram podaleko, selo je usko, načičkano kućama, parking prostora nema previše. Čim izađem, ušne školjke su mi u sekundi pune žagora i vesele glazbe. Nije valjda, pomišljam, da sam potrefio na mjesni dernek, kirbaj, takvo što?! Minutu kasnije vidim i autobuse, nekoliko ih je. Uh, pomislih, pa kud baš danas?!
Začas ću, čim se malo primaknem domu Mjesne zajednice – u Slovenaca je to Krajevna skupnost – promijeniti mišljenje za onih dobro poznatih 180 stupnjeva. S obje strane platoa poredani štandovi, iza njih odreda bez izuzetka nasmiješeni mještani, a na stolovima, uz magnete s motivima sela, maslinovo ulje, osušeno ljekobilje, ponajviše lavanda u minijaturnim srcastim vrećicama, domaći pekmezi, kompoti i marmelade, sokovi, vino i rakija, ali i brojna gotova jela, od posebne vrste gulaša, ovdje zvanog bograč, preko juhe prežganke, inače jednog od najboljih „lijekova“ protiv mamurluka, juhe na bazi celera, ovdje zvane šelinka, više vrsta štrukli sa sirevima, pa do ajdovih žganaca, kukuruzne čorbe sa svinjetinom, ovdje zvanom bobiči, te kraškog pršuta i kobase. Ovdje je naročito popularna blitva, potkraj svakog travnja se, zajedno s maslinovim uljem, slavi na posebnom festivalu. Mnogim jelima ni ne znam imena, ali znam da će me na odlasku, pružajući mi i dvije bočice vode „za puta“, domaćica Rozi počastiti povelikim „kusom“ kukuruznog užljevka s tartufima.
I još: cijelo vrijeme platoom odjekuju slovenske narodne popjevke, od kojih prepoznah „Moj očka 'ma konjička dva“ i „Soča voda je šumela“. Ne, nisu na štandove postavljeni zvučnici, turiste živom svirkom zabavlja sjedobradi striček pod gljivastim slamnatim šeširom. Zove se Albin Pregelj, a najbolje bi ga, kad je u pitanju glazba, bilo nazvati „sve u jedan“, budući da su jedine stanke koje napravi one kad tamburicu zamijeni harmonikom, a udaraljke ispod tabana ni tad ne šute. Inače ga se može vidjeti u Kopru, gdje je od općine dobio svoje mjesto i najpopularniji je tamošnji ulični svirač. Za Pregeljove pjesme se ne plača, ali je na doboš postavljena kasica nalik crkvenoj platnenoj kesi u koju prakaraturi sakupljaju lemozinu, pa kome se sviđa, nek' ubaci euro-dva-tri…
Padna je do prije nekoliko godina bila od svih zaboravljeno selo. Piran je daleko, do općine imaju popoići, a Bog, kako ono reče Nikola Zrinski, visoko. Čekalo se, takoreći, da selo umre prirodnom smrću, što će reći odseljavanjem ljudi dolje, u ravnicu, i u okolna industrijska središta. Nekima se takva „dijagnoza“ nije dopala, a predvodio ih je mještanin Denis Goja. Počelo je skromno, dovođenjem malih skupina turista iz bližih mjesta i pokazivanjem onog što se našlo, nastavilo bezbrojnim akcijama kojima je cilj bio privlačniji izgled sela, a došlo dotle da je danas u Padni bilo devet autobusa. Nekad ih, priča mi Denis, bude i po petnaestak, pa ih jedva nekako uspiju poredati. To je neke Padnjane vratilo u stari kraj pa je na posljednjem popisu evidentiran porast broja stanovnika, i to kakav: 2002. ih je bilo 148, 2011. osmero više, a ove godine ih je 216!
Današnji turisti polako se pakiraju u autobuse, Denis me, u društvu Osmana Omeraševića, doseljenika iz jednog sela kod Gračanice, poziva na zdjelu već spomenutih „bobiča“, a pridužit će nam se i Denisova majka Dijana. U Istri je izvan sezone gotovo nemoguće natrapati na bilo kakvu čorbu, samo tjestenina na stotinu načina i meso na isto toliko načina. Poneki jelovnik s istarskom manestrom pomami, a onda konobar kaže da je ipak nema. Zato Denisov poziv zvuči sasvim nalik „ponudi koja se ne odbija“, štoviše će nam Denisova Rozi, bez puno nagovaranja, naliti i zdjelu repete, a odnekud će se „stvoriti“ i povelik komad pršuta. Ne znam je li jelo samo od sebe toliko ukusno ili sam ja toliko željan čorbe, ali se u Istri za petnaestak dana nigdje ne najedoh kao u Padni!
