Da se ijedan „bijeli fratar“, kako uobičajeno nazivamo pavline, pojavio ili odgovorio na nekoliko pritiskanja zvona kroz sat vremena koliko sam dreždio ispred i oko velebnog pavlinskog samostana, zapis iz Svetog Petra u Šumi, smještenog usred Istre, bio bi jedno trostruko duži. Ali krenimo otpočetka…
Kad jednom mjestu ime pozajmi, u ovom slučaju zauvijek „odredi“, određeni objekt, jasno je da je taj objekt glavni i na širem području od mjesta. Sveti Petar u Šumi ugnijezdio se na širokom šumskom proplanku, a samostan je, naravno manji od današnjeg, početkom 12. stoljeća sazidan kao benediktinski. Uglavnom je i taj prvotni bio pod zaštitom rajskog ključonoše svetog Petra čim se naselje Sveti Petar u Šumi spominje već 1174. Pavlini na prostoru današnje Hrvatske najprije dolaze u Remete (1240.) i Dubicu (1244.). Nakon što benediktinci sredinom 15. stoljeća napuste samostan, car Fridrik II. ga 1459. predaje pavlinima, čiji će ostati do 1782., kada car Josip dokida pavline u Istri, a četiri godine kasnije i u cijeloj Hrvatskoj. Nakon toga su ga koristile pojedine plemićke obitelji, a pavlini ga, nakon što se vrate na ove prostore, zatječu u nezavidnom stanju. Danas je, temeljito obnovljen i našminkan k'o mlada za svatove, uz Kamensko i Svetice, jedan od tri aktivna pavlinska samostana u Hrvatskoj.
Impozantno samostansko zdanje, usred kojeg su se udjenula crkva s visokim šiljastim zvonikom, sigurno bi više pristajalo Zagrebu, Padovi ili Bresciji, ali bi tamo bilo samo jedno od nekoliko takvih, pa je ovdje, na ledini, u šumi, stoput vrjedniji. Na uskom i visokom pročelju natiskalo se četvoro svetaca, a iznad njih bdije Gospa. Da bi mi na fotografijama bili koliko-toliko „u ravni“, valja mi se izmaknuti na drugi kraj prostranog dvorišta pa ih dohvaćati zoomom. Isto vrijedi i za najvišu točku pročelja, iznad Gospe, na kojoj su se zaigrala dva lavića. Iznad ulaza, pretpostavljam, sveti Pavao na valovima, kome ne bi bilo loše dovesti upomoć „liječnika“ iz restauratorskog miljea, a iznad ulaza u samostan u kamen urezana spomenuta darovnica Fridrika II. iz 1459.
Nadajući se da će se neko pojaviti ili ću nekog tamo sresti, zalazim i u stražnje dvorište, u kome, međutim, zatječem samo jednog mrtvog goluba na pločniku. Gospa u plavoj odeždi nasred dvorišta, zaključana kapela Marije, Majke života, zaštitnice nerođenih i – iznenađen sam – nekoliko višekrevetnih spavaonica. Dvije sobe imaju nazive „Solun“ i „Filipi“, što me – neke godine hodočastih u Filipi (Φίλιπποι) u Grčkoj i putopisah ga – asocira na svetog Pavla, koji se u tom starogrčkom gradu iskrcao na europsko tlo i odatle počeo širiti kršćanstvo diljem Europe. Sve je otključano, vrata širom otvorena, a za doček nezvanom gostu, umjesto živa roba, mogu poslužiti natpisi sa savjetima neznanog pavlina, sasvim očito vrsnog šereta, u stilu „Ne buči jer Ps 127,2“, „Ugasi svjetlo (ne duše, nego žarulje“, „Kad ulaziš u sobu sjeti se tko te ovdje čeka (usp. Mt 6,6, inače Iv 2, 15-16), „Isprazni kantu ako je puna (kako bi i tebi Gospodin mogao uzvratiti istom mjerom. Usp. Lk, 6,38). Nisam baš kakav znalac biblijskih citata, a nagađam da bi sve ovo mogao biti dio Centra za nerođeni život Biskupije porečko-pulske i reda pavlina, čiju tablu vidjeh uz crkvenu i samostansku.
