Zamislite ovako: Nedjelja je, došli ste na misu, tristotinjak vas je vjerujućih, taman pružate ruku onim do sebe i govorite im „Mir s tobom!“, a ono - buuuum!!!! Unezvjereno pogledate, kad ono na podu bomba, i to ne nekakva „kragujevka“ veličine mesnog nareska već aviobomba od 500 kilograma: sekundu prije probila je krovnu kupolu, uletjela u crkvu, zabila se oko metar i pol u pod i – odlučila ne eksplodirati!
Upravo to se 9. travnja 1942. dogodilo u bazilici Uznesenja Blažene Djevice Marije, poznatijoj pod imenom Rotunda, u malteškom gradu Mosta. Nacističke zračne snage tih su dana vršile svekoliku opsadu tadašnje britanske kolonije Malte, bombardman nije prestajao, ali je narod svejedno išao na mise, ni ne pomišljajući da će neka bomba imati hrabrosti pasti baš na crkvu. Bomba je narednih dana deaktivirana i bačena u more, ali je u znak „čuda“ – tako su Maltežani protumačili događaj, iako je bilo puno slučajeva da aviobombe ne eksplodiraju – identična bomba, točnije njeno kućište, izložena je u sakristiji na stražnjoj strani crkve. Još dvije bombe su tada pale na crkvu, odbile se o rubove kupole, zakotrljale trgom i također odbile poslušnost.
Inače je na Maltu samo tog mjeseca bačeno čak 6278 tona eksploziva, a od 1940. do 1943. otprilike 17.000 tona. Po doduše uvijek pomalo nesigurnim ratnim statistikama, oko 15 posto bombi nije eksplodiralo.
Bazilika u Mosti inače je najveća od oko 360 crkava na Malti. Imala je Mosta poveliku crkvu još od 1614., ali kako je broj žitelja rastao, tako je postala tijesna, a kad se već zakopitila zamisao da se podiže nova, prirodno je da je zamišljena veća. Kao uzor je poslužio rimski Panteon, što crkveni velikodostojnici baš i nisu odobravali, ali je narod bio jači, u njegovim džepovima je bila lova, a u mišicama snaga, pa je lokalni biskup na kraju popustio. Zanimljivo, čovjek koji ju je projektirao, Giorgio Grognet de Vassé (1774. - 1862.), nije imao nikakve formalne naobrazbe vezane za arhitekturu, ali je kao vrli antikvar odlično poznavao klasična djela. Njegovo lice čudaka – bio je, recimo, uvjeren da je Atlantida na Malti! – vidjet ćemo kasnije, u formi biste, na zidu crkve, među biskupima i svecima. Crkva je građena od 1833. do 1862. De Vassé je tih 27 godina nadgledao svaki detalj, a onda, samo tri mjeseca nakon što je dovršena, mirno otplovio na bolji svijet. Naravno da se u njegovoj crkvi našlo mjesta za njegov grob, eno ga u kapeli Djevice Marije od Pojasa.
A crkva je – neoklasicistička, čim joj je uzor bio Panteon – žargonski rečeno, makar bilo i bogohulno – ludnica! Svetaca bukadar već na pročelju i s bokova, a pročelje i dva zvonika, „pridržava“ šest jonskih stupova. Kupola koju je osmislio „neškolovani“ de Vassé dugo je po veličini – nije onim bombama bilo lako ni promašiti! – bila treća samostojeća na svijetu, unutarnjeg promjera 40, a vanjskog čak 57 metara. Da bi opstala uspravno, zidovi na kojima počiva morali su biti debeli više od devet metara. Ponutrica je, da ne vidimo ništa drugo u Mosti, sasvim dovoljna za putopis, toliko se toga navuklo za malo više od stoljeća i pol. Dubokih niša je osam, u svakoj po jedan bočni oltar, plus duboka apsida s glavnim oltarom.
