Piran: Od stoljeća sedmog
Jeste li čuli za Donju Mahalu? To je selo u općini Orašje, valjda najveće u našoj zemlji, u kome su po posljednjem popisu pobrojana 3702 stanovnika. Ja sam danas u Sloveniji, u Piranu, svjetski poznatom gradu-muzeju, koji se, pod nazivom Piranon, prvi put spominje u prvom desetljeću 7. stoljeća. Po posljednjem popisu naselje Piran broji 3667 stanovnika, 35 manje od Donje Mahale. Ne podcjenjujem Donju Mahalu, naprotiv, svaka sredina ima svoje pluseve i minuse, nego ovom usporedbom samo još jednom želim potvrditi ono što mnogo muško uho voli čuti: nije sve u veličini, puno više je u kvaliteti :)
Koliko god se to u Jugoslaviji sustavno prešućivalo, činjenica je da je Piran do 1945. bio talijanski grad. Talijani su u ukupnom broju stanovnika sudjelovali s čak 91.32 postotka, da bi 1954., nakon razmjene stanovništva i, kazano današnjim političkim rječnikom, etničkog čišćenja, pali na svega 15,5 posto. Dok je Slovenaca 1945. bilo svega 8,54 postotka, 1954. su dostigli dvotrećinsku većinu, točnije 67,6 posto. Svejedno je u gradu, uz slovenski, službeni i talijanski jezik.
Stoga nije čudno što je najpoznatiji „stanovnik“ Pirana jedan Talijan, znameniti skladatelj i virtuoz na violini Giuseppe Tartini. Iako je umro još 1770., i to u podalekoj Padovi, ko ne zna puno o ovdašnjoj povijesti, na prvu će pomisliti ne samo da je živ nego i da će ga možda sresti, umjetnički odsutnog i zamišljenog. I živjet će u tom uvjerenju sve dok ga ne „sretne“ na visokom postamentu na glavnom gradskom trgu, nazvanom, dakako, po njemu.
Piran je, da ga opet usporedim s beskrajno prostranom Donjom Mahalom, usko i tijesno mjestašce, zbog čega se u grad ne može autom osim s posebnom dozvolom. Zid iznad prilazne ceste sav od kockaste breče; da ga vidi šeširdžija iz Visokog, učas bi „dokazao“ da je to neki „prethistorijski zid iz ledenog doba“. U morskoj plaveti ljuljuška se kruzer. Pred ulazom u grad je ogromni parking, a malo nakon toga rampa preko cijele ceste. Okreći, Jukiću!
Sve je napravljeno optimalno: par stotina metara šetnje taman dobro dođe za zagrijavanje. Prvi spomenik, ispred rampe, bijeli je stojećak, postavljen je u povodu ulaska Slovenije u Europsku uniju. Moglo je i bez njega. A onda počinje – malne svaka građevina je dio spomeničke baštine. U drugim mjestima sasvim prosječne piranske građevine bile bi označene kao turističke točke; da ovdje to urade sa svima, trebalo bi na stotine tabli. Već kod prve takve kamena ploča s urezanim talijanskim natpisom: Strada di III. Classe per Buje. Ispod strelice kilometraža: 0,0 km. Malo dalje – u slovenskom jeziku nema slova ć – čevabdžinica „Sarajevo '84“ s istaknutim sloganom „Kot je nekoč bilo…“. Tu se grad već polako rastvara kao biseronosna školjka, koja se, međutim, štrecne i opet zatvori tako da ti nema druge nego uskim uličicama, ali ne zadugo: eno prvih gradskih vrata s prvim od mnogo mletačkih lavova koje ću danas sresti. Mada mu je knjiga otvorena, mrgodan je, s više ljudskog nego lavljeg na licu. Lavočovjek. Pored dvaju grbova s bokova nekad je neko sastrugao natpise sve do zadnjeg slova. I prije nego se izađe kroz podugačak hodnik gradskih vrata, ukaže se crvenkasta crkvica. Ne moram gledati čija je, u Istri je na ulazima u gradove i sela gotovo bez izuzetka svetog Roka. Prvi put je spomenuta u jednoj oporuci iz 1557., a sadašnji izgled dobila je sredinom 17. stoljeća, kada je barokizirana. Vrata su širom otvorena pa ću vidjeti pozlaćeni baldahin u formi krune iznad kamenog oltara u polukružnoj apsidi, kao i krstionicu od vrsarskog kamena iz 1622. Inače za sve piše ko je i kad napravio, ali ne navodim, brzo bi mi ponestalo prostora, ipak tek uđoh u grad. Moćna je i slika uokvirena štukaturom na „nebu“ crkvice, a nije loša ni ona svetog Roka s njegovom vjernim psinom. Mislim da mu je na našim stranama kad su u pitanju slike s psom jedina prava konkurencija maestro Ibrica Jusić. Iako je crkva Rokova, na oltaru je glavna Gospa, a Rok i kolega mu Sebastijan stoje joj sa strana.
