Plomin, grad dobrih duhova
Znate li koja je najviša građevina u Hrvatskoj? Ako ne znate, reći ću vam: dimnjak Termoelektrane Plomin, visok nevjerojatnih 340 metara! Temelji su mu toliki da bi u njima najveći kamion, bez ijednog zastajkivanja i „rikverca“, mogao napraviti puni krug. Mada u gradiću ima i atraktivnijih, i povijesno i neusporedivo važnijih, dimnjak je, k'o kad se odasvud vidi, najčešće motiv s plominskog područja.
O Kršanu sam pisao nedavno, a o Labinu još prije devet godina. Plomin se smjestio između njih, na jugoistočnoj obali Istre, s tim što se malo privukao moru. Gradić, rekoh, ali samo po arhitekturi; od 1474 žitelja, koliko ih je imao prije stotinjak godina, danas je spao na petnaesti dio tog broja – 2021. ih je popisano svega 96. Nakon mog punog kruga, stječem dojam da ih nema ni toliko.
Plominu se ovaj put prikradam iz Vozilića. Nakon labinske gužve donosi čisti, nepatvoreni smiraj. Kao u gotovo svakom istarskom klasiku, ispred grada me čeka crkvica, ovaj put grobljanska. Čija, ne znam, nigdje ni slova o tome. U neko doba je očito postala premala pa su je uduplali, i to s boka; da su je, kao što ima slučajeva, povećali odzada, odšetala bi do ceste. Vrijedna pozornosti je golema grobnica, mauzolej, jedva nešto manja od crkvice. Kroz rešetke čitam prezime Tonetti i neke davne godine pokopa. Tonettijevi su bili ni manje, ni više nego baruni, a u životu grada imali su vjerojatno najzapaženiju ulogu od svih. Bili su zemljoposjednici, pomorci i brodovlasnici, a dali su i nekoliko gradonačelnika. Njihovi brodovi plovili su ne samo do druge obale Jadrana, ne samo ni do Engleske ili Francuske, nego čak do Indije i Amerike. Bili su vlasnici susjednog Kršana, dok im ga narodna vlast nije „smitila“ pod svoje. Ma što dalje pričati kad se zna da su imali palaču na venecijanskom Canalu Grande! Iako ih već osamdeset godina nema u Plominu, na kvaki masivnih metalnih vrata svejedno stoji stručak cvijeća, makar plastičnog.
S groblja se dobije i najljepša slika Plomina, s dvama crkvenim tornjevima bez kojih je stoljećima već nezamisliv. Mičem se do samog ulaza u grad, kamo niko ne može, a da mu pogled ne zapne za pizzeriju „Burra“. Rijetko spomenem ugostiteljske objekte, to je komercijala, koja u meni i mom životu nikad nije našla mjesta, ali kad se neko potrudi, tada ne šutim. Mogli su, dakle, vlasnici „Burre“ uglaviti još jedan stolić, ali su radije ostavili mjesta za ramu za fotografiranje na kojoj su pomiješana jela koja nude i tople, romantične poruke, kojih ne fali ni po zidu. Blizu je gradska loža, sagrađena 1650. godine, a uz nju i reklama za turistički letak. Naslov letka: „Pustolovina na savijanje“. Ne svratih po letak, pripremio sam svoj, ali je ovaj originalan: Plomin je ipak primorsko, ustvari bih rekao – uzdiže se povisoko iznad morske plaveti – nadmorsko mjesto, pa će onaj koga zanima čega sve ima u gradiću od letka saviti barku, a onda će mu se, što bi rekli Lale i Sose, „samo kas'ti“.
U gradskoj loži, kao i drugdje po Istri, mala arheološka izložba, izloženi mahom artefakti antičke provenijencije. Ne čudi: ovdje su ljudi živjeli još u 2. tisućljeću prije Krista, a u rimsko doba već je municipij Flanona (Phlanona), koji, ponajprije zbog važne luke, spominju ga i Artemidor iz Efeza. Rimu ću se ne vratiti, prožet je Plomin antikom toliko da je, i onom ko bi to htio, nemoguće izmaknuti se od nje.