Usred crkve trenutno se izvode radovi. Na podu je, u moru stolica, razapet nekakav čudan stroj, nalik džinovskom srednjovjekovnom katapultu, što nimalo ne smeta razgledanju. Jasno je da bi u ovolikoj crkvi – ima i kod nas velikih bogomolja, ali bi ih se većina komotno mogla „unijeti“ u ovu - bilo suludo i započeti nabrajanje viđenog. Visina nekih od kipova i slika nedohvatna je kameri, a „spašavamo“ se penjanjem na galeriju. U prolazu nas pozdravlja nasmiješeni zvonar – taman je podne – neumorno tegleći užad. S galerije se može izaći i na dio krova, baciti ptičji pogled na čitavu Mostu, ali i bolje vidjeti sve nanizano ispod potkupolnog vijenca, između neboplavih lukova, a tu je, scenama, stala valjda čitava Biblija i sve ličnosti ijednom u njoj spomenute.
Valja nam od oltara do oltara, manje da bismo „popisali“ koga tu se ima, više kako bismo se divili. Nijedan umjetnik se ovdje mogao ušunjati preko veze, sve je prvoklasna umjetnost. I količina formi i stilova je pažljivo odmjerena: biste, kipovi, slike, bakrorezi, svega ima, ali ništa ne „udara“ preko mjere niti je crkva, kao što počesto ispadne od silne želje da se u nju unese što više, prenatrpana umjetninama. Nekako su ravnomjerno zastupljeni i „pravi“ sveci i oni što nisu imali prigode pred ogledalom namještati svetački oreol i pozirati puni svetačke samovažnosti, ponekad i očite oholosti, barem po onom kako su ih prikazivali umjetnici.
Gospa je Gospa, ima je u barem deset varijanti, ali je uz nju i neka za nas anonimna časna sestra, možda svetija od pola svetačkog zbora, Isus također, i sveci, ali i biskupi, pa čak i pojedini župnici, makar su njihova imena najčešće u podu, na mramornim grobnicama. I među svom tom blagoslovljenom elitom onaj koji im je napravio pozornice i „loge“ - de Vassé.
U jednoj od sakristija portreti, kako se nekad govorilo, „istaknutih muževa“, uglavnom svećenika kojima je do svetosti ipak zafalila koja „boba“, u drugoj suvenirnica, u trećoj cjelodnevna video-prezentacija svega što bazilika znači i čuva, u četvrtoj neka posebna stolica nalik kraljevskoj, vjerojatno biskupska… Jedan Isus u jarkocrvenom haljetku leži na stijeni iza ekrana nalik nekadašnjim televizorima EI Niš, u jednoj od pobočnih kapela izložba svećeničkog ruha, a blizu glavnog oltara knjiga dojmova. Ponekad tako ostavim zapis na našem jeziku, možda neko nekad pročita i prevede, prije toga se zapitavši koji li je to jezik, nemajući pojma da se i govornici tog jezika desetljećima i stoljećima svađaju oko njegova naziva. Ovdje je besmisleno zapisati išta, u par rečenica i tako ne bi stalo.
Na svjetlo dana izlazimo pomalo omamljeni viđenim. Prvo treba othuknuti pa minutu-dvije glavinjati u mjestu, smiješeći se onim svetiteljima ispred ulaza; tek onda se može dalje.
Gospina bazilika je, u biti, glavni razlog dolaska tisuća, što vjernika, što znatiželjnika, u Mostu, mada nije jedina znamenitost. Vrijeme nam je ograničeno pa ćemo ponešto i propustiti, primjerice pretpovijesne dolmene, jednokomorne megalitske grobnice, smještene negdje izvan grada, gdje stoje i poznate katakombe Ta' Bistra, odnosno ono što je od njih ostalo nakon što je posred njih probijena cesta prema Burmarradu. Zato ćemo vidjeti lava na visokom postolju, koji je nekad krasio bazilikalni trg, desetljećima bivajući obvezno mjesto za fotografiranje. Odnijelo ga prije dvije godine, ko zna zašto, u mali park iza bazilike, a na trg, povodom 150-godišnjice bazilike, postavilo ružni modernistički spomeničić. Na postolju, ispod kočopernog lava, grb Moste i grb neovisne Malte. Lav je inače izliven u Parizu, od željeza u boji bronce, i dugo godina je stajao u Sliemi, koja ga je darovala Mosti.