Još jedna uska ulica, zanimljivo – Engelsova. Da je Marxova, ni po' jada, ali Engelsovu ne sretoh nikad nigdje. Čim se okrenu leđa Engelsu, eto još jedne crkve, romaničko-gotičkog zdanja sazidanog 1272. i stavljenog pod zaštitu svetog Petra. Također je otključana, ali valjda niko ko je u Piranu prvi put ne uđe unutra dok ne baci pogled, a jedan je malo, na kameni reljef iznad ulaza: veleslavni Antonio Bosa 1818., nakon najveće obnove u povijesti crkve, prikazao je Isusa kako svetom Petru daje ključeve raja. Reljef stoji povisoko, sad bi mi dobro došle kakve ljestve ili da se pretvorim u žirafu. Ovdje drveni, opet pozlaćeni baldahin podupiru anđeli, a Petar je, džaba što je crkva njegova 1/1, i ovdje uza se, na drugom boku oltara, pozvao svog nerazdvojnog druga Pavla. Na baroknom oltaru, donesenom amo čak iz Venecije, mramorni tabernakul, a ponutrica nudi još nešto vrlo vrijedno, gotovo raritetno: sliku u secco tehnici – to je ono kad se slika na suhoj žbuki – Ignazija Calassija. U oltarnoj niši se, uz prikaz Bezgrešnog Začeća, našla i sveta Agneza.
Za koji čas već sam na rubu glavnog trga i tu se već, najprije kroz kuću u kojoj je sjedište zajednice Talijana, počinje kotrljati priča o Giuseppeu Tartiniju. Udruga, naravno, nosi Tartinijevo ime, a iznad ulaza joj je spomen-ploča o historijatu osnutka. Mali Giuseppe je u ovoj kući rođen, a zgrada je puno starija od tog 8. travnja 1692. – prvi put je, pod imenom casa Pizagrua, spomenuta još 1384. Danas se na katu kuće nalazi mala, ali iznimno vrijedna Tartinijeva ostavština: „Amati“ violina, brojni spisi, uključujući i njegov testament, autoportret te njegova posmrtna maska. Malo niže dva panoa, toliko nabijena Tartinijem koja samo što ne zasviraju.
Predmnijevam da će me u nekom trenu – postament je jedan od najviših od svih koje ikad vidjeh – opaziti s trga i samo nastaviti vitlati gudalom. Da sad siđe i vrati se u rodnu kuću ne bi imao ni sekunde mira i nikad više, taman da papa Klement XII. ustane iz svog groba u bazilici svetog Ivana Lateranskog i opet ga zamoli, ne bi skladao ni najprostiji pizzicato, kamoli još jednu Sonatu du Diable.
Tartinijev trg sad se raširio kao rep azijskog pauna sa svim onim „očima“ od čijeg pogleda ne možeš ne zahvaliti Svevišnjem što si se našao u njegovu tefteru na svijet postalih. Ne znaš, a i da znaš ne bi mogao zamisliti da je sva ta raskoš do 1894. bio mandrač, unutarnja lučica za ribarske brodove, pa su ga onda zasuli kamenjem i pijeskom i dali se na zidanje. Osim crkve svetog Petra, jedino je Mletačka kuća, ovdje je zovu „Venecijanac“, sa svojim gotičkim balkonom i prije, još od 15. stoljeća, stajala na svom mjestu. Grb s likom mletačkog lava i natpisom „Lasa pur dir“ („Neka govore“), posebna je priča. Bogati Mlečanin često je bio poslovno odsutan, a njegovu mladu ženicu njene su „jaranice, njene dušmanice“, kao u onoj staroj sevdalinki „Noj beharu, ko li mi te bere“, vječito nakidale da ko zna kojoj on „u ašikluk dohodi“. On im fino odgovorio natpisom na grbu.