Ne znam je li zgrada desno od ulaza u grad s lučnim vratima nekadašnji kaštel; pisalo je na tabli pored vrata, ali se nekom nije dopadao pa je natpis nečim oštrim uništen, i to temeljito, do zadnjeg slova i točke iza njega. U povelikoj prostoriji samo jedna stolica i još jedna vrata, zaključana, a baš me zanima šta je iza njih? Ako ne uspijevam doznati ništa o moćnoj zgradi, znam uskom ulicom, u stilu onih „skloni se da prođem“ ili, po istarski, „ku pasan, pasan“, produžiti prema „službenom“ ulazu u grad.
„Službeni“ ulaz su gradska vrata, uvučena duboko u uličicu. Drugdje su na „nultoj točki“, obično u sklopu zgrada uklopljenih u gradske bedeme, a ovdje je, ko zna zbog čega, urađeno drugačije. Na trenutak uličicom, od stepeništa do uskog komadićka neba, bljesne zvonik, pa se sekundu kasnije, dok načiniš par koraka, izgubi. Gradska vrata djeluju pomalo ruševno, a takav dojam pojačava živa stijena pri dnu lijevog bočnog zida. Grbove i druge ukrase zub vremena i više je nego načeo; neumorno ih kljuca pa se iza jednog nazire rupa, nekad nevješto popunjena komadićima crijepa ili takvog čega, što crvenilom odskaču od sivila što ga okružuje. Dva natpisa su, pak, jasna i čitljiva; na vrijeme se pripremila i onaj zubić, što se njih tiče, može samo plakati od muke. S druge strane vrata nikakvog ukrasa, baš ničega.
Bacam još jedan pogled, naivno rezimirajući: to je to što se tiče gradskih vrata, ništa posebno impresivno. Pedesetak koraka dalje, međutim, u nedoumici sam: evo još jednih gradskih vrata! Koja su sad „prava“?! Tri fino očuvana grba i jedan isti takav natpis, a onda, i ispred i iza leđa vrata, čitav niz lukova; nešto slično u Istri, davno jednom, vidjeh još samo u maleckom Mutvoranu, seocu blizu Marčane. Na jednom od grbova ljiljan, a polje ispod njega kockasto. Mogu misliti da se nađe ljudi iz Bosne kojima, kad zalutaju u Plomin, zaigra srce: Evo ga naš zlatni ljiljan! Ništa to što je stotinama grbova u nekadašnjoj kršćanskoj, a sada ničijoj i svačijoj Europi stajao ljiljan, cvijet svetog Ante, to se ne pika. Na zidiću pored vrata urezana igra mica ili mlina, čest motiv u Istri.
Nastavljam dalje ne znajući koja vrata su prava; bit će da su oboja. Nemam, doduše, pošteno kad ni razmisliti, budući da mi se nakon narednih dvadesetak koraka „u kadru“ pojavi još jedan zvonik. Na prvu prilično običan, visok svega 15 metara, što je u Istri prava sitnica, ali kad znaš da je jedan od samo tri romanička u Istri (druga dva su u Balama i talijanskom Milju) i da stoji uz istu takvu crkvu… Crkva svetog Jurja Starijeg sazidana je nekad u 11. stoljeću i svako u Hrvatskoj ko misli, ma i ko umišlja, da zna nešto o povijesti, zna za nju. Nije zbog starosti, mada milenij života nikako ne može biti malo, već zbog kamene „pločice“ lijevo od ulaza koju nadobudni turist, pa ni neupućeni skitač sveznalica neće ni primijetiti.