Padna je staro selo, koje se, doduše, poput crkvica-brvnarica po Bosni, neznano kad preselilo sa starog mjesta, oko kilometar od današnjeg. Zašto, ko bi znao, uglavnom arheolozi kažu da se na staroj lokaciji nađe antičkih cigli pa čak i dijelova rimske ceste, a iz zemlje je izmilio i jedan kameni fragment s rimskim natpisom. Prvi put se spominje 5. srpnja 1186., a za selo se našlo mjesta i u Statutu Pirana iz 1307. Vezu s Piranom oslikava i naredni spomen, iz 1372., kad je neki Franciscus iz Pirana iznajmio Padni četiri vinograda. Koparski biskup Paolo Naldini početkom 17. stoljeća spominje u Padni 40 ognjišta, da bi, malo potom, kuga poharala ove krajeve, pa 1744. selo ima svega 86 žitelja. Danas je to teško decidno utvrditi, ali neke od većih kuća, nekada plemićkih, bogataških, a bit će i pokoji sitniji kućerak, bezbeli potječu još iz tog doba.
Selom ću, dok su turisti još pocupkivali i sladili se padnjanskim kulinarskim specijalitetima, prvi put proći sam, a drugi put s Denisom. Selo je poznato kao izrazito plodno: na sve strane zlate se suncokreti, zreli plodovi naranči čekaju ruku koja će ih ubrati, blitve se nađe dovoljno kroz čitavu godinu. Klipovi kukuruza već vise ispod nadstrešnica, jednoj od puno žutih tikava neko je nacrtao oči, a gdjegdje kašete raznolikog povrća – u jednu praznu se smjestila jedna maca – čekaju na utovar. Sezona je branja maslina, Padna je, sa stablima starijim od 300 godina, uvrštena u „Put maslina“ u slovenskom dijelu Istre, a Denis me vodi kod najvećeg i najpoznatijeg padnjaskog uljara Luciana Grege. U prodavaonicama možemo naći na desetke vrsta k'o fole djevičanskog i ekstradjevičanskog maslinovog ulja, ali ko o ulju išta zna, zna i da nijedno od njih nije ni blizu pravog. Lucian Grego ima ogromne vlastite maslinike, masline se u gajbama i vrećama dovoze na traktorskim prikolicama, toliko ih je, a u prizemlju obiteljske kuće ima i kompletan pogon za cijeđenje i proizvodnju ulja. U radnom je odijelu, nema čovjek kad pozirati, mora se, dok je sezona, raditi gotovo danonoćno, zbog čega se na njegovu licu, uz osmijeh, nazire i grč – valja sve stići dok Padnom ne zapadaju kiše. Za mene će ipak naći vremena, pojasniti čitav postupak, od unosa maslina u koš do trenutka kad ulje procuri, a na kraju će me darovati bocom ulja. Probao sam, izvrsno je, ali ne vjerujte mi na riječ već, kad se nađete blizu, svratite u Padnu, potražite Luciana i – probajte!
S Denisom zalazim u svaki kutak sela, a usput mi priča kako je išlo s „oživljavanjem“ Padne. Ispočetka su mještani uglavnom bili ravnodušni, bilo je i ironičnih komentara, a onda su ga neki ipak počeli shvaćati ozbiljno. Jedni su mu u međuvremenu podapinjali noge, ali se malo pomalo stvorio krug ljudi koji su shvatili da se možda nešto može uraditi. Uvjerio je Denis i općinare u Piranu, otvarajući im oči ne samo za Padnu već i glede jačanja ukupne turističke ponude, kako na općinskom području, tako i u samom gradu. Dotad ohrndane seoske ulice primjereno su sanirane, i ne samo one, a općinari su priskočili upomoć i pomažući – nema takvo što u mnogo sela u Sloveniji – u osnutku Turističko-informativnog centra, u kome nas dočekuje Ingrid Grižon, u kojoj prepoznajem djevojku što sam je dva sata prije vidio za jednim od štandova.
Centar se ne razlikuje od onih u gradovima, imajući sve što i oni. Prostran, svijetao, moderno uređen. Promidžbenog materijala ne fali, a na prvu se vidi i da je kvalitetno pripremljen. Tu su i bicikli za iznajmljivanje. Još manje fali maslinovog ulja, i to s nekoliko poljoprivrednih gospodarstava, začinske soli, „malvazije“ i „refoška“, a posebna priča je kako su u Padni iskoristili knjigu dojmova: izrezali su zapise, gotovo svi su na engleskom, i od njih načinili fin i – to je najvažnije – istinit pano.