Nema, rekoh, nikog na bijel' dan da otključa crkvu ili me uvede u samostansku riznicu i knjižnicu pa ću vjerojatno umrijeti, a da nikad neću vidjeti rukopisnu latinsku knjigu s kraja 11. ili početka 12. stoljeća pisanu karolinom, Supetarski ulomak iz istog doba, fragment vapnenačke grede s uklesanim ćiriličnim i glagoljičkim natpisom, otkriven 1986. u gomili kamenja od urušenog samostanskog zida, a ni sliku Gospe Čestohovske koja je, zapisano je, proplakala krvave suze. Šta sve još, znaju oni unutra, koji me vjerojatno vide na nekom ekranu i komentiraju u stilu „Ma opet neki iskonjak, dosadit će mu se vrzmati pa će otići“.
Ako već Gospu od Jasne Gore ne mogu vidjeti u župnoj crkvi, vidjet ću je, od kamena, ispred grobljanske crkvice svetog Roka iz 1735., skrivene među čempresima. Na zidove crkvice prislonjeno je nekoliko starih nadgrobnjaka: Liberatu Slokoviću, koji je ovdje župnikovao čak 47 godina, njegovom kolegi Franji Lazaru, koji je na župničkoj poziciji sakupio također nemalih četvrt stoljeća, te sestri mu Ani, ali i jedan poseban, na kome je preko cijele površine isklesana Crna Gospa Čestohovska s Djetetom Isusom, oboje okrunjeni. Mišljenja sam da bi ga trebalo smjestiti u kakav muzej, u kom ga neće svakodnevno „tući“ sunce, kiša i vjetrovi.
Na blagom uzvišenju uz rub središta naselja stoji Kalvarija. Obično su na takvim mjestima tri križa s raspetim Isusom na srednjem, ali im je ovdje dodana i žalosna Gospa koja, s rukom na srcu, oplakuje mrtvog Sina.
Središte mjesta ne nudi mnogo. Djeca u graji ispred škole, bijela kuća s tablom što podsjeća da je tu 1889. godine utemeljena Hrvatska čitaonica i mali park preko puta kuće i samostana: hrvatska zastava na jarbolu, nekoliko spravica za dječju zanimaciju i biste dvojice najpoznatijih Supetaraca, kako ovdašnji svijet kaže za sebe. Dr. Josip Turčinović (1933. - 1990.) bio je svećenik, ali i poznati i priznati teolog i filozof, prevoditelj, stručnjak za staroslavenski i stariju hrvatsku književnost te jedan od osnivača „Kršćanske sadašnjosti“, a Šimun Bratulić (oko 1550. - 1611.) je od 1591. bio čelni čovjek svih pavlina, a desetak godina kasnije i zagrebački biskup, znamenit, uz ostalo, i po prepisci s papom Pavlom V.
Iz Svetog Petra u Šumi ću do dvadesetak kilometara udaljene općine Karojba. Sveti Petar u Šumi je jedino naselje u toj općini, a u Karojbi su, iako je i ona mala općina, četiri sela i bukadar zaselaka. Usput zastajem samo jednom, snimiti mirno krdo konja.
Naselje Karojba je malo, broji 398 žitelja, ali je važno križanje putova. Uostalom, ime Karojba dolazi od latinskog quadruvium, odnosno raskrižje. Za mog trinaestodnevnog boravka u Istri, kroz Karojbu prolazim malne svakodnevno. Po belaju, jer traju radovi na dijelu glavne ceste iznad naselja pa su čekanje u koloni i zbrka na radilištu svaki put neizbježni. Jedan dan, pa opet za dva dana, pokušavam se „probiti“ do župne crkve Svih Svetih na brdašcu iznad puta; vidim je, tu je, neće nikud, ali je pristupni put razrovan, a radnici se ljute što uopće pokušavam, pa ću, da je dohvati, opet „zadužiti“ zoom. Nije stara, pogotovo za istarsko poimanje starosti, iz 1850.
Nije, doduše, da je nisam volio vidjeti i izbliza, ali mi, ispostavit će se, barem crkava danas neće faliti, i to – nisu, naravno sve takve – neobičnih, čak i originalnih. Prva je, svetog Andrije, na mjesnom groblju, izvan naselja, s moćno izvedenim prednjim ogradnim zidom, iza koga su se, povezane lukom, skrile dvije „kućice“, pretpostavljam mrtvačnica i spremište alata ili takvo što. U travi ispred ulaza leži okrnjen rimski sarkofag, a nadvratnik crkvice je ustvari rimski spomenik. Arheolozi su davno „našli“ da groblje leži na antičkoj nekropoli, a neki od antičkih spomenika s ovog mjesta odavno su izloženi – Karojba je do 1997. bila dio općine Motovun, kojeg putopisah još prije devet godina – u motovunskom lapidariju. I ovdje ima izloženih starih nadgrobnjaka, a jedan su župljani podigli svom svećeniku Franji Staveliku (1864. - 1936.), koji ih je 33 godine služio „kao dobar pastir i voljen župnik“. U jednom grobu počiva Drago Pilat, bit će daleki potomak Poncija Pilata, a jedan je prazan: svećenik Benjamin Bartolić, rodom odavde, bio je misionar u Brazilu, gdje je i pokopan, ali su mu, evo, župljani pripravili kenotaf.