Vidjet ćemo, na njegovom trgu, i brončanog fratra sa šeširom, potpisanog kao Dun Anġ Camillieri (1860. - 1927.), vjerojatno nekog od vrijednih mošćanskih župnika, a kip na svom trgu ima i političar Freddie Micallef (1939. – 2011.). Naravno da bez spomenika političara ne ide, ali je ovaj izazvao bunt stanovnika, a najglasniji u obrani kipa je inicijator postavljanja Jason Micallef, inače Freddijev nećak. A mi (ja odavno nisam) uvjereni da je na zapadu demokracija. Puno je, kao i drugdje na Malti, i masivnih bijelih ploča s opširnim natpisima na malteškom; ali se ne trudimo skontati o čemu pričaju.
Da bi svi bili zadovoljni, nađe se i apstraktnih „spomenika“, ali i poneki „ljudski“, „normalan“. Ispred jednog, sastavljenog od dva školjkasta tanko nareckana stupa, stoji natpis „Fitt-tama ssib il-pači“ („U nadi da ćeš pronaći mir“). Ko, pitamo se? U blizini i jedan pun sitnih rupica kao ona jaja što ih nemilice buše u mađarskom Senandriji; po natpisu možemo razumjeti samo da obilježava nekakvu značajnu godišnjicu. Gradski park čuva karmelićanin Avertan Fenech (1871. - 1943.), Mošćanin, poznati ispovjednik i kontemplant, za koga je pokrenut proces beatifikacije i koga ovdašnji narod smatra svetim čovjekom.
Poizdalje vidimo Kulu Cumbo, razmjerno novu zgradu, iz 19. stoljeća, nasljednicu stare, u kojoj se 1526. dogodila mitska otmica mladenke iz obitelji Cumbo, odvedene u harem neimenovanog arapskog sultana, o čemu obilno pjeva i priča srednjovjekovna malteška književnost. Izbliza, pak, vidimo samo bezbrojne sive zgrade. Ne može se reći da nema lijepih, čak i izvanrednih, sigurno mnoge imaju zanimljivu povijest, ali su – zato ni uz jednu nema info-ploče – sve u dubokoj sjeni Gospine bazilike i aviobombe. Da se ima vremena, fino bi bilo odšetati izvan grada i vidjeti znamenitu kapelu Speranza, jer, koliko je lijepa, toliko je i prekrivena legendom, u kojoj su u prvom planu Turci, čestita djevojka, pokušaj zarobljavanja i zavjet Gospi da će joj podići crkvu ako se spasi. I kako se spasila? Uvukla se u pećinicu, a kad su progonitelji stigli do pećinice, odustali su jer su na ulazu vidjeli netaknutu paukovu mrežu i otišli dalje. Posljednja slika iz Moste je policijski kombi – policija je na Malti pulizija :)
Saint Julians, u ovdašnjem izgovoru San Giljan, 7 kilometara od Moste, sjeverno od prijestolnice Vallette, i sušta je suprotnost Mosti. Kad bi se, naime, pravila reportaža o noćnim klubovima, striptiz klubovima, pubovima, diskotekama, restoranima, hotelima i kafićima, Saint Julians bi, makar je duplo manji grad od Moste, predstavljao nezaobilazno odredište. Na desetke ih je, gdjegdje su čitave četvrti sazdane od toga, a najpoznatiji kvart je Paceville, zbog toga znan i kao „Malteški grad grijeha“. Kvart je 2016. brojao 1939 stanovnika, od čega su 1160 bili stranci. Utemeljio ga je, trudeći se izgradnjom rezidencija uz more povećati svoje bogatstvo, istaknuti odvjetnik dr. Giuseppe Pace, vjerojatno ni ne sluteći da će njegovo prezime zauvijek biti udjenuto u naziv kvarta. Koja disonanca u odnosu na ime grada, koje je došlo po svetom Julijanu Hospitalcu!
Hoteli se također broje na desetke. I mi smo kroz cijelo vrijeme boravka na Malti smješteni upravo u Saint Juliansu pa ga imamo kad detaljno obići i vidjeti, pogotovo nakon povratka s cjelodnevnih izleta, u večernjim satima. Zalazimo, makar nam to oboma dođe na red kad se baš mora, i u tržne centre; cijene otprilike kao i naše pa će putni koferi nazad, kućama, puniji nego su bili.