Denis i ja ustvari čekamo čovjeka koji ima ključ Galerije Božidara Jakca, ali se taj ne pojavljuje, pa koristim prigodu vidjeti najstarije kuće. Neke su obnovljene, neke još čekaju u redu, nekima više nema spasa, a na nekim se upravo radi. Postavljene su i dopadljive ploče s nazivima ulica: najstariji dio, blizu crkve, zove se prosto Vas, južni dio, gdje je selo dosta široko, nosi ime Jugno, a blago povišeni dio je Varda. Ako će neko, zbog Varde kod Višegrada i istoimenog vrha na Čabulji, pomisliti da je to naša riječ, promašit će – talijanska gvardia se „stisnula“ u Vardu. Iz jedne gotovo nasmrt okljaštrene stare smokve u dvorištu niknule su mladice – takva bi, vraćena iz mrtvih, komotno mogla simbolizirati čitavo selo. Ispred jedne umrle, nekad očito gazdinske kuće neko u staroj kadi uzgaja rasad. Drugoj, preživjeloj, na zidu se kofrče lisica i pijetao, mada se ne bih smio zakleti da ustvari nisu pas i tetrijeb. Iznad jednih starih vrata čudna „šara“, nikad nigdje ne vidjeh ništa slično.
Uzalud čekamo onog s ključem, ispostavlja se da je prije sat-dva nekud pobjegao. Rastajem se s Denisom pa ću prema Galeriji i crkvi. Nekad su u naselju postojale tri crkve, sad ima grobljanska, o njoj ću kasnije, i župna, svetog Blaža, zaštitnika sela, čiji sam zvonik vidio odozdo, od Dragonje. Potječe, stoji na info-ploči, iz 13. stoljeća, a obnovljena je 1867., kad je, pretpostavljam, i dobila današnji oblik. Zvonik je od onih s „tunelom“ po sredini, a u tunelu pano s prikazom najvažnijeg i najvrjednijeg detalja u zaključanoj crkvi: dijela rekonstruirane oltarne pregrade iz davno porušene crkve s početka 9. stoljeća koji sada služi kao postolje za krstionicu. Mramorni fragment s arkadnim motivom u reljefu nađen je u šest kilometara udaljenom selu Krkavče. Ima u spomenutom selu još „čudnih čuda“, primjerice Krkavčev menhir, 2,5 metra visok kameni megalit koji prikazuje dvije gole ljudske figure s vodoravno ispruženim rukama i solarnom nimbom oko glava. Nalaz sličan fragmentu oltarne pregrade postoji i u gradu Grado, Slovenci ga zovu Gradež, u susjednoj Goriciji – Padna je, kao i čitavo okolno područje, pripadala Mletačkoj Republici od 1283. do njenog nestanka – a pripisuje se djelovanju biskupa i patrijarha Fortunata (803. - 824.), neko vrijeme (806. - 810.) i pulskog biskupa. Ne znam šta na to kažu hrvatski arheolozi i povjesničari umjetnosti, ali ovdašnji komad oltarne pregrade po ukrasima je, formom i detaljima, sasvim nalik onom pluteju iz Koljana kod Vrlike ili onom „komadu“ na kome se u tekstu spominje kralj Držislav. Ukratko, u Hrvatskoj bi fragment iz Krkavča vjerojatno stavili u ladicu s natpisom „hrvatski pleter“.
Žuta katnica, Galerija Božidara Jakca, takoreći je ispred crkve. Podignuta je 1934. kao zgrada osnovne škole u kojoj se nastavni proces tada odvijao na talijanskom jeziku. Otkud Jakac, kojega mi stariji pamtimo – valjalo je i ponekog Slovenca „upregnuti“ u komunističku promidžbenu mašineriju – po portretima druga Tita, u maloj Padni? Slikarevi roditelji živjeli su ovdje 14 godina, držeći gostionicu i trgovinu, pa je i slikarev brat pokopan na mjesnom groblju, kao i ujak mu, inače svećenik, koji je umirovljeničke dane proveo u selu. Na zgradi, bočno od ulaza, u mramoru ovjekovječen stih slovenskog pjesnika, prevoditelja i esejista Toneta Pavčeka (1928. - 2011.): "Ta svet mu dal je barve, luč in sence, da je proslavil sebe in Slovence". U prijevodu: „Ovaj svijet mu je dao boje, svjetlo i sjene kako bi mogao proslaviti sebe i Slovence“. Jest da se u slovenskom rimuje, ali stih, ako ćemo iskreno, i nije neka umjetnost. Zavirujem kroz prozore: nazire se nešto grafika i crteža, ali samo nazire, kao i stolica na kojoj bi sjedio dok je slikao pod stare dane.
Ostalo mi je još groblje, smješteno na brdu iznad sela, ne toliko zbog grobova, čak ni zbog male jednostavne kapele svetog Sabe sa zvonikom na preslicu nego zbog vidikovca. Zahvaljujući ovakvom položaju, selo je električnu struju dobilo još 1944., radi ratnih potreba ovdašnje njemačke izvidničke postrojbe. Svaki vanjski djelić Padne je odličan vidikovac, ali mi Denis reče, i istinu reče, da je s groblja najbolji – vidi se „pola Slovenije“ :)
I za kraj: ne, neću u Padnu još jednom doći (samo) kako bih iznutra vidio Jakčevu galeriju i njegova djela, već 'nako, za vlastiti užitak. U dobrim ljudima, čaši vina i zdjeli „bobiča“.