Plominski natpis, tako stoji u osobnoj iskaznici pločice, najstariji je – datira iz istog stoljeća kad i crkva – hrvatski glagoljski natpis. 'Ta će Bašćanska ploča, 'ta će Krčki natpis! Kad sam, prije sto godina, sricao hijeroglife oble i uglate glagoljice bio sam uvjeren da će mi trebati samo na ispitu kod uvaženog profesora Stjepana Damjanovića. Kad mi upiše ocjenu u indeks – gotovo, odoše azъ, buky, vĕdĕ i društvo, sve do ižice, u zaborav. E, od njega sam prvi put čuo za Plominski natpis, a s glagoljicom se sreo još mnogo puta. Kad se kaže natpis, pomisli se na one kao na gradskim vratima, pa i opširnije. Na Plominskom natpisu stoji samo „se e pisъlъ s(...)“. Ko pisa i šta je htio reći saznat ćemo tek kad preskočimo u onostrano, onosvjetsko, a i tad samo možda.
Natpis je sitan, trebale bi zgodne i čvrste ljestve da ga objektiv „uhvati“, ali se lijepo vidi sveti Juraj Stariji. Mrgodan, nasikiran, zabrinut, neoran… I ne bio, jer stvarno je Silvan, rimski bog svega i svačega što se svodi na njive, livade, šume, međe i poljodjelstvo, a oni što su nekad za srednjovjekovlja nabasali na njega, proglasili ga kršćanskim svecem. Još više je ljutit što neki danas smatraju običnim rimskim seljakom. Jedni mu u ruci vide vile, drugi ribarske ostve, treći zelenu granu, četvrti neko opako oružje. Još se neki našao pisati pored njega; može bit' da je dobio onim vilama, ostvama ili oružjem po glavi pa zato nije dovršio započeto. A pride svako malo dođe neko ovakav pa štroka li štroka, ne pitajući ga dojadi li mu bljesak blica stoput dnevno.
Onaj dimnjak s početka, inače glavni trovač Plomina i okolnog područja, taman da njegovoj visini dodaju nulu i da se istegne do neba, nikad neće moći ni opepeliti Plominskom natpisu. I nikad neće vidjeti svjetla Pariza, a Silvan/Juraj Stariji je tamo bio izložen još 1971. pa su ga fino spakirali i ostavili u Zagrebu, a u Plomin, naravno, donijeli repliku. Čast svakome, ali bi van pameti bilo držati original na ovako samotnom mjestu u ovako pustom gradu.
Da mi se nekim slučajem ukazao neko s ključem, rado bih povirio i unutra, vidjeti raspelo iz 13. stoljeća, nekoliko moćnih drvenih svetačkih kipova iz 16. stoljeća i koješta drugo. Ni ovako nije malo, pogotovo što Silvan/Juraj Stariji nije jedino: crkvu okružuju gradski bedemi iz 13. i 14. stoljeća i koje stoljeće mlađe obrambene zidine, a uz zidove crkve naredani su kameni nadgrobnjaci koji su do prije nekoliko desetljeća činili crkveni pod.
Onda opet „tuneli“, odnosno lučni prolazi, baš ih je mnogo za ovako mali grad, mačke, godine gradnje urezane na pročeljima, simpatična vrata i prozori…. I mnogo, mnogo ruševina iz kojih odavno ne raste grmlje već čitave šume ☹Ljudi ni za lijeka, Plomin je grad duhova, mada sasvim sigurno onih dobrih. Podsvjesno koračam lagano, gotovo oprezno, kao da bi svaki korak, ma i jači uzdah, mogao izazvati ruševne zidine da se stropoštaju pa zatrpaju i mene i uličicu u kojoj su uglavljeni. Spuštam se i ispod gradskih bedema. Gdjegdje je stranato, gdjegdje se nađe i staza za šetnju. Kuće uklopljene u bedeme dobrim dijelom su nasađene na živu stijenu. S jednog dijela fino se vidi plominska luka, a i najveći dio Plominske vale, kao i Cres te Lošinj. Obale su joj stjenovite i strme pa više sliči na Cetinu ili Krku nego na morski odvojak.
