Cerovlje – Zarečje – Borut – Novaki Pazinski – Paz – Pos(se)rt – Belaj. Takav je bio moj cerovljanski itinerar i baš se navozah i nahodah kao rijetko kad. Nije baš lako stići i uteći na toliko mjesta za samo jedan dan, ali je, eto, moguće, i to bez srkleta, dapače, paskom i uz mnogo zadovoljstva viđenim.
Cerovlje je polazna točka samo zbog toga što je tu sjedište općine, mada baš i ne shvaćam zašto, budući da dva naselja, Borut i Gologorica, imaju i više žitelja i puno, puno više povijesti i znamenitosti. U Cerovlju se, u biti, imaju vidjeti samo dvije „stvari“, točnije dvije crkve, nakon čega se komotno može produžiti prema sljedećem odredištu. Da je ono nekad početkom treće četvrtine 19. stoljeća neznani projektant pomaknuo trasu željezničke pruge koji kilometar lijevo ili desno, danas bi Cerovlje spadalo u manja mjesta ovog područja, a blizina Pazina – do njega je manje od deset minuta vožnje – dodatno bi mu zapečatila neveselu sudbinu. Čitava općina broji svega 1453 stanovnika, s trendom smanjenja na svakom novom popisu.
Prva točka za posjet je crkva Svetog Trojstva iz prve polovice 15. stoljeća. Izvan naselja je, blizu željezničkog prelaza, na zaravnici pitomog brdašca, s prostranim trijemom popođenim kamenim pločama. Jest zaključana, ali nema prevelike štete, budući da se (gotovo) sve vidi kroz prozor, ponajprije „uvučena“ apsida s bogatim kasnogotičkim oltarom, puno svetaca u oltarnim nišama i još dvojicom što sjede na oltarnom obrubu; nije ih valjda moglo zapasti mjesto u oltaru pa sad, odnosno stoljećima, uzaludno čekaju na red. Sveci pomalo rustikalni, u haljinama ili s plaštovima oslikanim očito prirodnim bojama, što ukazuje na vjerojatnu starost oltara. Ponutrica crkve je – doduše joj ne vidim svod, a znam otprije da je oslikan - izuzev jedne slike koju vidim samo djelomično, bijela, bez ičega, a stolice kao da su donesene iz neke stare škole određene za rušenje pa da se ne bacaju.
Bit ovdje, međutim, i nije u ponutrici već u detalju koji je jedinstven u Istri. U zidu južnog pročelja stoji, naime, mlinski kamen na kome je pop Ivan Bubić, rodom iz nedalekog Previža, glagoljicom zapisao kako je 1588. proširio crkvu. Originalna ideja, popu glagoljašu bi posthumno trebalo dodijeliti kakvu nagradu za dostignuća u marketingu! Trijem su mještani dogradili 1886., ali nisu bili previše maštoviti, samo su uklesali spomenutu godinu u „kocku“ na fasadi.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije mnogo je mlađa, a stoji na krajnjoj točki duguljastog blago potkovičastog srta duž kojeg se proteglo naselje. Datira iz 1804., s tim da je dograđena, vjerojatno uduplana, 1910. godine. Zvonik, dodan tek 1978., pomalo neprirodno je visok, zbog čega se moram dobrano izmaknuti za fotkanje, i na neuobičajenom mjestu, uza srednji dio bočnog zida. Nekim čudom je otključana, ali izuzev izvrsno izvedenog oltara s Gospom ruku sklopljenih na molitvu i, izgleda mi, moćnika ispod njenih nogu, nema ničega posebnog za vidjeti; Cerovljani nisu, kao većina vjernika u Istri, bili odviše poletni u „nakrcavanju“ crkve bočnim oltarima, kipovima, slikama i ostalim. Možda je i bolje, neko nekad reče da je ljepota u jednostavnosti. Dosad nisam znao: čišćenje crkve plaća se 30 eura, a sudeći po popisu, gdje ih je 77, tu su Cerovljani itekako poletni.