Dva mletačka kamena stupa iz 15. stoljeća i danas, doduše na drugim lokacijama, „brane“ ulaz na trg. Na jednom krilati lav svetog Marka s latinskim natpisom koji „odoka“ prevodim kao: Gle krilatog lava što osvaja zemlju, mora i zvijezde. Na drugoj strani grb ondašnjeg gradskog podestata i također latinski natpis njemu u čast. Tako je, eto, Segredo Ludovico „dobacio“ do putopisa na Bljesku. Na još jednoj strani općinski grb sa skraćenicama tadašnjih mjera. Na drugom stupu je sveti Juraj, zaštitnik grada, s kratkom molitvom da nastavi štititi Piran, s druge strane grb s pijetlovom nogom, valjda neke mletačke plemenitaške obitelji, a s boka još jedan, manje izražajan, ko zna čiji.
Najsjajnija zgrada na trgu je neorenesansna Gradska vijećnica, danas sjedište Općine Piran. Iako je izgrađena 1879., gotovo, dakle, dva stoljeća nakon propasti Mletačke Republike, na pročelju se kočoperi mletački lav. Na stupovima što drže pročelje čitavi kameni stripovi, a na krovu, odijeljene gradskim grbom, koji im služi kao naslon, alegorijske figure Pravde i Obilja. Za njom donekle zaostaje sudska palača, za koju se može reći da je građena i 1301. i 1886. Kako to? Iz starog zdanja u novu zgradu su ugrađena barokna vrata bivšeg fontika i zalagaonice, kao i Vrata svetog Jurja. U kutu trga stoji gradska loža, tu ću na kraju dana popiti kavu, a uz crkvu svetog Petra, kao potpuni kontrast, barokna Kuća Bossi-Fabris, prvotno podignuta još za srednjovjekovlja.
Čim se malo zavučeš u gradske uličice, lako shvatiš da je potpuna besmislica bilježiti grbove po fasadama, lučne prolaze, kamene glave iznad ulaza i ostalo što bi u „običnim“ gradovima bilo predstavljano kao vrhunska atrakcija, a kod nas, u Bosni, u Hercegovini pogotovo, kao čudo neviđeno. Tu spadaju čak i gradska vrata. Neka već spomenuh, pomislivši da je to to, pa najprije naiđoh na Poljska vrata, s finim balkonom i predivnim cvjetnim Gospinim uličnim oltarom, a onda i na Dolfinova vrata s gotičkim lukom i grbom s razigranim dupinima iznad luka. Između nje i mora uspravilo se 1913. secesijsko zdanje hotela „Piran“, pokazni slučaj, primjer, kako hoteli ne moraju izgledati kao da ih je crtao ćaknut arhitekt, koji je usto potegao i poneku ljutu više. Nije da je u dijelu Pirana koji sam prepješačio i po čemu napeto, jedino što srce zaigra pred viđenim, ali je s one strane hotela „Piran“ baš opušteno: kupači snatre kao da ih ne zanima ništa osim prostora od valobrana do linije predviđene za plivanje. Može Hormuz biti zatrpan, a novi kanal probijen kroz pustinju, oni će možda tek uzviti obrvama i nastaviti po svom.
Od mora se, bacajući pogled prema historicističkoj Rondeli sa svjetionikom i crkvom Gospe od Zdravlja iz 12. stoljeća, odmičem prema također secesijskoj kazališnoj zgradi; nisam bio siguran, ali sam s velikom vjerojatnoćom „tipovao“ da je i ono nazvano po Tartiniju. Na repertoaru, uz ostalo, i komedija Borisa Lalića „Mirna Bosna“ u režiji Saše Peševskog. Pošto se, kako bih nastavio kud sam naumio, moram očešati o vilu „Piranesi“, ne mogu ne primijetiti da je u njoj akvarij. U nas bi s akvarija bezbeli šljaštio najšareniji banner, a u Slovenaca je to diskretno: sitna slova i ribica u skoku na kamenom postolju što glumi vodu. Sad sam već zakoračio na rivu nekad nazivanu po komunističkom pregaocu Borisu Kidriču, a sada opet, kao i stoljećima prije, Rivu svetog Jurja. Također ima svoj kameni stojećak-graničnik, a počinje Palačom Barbo-Trevisini. Tu su – napravio sam veliki krug i opet sam na rubu trga – ona vrata svetog Jurja iz 1301. Iznad njih opširan natpis u osam širokih redova i pet grbova, a iznad svega još jedan krilati lav.
