Klana: ''Ne traži Tito Istru nego Istra Tita''
Da se dragom Bogu, kad je stvarao svijet, nije prohtjelo položiti duguljasti vijenac brda između mora i Klane, male općine u Kastavštini, Klanjsko polje odavno bi ispresijecale ulice i zapasale kuće. Ovako se brda ubiše zaustavljajući svaki pokušaj proboja toplog zraka s Kvarnera pa u pet naselja na području općine udjenute između Gorskog kotara, Riječkog primorja i Republike Slovenije živi svega 1845 žitelja. Jest Klana svega 18 kilometara od Rijeke, ali i čak 564 metra iznad mora, a većina ljudi voli kad im je toplo ne samo oko srca, nego i u kući.
Klana se ugnijezdila u bujnoj crnogoričnoj šumi pa joj ponajvećma crvenkaste zgrade čine fin kontrast. Dvije „točke“ odskaču i ističu se: iznad grada se, okružena zelenilom, bijeli stara utvrda Gradina, a iz krošanja varoškog drveća uzdiže se tirkizna kupola župne crkve. Na malom raskrižju pred ulazom u naselje rijetke posjetitelje, objema rukama držeći debelu dasku s imenom grada, dočekuje drveni Klanjac, kome je umjetnik, valjda nastojeći istaknuti gorštačku crtu ovdašnjeg naroda, ostavio pregrub, gotovo ljutit izraz lica; umjesto da posjetitelju pokaže domaćinsku toplinu, mnogog, kad mu se približi, prepadne. Sasvim druga priča je Gospa u raskošno izvedenoj kapelici-krajputašici s druge strane raskrižja: s licem u gustim oblacima, na molitvu sklopljenih ruku, ušuškana u cvjetnim buketima, sva je sazdana od blagosti i dobrine. Uz godinu izgradnje, 1904., na potkrovnom vijencu i molitvica: O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utičemo! Mora da od molitvi ima fajde, čim je ispred kapelice puno svijeća i živog cvijeća.
Pred samim naseljem crkvica s velikim raspelom pored puta. I prije nego se počnem penjati uza široko stepenište, po arhitekturi mi je – dovoljna je već i sam starinski zvonik „na preslicu“ – jasno da je mnogo starija od prethodne. Čim je na prilazu mjestu, bez razmišljanja bih tipovao na svetog Roka i, da ima kakva kladionica iz tog faha, bio bih na dobitku.
Na lijepo izvedenoj kamenoj ploči čitam da je podignuta u zahvalu svetom Roku što je, ne zna se kad, spriječio koleru u Klani. Kasnije ću u gradiću slučajno, raspitujući se za desetu stvar, doznati kako se sve „odigralo“. Na oltaru kapele, naime, stoji slika svetog Roka koja je, kad je kolera ili kuga krenula prema Klani, izašla iz kapele i zaustavila je, kazavši joj da tu kosi ona, slika, i da kugi ne dozvoljava prolaz. Kolera ili kuga, i tako je svejedno, ku'će, šta će, okrene se i odšepesa prema susjednoj Škalnici. Budu Šklaničani podigli crkvu svetom Roku pa bi njih mimoišla!
Crkvica je, očekivano, zaključana, inače bih, makar sa zakašnjenjem od nekoliko godina, priupitao za „pošast“ iz 2019., gripicu koju su bjelosvjetski hohštapleri, pod krinkom zaštite nas samih, proglasili gorom od kuge i kolere zajedno. Mogu misliti da bi se inače vječito ozbiljni svetac smijao toliko da bi mu se tresli i raščupana brada, i hipijevski duga kosa i mršavi isposnički trbuh, čak bi mu možda spala i tiho zveknula neka od školjki zataknutih za habit. U sebi kudim nalogodavce majstora što je izradio natpisnu ploču – pa gdje će, zaboga, zaboraviti godinu! A sveti Rok je onim svojim junačkim potezom tjeranja kolere ili kuge učinio toliko da je njegov blagdan ujedno i Dan općine Klana.
U malom gradskom parku u središtu gradića dolaznike, pak, dočekuje istarski „svetac“ dr. Matko Laginja (1852. - 1930.). Dobroćudan izraz lica, ali ispitivački pogled – možda bi mu ovaj što se sporo vuče pločnikom i štroka li, štroka znao ispričati kakvu zanimljivu legendu? Jok, Matko, nisam ti ja odavle. „Borac za prava radnog naroda Istre“, tako ga je tituliralo na postamentu. Ja, međutim, ne sumnjam da je i pokoji neradnik uživao čitajući njegova djela o prošlosti ovih krajeva, a radnik dabogda da je imao i vremena i volje. Kako god, Istrani su mu, makar mu prezime baš i nije ulijevalo povjerenje, vjerovali i vjeruju. Kasnije ću u duguljastoj glavnoj ulici vidjeti i Laginjinu rodnu kuću, prostu bijelu katnicu s tek ponešto ukrašenim ulazom. Na spomen-ploči ista „titula“ kao i na spomeniku.
