Draguć: Muke majstora Antona s Padove
Tako kako je naslovljen ovaj putopis glasi i naslov mog romana napisanog 2018. u književnoj rezidenciji „Kuće za pisce/Hiže od besid“ u Pazinu. Neću reklamirati roman, nije to, nego, uz skrušeno „Moj grijeh, moj grijeh, moje preveliki grijeh“, priznati da se najveći dio radnje romana odvija u Draguću, koji tada, za mjesec i pol dana boravka, iako sam prošpartao dobrim dijelom Istre, nisam stigao vidjeti. Usput, nije mi prvi put da napišem književni rad čija se radnja događa u određenom mjestu, a to mjesto posjetim tek nakon objave rada. Koliko god mi je tada bilo krivo što neću ni primirisati Draguću, toliko mi je sada pasalo – ipak je prvi put najslađe.
Draguć je jedno od prilično brojnih istarskih mjesta za koje živ čovjek nije pametan kako ih nazvati, selom ili gradom. Struktura im je apsolutno urbana, ali su u neko doba, slijedom političkih događanja na koja nisu mogli utjecati, izgubili na važnosti, a narod k'o narod ne mari za povijest i prošlost nego ponajvećma trči, kako često kažu naši franjevački pisci, „za vremenitim dobrima“. Tako je i Draguć došao dotle da je, sa svega 79 stanovnika, jedno od sela u općini Cerovlje. Danas turista baš i nema, ali ih zna biti „za ne razmititi se“, pa bi tih dana mogao komotno konkurirati Dubrovniku, za koji je nedavno objavljeno da od svih gradova na svijetu ima najviše turista „po glavi stanovnika“.
U Draguć stižem takoreći ranom zorom, taman kad se sunce tek iskobeljalo iz zagrljaja noći i počelo nesigurno namigivati Draguću. Čitavo mjesto stane u okvir turističke table za selfije na sjenovitoj čuki na ulazu s ceste Cerovlje - Buzet. Nigdje nikog, a da će mjesto uskoro živnuti, kazuje mi desetočlano mačje krdo što ispred vrata jedne kuće čeka da se iza njih pojavi bunovna gazdarica u kućnom haljetku s ovalima mačje salame ili „whiskasa“ i zdjelom mlijeka. Blizu je Kuća fresaka, jedina u Istri, ali je zaključana. Najavio sam se, sve mi je detaljno pojasnio Gracijano Kešac, ravnatelj Povijesnog i pomorskog muzeja Istre (hvala, gospon Kešac!),a da ne bih dreždio pred vratima, tabanam Dragućom i sim i tam.
Prva asocijacija na Draguć su freske, nije uzalud Kuća fresaka napravljena baš ovdje, kao i četiri crkve u kojima vrvi od istih tih fresaka. Usput, kad se usporedi broj žitelja i broj crkava, ispadne da po jedna dođe na zeru manje od 20 „glava“. Razgledam jednu po jednu, čeznutljivo vireći kroz mutna okna u mračne ponutrice, a kasnije ću u Kući fresaka dobiti ključeve svake od njih.
Dok se ne dočepam ključeva, pogledat ću središte. Glavna ulica prava k'o koplje, izmjenjuju se barokna, klasicistička i „obična“, bezlična pročelja, a „lomi“ se tek na središnjem trgu, koji krase široki kameni stol, vjerojatno simbol nekadašnje gradske samouprave, i ukrašena česma iz 1888. s grbom obnovitelja, providura Francisca Basdona. Pretpostavljam da lik izbuljenih očiju, isklesan iznad slavine, nije glavom i brkom Basdon, ali me – sliče k'o jaje jajetu – neodoljivo podsjeća na lik Dragutina Domjanića. Negdje u glavnoj ulici su i rodne kuće „solunca“ i istaknutog hrvatskog i jugoslavenskog političara Josipa Šestana (1892. - 1966.) te potalijančenog kirurga, znanstvenika i političara Antonija Grošića ili Grozića (1849. - 1926.), ali ne vidjeh nikakve ploče vezane za to; ne kažem da ih možda nema, naprosto u iščekivanju da dobijem ključeve crkava nisam baš sav svoj. Malo dalje, prema zvoniku župne crkve, najvišoj građevini u Draguću, mali podzemni tunelski labirint, bez sumnje ostatak iz slavnijeg dijela dragućske povijesti. U jednom trenu se u istom kadru nađu čak četiri lučna otvora. Sav je fino popločan, sa stropom od hrastovih greda i dasaka, gdjegdje zamijenjenim onim što se našlo. U labirint se udjenulo i nekoliko kuća, a jedan dio poslužio je kao parking za stara konjska ili volovska kola, pretovarena ljestvama, letvama i koječime, te za pretpotopsku žitnu vršilicu, nekad statusni simbol pravog domaćina, odavno vrijedan muzejski eksponat. Kružim i oko nekad moćnih gradskih zidina s ugaonim kulama, izgrađenim nakon Uskočkog rata (1615. - 1617.), u koje su kasnije, doduše napreskok, uklopljene kuće, a na jednom od rubova mjesta zatječem obiteljsku mobu branja maslina: zelene mreže prekrile su gotovo čitav maslinik, a čeljad poranila da prije nego ugrije mrežaste vreće budu pune sočnih plodova.