Zaobići ću crkvu svetog Martina iz 16. stoljeća u Previžu pa trknuti do ulaza u Zarečje, vidjeti neobičnu kapelicu-krajputašicu, sasvim nalik za polovicu dužine skraćenom, odnosno zbijenom rimskom sarkofagu. U njoj Gospa u bijelom s plavim pâsom, pogleda usmjerenog prema nebesima, a možda i prema tavanici kapelice koja se nekad prolomila pa grbave grede i grubo otesane daske prijete da Gospi padnu na glavu.
Ne znam kojem selu ili zaseoku pripada još jedna crkva na goloj ledini pored jednog od cestovnih križanja, a jedini orijentir je putokaz prema Križmanima, koji su, međutim, prilično podaleko pa križmanska sigurno nije. Trijem je ništa manji od crkve, preslica je na sredini, bez ijednog od dva predviđena zvona. Unutra bijeli zidovi i podne kamene ploče, a osim dviju klupa uz bočne zidove, ne bijeli se jedino prelijep oltar. Nigdje ne piše čija je crkva, ali oltarna slika na kojoj pas s komadom kruha u ustima stoji ispred sveca u zanosu molitve odaje svetog Roka.
U Istri sam, mada podaleko od Cerovlja, u Grožnjanu, čuo zanimljivu legendu prema kojoj je, kad je sveti Rok izdahnuo, od žalosti za njim uginuo i njegov sudrug, najviše puta naslikan od svih pasa na svijetu. Sveti Petar je na ulazu u raj raširenih ruku dočekao Roka, ali pas nije mogao unutra pa su ušli u raspravu. Odnekud ih čuo Isus pa će Petru: Ako je s tobom u raj mogao onaj pijetao što je triput kukuriknuo kad si me zatajio, može i Rokov pas! Jest da su rajski ključi u Petrovoj desnici, ali i u raju znaju za onu našu: Veži konja gdje ti aga kaže! :) Mogu mislit' kako je Rokovom psu dosadno u raju, jer je tamo jedini…
Iako klasična istarska, kakvih se nađe na sve četiri strane Istre, crkvica je dražesna. Jedini minus joj je strujomjer, ugrađen tako da se u ambijent uklapa koliko i zaboravljene kirurgove škare u želucu bolesnika.
Pretpostavljam da crkva svetog Roka pripada selu koje mi je na redu, a to su Novaki Pazinski. Središte sela je oko crkve svetog Ulrika iz 17. stoljeća, čiji mi zvonik, ustobočen na brdašcu, odaje položaj crkve još dok sam u autu, u vožnji. Začas prolazim pored bijele Gospe u bogatom cvijetnjaku, usput omjerajući nisko pročelje crkve i visoki zvonik. Crkva, očekivano, zaključana, ali sam ipak zadovoljan što nisam zaobišao Novake Pazinske, a razlog su nadgrobnjaci poredani uza zidove. Odlično su očuvani, većinom i savršeno čitkih natpisa, pa se pozdravljam s Vincentom i Petrom Šestanom, s nekim župnikom Ivanom, Franjom Frankovićem i drugima. Ukrašeni, i to tako da se nije štedjelo slova ni urezanih grbova i štočega drugog. I puno je ljepše i preglednije kad su izloženi ovako, uspravljeni, nego kad su položeni, pogotovo, a to je najčešće, u crkvenim podovima, nerijetko prekriveni klupama i koječim. Nisam baš pravio evidenciju, ali su, izgleda mi, svi iz prve polovice 18. stoljeća, najstariji, barem od onih gdje se napisano može fino pročitati, iz 1707. Na ledini preko puta također jedan fin klesarski uradak, dva ljudolika anđela stražare pored mrtvačkog kovčega. U kutu stari glasovir, (p)ostavljen taman tako da se voda iz oluka slijeva pod njegove „noge“. Očito je odsvirao svoje.