Samo još jedan Klanjac zaslužio je spomen-obilježje. Anton Rašpor (1899. - 1961.) imao je biografiju dostojnu snimanja dokumentarca, možda ćak i igranog filma. S braćom je kao 21-godišnjak stigao u SAD, u Pennsylvaniju, gdje je, radeći u rudniku te sudjelujući u štrajkovima i pobunama, stekao diplomu bravara i – pazi sad! – člansku iskaznicu Komunističke partije SAD-a. Da je bio malo pitomije naravi, sasvim bi se uklopio u onu Rupčićevu i Štulićevu „Pit… i to je Amerika“, ali nije. Put ga je 1931. iz Amerike odveo u Sibir, i tamo u rudnik, a šest godina kasnije obreo se u Španjolskoj, ne kao turist nego, očekivano, kao borac protiv fašizma Francisca Franca. Tu je postao ponosni vlasnik još jedne partijske knjižice, Komunističke partije Španjolske, a u svoj kraj je, nakon logoraškog iskustva, opet prispio u rat, taman da bude postavljen na čelo I. istarske partizanske čete. Iako onodobne kronike pričaju da se nije bio od onih „Naprijed, drugovi!“ već od onih „Za mnom, drugovi!“, preživio je sve ratove, koju godinu se igrao političara i mirno umro, za života ovjenčan slavom neustrašivog ratnika.
Istra, pa i Klana, vole partizane, inače bi grafiti „Ne traži Tito Istru nego Istra Tita“ i „Živio Tito“ u središtu gradića davno bili izbrisani, a ne bi bilo ni svježeg cvijeća ispod Rašporovog junačkog poprsja. Tako se neko potrudio osvježiti natpis na Rašporevom spomeniku, ali je to obavio prilično traljavo, ne pazeći na rubove, pa su slova i brojevi poprilično zamazani. Slično je, ali se manje primijeti, na spomeniku poginulim borcima, gdje su se, međutim, autoru patetičnog natpisa potkrale dvije „pijesme“. A dovoljno je bilo, ako si već očito slabo pismen, zaviriti u rječnik, ali se takvi kao stihopisac ponajviše uzdaju u vlastitu „pamet“. Na još jednoj ploči – naredalo ih na sve strane – nalazim na podatak da je iz Klane i okoline poginulo čak 78 boraca. Danas im počast odaje samo jedna maca u „Partizanovom“ dresu.
Župna crkva svetog Jerolima se, gledana s glavne ulice, maskirala krošnjastim stablima. Užigalo je za bombardiranja Klane u Drugom svjetskom ratu pa k'o veli: Hajd' mu ga znaj, bolje da se malo sakrijem! U bombardiranju je uništen župni ured, a u njemu i arhiv, pa je mnogo vezanog za župu i crkvu zauvijek otpućeno u nebesa. Za početke joj se ne zna, ali je znan crtež znamenitog geografa, povjesničara, kartografa…. Ljubljančanina Johanna Weicharda Valvasora iz 1689., a na njemu i crkva svetog Hieronimusa. Jest bila manja, čim je na ploči iznad ulaza krasnom latinštinom zapisano da je gradnja dovršena 1836., a i kasnije je mnogo puta popravljana pa katkad i povećavana. Ako je na facebooku „priča“ kad staviš sliku i napišeš kakvu glupost, onda je ploča na crkvi čitav roman: potpisali se župnik Clemente Maroti, vlastelin Josephi Negovetich, te dvojica „crkvenih otaca“, Gregor Gaus i Luca Lagigna. Laginje su očito uvijek bili „misleći“ Klanjci. Crkva je zaključana, a imalo bi se šta vidjeti, ali je ono glavno, glagoljski natpis iznad ulaza u sakristiju, repliciran i iznad ulaza. „Pisac“ nije imao inspiracije ni blizu koliko autori ploče – dosta mu je bilo nažvrljati „1439 to pisa“. Inače je mali fragment valjda jedini u Istri s ispupčenim umjesto s urezanim slovima.
