Victoria Rabat: Basanje meandrima grada slatkog kao usićena kruška švabulja
Ko pozorno prati moje malteške putopise past će u sumnju kad vidi naslov: Čekaj, zar ovaj grad već nije „išao“ u rubrici „Putujte s nama“? Da putopisac nije smetnuo pa ponavlja?
Doista je jedan putopis bio iz grada Birgu (Vittoriosa), što je napola slično polovici naziva grada koji ću danas predstaviti, a još jedan iz Rabata, ali onog što je nekad bio predgrađe Mdine, dakle na glavnom malteškom otoku. Victoria Rabat se, pak, nalazi na Gozu, drugom najvećem otoku u malteškom arhipelagu, zbog čega je često nazivaju i Rabat Gozo. Maltežane se nije puno ni pitalo kada je, 1887., ovdašnji biskup Pietro Pace, povodom zlatnog jubileja kraljice Viktorije, 50. obljetnice na kraljevskom tronu, predložio britanskoj vladi da se nazivu Rabat doda i kraljičino ime – em su otokom vladali Britanci, em se svaka biskupova pika. Sa 7.524 stanovnika Victoria Rabat je najveći grad na Gozu.
Srce grada je srednjovjekovna utvrda. Prostor koji zauzima bio je nastanjen još u neolitu, a tvrđavsko područje dominiralo je otokom i tijekom feničkog te rimskog doba. Ondje gdje je danas moćna citadela stajala je akropola rimskog Gaulosa ili Glauconis Civitasa, a na mjestu sadašnje katedrale hram posvećen glavnoj rimskoj božici Junoni, zaštitnici žena, kasnijem pandanu grčke kraljice bogova Here.
Današnja utvrda najvećim dijelom je podignuta tijekom srednjovjekovlja, ali je, nakon što su Osmanlije 1551. napale Gozo i opljačkale čitav otok, znatno povećana i ojačana, što je potrajalo od 1599. do 1622. godine.
Koji časak se slikamo ispod zidina, zagledamo golemu ploču na kojoj stoji podsjećanje na 1551. godinu. Tada su Turci sve stanovnike, oko 5000 Gozitanaca, izuzev 40 invalida, okovali u bukagije i odveli u zarobljeništvo. Trebalo je pedesetak godina da Gozo ponovno bude naseljen. Kratko zastajemo pred vratima iza kojih se stanovništvo sklanjalo za bombardovanja Malte u Drugom svjetskom ratu pa ćemo polako na utvrdu. Još jednu pužoliku kulu, na gornjem dijelu dopola odsječenu, i gradsku ulicu s koje smo maločas stigli već gledamo iz ptičje perspektive. Zamalo smo poravnani s crvenom kupolom nečega što stoji dolje, u ravni, a s boka, iz mrtvog kuta, u zraku visi omanje zvono. Gazeći po spomen-pločama – Maltežani ih rado stavljaju pod noge – stižemo do gornjih gradskih vrata s urezanom 1904. godinom – to su Britanci stavili svoj pečat na nešto izgrađeno davno prije njih; podsjeća me na partizanski reljef na ulazu u stari grad u Kotoru i slična njihova „udijevanja“ u stoljećima stariju povijest. Pored vrata UNESCO-ova ploča – citadela je na popis svjetske baštine stavljena 1998.
Iza vrata se pogled naglo širi, a u njega uskače impozantna barokna katedrala Gospina Uznesenja, sagrađena između 1697. i 1711. godine. Naravno da, izuzimajući onu Junoninu, nije prva crkva na ovom mjestu; zna se da je nakon nje stajala bizantska crkva, koju će srušiti Arapi. Čim su Arapi otjerani, sagrađena je nova, koja se prvi put spominje 1299. godine, da bi u 16. i 17. stoljeću bila znatno proširena. Osmanlije su je 1551., očekivano, temeljito opljačkali, a zemljotres ju je 1693. tako protresao da se morala graditi nova.