Lunjajući Karojbom u potrazi za čime zanimljivim, dolazim i do Stare trafostanice. Obnovljena, sja, a nije ni čudo, budući da nekad ove godine postaje stogodišnjakinja. Električna struja me nikad nije posebno zanimala, osim kad je nestane pa ne znam šta bih od sebe, ali bih u Staroj trafostanici rado pogledao eksponate izložbe o elektrici u Istri, da zgrada i kapija nisu zaključani. Mislim, elektro-muzej, gdje to ima? Kasnije ću doznati da se prije posjeta treba najaviti poslovnici HEP-a u Pazinu, a toliko znatiželjan ipak nisam. Jest da bih, da krenem na tu stranu, vidio tri velika i dobrano stara stabla pinije, kojima se Karobjani ponose, pogotovo onim što mu je opseg veći od tri metra, ali ću ipak na drugu stranu. I da: stanovnici Karojbe stvarno su Karobjani (i Karojci) – ko je i zbog čega zamijenio je i be, ne znam, ali je tako kako je.
Naići ću i na jednu okićenu jelku od nečeg nalik stirobetonu – ne čeka Božić, sja kroz cijelu godinu, a onda i na prostu kapelicu-krajputašicu s raspelom i starim „svetim slikama“ Srca Isusova i Srca Marijina. Sljedeću ću – puno je skladnija, pročelja s natruhama baroka – vidjeti u zaseoku Međušeljci. Naravno da kod svake stanem i povirim: platno iznad oltara, još jedno Srce Marijino, samo što je, za razliku od prethodne, unutra sve uredno i novo.
Ko poznaje područje Karojbe, već mu je jasno da sam krenuo u Motovunske Novake, selo tek zeru manje od središta općine, ali mnogo živopisnije i „istarskije“, gradinskog, zbijenog tipa i s 30 metara visokim tornjem, vidljivim kilometrima prije ulaza, zbog čega ne mogu odoljeti da nekoliko puta ne stanem i „štrokam“. Za jednog od tih stajanja – u kadru ispod zvonika je nasad nečega sitnog i gustog – načas mi izgleda da sam se teleportirao negdje u Toscanu. Prolazim groblje i začas sam ispred župne crkve svete Marine. Okom stil, a latinštinom iznad ulaza egzaktno – 1875. godina. Obnovljena 2004., stoji na ploči lijevo od ulaza. Fino je kad, umjesto dumanja i domišljanja, sve mogu pročitati i pride me vrata dočekaju širom otvorena, a i sveci na trima paralelno nanizanim baroknim oltarima srdačno, raširenih ruku. Primjećujem neuobičajeno gusto poredane slike puta križa i kapitele nalik antičkim, koji djeluju starijim od crkve. Preko puta crkve još se drže ostaci palače Polesini. Polesinijevi su 1788. postali markizi, ali su plemićke titule nemoćne u borbi s vremenom, pa palača odbrojava posljednje dane. Posljednji detalj iz Motovunskih novaka je latinski zapis na tornju: Turris haec sumptibus communitatis erecta 1886. Dobro je što je crkva koristila latinštinu, inače bi u Istri, a i drugdje, bilo više svađa oko toga ko je nešto napravio, „naši“ ili „njihovi“.
Motovunskim Novakima pripada – ne znam kako se zove zaselak – i samotna crkvica svetog Roka iz 14. stoljeća na seoskom križanju putova. Udjenuta između dva krošnjasta stabla, nalik je u starom ratniku u busiji – hajde naiđi pa se ne prekrsti i pomoli! Uzalud je obilazim, izuzev kaneliranih dovrataka, nema ničega što bi se zadjenulo u oko, a kroz dva rešetkasta prozorčića vidi se samo mrkli mrak.
