Selo u kojem sam rođen i živim, hajd' da ga sad ne reklamiran, jedino je u središnjoj Bosni u kome je sačuvan običaj održavanja „pokladnih vukova“. O nekad sveprisutnom, a sada raritetnom običaju sam prije 20 godina objavio i manji znanstveni rad.
Pandan „pokladnim vukovima“ u Istri i na Kvarneru su “zvončari“. Za jednoipolmjesečne književne rezidencije u Kući za pisce u Pazinu, 2018., upoznao sam doktoricu etnologije Lidiju Nikočević, najbolju poznavateljicu zvončara. Ne znam gdje je sad, a tada je bila zaposlenica Etnografskog muzeja Istre u Pazinu. Darovala mi je svoju iznimno vrijednu knjigu „Zvončari i njihovi odjeci“, na čemu sam joj doživotno zahvalan.
Uvod je možda malo čudan za putopis s Viškova, na Kvarneru, ali ću se tu, u srcu Kastavštine, u kojoj su zvončarski običaji prisutniji nego igdje u Hrvatskoj, ponovno sresti s „vukovima“, odnosno „zvončarima“, i to „po receptu“ dr. Lidije Nikočević.
Viškovo je inače teritorijalno mala općina, nastala 1993. odjeljenjem od Općine Rijeka. Dok je većina tada formiranih općina ostala tapkati u mjestu ili stagnirati u svakom pogledu, ostajući bez žitelja, koji odlaze u veće centre, Viškovo se preporodilo: broj stanovnika je sa 6.918, koliko ih je na općinskom području popisano te 1993., narastao 2021. na 16.015. Nezabilježen je to slučaj u čitavoj Hrvatskoj, a razlozi ponajprije leže u blizini izbrisane granice sa Slovenijom te s Rijekom i Opatijom. Općinari su se, naime, kao malo gdje, prihvatili vlastitog posla, privukli mnoge manje i veće tvrtke; neke su tu pozicionirale golema skladišta, neke otvorile proizvodne pogone, a razbudili su se i domaći poduzetnici, pa je, prema široko prihvaćenom viđenju, poslovna klima među najboljim u Hrvatskoj. Vidljivo je to i u središtu nekadašnje riječke mjesne zajednice, koja se u tridesetak godina „samostalnosti“ pretvorila u gradić sa svim što je današnjem čovjeku potrebno.
Samim središtem gradića – mještani ga, jer se teren dalje spušta blagom nizbrdicom, zovu Viškov Breg – oduvijek dominira crkva svetog Mateja Evanđelista. Podignuta je 1862. i gotovo stoljeće i pol bila je najveća građevina na viškovskom području. Koliki je njen značaj, najbolje govori podatak da se i samo mjesto od pradavnih vremena nastanka pa do 1956. zvalo Sveti Matej. Riječkim komunistima se to nije baš previše dopadalo pa su ga, ne pitajući puno ovdašnje „radne ljude i građane“, preimenovali prema hrvatskom obliku prezimena jedne stare kastavske obitelji, vezane za sadašnje viškovsko područje. I župa je, unatoč tome što je naselje više od pola stoljeća imalo golemu crkvu, formirana tek 1926. godine, a dotad je pripadalo župi svete Jelene Križarice u Kastvu.
Crkva je, na moju žalost, zaključana, pa se mogu tek upitati za zdravlje s nerazdvojnim prikama svetim Petrom i svetim Pavlom, koji mi mašu s pročelja. Ponutricu, zbog toga pomalo nakrivljenu, sa svetim Matejem iznad oltara, vidim samo kroz rešetku na ulazu. Ko želi vidjeti, premalo je, ko se želi pomoliti, ima u desnom kutu predulaza kip svetog Antuna Padovanskog s Djetetom Isusom. Lijevi kut je gotovo mala izložba, mada nespretna, jer je bez reda naredano svašta nešto: nekoliko „svetih slika“, jedan manji Gospin kip, Ivan Pavao II. iz mlađih dana, portreti dvojice svećenika i dvije mramorne spomen-ploče trojici ovdašnjih župnika, Marijanu Dujmiću te blizancima Matku i Ivanu Baštijanu. Matko (1828. - 1886.) je, uz svećenički rad, bio i pjesnik, a Ivan (1828. - 1885.) slikar. Ne znam jesu li portreti svećenika povezani s imenama onih na spomen-pločama. Na zidu je i tekst himne Gospe Komušanske, čime sam nemalo iznenađen; iskreno, mislio sam da su Gospa Komušanska i njeno Kondžilo (kod Teslića) poznati i popularni samo u Bosni, ali sam, eto, bio u krivu – ko prizna, pola mu se prašta. Na ulazu crkvenog trga hrvatska zastava na visokom jarbolu.
