''Malena mjesta srca moga'', pjevao je Ujević, dodajući „spomenak Brača, Imotskoga“, a misleći na ko zna koliko takvih. U srcu se obično nađe mjesta za zavičaj, što za uži, što za širi. Moje se srce – a ne moram zbog toga liječniku – odavno nemjerljivo proširilo, ali čak i da nije, u njemu bi se našlo mjesta za Ćiprovce.
Plemenitaški grbovi Knezovića, Pejačevića, Sojmirovića i Ćorića-Neorića, Gospa Olovska, Sasi i fra Petar Zlojutrić Soljanin, sve na jednom mjestu. I to gdje? U Bugarskoj!
Kuprit je, prema latinskom kuprum, bakarna ruda. Na sjeverozapadu Bugarske, oko Ćiprovaca se – danas je tu ulogu preuzeo fluorit – stoljećima kopao ne samo bakar, već i srebro, olovo, željezo i zlato. Ćiprovci su, dakle, prvotno bili Kuprovci, u slobodnijem prijevodu Bakrenjaci, da bi se njihov naziv štokakvim sitnim jezičnim zavrzlamama premetnuo u današnji. Iako nije tijesno i usko kao naša stara rudarska mjesta tipa Vareša, Kreševa, Srebrenice ili Olova, štoviše djeluje prilično prostrano, u mjestašcu živi svega 1666 osoba.
Kroz noviji, ravni dio gradića, samo prolazim, to ću kasnije; sve staro, točnije, sve bitno, gore je, u staroj čaršiji, mada je, na ulazu u taj dio, maskirano bogatim reljefom partizana u jurišu vilama i kosama na neprijatelja sa sretnim završetkom, čim su im u zadnjoj sceni kose i vile zamijenjene puškama i mitraljezima. S druge strane duge moderne zgrade, u sastavu s potpornim zidom, neka vrlo stara bezimena česma. Navlakuša je to, jer samo je jedna česma u Ćiprovcima, zvana Šarena češma, pospremljena u ladicu s natpisom „legendarno“, a do nje ću kasnije. Pogotovo je navlakuša starodrevna zgrada na kojoj jasnim slovima stoji da je tu smješten Obrazovni centar; možda je nekad nešto i bilo, škola ili takvo što, ali je po travi obrasloj ispred ulaza vidljivo da se vrata rijetko otvaraju. Derutna kuća će dolaznika, makar se držao pravca označenog na drvenim turističkim putokazima, natjerati da se zapita je li negdje ipak promašio, a kad stigne do prostranog platoa na najvišoj točki i još ugleda majstore što zidaju zgradurinu, upitnik će se dodatno povećati. Ali…
Pedesetak metara dalje sve se mijenja. Mala kapela je, vidi se već po arhitektonskom rješenju, a još više po vitrajima, katolička, a duguljasta davno konzervirana ruševina ispred nje nekadašnja katedrala. Otkud katolici u Bugarskoj, i toliko brojni da su imali i katedralu?
Prvi su, oko toga se svi slažu, došli Sasi. Odakle – ne zna se, ali se spominju Transilvanija, Vlaška i Srbija. Za rude na ćiprovačkom području znali su Tračani i Rimljani, a potonji su na jednom od okolnih brežuljaka, danas zvanom Golemo Gradište, formirali poveliko naselje. Kako se intenzitet rudarenja otada samo mijenjao, a nikad potpuno prestajao, ništa logičnije od toga da su se, kad su stigli Sasi, uskoro u Ćiprovcima našli i dubrovački trgovci i, što bi se danas reklo, investitori. Među njima prednjače Sojmirovići, koje ćemo naći i u znamenitom Fojničkom grbovniku; oni će krajem 14. stoljeća praktički postati vlasnici Ćiprovaca, što potvrđuje veći broj dokumenata dubrovačkog arhiva. Ni po jada da su samo Sasi i Dubrovčani; ne bi mi srce zaigralo kao čegrtaljka, da nema još nečeg: u 14. stoljeću, naime, u Ćiprovce dolaze rudari iz bosanskog rudnika Olovo, a s njima ili malo nakon njih i bosanski franjevci. Zna se: gdje ima ruda, ima posla, gdje ima posla, ima para, a gdje ima para – eto i fratara! :) Nigdje u bh znanstvenoj literaturi ne pročitah, niko o tome ni riječi, ali je u ovdje neupitna činjenica da su rudari i/li fratri iz Olova u Ćiprovce donijeli i kopiju čudotvorne slike Gospe Olovske. O tome napisah podulji znanstveni rad, koji će tek biti objavljen u jednom vrijednom znanstvenom časopisu.