Vraćam se u i dalje pust grad. Zakučaste uličice nude još zapuštenih, očito odavno praznih kuća te nove lučne prolaze. Dva su, ne zna se koji je ljepši, prestala biti prolazi – zazidalo ih. Jedan pripada, možda i oba, odavno obeskrovljenoj Palači Rudan, sagrađenoj u 18. stoljeću, najvećoj zgradi u Plominu. Rudani su, ostavimo li postrani Tonettije, bili najbogatiji plominski rod. Otpuhani su iz Plomina u revolucionarnoj cikloni 1945. I dalje, mada ne prečesto, očito oba imaju mjere u samoreklamiranju, iskaču zvonici, čas jedan, čas drugi. U sve se uglavila i poneka barokna i renesansna kuća, odbljesci nekadašnje slave nekadašnjeg grada. Jedna takva, sasvim blizu gradskih vrata, „sakupila“ je dva grba očuvanija od onih na samim vratima. Pitam se nije li možda tu smješten župni ured? Na jednom grbu, naime, vidim biskupsku kapu ili mi se samo pričinja? Malo su grbovi, doduše, u samoreklamu upregnuli i sunce pa sijaju li sijaju. Kontrast im je, baš u svemu, bijela mramorna ploča koja kazuje odakle je štab 4. splitske udarne brigade u travnju 1945. „rukovodio operacijama oslobađanja Labinštine“. Izblijela ne samo slova već i petokraka.
Umjetnici su, je li, oduvijek bili i zanavijek će biti čudaci. Ima jedan i u Plominu. Ne upoznah ga, ali je dovoljno reći da se do njegove kućice, ispred koje je postavljena stalna izložba, stiže penjanjem uz šest prečki metalnih ljestava prislonjenih na zidić. Prvo pitanje mi je: Popije li umjetnik nekad i, ako popije, kako se uzvere do svoje kućice? Za svaki slučaj je – predmnijevam, za trenutke kad ga inspiracija odlijepi od tla – rubom zidića postavio improviziranu drvenu ogradu. Pentram se – ljestve nisu fiksirane – pa otpuhnem kad opet stanem na čvrsto tlo. Provirujem kroz staklena vrata kuće podobro obrasle u neku crvenolisnu puzavicu, ali je rezultat mršav, u mraku se nazire samo nekoliko slika na zidu. U uvučenom kutku dvorišta, međutim, nekoliko drvenih i kamenih glava, muških i ženskih, cijelih figura, zaigrani muško-ženski par, ribetine i pokoja druga životinjka, bakica što se ukipila na stolici… Sve je „na izvol'te“, ali svi, valjda poštuju umjetnikov trud i ništa mu neće zafaliti. Nakon što obredim čitav grad, saznat ću od jedne tetice, gdje drugo nego na kavi ispred „Burre“, jedinom djeliću grada koji još „diše“, da se umjetnik zove Karči Zaharias, da je ovamo davno nekad doselio iz Vojvodine i da dio godine proživi u Njemačkoj, a dio ovdje. „Trenutno nije u Plominu“, domeće bakica, „ali da ga upoznate, vidjeli bi kakav je to čist i plemenit čovjek!“ Ne sumnjam, dapače.
Od iste Plominjonke – tako ovdje glasi plominski etnik – i da je iza onih zaključanih vrata pred gradskim vratima – ako smo se dobro razumjeli – ustvari ulaz u župnu crkvu Blažene Djevice Marije. Izgrađena je 1474. (i opet je, eto, mlađa!), ima pet oltara i mnogo zanimljivog, od gotičkog raspela i kamene kustodije s glagoljičkim slovima uklesanim 1499., preko nekoliko starih obojenih drvenih kipova pa do freske Alberta i Konstanza te tzv. zlatnog oltara. Posljednji srk kave nakon tog saznanja iste sekunde odlazi niz grlo, jer možda su sad ona vrata otključana…
Nisu ☹ Da nisam mlad i da čitav život nije preda mnom :) zabrinuo bih se, a ovako neću – samo Plominu jedno doviđenja umjesto jednog zbogom!
