Jeste li čuli za Milje? Tako u Sloveniji i Hrvatskoj zovu talijanski gradić Muggia, u Furlaniji-Julijskoj krajini, nadomak Trsta, koji je nakon Drugog svjetskog rata lako mogao završiti i u Jugoslaviji. Milje su, naime, uz susjednu općinu Dorligo della Valle, po naški Dolina, jedini dio koji pripada Istri, a (p)ostao je Italija. Londonskim memorandumom iz 1954., kojim je prestao postojati takozvani Slobodni teritorij Trsta, ratificiranim Osimskim sporazumom (1975.), općina Milje ostala je bez trećine teritorija, budući da su sela i zaseoci Škofije, Barizoni, Bosinj, Kolomban, Hrvatini, Elerji, Fajti, Plavje, Premančan i Debeli Rič dodijeljeni Jugoslaviji, odnosno Sloveniji. Nakon toga je došlo i do dragovoljne razmjene stanovništva: Talijani iz navedenih mjesta uglavnom su odselili u Milje ili drugdje u Italiju, a miljski Slovenci su se premjestili u Sloveniju. Danas je slovenski materinski jezik za manje od pet postotaka Miljana.
Muggia ili Milje ima(ju) „dvije povijesti“. Prva se, od željeznog doba, odnosno 8. stoljeća prije Krista, događa na prostranom brdu iznad današnjeg grada, službenog naziva Muggia Vecchia, osnosno Stare Milje. Ta povijest najjasnija je od 178. godine prije Krista, kada su brdo osvojili Rimljani, koji su svugdje, pa i ovdje, ostavljali bogate materijalne tragove, pa su oko brda razbacane brojne ruševine iz tog, ali i kasnijih vremena, u kojima su, uz ostalo, nađeni rimski natpisi, sunčani sat, ulomci mozaika, cigle s pečatom i drugo. Prvi put se Muggia spominje 931. godine u darovnici kojom talijanski kraljevi Hugo i Lotar utvrdu i okolno područje poklanjaju akvilejskom patrijarhu. Od 1420. je dio Mletačke Republike, a to je doba i kad, uslijed spuštanja stanovništva na obalu, u današnji grad, završava jedna i počinje ona druga povijest.
Najznačajniji spomenik te prve povijesti je bazilika Santa Maria Assunta, odnosno Gospina Uznesenja. Imam sreće: čistačica je upravo završila s metenjem i crkva je širom otvorena. Čitav je to arhitektonski mozaik, a najstariji dijelovi datiraju iz 11. stoljeća. Kad su Tršćani u 14. stoljeću zapalili utvrdu i okolno naselje, crkva je „preživjela“, a obnovljena je dvjestotinjak godina kasnije, otkad u nebesa gleda i sadašnji zvonik na zabatu. Ovakvih crkava se ipak nađe po Italiji, mada nije čest slučaj da su, kao ovdje, propovjedaonica, oltar i dvije široke balustrade sačuvani još iz lombardijskog razdoblja, od crkve prethodnice iz 8. stoljeća, iz doba kralja Liutpranda.
I da je „samo“ to, već je golemo, ali nije: balustrade su oslikane još u 14. i 15. stoljeću. Naravno da pojedini dijelovi „slika“ nedostaju, tolika stoljeća nisu malo, ali je ono što je sačuvano sasvim jasno, kako simbolički, tako i povjesnoumjetnički: biblijske scene se lako prepoznaju, svetitelji već kako koji, mada su iznad nekih od svetačkih oreola naznačena i imena njihovih „vlasnika“. Sveti Matej načas odlaže guščje pero: „'Oćemo l' to bit na Bljesku, a?“ „Kani se, bolan, banalnosti“ – oporo njegovo pitanje komentira kolega mu evanđelist sveti Marko, također zabavljen pisanjem. Sveta Katarina s krunom na glavi uživa, izgleda mi, u svojoj crvenoj haljini s pozlaćenom trakom po sredini, a sveti Dominik djeluje donekle zbunjeno; ipak se nikome ovdje nisam najavio, pa ni svetačkom zboru.
Freske sežu gotovo do drvene tavanice, a lukovi balustrada oslikani su i s „unutarnje“ strane. Najbolji detalj ipak su pluteji oltarnih pregrada, fenomenalno ukrašeni i teško opisivi. Iako ga nema, u sekundi na obrubljenim pločama „vidim“ glagoljička slova Bašćanske ploče. Teksta, okrenutog „na kant“, ima na prednjoj strani jednog od pobočnih oltara; fina rimska kapitala, ali ju je nemoguće pročitati, budući da dijelom zaklanjaju zbirke hodočasničkih darova, uglavnom u obliku srca.