Produžit ću prema Kaldiru, a kameni križ na još jednom putnom križanju se ostati u sjenci jedne od čudnijih crkvica-krajputašica. Da budem do kraja precizan, ovakvu dosad ne vidjeh. Sliči košnici, samo od kamena, mala je toliko da u nišu jedva stane Gospin kipić i, iz nekog razloga, poprilično nakrivljena. Ne samo svetogrđe, to je već vjerska stvar, nego kulturogrđe je to što je neko odlučio nekoliko metara od nje postaviti metalnu kućicu i stup s repetitorom, odašiljačem, ne znam šta je. Pa nemoguće da mu nigdje drugo nije pasalo već kod kapelice?! Izgleda da je majstor bio iz ovog kraja, čim iznad Kaldira „susrećem“ još jednu sličnu, ali uspravnu, podzidanu, krovića djelomično skrivenog granjem dvaju debelih stabala. S tog mjesta puca i fenomenalan pogled na nedaleki Motovun, koji se, iako je blizu podneva, još uvijek lijeno budi iz jutarnje maglušćine.
Najprije kratko svraćam na kaldirsko groblje. „Istra je ovo - zemlja mojih pređa, a na njoj nikad neću biti robom“, stoji na spomeniku sedmorici partizana poginulih „u teškoj i krvavoj borbi jugoslavenskih naroda protiv vječnog neprijatelja“. Minutu kasnije već sam pred crkvom svetog Ivana Krstitelja, sagrađenom 1875., dakako na mjestu starije. I nju uzalud obilazim, izvana nema ničeg posebnog; doduše me i one kapelice-košnice još zuje mislima i „ometaju“. Naći ću, ne budi mi mrsko, i crkvicu Svetog Trojstva, u čijoj je starijoj inačici – ova je „od prekjučer“, podignuta je 1909. – na kamenoj posudi za blagoslovljenu vodu stajao glagoljski natpis iz 1594., a ni pokušati neću tražiti benediktinski samostan svete Elizabete negdje na pustopoljini prema Karojbi, i to iz prostog razloga što su ga benediktinci napustili još 1579. pa ga je vrijeme pretvorilo u prah, u ništa.
Istra je područje u kome crkava ima takoreći na svakom koraku. U mnogim mjestima ih je toliko i tolike su da svi stanovnici mogu stati u njih. Tim više je čudno kad se ugleda neka sasvim nova, a takvu, posvećenu blaženom Alojziju Stepincu, jedinu „njegovu“ u Istri, „nađoh“ u Škorpetima, povelikom, očito živom, štoviše živahnom selu, najnapučenijem od četiri sela na području Karojbe, pa i od same Karojbe. Crkva je dovršena 2010., a temeljni kamen za nju blagoslovio je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici. U oltaru Stepinčeve moći, dar Škorpetima pd nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića. Posebna je jer ima i preslicu i trijem, što je odlika istarskih crkava, samo u poprilično drugačijem arhitektonskom ruhu.
Za kraj još malo Rima, ali opet s kapelicom kao putokazom. Tu je početak Puta Istarskog razvoda, odnosno staze kojom je tijekom srednjovjekovlja promet bio kao danas u Vozilićima ili Kanfanaru, samo što su ondašnji putnici ponajvećma bili pješaci i jahači. Jedna se biciklistica, Njemica – nakon što završi s molitvom reći će mi da je iz Wannweila, to je negdje između Reutlingena i Tübingena – moli ispred kapele Gospe Lurdske, sagrađene 1898. „I bivši v jutro poli maši… I idoše na razvodi.“ Tako, latinicom i glagoljicom, stoji na mramornoj ploči na kapelici; naravno, rečenica iz „Istarskog razvoda“, zapisana 1275. godine. Unutra Gospa, dva manja svetačka kipa, svijeće i puno cvijeća.
Put Istarskog razvoda obilježen je panoima, a s prvog se čita o izvoru Valigaštar. Pomalo čudno ime, a ustvari Vallis castra, odnosno Dolina tabora. Rimskog, naravno, znali su Rimljani da dobrog tabora nema bez žive vode. Pomalo sam, međutim, razočaran kad prošetam do Valigašt(a)ra: kameni bunar je poklopljen, a dva metra od njega moderni željezni šaht. Nikako ga se, eto, nije moglo odmaknuti od rimskog grla ☹ Malo dalje križ, a za nastavak puta srednjovjekovnom stazom trebao bi mi novi dan.
Tako se opraštam od Karojbe. Ustvari, još jedna kapela, opet zaklonjena dvama stablima, a na crvenom mramoru nazire se samo 1913. Bog nek' mi oprosti, ali mi je, taman da sam biskup, za danas dosta kapela i crkava…