Da Klanjci vole „svoju“ glagoljicu, vidjeh na mjesnom groblju: na jednom od stupova trijema crkvice svetog Mihovila, podignute još krajem 9. ili početkom 10. stoljeća, glagoljicom su, iako je tada već bila izvan upotrebe, zabilježeni podatci o restauraciji. Dok pravim inventuru grobova, pitajući se zbog čega se jedan rod preziva Turak, a drugi Kinezi, prilazi mi sredovječni striček što se dotad vrzmao oko jedne grobnice i bez ijedne riječi pruža ključ, pokazujući na ulaz u crkvicu. U trijemu dva župnička groba. U jednom počiva Klement Franjo Ksaverij Marotti, umro 1858., isti onaj Clemente Maroti s ploče na ulazu u župnu crkvu, a u drugom Josip Princ, koga je smrt, čitam sa spomenika, 26. VI. 1870. zadesila na oltaru, dok je služio misu. Takvo što se rijetko nađe ne samo u crkvenim kronikama nego bi bilo previše i da se turi u roman. Unutra u šiljastoj niši fin oltar zaštitnika, jedna uspravljena nadgrobna ploča, male orgulje, jedan Gospin kip i jedan barjak. Na jednom od zidova razlila se zelenkasta boja: trag nekih starih fresaka ili su zidovi povukli „tonju“? Ipak će prije biti ovo drugo. Oltarni sveti Mihovil u svom uobičajenom poslu, dok kopljem ubija Sotonu, pogodivši ga pravo među zube. Ne znam da je negdje neko nekad napisao o tome kakvu zdravstvenu prevenciju primjenjuje Sotona, ali su ovdašnjem zubi tako zdravi, bez i najmanjeg traga karijesa, da bi ih svaki stomatolog mogao uzeti za primjer dobrog održavanja. Mihovil Arkanđel poznat je i kao onaj što vaga duše, ali ga nikad nigdje ne vidjeh opredmećenog u toj ulozi.
Između groblja i čaršije, preko puta ceste, dugački zid. Pitam se je li podzida kakve stare pruge, potporni zid, mada ne znam čemu bi služio, ili možda dio znamenitog liburnijskog limesa, koji se protezao sve negdje do Rijeke? Ako je prvo ili drugo, nije važno, mada je lijep, a ako je treće, trebala bi negdje biti neka oznaka, putokaz, nešto. Nema ničega, a ni nekoliko šetača mi ne znaju reći o čemu je riječ. Niko živ u Klani nema pojma ni gdje je famozno Tursko groblje, koje, kao atrakciju, prije polaska u ove krajeve nađoh na općinskoj stranici; štoviše – nikad čuli! Tako uzalud zagledam svaki putokaz, a najbolji je onaj što kazuje gdje je izvor rijeke Rike, to uglavnom zbog tako kratkog spoja ijekavice i ikavice, te kako doći do Nalazišta pragoveda Pješčara Gumanca. I bih se dao u potragu za pragovedom da mi jedan ozbiljan gospon koga sam pitao za Tursko groblje ne reče da ću uzalud gubiti vrijeme. „Nema vam tamo ničega, pijesak, kamen i gotovo!“
Primam na znanje pa ću se, nakon što kratko zastanem pred skromnim, ali dopadljivim spomenikom poginulim braniteljima, zaputiti iznad gradića, na Gradinu.
Ispred ulaza nekoliko tabli: na jednoj povijesni podaci o utvrdi, na drugoj detalji o obnovi provedenoj od 2018. do 2022. za koju je gro sredstava stigao iz Bruxellesa, a na trećoj upozorenje da se po zidinama penjemo na vlastitu odgovornost. Uvijek se veselim takvom znaku, bit će pentranja, adrenalina, lukova, hodnika, tajanstvenih prolaza… Od toga, međutim ništa – i da padnem s najvišeg zida, jedva da bih se ogrebao.
Arheolozi smatraju da je dominantna glavica i prostor oko nje, dimenzija otprilike 30 x 75 metara, prvi put korištena još u kasnoj antici, kada je ovdje stajala stražarska kula za nadzor ovdašnjeg dijela Liburnijskog limesa. Obnavljaju je i vjerojatno proširuju grofovi Devinski u 14. stoljeću, opet sa sličnom namjenom, za nadzor komunikacije između Rijeke i Trsta. Devinski potkraj istog stoljeća izumiru, a njihovi nasljednici, grofovi Walsee znatnije proširuju utvrdu, dodajući stražarskom i stambeni segment. Novi gospodar postaje obitelj Barbo, dugo vremena i vlasnici Klane, a s njima slijedi i novo proširenje utvrde. Ništa na svijetu nije bez razloga: u drugoj polovici 15. te kroz gotovo cijelo 16. stoljeće Osmanlije „dobacuju“ čak do ovih krajeva, a položaj Gradine pokazao se izvrsnim za rano primjećivanje osmanskih postrojbi i pravodobno uzbunjivanje ne samo Klanjaca već i gradova dalje prema sjeveru i sjeveroistoku. Naročito se „pamti“ upad kliškog pa hercegovačkog sandžakbega Malkoč-bega 1559., završen dvostrukom neuspješnom opsadom Gradine, ali porobljenjem okolnog stanovništva, uglavnom žena i djece, okovanih u bukagije i odvedenih što u roblje, što u janjičare. Nakon druge opsade ispred i oko utvrde ostala su tijela ubijenih Osmanlija, koja su ljuti branitelji osvetnički rasjekli i dali psima. Može biti da je ono nikom znano Tursko groblje ustvari kosturnica osmanskih ginjenika nakon što su ih izjeli psi. Kako god, u napadima znatno oštećena utvrda je poslije svega napuštena, a Osmanlije nikad više nisu pokušali osvojiti Klanu i okolni prostor. Utvrdu su kasnije obnavljali, ali više nije imala znatnije obrambene uloge, da bi se zemljotres iz 1870. potpuno dokrajčio. Najveći dio građevinskog materijala odnesen je dolje, u grad, za obnovu, pa je do danas sačuvano tek ponešto sada prilično bezobličnih zidina. Zaključak: dojmljivi je pogled na Gradinu s groblja, pa i iz Klane, nego ijedan kadar na samoj Gradini.