Meni ovakvom kakav jesam teško je napustiti crkvu, najradije bih ostao vazdan, a možda i zanoćio, da u njoj dočekam svitanje, da freske i pluteje osmotrim u onoj bljeskovitoj liniji jutarnjih sunčevih zraka. Čistačica me već upitno gleda, a tješi me i to što me svuda oko crkve čekaju arheološke točke.
Utjeha, ispostavit će se, nije čemu. Službeno je to arheološki park i doista na sve strane oko crkve leže zidine i ruševine srednjovjekovnih kuća, čak su i ulice popločane, ali mi je sve nekako bezlične. Izuzetak su ostaci nekad očito visoke kule, nazvane po svetom Oderiku iz Pordenonea, misionaru i svjetskom putniku iz 13. stoljeća. Posred kule sada prolaze kolovozne trake, koje dijeli samo visoki zid. Ima i ponešto pokretnih kamenih nalaza, uglavnom poredanih po tratini ispred crkve, ponešto i u okolnim šumarcima, ali je sve vrijedno smješteno u gradski arheološki muzej, otvoren 1997. u Venecijanskoj kući. U njemu ću sat-dva kasnije uzalud htjeti vidjeti nalaze s 25 miljskih lokaliteta, ponajviše, osim Stare Muggie, iz nekropole otkrivene u zaseoku Santa Barbara i iz ruševnih ostataka nekadašnjeg dvorca Castelliere di Elleri, gdje se nalazilo i mitraističko svetište.
Na brdu ću još poviriti u groblje, po običaju opasano povisokim zidom, i u kapelu s niskom preslicom, ali i rozetom ispod nje, što je ipak rijedak slučaj u moru sličnih kapela po Istri i Furlaniji. Bogato izveden bijeli oltar, raščlanjen stupovima i nišama, fotografiram kroz začudo čist prozor. Ispred kapele leži okrnjen poklopac rimskog sarkofaga. Primjećujem da je više pokojnika u zidu, dakle kremiranih, nego u grobovima.
S ruba arheološkog parka pruža se jedan od ljepših pogleda na Trst: ni preblizu, ni predaleko, sve je jasno, a opet tajanstveno, uokvireno različitim inačicama plaveti mora i neba. Nakon što se nagledam Trsta, krenut ću nizbrdo, do današnje Muggie. Cesta ne ide baš paralelno s njim, ali je nizbrdica nekadašnji pokornički put, poznat kao Strada del Pedròn, odnosno Ulica oprosta. Malena crkva svetog Sebastijana označava polovicu puta, mada je s oprostom kao s neplaćenim računom, dobiva se tek nakon što se hodočasnik popne na brdo, do bazilike. Crkvica izgrađena nakon epidemije kuge 1446. godine ima minijaturnu rozetu na pročelju i niski zvonik prislonjen uza stražnji zid, a poznata je, jer je na pola puta, kao „Crkva na sredini“. Zaključana.
Parkinga nigdje, samo jedno slobodno mjesto ispred Gradske knjižnice „Edoardo Guglia“, preko puta Muzeja moderne umjetnosti. Taman uglavim auto, kad me jedan prolaznik dobronamjerno upozorava da od parkiranja nema ništa, ima negdje dolje znak da je mjesto rezervirano za knjižničare i muzealce. Kružim, kružim, kružim, i na kraju – šta je, tu je! – završavam podaleko od središta, na parkingu gradskog stadiona „Paolo Zacaria“.
Gradski zidovi djelomično su očuvani upravo blizu knjižnice, u čijem parku – ono parkirno mjesto i dalje je slobodno – umjesto na bistu kakvog slavnog talijanskog književnika, nailazim na spomen-obilježje policajcu Walteru Eddieu Cosini, podrijetlom odavde, a poginulom u događaju poznatom kao „Masakr u Wia d'Amelio“, kada je mafija u Palermu ubila suca koji ju je istraživao i petero njegovih pratitelja, među kojima je bio i Miljanin Cosina. Da je park ipak primarno umjetnički, pokazuje figura krilate nadrealističke djeve što lebdi iznad grmlja. Druga joj drúga također „lebdi“ – stvarno je za zid prikačena s prolazniku nevidljivog desnog bedra – pored Muzeja moderne umjetnosti. Ime Muzeju dao je svjetski poznati kipar, slikar i grafičar Ugo Carà (1906. - 2004.), rođen u Miljama, pravim prezimenom Karabajić; otac mu je bio s Krka pa velikana možemo smatrati i naše gore listom. Muzej najavljuje izložbu pod rimovanim nazivom „Alle spalle di Trieste“, odnosno, slobodnije prevedeno, „Tršćansko zaleđe“.