Ko čeka, taj se i načeka, ali i dočeka. Evo me u Kući fresaka gdje mi ljubazna kustosica Lucia Marcan nudi pregršt ključeva. Naravno da ne časim ni časa, jedva da se smušeno zahvalim Luciji, i već jurcam preko trga, prema crkvici svetog Roka, sklupčanoj na osunčanoj ledini pored nekadašnjeg glavnog ulaza u mjesto, tamo gdje su mom junaku Antonu s Padove sveci bježali sa zidova pa ih nalazili u egzilu u nekom desetom furlanskom ili koruškom gradu. Odmah da napomenem: Padova je stari naziv seoca Kašćerga, rodnog mjesta majstora Antona, vidi se, evo, ispred crkve; tu prestaje svaka „sličnost“ majstora Antona s Padove i svetog Antuna Padovanskog – jedan s drugim nemaju ama baš ništa.
A majstoru Antonu jedva da se išta zna. Nije poznato ni kad je rođen, ni gdje i kad je umro. Osim ovdje, pretpostavlja se još da je oslikao još jednu crkvicu svetog Roka, onu u Oprtlju, a zasigurno se zna da je za crkvicu svetog Jeronima u Humu 1533. godine izradio Humski triptih, jedinu dosad poznatu i sačuvanu sliku domaćeg srednjovjekovnog slikara izrađenu na platnu. U Draguću je maljao u dva navrata, 1529. i 1537. i to je otprilike to što se o njemu pouzdano zna.
Niko nikad neće znati je li se te 1537., nakon što je spakovao boje u tikvice ili glinene zdjele te oprao kistove, bacio još jedan pogled na tunelastu crkvenu ponutricu ili je, ni ne osvrnuvši se, kao onaj Andrićev neimar što je gradio na Drini ćupriju, samo zamaknuo niz put. Na stranu moj roman, ali se pitam je li majstor Anton ikad napustio crkvicu; prije će biti da je odlučio vječno spavati u zidovima i sad ovakve kao ja znatiželjno motri kroz oči nekog od svojih svetaca.
Nemam vremena za inače fin trijem, za njegove ogradne zidove s urezanim imenima i tablom igre „mica“ ili „mlina“, za drveni kovčežić pored koga je na 18 jezika pored 18 zastava napisano da se u njega ubacuju dobrovoljni prilozi, za okruglu posudicu za svetu vodu, ma čak ni za prekrasan pogled na dubine i širine Dragućske vale. Gotovo bi se moglo reći da imam tremu dok gađam ključem u ključanicu i sve kao da ne vjerujem da je ključ pravi, ali se vrata uz muklu filmsku škripu ipak otvaraju. Bezbroj puta sam na ekranu gledao crkvicu, ali sam mogao i milijun puta pa opet ne bi vrijedilo ni samo one gotovo filmske škripe vrata, kamo li prvog pogleda uživo.