Dosad sam lunjao područjem između Cerovlja i Pazina, a sad ću na kontra stranu, gdje me „po planu i programu“ čeka selo Borut. Znam da ću nekima ispasti dosadan s ovoliko crkava, ali šta mogu kad su one gotovo jedino što vrijedi zabilježiti u dosadašnjem dijelu cerovljanskog putopisa. Takav je ovaj predio: puno raspršenih zaselaka i svaki živi neki svoj život, a jedino što ih povezuje su crkve. Prva je župna crkva svetog Mihovila Arkanđela, na mjesnom groblju. Prvotno, u 12. stoljeću, romanička, 1787. proširena i u nekoj mjeri barokizirana, o čemu posjetitelju priča latinski natpis u četverokutu iznad ulaza, s polukružnom apsidom i vrlo visokom preslicom za dva zvona, oba „na broju“. Na oglasnoj ploči izvješen zaostali plakat koji župljane poziva da „spase kunu od propasti“. Odavno gotova priča.
Župna crkva je na brdu, a do sljedeće, crkvice Svetog Duha, u dolini, iznad željezničke pruge Divača – Pula, vidjet ću još dvije kapelice, ako ih se tako može nazvati, budući da je jedna masivna stijena s nišom za malecki Gospin kip. Iz druge nekako čeznutljivo, kao da mu je dojadilo iza stakla, gledi sveti Antun Padovanski. Crkva Svetog Duha je mala, pravokutna, jednostavna, ali zato s (doduše vrlo blijedim) glagoljičkim zapisom o tome kako je 1560. kao svoj legat podiže izvjesni Vid Ignjatović. Kroz prozorčiće se ne vidi baš ništa, mada bih rado zraknuo zidani oltar s drvenim retablom i slike na platnu iz vremena gradnje. Nažalost je i u njen zid ugrađen strujomjer :(
Do Gologorice je, a ako ćeš tamo, moraš opet ispod Cerovlja, desetak minuta vožnje. Selo je to za koje mi nije jasno kako u njemu, a ne u Cerovlju, nije sjedište općine. Ima u Gologorici puno više grada, urbanog, i to baš onog prepoznatljivog istarskog: široka glavna ulica što se isteže kroz cijelo mjesto, nekoliko volta iznad nje i uz nju, gradska vrata, nekoliko uličnih oltara sasvim nalik onima po Furlaniji i južnije od nje, mnoštvo fresaka i glagoljskih grafita, ma i čitavih zapisa, jedna kuću koja je mogla, možda je i bila, gradska loža, i još jedna za koju bih se kladio da je nekad bila gradski kaštel. Elem, kao da je neki istarski div položio ogromni kalup i izlio istarski „selograd“. Usto Gologoricom – broji 327, a Cerovlje svega 197 žitelja – ne tumaraju duhovi, živa je, itekako živa.
Ipak su prvi u red, negdje u međuprostoru, za doček stali mrtvi; partizanski spomenik je jednostavan i zajednički je za Cerovlje, Novake Pazinske, Gologoricu, Paz, Borut, Grimaldu i Gradinje. U samoj Gologorici prva je, također formalno mrtva, ali stvarno živahno radosna što joj je neko došao u goste, romanička crkvica Blažene Djevice Marije. Ustvari se malkice izmakla od prvih kuća, kao da ne voli vjernička krda već samo čudake kojima nije mrsko uspentrati se do nje, udjenute u čvrsto podzidani vještački zaravanak grbavog brdašca. Tako su je i Gologoričani pomalo zaboravili, mada je jedan otvor u preslici prazan, a jedan pun, što će reći da dolinom ponekad ipak odjekne njen zvon. Trijem zatrpan klupama i stolovima, a iznad ulaza urezana 1740., vjerojatno godina neke znatnije obnove, jer je crkva izgrađena puno prije, neznano kad, ali je znano da gotičke freske bezimenog majstora datiraju na sami početak 15. stoljeća. Jedan je prozor razbijen pa unutra mogu vidjeti ruševni oltar, ispucale zidove i djelić freski, jednu čak i solidno sačuvanu. Bit će da je obnova već dogovorena, čim je na desnoj strani lađe nešto golemo prekriveno prašnjavim najlonom, pretpostavljam preostali crkveni namještaj. Spuštam se s brdašca, a nikako da sklonim iz misli pitanje: Šta li je sve pod onim najlonom?
U samom mjestu u oči se, mada do njega ima popoići, najprije zadjene zvonik župne crkve. Evo me pred Velim vratima, najljepšom slikom Gologorice i jednom od najljepših u Istri. Ne mogu zamisliti da bi iko drugi osim slijepca kojega vode mogao tek tako proći kroz njih, a onaj kome se veduta s crkvom usred luka barem zadugo, ako već ne zauvijek, ne usječe u sjećanje, u ozbiljnim je problemima s količinom preostale memorije.