Prije središta grada naići ću na četiri bijela grba visoko na zidu neke bezlične zgrade, dvije spomen-ploče i Gospu raširenih ruku na fasadi, a potom u labirintu uskih uličica i na prvu crkvicu, kojoj po zidovima uzalud tražim podatke ili barem ime zaštitnika. Al' dobro, nije toliko bitno, manje-više, važnije je da je otključana. Kip svetog Ante s malenim Isusom i slika tužne Gospe s mrtvim Isusom u naručju, te Raspeće na jarkoplavoj podlozi. Ploča s natpisom čudnim fontom ipak mi otkriva čija je crkvica: dao ju je 1347. godine sagraditi ovdašnji patricij Raffaele di Ser Steno kao obiteljski mauzolej i posvetio Pohodu Blažene Djevice Marije. Kako je Steno 1372. poveo rat protiv akvilejskog patrijarha te na kraju, dvije godine kasnije, izgubio i meč i život, od mauzoleja nije bilo ništa, mada su pobjednici ostavili natpis s njegovim grbom, a bogomolja je danas, po onom Raspeću, poznata kao Crkva Raspeća.
Još malo labirinta, pa se vidik za minutu-dvije naglo širi i u sekundi se ukaže prelijepi gradski trg, nazvan po nobelovcu Guglielmu Marconiju, uz našeg Teslu, jednom od pionira bežične telegrafije. Trgom dominiraju Vijećnica te katedrala svetih Ivana i Pavla.
Pročelje Vijećnice očekivano je davno, još 1444. godine, zauzeo mletački lav. Kud god kružio po okolnim ulicama, svaki put ovarišem na trg, ali se lav za snimku koprca, otima mi se; lepršave zastave čas mu zaklone glavu, čas trup, čas repinu. Grbovi mletačkih podestata i ondašnjih tajkunskih porodica miruju, gotovo poziraju, a ni natpisi iz raznih razdoblja nisu protiv slikanja. Zavirujem u gradsku galeriju u prizemlju, nazvanu po slikaru i skulptoru Giuseppeu Negrisinu, a dežurni kustos me – valjda se onako usamljen osjeća beskoristan – širokim pokretom ruke i još širim osmijehom poziva unutra.
Katedrala je pravo srce i glavni simbol grada. Srcoliko gotičko-renesansno pročelje, što dobrano zaklanja zvonik udjenut pozadi zdanja, današnji je izgled dobilo 1467., mada je tada crkva, inače podignuta 1263., „samo“ obložena bijelim kamenim pločama iz Aurisina. Teško je maknuti pogled s veličanstvene rozete u čijem je središtu Madona s Djetetom, a ništa manje ne očarava reljef Presvetog Trojstva na prijestolju, smješten iznad ulaza, „pojačan“ svecima zaštitnicima katedrale. Sveti Pavao, nerazdvojni drug svetog Petra, ovdje se iz nekog razloga uortačio sa svetim Ivanom. Bočno od vrata, na obje strane, po jedan vitak gotički prozor. Elegantno i nenametljivo, tako bi se moglo ocijeniti pročelje.
Trobrodna ponutrica crkve u dominantno romaničkom slogu svijetla je i prozračna. Nije prenatrpana, kao što znaju biti katedrale, pa i „obične“ crkve: da ostane unutra, odabrano je ono najvrjednije. Ostaci fresaka iz 14. stoljeća siromašniji su od onih u crkvi Gospina Uznesenja u Starim Miljama, na brdu, i uglavnom su, osim slike svete Barbare, sačuvani na lukovima pregrada lađa, a vrijedan, bez sumnje muzejski izložak predstavlja zbirka procesijskih svjetiljki ovdašnjih bratovština iz 18. i 19. stoljeća. Posebno je brončano raspelo onog „našeg“ Karabajića, a među slikama se ističu one u bočnim oltarima poput Madone s krunicom i Pohoda Elizabeti. U novije vrijeme je u katedralu dospio i portret pape Ivana Pavla II., a po mom skromnom mišljenju, kakav je, bolje da nije. Blizu izlaza i rukom ispisana poruka međugorske Gospe od 25. rujna: Draga djeco, neka vam ovo vrijeme bude vrijeme molitve za mir. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.