Nekoliko stotina metara niže crkve je viškovsko groblje. Kako se mjesto posljednjih desetljeća širilo, tako se širilo i njegovo središte, koje je obuhvatilo i groblje, pogotovo što je iznad njega uređen fin park, što su, stoji na ploči položenoj izravno na zemlju, financijski pomogli izvjesni Katarina i Mate Lučić. Jest malo prenatrpan, kao da su svi koji su željeli nešto udjenuti u središte to svoje udjenuli upravo tu. S gornje strane parka prolaznike pomalo umjetnički odsutno motri najpoznatiji Viškovljanin, skladatelj Ivan Matetić Ronjgov (1880. - 1960.). Na drugoj strani, u gustom crvenom cvijeću, s najvišim partizanskim ordenom na prsima, stražari narodni heroj Vitomir Širola Pajo (1916. - 1957.). Čudi me što barem ponekad ne postroji i pozove na odgovornost lijene pušače koji su ispred obližnje klupe po pijesku pobacali na stotine čikova.
Parkom dominira bijeli partizanski spomenik poginulim borcima s otresitom ženskom figurom na postamentu koja u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj, uz srce, petokraku. Mora da joj je i ime i prezime Revolucija ili Sloboda. U ovim krajevima natpise na spomenicima – vidjeh to na više mjesta u Istri i na Kvarneru – smišljaju poginuli. Tako se i na ovom kaže da „u revoluciji za slobodu palo nas je s područja Viškova 274, Marinića 41, Pehlina 39 i Škurinja 40“. Mrtva trka troje autsajdera, rekao bih, koji nisu imali nikakve šanse ugroziti pobjednika. Na drugoj strani postamenta 11 stihova u spomen poginulim na lokalnom narječju; smisao razumijem, ali ne bih mogao prosuditi jesu li i koliko patetični.
Da, spomenuh groblje u samom središtu Viškova. Za grobove kao da više nema mjesta, a ne vidim ni kud bi se moglo proširiti, ali tu brigu neka brinu Viškovci. Moram do najdaljeg dijela, tamo stoji crkvica svetog Roka. Ili nije previše stara, ili je – prije će biti to – nekad u razmjerno novije doba „preobučena“ i „skockana“ što se tiče vanjštine. Na groblju sam da izbliza vidim crkvicu, ali i jedan od tužnijih partizanskih spomenika. Četiri nepravilna bijela „stojećka“, četiri života. Na lijevom krilu je, odijeljen od ostale trojice, već spomenuti narodni heroj Pajo. I ispred njegovog i ispred onog drugog kamena još stihova na ovdašnjem narječju. A ostala trojica… Braća Frane, Zvane i Jože Cetina. Frane je bio najmlađi (1909.), ali je poginuo prvi (1942.). Zvane, najstariji (1904.) poginuo je naredne, 1943., a Jože, srednji brat (1905.), godinu dana kasnije, 1944. Tri godine zaredom – sva trojica mrtvi! Tuga pa da su najgori na svijetu, a sigurno nisu bili…
Kratko ću – vječito i svugdje imam nekih pitanja – svratiti u ured Turističke zajednice, gdje će dvije dame imati spremne odgovore, potom pogledati šternu, za koju narodna predaja tvrdi da ju je dala izgraditi Marija Terezija „da, u ono doba ovud prolazeći vojnici, budu imali, odmarajuć se, pri ruci čiste, friške vode“ te se koji časak zadržavam pred bistom fra Marijana Blažića (1897. – 1944.). Rodom s Kastva, firentinki i minhenski student, potom profesor, vrli propovjednik i zaštitnik siromašnih. Izrazito apolitičan. Ništa od toga nije bilo dovoljno da izbjegne smrt: ubili su ga partizani, „osloboditelji“ Dubrovnika u masakru poznatom kao „Pokolj na Daksi“, kada su bez suda i presude strijeljana (najmanje) 53 ugledna stanovnika Dubrovnika, među kojima i osam svećenika.