Polumrak. Ono malo svjetla što ulazi kroz pritvorena vrata ništa je više od sjaja Danice u cik zore pa ih širom otvaram. Nimalo ne sumnjam da su sveci bili posjeli po podu i ćaskali o stoput prežvakanim temama s granice svjetova pa se, kad su začuli škripu ključa, vratili svaki na svoju fresku, poneki možda i na krivo mjesto. Pitam se samo oživi li u tom razgovoru ugodnom naroda dragućskoga i gomila mrtvaca iz kojih vire strelice što simboliziraju smrt od kuge? Sveti Blaž i sveti Andrija se u sekundi uozbiljili, prvi doduše malkice kao iznenađen, a drugi obgrlio onaj svoj zlatni palij i, kao, promišlja je li u svom svetačkom životu napravio kakav sitni propust za koji se nije pokajao. Sveti Augustin i sveti Jeronim, oba sjedodugobradi, zagledani nekud u stranu, ne tiču ih se iskonjaci i radoznalci, uključujući i putopisce, tȁ šta su svi oni za jednog sveca! Rogati đavao što iskušava Isusa u pustinji pobijelio od muke što mu je trud uzalud. Najvažnije je da, evo, Isus sprema mač kuge u korice, ostat će se živo. Na licu svetog Ivana dok krsti goluždravog Isusa u Jordanu vidljiva je trema, jer ko je on da… A sjena majstora Antona s Padove u stopu me prati i diše mi u potiljak; kad se okrenem, nigdje je :-O
Prvačićki, stenjući i zapinjući, sričem glagoljička slova iznad ulaza, ispod freske Imago pietatis. Drugdje se majstor Anton ušutio, umotavši se u debele plahte samozatajnosti, ovdje je za njim ostao datum, kao i imena naručitelja, župana i drugih. Bit će da mu je rečeno: Drugi te smatraju običnim mazalićem, za nas si umjetnik – ima da se zapišeš, zajedno s nama! I onda župan pozva popa Andriju Prašića i kaže: Piši 'vako! Stvarno i danas mnogi o majstoru Antonu pričaju kao o nekom brucošu koji je zapeo na prvoj godini, a ja, evo, ne prestajem glavinjati pogledom po rumenim svetačkim obrazima, kraljevskim perjanicama, ratničkim zastavama, šarenim haljama majstor Antonova stripa. Znam i zašto: Dijete sam, hajde dobro, ako ne baš dijete, onda svakako dječovjek, a dok bude dječovjeka koji njegove slikarije znaju gledati dječovječjim očima, živjet će i umjetnost Antona s Padove. Tako nekako reče akademik Branko Fučić, čovjek kojem nikad neću prestati zavidjeti na svemu kroza što je prepoznao vlastiti život. Crkva je mala, ne veća od gvardijanove ćelije u srednjovjekovnom franjevačkom samostanu, ali joj je umjetnička površina, ako se to može izraziti u toj mjeri, bezbroj kilometara četvornih. Tako se nahodah, sve posrćući, jer je jedino pod ostao obezbojen. Na kraju liježem, na leđa pa nauznak, i štrokam strop i stranice njegova krova.
Eh, mogao bih sad i ovdje, da ima kakva žica koja misli prenosi na papir ili ekran, napisati ne još jedan već barem tri romana, ali se mora dalje! U trijemu, na danjskom svjetlu, zatravljen viđenim, otresam glavom i sam pred sobom se gradim čvrst i spreman krenuti, ali mi, priznajem, drhture ruke i klecaju koljena. Zaključao sam, ali opet otključavam, samo još jedan pogled…
Lijek je ne ići redom već upopriječiti na drugi kraj Draguća, odakle sam jutros ušao u gradić. Em je tamo groblje – sjeti se, čovječe, da si prah i u prah ćeš se pretvoriti! – em se do grobljanske crkve svetog Elizeja otpjanim i otrijeznim. Gazim pomalo mehanički, zagledan nikud, ne primjećujući više ni barok, ni klasicizam, ma ni onoliki zvonik, kamoli drugo. Ne sjećam se ni kad kod Lucije zamijenih ključ. Možda bih jedino primijetio mačke, ali ih je gazdarica očito nahranila.
Potrajao je put od svetog Roka do svetog Elizeja stoljećima, možda i milenijima, sudarale su se beskrajne oštre žice misli kao strelice u dnevnom mrežnom grafičkom prikazu noćnih putanja dronova u rusko-ukrajinskom ratu. Čistilište, samo što sam, umjesto između raja i pakla, razapet između dva raja. Rez, to je ono što tražim, prijelaz, makar znam da ne može biti bezbolan. Pravim ga preko mrtvih, Grozića, Prodana, Sterpina i ostalih, s kojima, najprije na izložbi starih nadgrobnjaka ispred ulaza, a potom i na grobovima, pokušavam popričati o sasvim svakodnevnim stvarima, pa pobožno, da ne preplašim Elizeja i njegovo društvo, otvaram lučna vratašca.