Dakle, vremena imamo, ali, realno, nema se vidjeti nešto posebno. Ima, ali, uz rijetke izuzetke, „od prekjučer“. Stječem dojam da svako ovdašnje veće mjesto mora imati nešto što je naj, a ovdje je to najviša zgrada na Malti, „Mercury Tower“: 121 metar visoka, 32 kata, „svinuta“ između 10. i 13. kata – ko želi snimiti je „kako Bog zapovijeda“, mora se, ako nema drona, otisnuti na pučinu, drugačije nema fajde. Oko njenih ulaza pravi mali grad, ukrašen, očekivano, novovjekim elementima, uglavnom „figuracima“ poprilično nalik onima iz PEZ bombonica, samo što su visoke po nekoliko metara. I jedan bik, u zaletu zvanom „nabiti protivnika na rogove ili postati gulaš“ ispred restorana „Toro Toro“.
I još nešto zanimljivo: i prije „Mercury Towera“, otvornog 2023., Saint Julians je imao najveću zgradu na Malti, poslovni Toranj „Portomaso“, izgrađen 2001., ali visok „samo“ 97,5 metara. Drugo: 2000. godine je u samom srcu Pacevillea, kako rekosmo „grada grijeha“, otvorena Milenijska kapela. Uz nju je prije sedam godina uređen i vrt za meditaciju i kontemplaciju. Zapiješ se fino u, recimo, „Native baru“, skokneš u susjedni pab-dva-tri, zaplešeš u nekoj diskoteci, sve, dakako, s čašom žestice u ruci, i tako dočekaš zoru, a onda s ture striptiza u, recimo, „Angels Gentelmen's loungeu“, pravo u Milenijsku kapelu, na molitvu, pokajanje i spokoj :)
Ima Saint Julians i župnu crkvu, sagrađenu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok se grad tek zagrijavao za neviđeni uspon, u svibnju 1990. ugostila i papu Ivana Pavla II. I, izvan središta, u zaljevu, Palaču Spinola, podignutu još 1688. Naišli smo i na kapiju nalik srednjovjekovnim gradskim vratima. Sagrađena he 1870 kao rezidencija moćne bankarske obitelji Scicluna i do 1964. je vodila u vrtove palače Dragonara. Od vrtova je ostalo jedva malo više od v, a kroz kapiju sada hrupe kockari u „Dragonara Casino“, prvu javnu kockarnicu na Malti, te u hotel „Westin“, podignut u nekadašnjim vrtovima. Za poluotok Dragonaro, po kome je dobila ime, vezana je legenda o zmaju koji je živio u špiljama uz more čija je strašna rika dopirala sve do obale pa se niko nije usudio graditi kuću na tom dijelu. Moćnici iz obitelji Scicluna nisu marili za to, možda već tada shvativši ono što će se kasnije ispostaviti, da takve glasine šire krijumčari kako bi obeshrabrili mještane da tamo uopće zalaze. Zmajeva rika ustvari je bio zvuk valova kombiniran sa zavijanjem vjetra. „Deus nobis haes otia fecit“ („Bog je ovo stvorio za nas“), stoji još uvijek na kapiji.
Iz takvog jednog miljea – rođena je u Sain Juliansu – u Europski parlament stigla je Roberta Metsola, aktualna predsjednica Europskog parlamenta. Prvi put je u Parlament izabrana već 2013., kao 34-godišnjakinja, a otad je samo napredovala i napredovala. Kad je, 2022., izabrana za predsjednicu, zabilježeno je da najmlađa ikad na toj poziciji. Jedna je od autorica dokumenta iz 2016. zbog kojeg se Europa i mnogi Europljani odavno hvataju za glavu, Izvješća o europskoj migrantskoj krizi „s ciljem uspostavljanja obvezujućeg zakonodavnog pristupa i sporazumima o ponovnom prihvatu migranata na teritoriju cijele Europske unije“. Poznata je i po vječito pohvalnim govorima o Volodimiru Zelenskom, Benjaminu Netenyahuu, Maji Sandu i sličnima. I sigurno će jednog dana u svom Saint Julijansu biti ovjekovječena u bronci. Zdravom razumu unatoč.