Gologorica je nekad imala i gradske bedeme, od kojih nije ostalo mnogo, ali jest, izgleda mi, najvažnije. Otud lučni prolazi i ulični oltari pored njih, otud bijele ploče s natpisima za čitanje kojih bi trebalo imati golemo povećalo ili photoshop ugrađen u foto-aparat, otud na trgu „kaštel“, koji je ustvari kuća nekad očito moćne obitelji De Franceschi. Tu valja zastati, ipak je kuća sazidana još 1711., a De Franceschiji su od 1750. do 1848. i ukidanja feudalnog sustava bili vlasnici Gologorice. Nisu bili škrti, barem u nalogu za izradu vlastitog grba na pročelju, gdje stoji i natpis te izvrstan reljef Isusa Krista. U onom što mislim da je bila gradska loža, preko puta „kaštela“, domaćica upravo priprema zȅlen za ručak.
Do župne crkve, čiji zvonik cijelo vrijeme ispotiha doziva, vidjet ću još jedan dojmljivo uvjerljiv ulični oltarić i nekoliko drugih vjerskih „oznaka“, kao i, sklonjen ispod glavne ulice, blizu crkve, uradak nečijih vrijednih ruku, maketu crkve sa zvonikom i okolnim zgradama, a uz njih i Vela vrata, jedan kažun, kuća sa šternom. Superiška, ali i dalje razmišljam i o najlonu i onom nepoznatom ispod njega.
Župna crkva svetih Petra i Pavla, iz 18. stoljeća, zaključana; kroz rešetku se vidi samo bogat glavni oltar. Posebnu pozornost zaslužuje čitak i jasan glagoljski natpis u tri reda – wordovi fontovi mu ne bi mogli ni opepeliti. Zvonik je, to tek vidim, odvojen; inače je visok 24 metra. Naravno da ću poviriti i na groblje, u kapelu Svih Svetih. Otključanu :-O Izvana i iznutra prilično obična, izuzev posude za blagoslovljenu vodu s fino izvedenim stupom. Na posudi bi trebao biti i glagoljski natpis iz 1549., ali ga uzalud tražim, bit će da sam slijepo kod očiju. Ispred same kapele golema grobnica De Franceschija; posljednji ukop, ako sam dobro razabrao sva slova, obavljen je 1942.
Kako uviđam da me onaj upitnik vezan za crkvu Blažene Djevice Marije i tajnoviti najlon ne kani napustiti, odlučujem se raspitati za ključ. Darko Šestan je dobroćudna ljudeskara, izgleda mi dvometraš, koji je, uvjeren sam, nasmiješen i dok spava. Ključ mi pruža bez suvišnih zašto, usput mi objašnjavajući čega sve ima u crkvici, pa ću opet „na Lokvu“, kako mještani zovu ulaz u selo.
Ono što sam prije dva sata vidio kroz prozorčiće ništa je u odnosu na ono što ću vidjeti kad otključam crkvicu, i to ne samo ispod najlona već i po zidovima. Ne samo nerealno, izvan ovog i svih drugih poznatih mi svjetova, nego, rekao bih, i nadstvarno! Ne samo da sad vrlo jasno vidim onu fresku što se ponudila kroz prozor nego i nekoliko drugih, a sve su iz nekog razloga, pretpostavljam vezanog za buduću restauraciju, izbodene nečim šiljatim. Grafita kao malo gdje, a jedan je čitava poslanica. Nije da se nisam malkice i uputio u njih prije dolaska, pa lako prepoznajem: „poslanica“ je, odnosno jedan njen dio, onaj u kome se potpisao „pop' anton zeki“, odnosno pop Anton iz Rijeke, što je prvi poznati spomen Rijeke. U redu iznad toga da je pisano „miseca marča“ i godina 1416. Čudesno!