Vratit ću se sad u park, jer „zaboravih“ spomenuti najdojmljiviji spomenik: muškarac u nošnji ovog kraja puše, ovdje bi rekli „tuli“, u rog. Ispod nogu mu miruje karikaturalno izvedena životinja isplaženog jezika. Pas li je, vuk li je, ovca li je? Na postamentu stoji samo natpis „Antonja 2023“.
Čast Viškovu zbog njegovih gospodarskih uspjeha i svekolikog napretka, ali sam u ovaj kraj došao upoznati zvončarske običaje. Antonja je ustvari blagdan svetog Antuna Pustinjaka, zaštitnika domaćih životinja, koji u kalendaru pada 17. siječnja. Središnji je to blagdan zvončara, u ovim krajevima od davnina shvaćen i slavljen kao inicijalni godišnji blagdan, stvarni početak novog ciklusa, nove godine, dan kad se diljem Kvarnera priređuje zvončarski karneval, mada su, kao i kod nas, glavna tri dana pred Čistu srijedu, kada posjete i razvesele nekoliko desetaka sela, ne samo na viškovskom, već i na kastavskom te riječkom području. U nas u Bosni i Hercegovinu uvjerljivo najpopularniji svetac je sveti Antun Padovanski, za svetog Antuna Pustinjaka ili Opata jedva da se zna. Ovdje je obratno, pa je blagdan svetog Antuna Padovanskog samo Antonjica, mali, sporedni dan u odnosu na Antonju.
S koje god strane ušli u viškovski kraj, dočekat će vas, na kružnim tokovima, na fasadama, u cvjetnim alejama, popularni zvončari. Zovu ih halubajskim, a Halubje je naziv za sjeverni, znatno viši dio viškovskog kraja, u kome je ovčarstvo stoljećima bilo ne jedini, ali svakako glavni način za preživljavanje. Halupa je ovdje naziv za pastirsku kolibu; od nje je nastalo halupje, skup takvih koliba, koje se vremenom pretvorilo u halubje i Halubje. Iako terminski djelomično ne korespondiraju s pokladnim vukovima, mnogo je zajedničkog: ogrnuti su ovčjim kožama, opasani zvonima, na glavama su im vučje maske i jednako zavijaju. Dok pokladni vukovi od domaćina traže otkup za ubijenog vuka, zvončarima je glavno otjerati zloduhe ružnog vremena, kako bi svoja stada mogli potjerati u planinu, na ispašu. Njegovanje i obogaćivanje živopisnog običaja rezultiralo je njegovim uvrštavanjem na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva te izgradnjom i uređenjem Kuće halubajskega zvončara, središnjom točkom očuvanja višestoljetne tradicije ovog kraja.
„Kuća“ je ogromna, u skladu s vrijednošću običaja, a obogaćena je parkom, zamišljenim tako da u budućnosti postane park skulptura, i to ne bilo kakvih, već mitoloških figura, kojih u narodnoj tradiciji ovog kraja nimalo ne fali: tu su štrige, vile, krsnici, divovi… U prizemlju je restoran „Zvončar“, a oko „kuće“ je sve u znaku vuka i ovce: jedan jednonožni višemetarski vuk zauzeo je čitav plato, a s vrha tobogana gleda ovca. U kompleks se ulazi kroz Perunova vrata – stočari su umnogome ovisili o vremenu, a Perun, slavenski bog gromova i munja s bakrenom bradom, brinuo se, krstareći kočijom u koju su bili upregnuti jarci, da u tomu bude što više reda, kažnjavajući loše ljude i zle duhove svojom magičnom sjekirom koja mu se odmah vraćala.