Koliko olovskih fratara i katolika je došlo, ko bi to znao, uglavnom su, zajedno s onih nekoliko desetaka Sasa – nije nemoguće da su i oni stigli iz Bosne! – toliko unaprijedili rudarstvo da su Ćiprovci doživjeli neviđen procvat, privlačeći doseljenike, od kojih će mnogi prihvatiti ovdje dominantno katoličanstvo. Ni osmanska okupacija ovog dijela Bugarske stvari ne mijenja bitno, rudari su, uostalom, svugdje bili privilegirani u odnosu na ostalo stanovništvo; ovdje je, štoviše, stanje bilo takvo da su stanovnici sami birali kneza, suca i ostale predstavnike izvršne vlasti, a u mjestu je mogao živjeti samo jedan Turčin, predstavnik osmanske vlasti. Tako je 1436. podignuta nova i, dakako, veća katolička crkva, a grad posjećuju visoki crkveni dužnosnici onog doba kao, primjerice, ninski, kasnije hvarski biskup Petar Cedulin ili izaslanik Rimske kurije, te kanonik i diplomat Aleksandar Komulović. Pejačevići, Knezovići-Knezovići, Parčevići (koji su jedan ogranak očito brojnih Knezovića), Marinovići i drugi su „sve i svja“ Ćiprovaca, koji su već etablirani kao ključno uporište dubrovačke trgovine u Bugarskoj.
Tu negdje, a dešava se početkom 17. stoljeća, dolazimo i do našeg fra Petra Zlojutrića s pridjevkom Soljanin, dakle Tuzlak. U Bosni je od 1590. do 1592. bio provincijal, a kad mu je mandat istekao, poželio se okušati kao misionar. (Pokušavam, evo, zamisliti nekog od naših provincijala koje pamtim, da ih sad ne imenujem, kako na kapitulu ponizno umoljavaju svoju subraću i svog nasljednika da ih pošalje u misije, negdje gdje katolika u širem okruženju i nema baš previše pa će se valjati suočiti sa stotinu nevolja. Pokušavam i, naravno, ne uspijevam.) Fra Petar s nekoliko fratara odlazi u Ćiprovce, gdje uskoro niču nove župe i samostani. Kako katoličanstvo u ovim krajevima u svakom pogledu raste i buja, ni Rim ne ostaje imun, pa papa Klement VIII. 1601. godine fra Petra imenuje sofijskim biskupom, prvim katoličkim biskupom u Bugarskoj, sa sjedištem u franjevačkom samostanu u Ćiprovcima, koga je sam izgradio. Fra Petar osniva i katoličke škole, a sve mu ide od ruke, zbog čega će ga Sveta Stolica nagraditi nadbiskupskim „činom“ i pod jurisdikciju mu, osim Bugarske, staviti i od Turaka okupirana područja u Ugarskoj te smederevsku biskupiju. Čudna slučajnost: već star i onemoćao, fra Petar 1623. godine odlazi u Rim, a na povratku svraća u „svoj“ samostan u Gradovrhu kod Tuzle, gdje će i promijeniti svjetove.
Iste godine je, odlukom pape Urbana VIII., utemeljena franjevačka kustodija, a fra Petra je na biskupskom prijestolju naslijedio Bugarin fra Ilija Marinov. Rudarstvo cvate, a s njim i trgovina, pa broj stanovnika, a među njima i katolika, stalno raste. „Med i mlijeko“ tekli su negdje do sredine stoljeća, kada rudna ležišta postaju „tanja“, a osmanska vlast svejedno zahtijeva ogromne poreze, ponajprije ustaljenih šest tovara novca godišnje, usput stalno izmišljajući nove i nove namete, u čemu se posebno ističu lokalni osmanski moćnici, satrapski guleći kršćansko stanovništvo. Šuteći, radeći i trpeći, ćiprovački katolici vjeruju da će im ipak zasjati sunce, pa i kulturni život, kroz objavu nekoliko djela ćiprovskih pisaca u Rimu, nezaustavljivo raste, u čemu su najistaknutiji Filip Stanislavov sa svojim „Abagarom“, kao i Marinovljev nasljednik na biskupskom tronu, domaći sin, Ćiprovčanin Petar Bogdan Bakšev, autor prve knjige o povijesti Bugara, potom isusovac i doktor i dugogodišnji profesor filozofije na sveučilištu u Zagrebu Jakov Pejačević te katolički duhovnik Kristofor Pejkić. Biskup Bogdan od 1668. do 1672. gradi – to je ona sadašnja ruševina – katedralu, a biskupija postaje nadbiskupija. Ali, što god su Ćiprovčani više popuštali, to su osmanski vlastodršci više zatezali, a nikad pametan ne može popustiti koliko budala može zategnuti.