Ispod najlona, pak, prvi stidljivo izviruje raspeti Isus na raščenutom željeznom križu. Za njim će iskobeljati dvojica zelenkastih svetaca, bunovnih, prekrivenih slojem prašine sa zidova. Jedan ili jedna leži, gledajući lice ne bi se zasigurno moglo reći je li on ili ona, ali dva oka na pladnju odaju svetu Luciju. Iako su joj njene oči otvorene, djeluje mi da spava. Gospa s krunom nalik mitri grkokatoličkih episkopa jedina je potpuno budna i savršeno prisebna; kako i ne bi kad mali Isus u naručju, k'o i svako drugo djetešce, zanovijeta. Jedan šareni stup, kao da ga je maljao Šareni majstor, konzervatorske šare i trakice na zidovima, puno punih vreća, pravilno i nepravilno izrezani uzorci zida, sve je to manje važno.
Najradije bih s pobrojanim, makar nisam ni s od sveca, ostao na konaku, zabrloživši se negdje u prikrajku, da im ne smetam u njihovim svetačkim meditacijama i magnovenjima. S njima, a samom, svijet bi mi se sveo na moju logu, na pogled s nimalo apokaliptičnog, dapače sretnog kraja svih mojih svjetova. Bih, kažem, ali mi stvarno valja vratiti ključ Darku, pred kojim ću, ne nalazeći riječi kojima bih opredmetio svoje oduševljenje, gotovo zamuknuti. Očito nisam mu prvi oduzet viđenim pa sve lako shvaća, ispraćajući me osmijehom.
Do Paza, sljedećeg odredišta, desetak je minuta vožnje, ni izbliza dovoljno da mentalno napustim crkvicu „na Lokvi“, ali izbora nemam, a da ipak „preselim“, pomaže mi već prvi pogled na velebni srednjovjekovni kaštel ponad mjestašca. Službeno je kaštel, ali stvarno moćna utvrda. Ne zna mu se godište, ali zna da su ga Habsburgovci dali svojim Waldersteinima ili su ga oni možda i podigli, da bi ga 1570. preuzela moćna obitelj Barbo, koju više puta susretoh na istarskim lunjanjima.
Do kaštela bih trebao letjeti, budući da je neki Pazan – tako sami sebe zovu stanovnici Paza – čija je livada velika zaravan na prilazu kaštelu, postavio dugi lanac sa znakom zabrane. Bit će dojadili mu ovakvi kao ja. Kao i obično, ne marim za upozorenja, pa ako se treba svađati ili tući, evo me. Još jedna tabla sa šest znakova zabrane i upozorenja, nju su postavili oni koji obnavljaju kaštel, ali ih danas nema, čeka me na ulazu u kompleks. Nema mi druge, provlačim se kroz rupu u armaturnoj ogradi. Protiv mene se, uza sve, urotilo i sunce – kako god pokušam snimiti zidine, ono me kratkim rafalima gađa kroz bezbrojna gola prozorska okna i još bezbrojnije puškarnice. Veličanstven je pothvat bio u ono doba graditi ovolike zgradurine, mislim se, zagledan u nebo iznad kula, zbog čega pomalo glavinjam neravnom ponutricom, svako malo zasutom gomilicama od zidina odlomljenog kamenja.
S kaštela dolje, u selu, fino vidim crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, podignutu 1579. Sići ću, naravno, do nje, ali mi prvo valja nazad, kroz armaturu i ispod lanca, do auta. Na obližnjoj glavici je i Kalvarija, podignuta, ako dobro čitam uvrnute brojeve, 1823. godine. U crkvu opet virim, ali pogledom dohvaćam samo stupove što drže kor i predaleki oltar te dvojicu svetaca što stražare s bokova Gospi. Kasnogotička kustodija iz 1496. ostaje za neku drugu prigodu, ako je nekim čudom bude, kao i dvije grbovima ukrašene nadgrobne ploče iz 1636. i 1700. godine. Kaštel je odozdo nalik lastavičjem gnijezdu slijepljenom za nebeske pregibe.