U katedrali susrećem i nekog mlađahnog svetitelja, zgodnog i moderne frizure, koji u ruci nosi miljsku gradsku utvrdu. Katkad joj nazubljeni gornji rub bljesne između gradskih zgrada, moćna je, naravno da ću poletno uza stepenice koje vode do nje. Možda bih se i zapuhao, ali na pola puta moram stati, vidjeti gotičku crkvu svetog Franje, drugu po važnosti nakon katedrale. Jest da su joj majstori razrovili dvorište i ne dozvoljavaju ući u taj dio pa pročelje objektivom mogu dohvatiti samo iskrivljeno, ali je zato, kao još tri koje dosad vidjeh, otključana. Visoka, bez bočnih prozora do ceste; u gotičkoj niši lijevo od ulaza stoji kipić brončanog svetog Franje s Djetetom Isusom, a iznad ulaza Gospa s Djetetom Isusom. U podu gr(o)bovi, na jednom zidu debela ploča s natpisom, sva od fragmenata. Izvrsna je i Pietà, s čudnim licem Gospe, više nalik prostoj furlanskoj ili tiroslskoj seljanki nego ijednom njenom drugom prikazu koji sam ikad vidio. Slika, kaže struka, pripada salcburškoj školi 15. stoljeća, dok glavnu likovnu atrakciju crkve, Madonu Dojilju, iz prethodnog, 14. stoljeća, stavlja u bolonjsku ili maršku školu. Autori su nepoznati, ali se zna da je oltarnu palu Madonu della Cintola, naslikao Pietro Liberi (1614. - 1687.). Među posjetiteljima, pak, najbolje kotira zbirka malih božićnih jaslica iz čitavog svijeta, naredana s bokova u ulaznom dijelu crkve. Inače je gradnja crkve dovršena 1411. godine, a podignuta je uz postojeći franjevački samostan, od koga je do danas sačuvana samo dvorišna cisterna.
Koji časak zvjeram u vitku žensku brončanu priliku u franjevačkom habitu, opasanu bijelim franjevačkim pojasom, postavljenu ispred ulaza, pa nastavljam grabiti uzbrdo kroz jednu od brojnih lučnih kapija i evo me ispred desetak metara visokih zidova tvrđave. I izbliza je moćna kao što je izgledala i iz ravnine grada. Dalje od vrata se ne može: tvrđavu iz 14. stoljeća kupila je prije 30 godina ovdašnja obitelj Bossi. Prezime je zalijepljeno uz interfon, a Villi Bossi, rođen 1939. godine, poznati je talijanski skulptor, rođen ovdje, u Miljama. Mostarci koji vole kiparstvo možda ga se i sjete: 2006. je bio jedan od sudionika međunarodne kiparske kolonije „Radobolja 006“ u Mostaru. Ko zna, možda mu, dok snatri u dorcu ponad grada, ušnim školjkama – valjda ju je neko zapjevao poslije neke od večera na koloniji – još ponekad proleti ono „Što li mi se Radobolja muti / to se na me moja draga ljuti…“
Bossiju pomalo zavidim – ipak je tvrđavska kula podignuta još 1374., i to po akvilejskom patrijarhu Marquandu od Randeka – na svemu osim na godinama, a ovdje posebno na fenomenalnom panoramskom pogledu na grad. Do tvrđave sam se popeo pomalo užurbano, kao da tvrđave mogu pobjeći, a spuštam se, drugim uličicama, polako, paskom, kako ću nastaviti i nakon što zakoračim u ravan. Onih lučnih prolaza i mletačkih lavova za tri gradića veličine Muggie, a tako i grbova po zidovima. Na jednoj zgradi krasni venecijanski prozori, na drugoj također neki drugačiji od drugih. Sve to nalazim po uličicama i malim trgovima između Trga Marconi i gradske luke.
Jedna zgrada blizu Arheološkog muzeja s boka obrubljena pet-šest stoljeća starim ostatkom gradskog zida. Muzej otvoren samo subotom od 10 do 12, a nadao sam se vidjeti nalaze s mjesta s kojeg sam jutros krenuo. Na prilazu obali dvoje spojenih mramornih i jedan željezni sa štapovima za hodanje i velikom korpom na leđima. Ko bi ili što bi mogao biti, vrag bi ga znao, ja ne kontam. Opet mi se u zjenice zadjeva Trst.
Ostao mi je još Trg Republike, prilično prazan, ako izuzmem još jednu vitku žensku figuru na postamentu, nazvanu „Zemlja“. Stil apsolutno isti kao u skulptura kod knjižnice, Muzeja moderne umjetnosti i ispod tvrđave. Ispod nogu mladice stoji da je autor Giuseppe Negrisin. Klanjam se umjetniku, ljubim ruku njegovoj brončanoj dami i to je to što se tiče mene i Muggie, odnosno Milja. A ko zna, Muggia je usput, možda opet nekad navratim…