Elizejeva crkva je starija od Rokove, s kraja 12. stoljeća, i drugačija je. Da ne ostane tunel, poslužio je strop od drvenih greda, a za razliku od Rokove, pravilnog četverokuta, ima polukružnu apsidu. Usto je žrtvenik nesvakidašnji, naopako okrenuta kamena antička stela, ukrašena, pretpostavljam donesena s brončanodobne ilirske gradine na Starom Draguću, iznad gradića. Anton s Padove kao da se igrao kad je obilježavao polja, a neznani umjetnik u Elizejovoj crkvi ih je premjerio i obilježio milimetarski precizno, uramljujući ih širokim bordurama. Usto su mu boje znatno bljeđe od Antonovih, bez one jarkosti što u vremenu u kome živjesmo i živimo karakterizira slike naših Lazara Drljače i fra Perice Vidića, a neke, pogotovo one iznad poda, od duga vremena se ponovno stvorile u obezbojenu bjelinu. Žuta, crvena i zelena dominiraju. I da, sa svetim Elizejem, starozavjetnim prorokom, nisam baš „na ti“, jedini naš susret desio se 2019. u Fažani, gdje mu je crkvica posvećena još u 6. stoljeću. Bilo je obostrano srdačno, ali godine čine svoje.
Dvije me svetice u potpuno istim haljinama mirno gledaju, kao da do minutu prije nisu čavrljale o receptima u rajskim kuhinjama i restoranima, svete žene na Kristovom grobu bacaju samo brze poglede i nastavljaju ridati, a dvije pored raspetog Krista, znamo i koje su, ni ne primjećuju me. Kralj s krunom nalik kapitelu korintskog stupa ne vidi me od vlastitog visoko dignutog nosa, a anđeo s prevelikim krilima, bit će da je danas dežurni, skrušeno moli zagledan u nebesa. Tri bogataša u paklenskim mukama iz Abrahamova krila dozivlju upomoć, ali im pomoći ne mogu. Uzalud tražim glavu svetog Ivana istodobno okrenutu na dvije strane, za to bih ipak trebao puno više svjetla. Neznani slikar ipak je bio više tehničar nego umjetnik, nije mu se baš dalo natezati s tamo nekakvim, da ih tako nazovem, prostornim iluzijama, ali se s Ivanovom glavom zaigrao kao oran brico na šišanju kakva mangupa, što je u Istri rado prihvaćeno kao kubizam prije kubizma. A ko zna, čudni su putovi Gospodnji, možda je slikopisac bio daleki Picassov predak! Glagoljskih grafita, kao, uostalom, i u crkvici svetog Roka, gdje ih ne spomenuh, ima napretek.
Freske su stotinjak godina mlađe od crkve, a otkrivene su, zanimljivo, tek 1947. Bit će da neka od slika nisu bile u slogu koncilskim odlukama, pa ih je trebalo prenačiniti. Slikar davno umro, niko ga zapamtio nije, a drugog se nije našlo, pa su, da bi vuk bio sit, jer su ovce, tj. stado, bile manje važne, freske premazane bijelom bojom. Tako to biva: dok su jedni po šumama i gorama naše zemlje ponosne ganjali škripare, šumnjake i njima slične, drugima su, kao što i jesu, važnije bile šare po zidovima zaboravljenih crkvica.
Crkvica Gospe od Ružara ili Svete Krunice ustobočila se na samom početku glavne ulice. Nije mnogo mlađa od one svetog Roka, sazidana je 1641. na mjestu starije crkve, ali su dva gotovo ni po čemu slična svijeta. Na svijet je došla nakon što je austrijska carska vojska 1615. provalila u mletački dio Istre i bezdušno poharala i popalila mnoga mjesta, uključujući tu i Draguć, a katastrofu, koju godinu kasnije, dovršila kuga. Različitost odaje već sam ulaz s rimskim brojevima usječenom godinom izgradnje.
To, međutim, ne znači da je manje vrijedna – oni što su u crkvama svetog Roka i svetog Elizeja freskopisani, ovdje su opredmećeni u formi kipova. Na pet fenomenalnih, uglavnom baroknih drvenih oltara, izrađenih, pretpostavljam, u doba gradnje crkve našlo ih se toliko da bi se pored crkve komotno mogao postaviti putokaz na kome bi pisalo da je tu smješten muzej umjetnina. Poznato je da su bočni oltari doneseni ovdje iz danas nepostojećih dragućskih crkava, među ostalima i iz one svetog Silvestra na Starom Draguću, kojoj danas, doznat ću kasnije, gotovo ni traga nema. Stilovi izrade su različiti, ali se lica svetaca mogu svesti pod zajednički nazivnik – nisu „naša“. Jesu li majstori bili iz Kranjske, Koruške, Tirola ili s neke pete strane svijeta, ne znam, ali su sasvim sigurno sa sjevernih strana. Unosim im se u lica, tičem ih kažiprstom, jednom fratru sekundu gladim ćelu, ljubim okrunjenu Gospu u crvenoj haljini, ali niko ni da akne. Izgleda su sveci na freskama – valjda ovi ovdje nisu zbog nečeg posvađani – pričljiviji od okipljenih.