Lako nalazim mjesno groblje. U grobljanskoj crkvici svetog Vida, podignutoj 1461., ono kad u nas u Bosni ubiše Stjepana Tomaša, prvog kralja s papinskom krunom, stoji sarkofag Barbare Walderstein, majke Mesalda Barba, ukrašen grbovima jedne i druge plemenitaške obitelji. Pokopana je 1570. U polumraku crkve ga prilično jasno vidim kroz prozor, ali sam spreman žrtvovati još vremena kako bih ga osmotrio izbliza. Uzalud, međutim, pozivam telefonski broj obitelji Perčić, kod koje je ključ, čujem samo ono gluho da primatelj ne odgovara na poziv.
Jedna izvana raspukla, unutra raskošno ukrašena kapelica te dvozvona grobljanska crkvica svetog Martina, to je sve što mi stoji na (makadamskom) putu prije nego se na prostranom šumom okruženom obronku preda mnom rastvori velebna utvrda Posrt, Possert, Sveti Martin ili Šabec, kako ju je već kad ko nazivao. U dokumentima je nema prečesto, prvi put se spominje 1436., ali su arheolozi, nakon sveobuhvatnog istraživanja, zaključili da je sazidana sredinom 14. stoljeća.
Glavna, kvadratna kula joj je čitava, kao i dio obrambenih bedema, ostalo i ovako i onako. Šestmetarske opkope što su je, zajedno sa strmim padinama, štitili od neprijatelja vrijeme je davno zasulo. Ipak se nije uspjela obraniti tijekom Uskočkog rata, u 17. stoljeću, kada je obitelj Bembo, žestoko osakaćenu, i napušta. Znameniti Valvasor je u „Slavi Vojvodine Kranjske“, 1689., spominje pod imenom Šabec.
Nakon što je arheološki obrađena, neko se pobrinuo da ugradi željezna stepeništa kojima se penjem do najviše točke. Osim kilometara i kilometara vidika, u oko će mi se zadjenuti i barokni ladanjski dvorac obitelji Bembo u susjednom Belaju, podignut u 16. stoljeću, prije odlaska iz Posrta. Daleko je, pa je samo jedva vidljiva točkica, ali će se za deset minuta, dok se dovaljam do njega, izrasti u zdanje za ne nagledati ga se.
Na kraju, dakle, Belaj, ali ne onaj naš, s minus predznakom, već istarski, s debelim plusom. Tri zgrade, s tim što je srednja, najviša, s polukružnim arkadama, predstavljala rezidencijalni dio. Štoviše su dvije bočne, barem sudeći po stilu gradnje, nastale znatno kasnije. Sve je – dvorac je odavno privatiziran – savršeno uredno, ne samo u dvorištu, u koje ulazim prekoračujući rampu, već i po nepreglednim vinogradima. U dvorcu djeluju dvije vinarije, a probrana elita iz Istre, a i izdaljega, nerijetko ovo mjesto, daleko od javnosti, paparazza i svega što ide uz sto, odabire za svoje fešte.
Ništa nije slučajno pa ni to što ga je za svoje odmorište u 17. stoljeću, točnije 1688., odabrao ondašnji austrijski ministar vanjskih poslova Johann Weikhard von Auersperg. Pod šapom von Ausersperga ostat će sve do 1945., kada će im ga „narodna“ vlast oteti, a njih rastjerati po bijelom svijetu. Iza njih i obitelji orođenih s njima ostat će poneki grb i mrtva tjelesa osušena od plave krvi, položena u kapeli svetog Henrika Kralja u prizemlju dvorca. I ja bih da vidim, rekoše, prekrasnu kapelu i još ljepše sarkofage, ali u dvorcu trenutno nema nikoga. „Šta li ovaj slika, šta li se tu vrzma?“, bezbeli se pita nepoznat neko zadužen za nadzorne kamere.
Ne zna taj kako i koliko se danas s unutarnje strane moje čeone kosti prevrću i okreću današnje i prošlo, pogled i mašta, grobna tama i sva svjetla Svemira. U sumrak ću, uz kavu u jednom pazinskom caffeu, naći da sam ovog dana „štroknuo“ 773 fotografije. Šta bi tek bilo da za Draguć, to legendarno mjestašce, nisam ostavio poseban dan, da sam svratio u Grimaldu i Gradinje, da sad ne nabrajam zbog čega sve, ili da sam našao vremena zavući se u gologoričku pećinu Piskovicu, najdulju u flišu u Hrvatskoj?