Još je što čega za vidjeti, ali hitam unutra. U središtu glavne izložbene prostorije zvončar-vuk dvostruko viši od mene, dakle od blizu četiri metra. Lice narogušeno, na licu maska s rogovima, pogled opak, kroz krezuba usta isplažena jezičina. Na njemu mornarska plavo-bijela majica, na nogama duboke kundure, udnu leđa veliko zvono, sav opasan užetima. U ruci pogolema, na vrhu ukrašena batina, ovdje zvana mačuka ili bačuka. To je zvončar „uhvaćen“ usred zvončarske povorke.
Interaktivni izložbeni postav djelo je dr. Lidije Nikočević. Najvažnije mjesto, naravno, zauzima zvončarska oprema, od koje je predstavljen i najsitniji detalj, kako odjeća, tako i maske, zvona, instrumenti i druga „pomagala“. Istaknuti su i dijelovi iskaza starijih ljudi o zvončarima u stara vremena, a predstavljen je i sveti Anton Pustinjak. Opisan je i zvončarski itinerar, izvješena zvončarska zastava, ovdje „bandera“, a na panou je i „recept“ kako otjerati zlo. Nekada su, kaže natpis, Halubjanke tjerale tamne oblake blagoslovljenom maslinovom grančicom, prijeteći im naopako okrenutim tronošcem ili vilama uperenim prema nebu. Na podu je i krug u koji posjetitelj stane pa pokretima tijela, mahanjem ruku i zvončarskim plesom otjera zle sile, a ako ne ide – eno na zidu vila! Što se mene tiče, od prvog pogleda na Kuća halubajskega zvončara, a pogotovo nakon što počnem razgledati izložbu, osjećam se tako dobro da možebitne prisutne zle sile sigurno stoje u tamo nekom njihovom krugu i mole se svojim bogovragovima da me se što prije makne odavde.
Etnografska izložba pod naslovom „Od čega se živjelo“ zatvara krug, a maske, fotografije i brojni suveniri sa zvončarskom tematikom izloženi su u prijemnoj prostoriji. Kustosici Ivani poziram s jednom od maski na glavi, a iako sam sve pregledao ne po jednom nego po nekoliko puta, nije mi baš lako otići iz Kuće halubajskega zvončara. Ovo nije za peticu već za pet više!
Posljednje mjesto koje ću posjetiti je mjesna osnovna škola. Ako su ovo Ronjgi, a tako me uputiše, onda je ovdje negdje i rodna kuća Ivana Matetića Ronjgova s njegovim spomen-domom. Ne mogu, međutim, proći pored petnaestak ili više drvenih skulptura „razbacanih“ po pristranku ispred školskog dvorišta. Naravno da svoj kutak imaju zvončari, ali su, koji metar dalje od njih, i umorni kosac, smjerni svećenik ruku sklopljenih na molitvu, jedna vitka sa stapom pred sobom, jedna s upravo ispečenim kruhom, prislonjenim na trbuh, stari sjedobrki gljivar s bogatim „ulovom“, majka s knjigom u ruci i djetetom zalijepljenim za njenu haljinu, oko kojih mi pozira nekoliko đaka-prvaka, muž i žena, mada, ko bi to znao, možda mu je i priležnica, pa krupan i stamen šumski radnik, mljekarica punih ruku i leđa i jedna koju, iskreno, ne skontah.
Ivan Matetić Ronjgov, kažu zapisi, nije propuštao zvončarske ophode, a od zvončara je „prepisao“ brojne napjeve. Legenda kaže da su halubejski pastiri, kad su Turci provalili u ove krajeve, svjesni da im se vojnički neće moći oduprijeti, nabrzinu nabacili svoje moćne maske, pripasali užad, pregrnuli ovčje kože naizvrat, a od zvona za pasom i strašnog vučjeg zavijanja napravili takvu buku da su se Turci uplašili i pobjegli.
Ima u ne znam više kojem franjevačkom ljetopisu iz osmanskog doba zapis kad „Turčin“ pita: Kad će oni dani kad Vlasi polude?