Ostala mi je još župna crkva Svetog Križa. Visoki zvonik bi da me u startu uvjeri da je crkva novija, da joj se malne nema rašta ni prilaziti, kamoli ući. Hrvatski pleter iznad ulaza, pak, govori nešto drugo. Službeno je sazidana u 15. stoljeću, ali predmnijevam da je od tadašnje išta ostalo nakon brojnih dogradnji, možda jedino zid koji se naslanja na temelje porušenih kula nekadašnjeg gradskog kaštela. Također je bogata kipovima, također ih slikam, ali ni blizu onako bjesomučno kao u trima prethodnim. Glavna je oltarna slika nerazdvojnog dvojca, svetog Fabijana i svetog Sebastijana, djelo Vodnjanca Venerija Trevisana (1797. - 1871.) iz 1846., s kojim sam se po Istri često susretao. I sve ostalo što se ima vidjeti je novije i modernije od viđenog u prethodnim crkvicama. Izuzetak je oltarna pala Svete Obitelji, svetog Valentina i svetog Antuna Opata iz 17. stoljeća te jedva nešto mlađe orgulje na stražnjem dijelu crkvene lađe.
Vraćam Luciji ključinu veliku kao onaj svetog Petra; zeru ću odahnuti pa se opet vratiti freskama, ali iz cijele Istre. Kuća fresaka, nekadašnja Kapetanova kuća i mjesna škola, o čemu govori tabla na kojoj je slova teže pročitati nego u grafitima Rokove i Elizejeve crkve, otvorena prije nepunih 11 godina, koncipirana je upravo tako, da se barem na ovakav način na jednom mjestu vide najpoznatija istarska djela zidnog slikarstva. Renesansa, u mojoj glavi, kako god okreneš, broj 1, gotika, romanika, klasicizam i historicizam, Dominik iz Udina, Anton s Padove, Šareni majstor, Orlando iz Venecije, potom Albert iz Konstanza, Ivan i Vincent iz Kastva, Vižinada, Motovun, Bičići, Žminj, Hum, Savičenta, Dvigrad i Kanfanar… Opasno je, barem za ovakve kakav sam ja, jer srce lupa kao kovački čekić, povremeno preskačući i gubeći ritam. Ipak sam posjetio sve jednu općinu u Istri, a i mnogo drugih, manjih mjesta, pa uspomene naviru kao apokaliptična bujica.
Sve izloženo fino je opisano, a može se, eno na polici kistova i boja, i probati, što počesto urade istarski đaci, ali i „pravi“ slikari koji dosad možda nisu iskusili iskustvo zidnog slikarstva, pogotovo u ovakvom ambijentu. Održan je ovdje i ne jedan znanstveni skup, mnogo predavanja, terenske nastave za studente, restauratorske i konzervatorske prezentacije… Sjećam se uzbuđenja kad u Roču slučajno nabasah na Harija Vidovića dok radoznalim turistima objašnjava kako su Anton s Padove i drugovi mu pravili boje.
Ima negdje na katu i stančić za umjetnika ili istraživača. Ne znam imaju li pisci kakve šanse, a ako imaju, evo se odmah kandidiram i obećavam za ciglih mjesec dana napisati još jedan roman poput onog o mukama Antona s Padove. A budući da je Draguć – snimali su ovdje Karl Malden, Nastassja Kinski, Mira Banjac, Pavle Vujisić, Boris Dvornik… – znan i kao „istarski Hollywood, u obzir dolaze i režija, a i scenarij (ni prvo, ni drugo ne bi mi bilo prvi put) za, recimo dokumentarni ili igrani film o majstoru Antonu s Padove.
Pozdravljam se s pametnom i dražesnom djevojčicom Lucijom, zahvaljujem joj dubokim naklonom, pa ću, za sami kraj, još jednom na Renesansnu kulu. Em se odatle odlično vidi crkvica svetog Roka, em je vidik čudesan. Da mi se, mada se nadam da ću opet nekad u Draguć, taj pogled zauvijek zadjene u memoriju pa da ga, kao i brojne druge „spašene“ slike iz Draguća, prizivam kao lijek protiv nervoze, slabosti, visokog tlaka… I kad/ako posumnjam da život je lijep…