Ispred ulaza stražare dvojica papa: Piju IX i Gwanni Pawlu II, (ako) ko nije skontao, Pio IX. I Ivan Pavao II. Obojica „uhvaćeni“ usred propovijedi, obojica gestikuliraju. Ko ih pozorno pogleda, čut će što vele, ko ih samo ovlaš zrakne u prolazu, neće čuti ni točke. Iznad ulaza tri grba, visoko na pročelju bijela Gospa usred žutog malteškog kamena. Opisivati je, bio bi uzaludan pokušaj. U blizini su biskupska palača i nekadašnja sudnica, iza katedrale, u zgradi jednostavna pročelja, smješten je katedralni muzej, a Katedralnim trgom dominira Fontana dupina, sagrađena u povodu dodavanja Victorijinog imena Rabatu, 1887. Kasnije ćemo – utvrda je ustvari grad u gradu – vidjeti i Arheološki muzej, Muzej folklora, Prirodoslovni muzej, Stari zatvor, Barutanu, žitne silose… Na mnogim kućnim pročeljima, još više na crkvenim zgradama, stoje grbovi, vidjesmo i nekoliko uličnih oltara, lučnih prolaza, bareljefa i spomen-ploča, ali vremena nemamo baš za svaki detalj. Svako će ga sigurno naći za malu uličnu izložbu na Trgu jame: na zidu što razdvaja usku uličicu i jedan od „tunela“, bivšu „žitnu jamu“, naredani su leptiri, gušteri, grbovi, makete jednobojnih malteških balkona, pročelja i čitavih zgrada, ali i desetci šarenih posuda dopola „uronjenih“ u zidove. Odatle se može u neuređeni, ali ne i zapušteni dio utvrde, a također i do najviše razine utvrde, a ispod nogu su davno zazidana sjeverna gradska vrata.
Pogled sa zidina daje dojam da je Malta, odnosno otok Gozo, nesagledivo prostranstvo, i to – nema na Malti puno tako obojenih slika – zeleno prostranstvo, prošarano sivožutim zgradama u naseljma naoko razbacanim bez ikakva reda. Vodič kazuje koje je koje naselje, prepričava povijest za nas nepamteće bezimenog grada preko puta utvrde, prstom k'o revolverom cilja dugu ravnu utvrdu na suprotnom brdu pa nas cestom što se u zelenilu bijeli kao da je i džinovske vreće sipilo brašno vraća do novog kraka Victorije Rabata i do nas samih. Jedno nenaseljeno piramidalno brdo – sreća pa među Maltežanima nema ludih šeširdžija što izmišljaju piramide iz ledenog doba – zeleni se kao plantaže čaja negdje u Kottayamu, Iddukiju ili drugdje u Indiji.
Dotadašnja crkva uzdignuta je na rang katedrale 1864., kada je odabrana za sjedište ovdašnje biskupije. Sad smo joj došli za leđa, gdje se uzdiže odozdo nevidljiva kapela Vitezova svetog Ivana, koji su – već sam o tome trunio u nekim od malteških putopisa – stoljećima vladali Maltom. Prostor oko nje, najstariji dio utvrde, ispresijecan je niskim zidovima. Druga tvrđavska kapela, poznata i kao „Ta' fuq is-sur“, odnosno kapela „Na bastionima“, „pripada“ svetom Josipu, mada je izvorno, u 11. stoljeću, kad je sagrađena, bila pod paskom svetog Nikole iz Barija. Sadašnja verzija sazidana je 1625. Još dvije kapele, svetog Lovre i Krista Spasitelja, „nestale“ su u prilagodbama utvrde dometima i snazi novih oruđa.
Spuštamo se u donji dio grada. Povijesnih građevina na svakom koraku, ko bi ih sve zabilježio! Prijat će kava na Trgu neovisnosti, glavnom u gradu. Trg, navrh spomenika Gozitancima poginulim u Drugom svjetskom ratu, nadvisuje brončani kip Krista Kralja. Sprijeda su na postamentu ispisana imena poginulih, a odzada i s bokova je ukrašen brončanim reljefima s tipičnim ratnovojničkim motivima, sličnim onim našim iz socrealističkog razdoblja. Svečano ga je u svibnju 1954. otkrila kraljica Elizabeta, da, ona dugovjeka, što je pamtimo i mi, i naši očevi i naši djedovi. Monument lill-mejtin, tako Maltežani nazivaju spomenik poginulim: ako je malteški jezik pun arabizama, ako su nam Turci donijeli riječ mejt (mrtvac, pokojnik), ako se dio Sarajeva zove Mejtaš (mejt taš, kamen na koji se stavlja pokojnik da bi mu se proučila dženaza)… Da, 2 + 2 = 4.