Neću na trg, kratko ću se vratiti prema moru, pogledati par panoa s opisom gradske povijesti, pa se pozdraviti i proćakulati s brončanim Prometejom kipara Stojana Batiča; čeka me na istom mjestu još od 1958., a ja nikako u Piran :) Kao što sam prošao pored Akvarija, tako ću i pored Muzeja školjki – u Piranu ima toliko muzeja da bi za posjet svima trebalo nekoliko dana. U jednoj uličici, iznad još jednog lučnog prolaza, ugledat ću krasnu venecijansku kuću, doista je za više od usputnog divljenja, pa ću svrnuti prema Franjevačkom samostanu svetog Franje Asiškog.
Mi se ponosimo našim franjevačkim samostanima, sve u stilu „ma ovo nema nigdje!“ Ima, itekako ima, samo što premalo putujemo i slabo nas zanimaju realnost i istina. Nije, naravno, do nas što je tako kako jest, naprosto je višestoljetni osmanski zulum takoreći svakodnevno onemogućavao bilo kakav napredak, a umjetnine koje bi se pribavile, bogati arhivi i sve ostalo nestajalo je u požarima i rušilačkim pohodima u kojima je broj samostana s nekoliko desetaka sveden na svega tri. Uostalom, ono malo gotovo ilegalnih samostanskih škola – osmanska vlast gotovo do zadnjeg svog dana strogo je branila pribavljanje ikakvih školskih knjiga – bilo je sve od prosvjete, a ovdje je, u Piranu, prva općinska škola počela s radom 1290. godine!
Gradnja crkve ljubljanskog franjevačkog samostana započela je 1301., a dovršena 17 godina kasnije. Prvotno gotička, kasnije je barokizirana, ali je tragova gotike, ponajviše kroz jedan broj prozora te ostatke fresaka, i više nego li je treba za dokaz. Jedan pogled u ponutricu dovoljan je za definitivan i neopoziv zaključak da je nabrajanje umjetnina i ovdje besmisleno, ali ponešto moram spomenuti, primjerice grobnice 32 obitelji, među kojima su i Tartiniji, koji se ovdje sahranjuju još od 1669. Pa oltar iz 1787. s baldahinom, pa oltarnu Gospu s Djetetom i četvoro svetaca Carletta Caliaria iz 16. stoljeća, pa stoljeće mlađa djela Giovannija Sartorija i Andree Calestija. Pa pet bočnih oltara, jedan s kapelom lombardijskih motiva iz 1502., pa propovjedaonica sa svom četvoricom evanđelista, također iz 16. stoljeća, pa Presveto Trojstvo u slavi s anđelima na „nebu“ crkve… Ipak je, da i to kažem, veće čudo što je sačuvano ono nešto slika venecijsnkih majstora u Fojnici, Sutjesci i Kreševu – u Ljubljani su ih komotno mogli sakupljati, niti im je ko rušio samostane, niti ih globio da su ih morali zaključavati i snalaziti se.
Navedeno nije ni izbliza sve. Samostan s klaustrom, tolikim da su bosanski samostani iz osmanskog doba u njega mogli biti uneseni na podvorima, posebna je priča, a još više je to pinakoteka, nekad crkva svetog Ivana, s gotičkim biforama. Gregorio Lazzarini, ali i mnoga djela nepoznatih venecijanskih majstora, sve izvrsnije od izvrsnijeg. U knjižnicima ima i nekoliko inkunabula, a vrijedna pozornosti je i bivša crkva svete Katarine Aleksandrijske iz 13. stoljeća, u vrijeme dolaska franjevaca grobljanska crkva. Sačuvana je samo djelomično; dio je, naime, srušen radi proširenja klaustra, a ostatak je od 1846. do 2002. služio i kao škola. O crkvi najviše govori vrlo opširan natpis – 14 redova je dovoljno za najkraću inačicu povijesti.