Još malo ću se provrzmati Klanom, nabrzinu kavenisati, pa hitam prema Studeni. Tako mi rekoše u Klani, da je dativ Studeni, a ne Studenoj. Jasno je da su ime selu „darovali“ klimatski uvjeti. Matko Laginja zapisao je da svi stanovnici – 2021. ih je zabilježeno 308 – potomci jednog bračnog para. Elem, zapisuje Laginja, obitelj je tražila dobru zemlju, a za sve se pitao njen rodonačelnik; bio je slijep, pa su mu svako malo donosili bus zemlje da je pomiriše. Kad su došli u današnju Studenu, zemlja mu je zamirisala rodno pa je odredio da će tu stati i nastaniti se. Nešto se mislim: mora da je stari bio dobro obučen i ušuškan 😊
Studena mi izgleda zanimljivija od preostala tri sela u klanjskoj općini, Breze, Lisca i Škalnice, a crkvica svetog Nikole Biskupa iz 16. stoljeća je, htio – ne htio, prva postaja, budući da stoji uza samu cestu Klana – Studena. Nakon što joj priđem, pomalo sam razočaran: drugdje slobodan pristup ostave barem trijemu, a ovdje mogu samo do katanca na masivnim željeznim vratima. Nije valjda da bi neko odnio Isusa na raspeću ili drveni kip bucmastog svetog Nikole? Ja ne bih, sveti Nikola, zaštitnik putnika, odobrio je da me na svakom ovakvom putovanju prati čitava četa anđela. Predaleko mi je i natpis na kamenoj ploči u zidu pa mi preostaje još samo pokloniti se svetitelju pa nastaviti dalje.
Znam šta tražim, ne nju, ali ću zastati i kod nekadašnje škole. Nije da sam koga pitao; zaključujem da je nekadašnja po ohrndanosti i crvenoj ploči koja upozorava da je pristup zgradi strogo zabranjen. Ja ga ipak kršim, budući da je na fasadi i spomen-ploča na 4. V. 1944., kada su Nijemci – tako piše! – „oplačkali“ selo i zapalili ga, razlog je to što je dalo čak 148 boraca NOV-a, od kojih je njih 40 „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“ izgubilo glavu. Je li vrijedilo?!
U središtu mjesta javna šterna, dokaz nekadašnje veličine i važnosti mjesta, i drvena gospoja s fenjerom u ruci i velikim sepetom na leđima. Ne znam šta nosi, nigdje ništa ne piše, a ni žive duše nigdje. Oko nje džinovski vrganji. Da, gljive vidjeh i u klanjskom parku, bit će da je ovo gljivarski kraj.
A šta, ustvari, tražim u Studeni? Kapelicu Gospe Lurdske. Tekla je 1903., a mještanin Martin Šustar je u cik zore, vozeći na volovskoj zaprezi drva prema Rijeci, odjednom zaslijepljen jakim svjetlosnim snopom, iznad kojeg je stajala glavom Gospa, od čega se, vjerojatno je bilo i straha, onesvijestio. Zuko Džumhur nekad davno reče kako nigdje do u Bosni nije vidio toliko uskih putova, glupih ljudi i pametnih volova. Šustarevi volovi pokazali su da dio Zukine izjave o njima ne treba vezati za Bosnu: okrenuli su se i vratili se, zajedno s onesvještenim Martinom, pred njegovu kuću. Nakon što se povratio, odlučio se povjeriti mjesnom župniku: Gospa je rekla da se na onom mjestu napravi kapelica. Uskoro se selo dalo na posao i sagradilo kapelicu. Lokalitet se naziva Strmašćica, a svake godine na Veliku Gospu iz Klane do kapelice stigne procesija te se služi misa.
Rezime: Martin Šustar možda nikad nije vidio zanimljive kutke klanjskog područja kao ja danas, nije se imalo vremena za besposlicu, a ja se nisam ni uplašio ni onesvijestio, ali je on ipak vidio nemjerljivo više nego ja!