S jednog boka trg oivičava Banca Giuratale, polukružno barokno zdanje, jedno od najljepših na Gozu, izgrađeno 1733. kao zgrada Sveučilišta Gozo. Svaki put kad pomislim koliko zaostajemo za uljuđenim svijetom, samo se sjetim da su drugi odavno gradili sveučilišta kad je kod nas osmanska vlast strogo zabranjivala otvaranje najobičnije škole i sve u sekundi bude jasno. Kroz povijest je zgrada bila i policijska postaja te pošta, a već nekoliko desetljeća je Gradska vijećnica Victoria Rabata. S druge strane trg zatvara spomenik Saveriju Cassaru (1746. - 1805.), svećeniku, štoviše provikaru Goza, ali i vođi pobune protiv francuskih okupatora 1798. Uspio je natjerati Francuze da se predaju Britancima, koji su otok predali njemu i njegovima, nakon čega je vladao Gozom kao neovisnom državom, priznajući Ferdinanda III. Sicilijanskog za kralja.
Najvažnija građevina na trgu stoji iza Cassarovih leđa. Crkva svetog Jakova nije stara, jedva da je stogodišnjakinja, ali je to samo izvana, dok je u ponutrici sačuvano svetište stare crkve, iz 18. stoljeća. Svetac zaštitnik na oltarnoj pali „iskače“ iz jarkocrveno obojenih zidova, dok su dva bočna oltara zauzele ženskinje, jedan sveta Barbara, a drugi, popola, sveta Tereza Avilska i sveta Ruža Limska. Najpoznatiji artefakt je kip Gospe Žalosne, koji se petkom prije Velikog petka, nosi u procesiji gradskim ulicama. Iako je „od prekjučer“ – pribavljen je 1879. iz Münchena – za stoljeće i pol stekao je toliko poštovanja žitelja Victorije kao da je tu čitav milenij.
Crkvu u stražarskoj niši uz ulicu čuva Dum Ġorġ, po naški don Juro, svećenik s djetešcem u naručju. Dum Ġorġ je ustvari Ġorġ Precca (1880. – 1962.), utemeljitelj Družbe kršćanskog nauka i „apostol laika“, koga ovdje – to je još „teža kvalifikacija“ – nazivaju „drugim apostolom Malte“. Prvi je, zna se, sveti Pavao. Prvi je malteški svetac, a svetim ga je 2007. proglasio papa Benedikt XVI. Čudno: čitava Malta stoljećima već „diše“ katoličanstvom, samo u maloj Victoriji Rabatu ima ravno 20 crkava, ali sveca nigdje! Pokopan je u Santa Veneri, a tijelo mu se ni danas, šezdesetak godina nakon smrti, nije raspalo.
Vrzmamo se – nije sve u utvrdi, muzejima i crkvama – i po suvenirnicama te se probijamo između uličnih štandova sa svakovrsnim šarenim drangulijama. Svojim talijansko-fojničkim prijateljima Valeriju i Venesi, koji su se prije nekog vremena skućili u fojničkom selu Tješilo, kupujem platnenu vrećicu namijenjenu Talijanima doseljenim na Maltu. Opširni natpis svodi se na poruku: Ako vam je dojadilo na Malti, uvijek se možete vratiti u Italiju. Tako i moji prijatelji: ako Tješilo ne utješi – benvenuti a Toscana, benvenuti a Prato :)
Putokaznim krugovima otisnutim u pločniku pratimo trag bazilike svetog Jurja. Katedrala je katedrala, ali je bazilika, građena od 1672. do 1678., po općeprihvaćenom stavu Maltežana, bogatija od katedrale. Prvotno je bila glavni rimski hram na Gozu, da bi je neznani grčki misionar pretvorio u kršćansku crkvu i stavio je „pod šapu“ svetog Jurja. Liturgija se u njoj slavila po bizantskom obredu sve do 1575. Pri gradnji sadašnje, kasnije mnogo puta renovirane i proširivane crkve, Bizantska kapela je uklopljena u nju.
Danas je znana kao „Zlatna crkva“, i to ne bez razloga, budući da je Bizantska kapela u cijelosti prekrivena zlatnom štukaturom. Ako je, a jest, u razmjerno malom Njegoševom mauzoleju potrošeno 18 kilograma zlata, ovdje je brojka vjerojatno mnogo veća. I da nije toga, količina i vrijednost umjetnina u bazilici dali bi za pravo onima koji bi je tako nazvali. Da su samo one dvije slike legendarnog Mattije Pretija – jedna je, svetog Jurja, na glavnom oltaru, druga, Svete duše u čistilištu, u jednom od bočnih oltara – bilo bi dovoljno, kamoli što su svoja djela ovdje ostavili Giuseppe Cali, Francesko V. Zahra, Fortunato Venuti, Filippo Cosimo, Giuseppe D'Arena, Giuseppe Fenech, Stefano Erardi i barem još tuce svjetski znanih umjetnika. Usto je u baroknom oltaru kapele svetog Lazara za vijeke vjekova usnuo sveti Klement. Ne njegove moći, kao drugdje, nego čitav čitavcat. Među likovima u Bizantskoj kapeli su i Goli Adam i Gola Eva, mršavi kao da su i prije nego su zagrizli onu baksuznu jabuku živjeli isključivo o povrću i voću. Anorektična Eva jednom je rukom prekrila grudi, dok u drugoj nosi jabuku, a Adamovo međunožje skriveno je tamnijim kockicama mozaičnog zlata.