Inače je komunistička „narodna“ vlast 1954., baš kao što je tada urađeno u Kreševu i Fojnici, istjerala franjevce iz samostana, a u njega prvotno smjestila starački dom, kasnije Medicinski fakultet i Arhiv. Pravim vlasnicima vraćena je tek 1997.
Dok vrludam pinakotekom i praznim klaustrom, na um mi pada bosanski apostolski vikar Nikola Ogramić Olovčić. Nakon što je završio studij u generalnoj kuriji franjevačkog reda u Rimu, imenovan je generalnim lektorom Bosne Srebrene. U povratku je svratio u Ljubljanu, gdje su se obrazovali i neki od budućih bosanskohercegovačkih franjevaca, a onda se sve promijenilo: umjesto u Bosnu, postavljen je za profesora teologije te crkvenog i građanskog prava na studiju u Ljubljani. Da nakon smrti apostolskog vikara Marijana Maravića nije predložen za njegova nasljednika, možda bi zauvijek ostao u Ljubljani, upravo ovdje, u franjevačkom samostanu. A onda je jednog dana, dok je meditirao u nekom kutku klaustra, stigla vijest: Fra Nikola, ideš u Bosnu!
On iz klaustra u Bosnu, a ja do još jednog piranskog bisera, nedaleke gotičke crkve Gospe Snježne. Prvi put je spomenuta još 1404. Mala, s kamenim pročeljem, a ponutrica joj za „nemam riječi!“ Između lađe, jedine, i svetišta šiljasta gotička pregrada nalik trijumfalnom luku, naravno, oslikana. Oltar iz 1669., a sagradio ga je veliki Antonio Trevisan, dok je oltarna Gospa djelo Ambrogija Bona iz 1705. Slike po bočnim zidovima u pozlaćenim drvenim okvirima, godišta od 1666. pa nadalje. Iznad ulaznih vrata – još sam unutra – Procesija na blagdan Gospe Snježne iz 17. stoljeća. Kad su restauratori 1969. skidali slike, ispod njih su nađene druge, na pločama, u temperi, iz 15. stoljeća! Čast franjevcima i njihovoj crkvi, i svim ostalim spomenutim i nespomenutim, ali je ponutrica crkve Gospe Snježne najljepši sakralni detalj Pirana.
Gradske zidine protežu se od mora do najviše točke grada. Najstarije potječu iz 15. stoljeća, a kako se grad širio, te kako su se mijenjale ratne taktike, pogotovo izumom baruta, tako su i zidine obuhvaćale sve veći prostor. Otud i čak sedmora gradska vrata. Prateći zidine, penjem se do kaštela, na kome se potkraj 9. stoljeća ustobočila kasnije dvaput proširivana crkvica svetog Jurja, na određen način mitska točka Pirana. Uz nju, naime, stoji osmostrana potkupolna barokna krstionica i u njoj rimski nadgrobnjak iz 1. stoljeća koji je, pretvoren u krsni kamen, korišten u starijoj krstionici, koja je ovdje stajala do 1650., kad je započeta izgradnja nove, sadašnje. S dvije strane kamena dva reljefa: s jedne dupin, s druge krilati dječak, simbol prelaska iz ovog, jedinog za koji pouzdano znamo, u onaj svijet što u njega možemo vjerovati ili ne vjerovati.
Povirit ću, naravno, i u muzej s riznicom, lapidarijem i arheološkom špiljom, gdje pažnju ponajviše plijene ritualni predmeti te srebrni sveti Juraj na konju i relikvijar u obliku noge, kao i drveni model crkve svetog Jurja iz 1590., najstariji u Sloveniji, a onda se još malo vratiti u krstionicu. U kojoj je 8. travnja 1692. kršten Giuseppe Tartini.
Violina je, kažu, najmilozvučniji od svih instrumenata, i to zato što je njen zvuk najbliži ljudskom glasu. Ako je mali Giuseppe zakmečao kad su mu kapi posvećene vode prsnule po licu, mora biti da je njegov kmek nalikovao violinskom ciliku.