Kapela svetog Lazara jedna je od čak 11, ne sjećam se baš vidjeh li ih toliko negdje drugdje. Sveci se „nalijepili“ kao u „Panini“ albumu sa Svjetskog prvenstva u nogometu. Sveti Pavao za oltar je izabrao sliku Stefana Erardija iz 1699., koja ga prikazuje zajedno s Bezgrešnim Začećem. U nas nepoznati sveti Alfons Marija odlučio se smjestiti u kapelu bez oltara, ali zato sa samim sobom na platnu; ovjekovječio ga je Maltežanin Ramiro Cali. Sveti Mihael Arkanđel izborio se za mozaik, a kapelu Svetih Duša u čistilištu već spomenuh – tamo je, za Pretijevu sliku, oltar dizajnirao Francesco Zahra. Pa Isus i Marija na jednom, sa slikom i kipom, pa nezaobilazni sveti Josip sa slikom svoje Svete Obitelji, pa još jedna na našim stranama slabo znana svetica, Terezija iz Lisieuxa, pa sveta Katarina Aleksandrijska, pa sveti Kajetan, u čijoj kapeli su se razbaškarili kipovi svetog Jurja i Uskrslog Krista.
Odreda su moćne, a najčudesnija je već spomenuta Bizantska (mada je, ako ćemo pošteno, neobizantska!) kapela Svetog Križa i Presvetog Sakramenta. Prvo, ko bi ikad u klasičnoj baroknoj crkvi očekivao bizantsku kapelu?! I da, nije to stvarno ona davnašnja, udjenuta u novu crkvu – izgrađena je prije dvadesetak godina, a glavni motiv bio je pokazati ovdašnjim katolicima da Katolička Crkva, po formi crkvenih građevina mnogo drugačija, postoji i djeluje i na istoku, a također i crkve koje su čak i po nazivlju druge, ali su u jedinstvu s Rimom. Ne sumnjam da će mnogom neupućenom turistu iznad glave zaigrati upitnici: otkud „pravoslavna“ crkva usred katoličke bazilike?!
Mnogo bivšeg, ne samo slike i kipovi već mnogo što drugo, više nije u crkvi već u crkvenom muzeju. Stoljetni glavni oltar demontiran je, pak, 1960. i ponovno sklopljen 39 godina kasnije, ali u Talijanskom kulturnom institutu u Valletti. U crkvi je, makar ga možda čeka slična sudbina, ostao drveni kip svetog Jurja, djelo Pietra Pawla Azzopardija iz 1839. Ciborij iz 12. stoljeća slučajno je nađen pri restauraciji crkve 1816., ali je i on odnesen u muzej, i to onaj katedralni, a ovdje su napravili i postavili isti, sav od srebra, samo što je visok čak dva metra.
Uh, baš sam se raspisao, a ni ne spomenuh brončana glavna vrata, Porta salutis, jedina na Malti, ili orgulje iz 1781. Znam ja i stat', al moram reći još jedno: iako je crkva rimokatolička, služi i kao glavna bogomolja anglikanske zajednice na Gozu! Ako kad na Gozo „bane“ nedavno izabrana poglavarica Anglikanske crkve, Sarah Mullaly, prvo žensko na čelu nadbiskupije Canterbury, bit će to prva misa od izgradnje bazilike koju će predvoditi žena.
Basamo meandrima grada slatkog kao usićena kruška švabulja, grgolji grad oko nas i iznad nas, a i ispod naših koraka. Zavidimo raskošnom grbolikom svetom Jurju na vijencu nekog dopadljivog zdanja, načas odmičemo tendu što je zaklonila kanonika s pet imena iz 18. stoljeća, da i njega malo ogrije ranoproljetno sunce, mrmljamo Gospi na uličnom oltaru molitvicu koju tog časa izmišljamo, pa se smijemo koliko zamuckujemo, probavamo gozitansku vodu iz lavljih usta jedne uzazidne česme, mašemo franjevcu u vrhu tornja kapele zbog radova zaglavljene daskama…
Vrijeme je za povratak u naš malteški brlog. Brod je, eno, već u luci….