Tako je 1688. izbio Ćiprovački ustanak, koji su uglavnom predvodili katolici, ponajprije Jakovljev stric Georgi i Georgijev otac Matej, kao i rođak biskupa Marinova Bogdan te braća Ivan i Mihail Stanislavov. Osmanlije su na njih poslale jurišnike svog mađarskog vazala, nekadašnjeg mađarskog kneza, Emerika Thökölyja, koje nisu prezale od najgorih zvjerstava prema Ćiprovčanima. Nakon što su ustanici poraženi u odlučujućim bitkama, na području Žeravice i kod današnjeg Ćiprovskog manastira, grad je spaljen, a pobijeno je, najčešće i masakrirano, više od pola stanovnika, dok se ostatak razbježao prema Vlaškoj, Transilvaniji, Ugarskoj i Hrvatskoj.
O povijesti ćiprovačkog kraja najviše i najbolje kazuje Povijesni muzej, smješten pedesetak metara od ruševina katedrale. Ispred muzeja drveni kip fratra, s trima najvažnijim godinama Ćiprovaca na habitu, u travi kamen sasvim nalik stećku, a na visokim stupovima četiri plemićka grba: Knezovići, Sojmirovići, Pejačevići i Ćorići-Neorići. Pa stvarno, kako da srce ne zaigra?! U međuprostoru bista nekog Dimitra Filipova, koji tu, što god bio i postigao, već po vremenu bivstvovanja na ovom svijetu (1876. - 1922.), nikako ne spada, kao i nekoliko također suvišnih poluapstraktnih kiparskih uradaka. Na rubovima malog platoa ispred muzeja ostaci debelih zidova; pretpostavljam, već spomenutog franjevačkog samostana i pratećih objekata.
Za proteklih devet putopismih „sezona“, a i prije i mimo toga, posjetio sam na stotine muzeja, ali je ovdašnji jedini u kome sam fotografirao doslovno sve jedan izložak. Nije to stoga što je mali, bilo je i kudikamo manjih, nego što se najveći dio postavki odnosi upravo na ovo na što potroših najveći dio putopisa.
Odmah u predulazu velika Pietà, zgodan rad meni, naravno, nepoznatog Aljoše Kafedžinskog. Kroz pretpovijesnu i antičku zbirku, makar sam i za tim svjetovima oduvijek poprilično lud, prolazim nikad brže: ostaci pećinskog medvjeda u pećini Mišin kamak, izvrsno izrađena maketa talionice rude iz vremena kad je ovdje živjelo tračko pleme Tribali, pretpovijesni kameni žrvnjevi, najstariji željezni nalazi, rimski republikanski dinari, kipići Herkula, Lara i Marsa, sve je to zanimljivo, ali jedva čekam srednjovjekovlje. Eno figura saskih rudara, kalupa, uzoraka rude, rudarskih alatki, kamenog korita za izdvajanje zlata… Slijede ilustracije ćiprovske zlatarske škole i originalne izrađevine, ponajviše nakit i raznorodni okviri za crkvene slike i kipove, nekoliko fenomenalnih zlatnih plitica, križevi, kandila, kaleži, gostarice i drugo crkveno posuđe, okovi za knjige evanđelja, sve do pozlaćenih tabakera, barutnica, prstenja pa – odavno smo preskočili u osmansko doba – preslik rudarskog zakonika iz 1638. i još, još, još…
Franjevački samostan zaslužio je poseban odjel, a započinje opisom fra Petra Bogdana iz 1640. Bogdan navodi da samostanska crkva ima tri oltara, Bogorodičin, svetog Križa i svetog Juraja Mučenika, te još jedan vanjski, uz crkveni zid, gdje se misa služi za velike blagdane, kao i puno svetačkih kipova, biskupski prijestol i sve ostalo kao da se nalazi „usred Italije“. Arheolozi su u ruševinama crkve i samostana našli – evo je sve izloženo – mnogo prstenja, još više fino ukrašenog keramičkog, staklenog i posuđa od fajanse, perle s krunica, naušnice i mnogo drugih sitnica. Naravno da je sve vrjednije, pogotovo krupnije i lakše vidljivije, opljačkano. Tu su i prva izdanja knjiga ćiprovskih katoličkih pisaca koje već spomenuh, uglavnom tiskanih u Rimu, a i ista ona četiri plemićka grba plus Parčevići, kao i misni pribor i ruho. Našlo se odnekud, bit će u vatikanskim arhivama, i nešto dokumenata, ovdje kopija, uglavnom prepiski već spomenutih crkvenih velikodostojnika, ali i štošta drugo, primjerice popis ovdašnjih studenata na Ilirskom kolegiju u Lorettu iz 1630. Tu je i oružje ustanika iz 1688., kao i prepiska vođa ustanka s časnicima stranih, zapadnih vojski za koje su se nadali da će im pomoći, ali su ovi – doba je Bečkog rata – imali dovoljno briga i u vlastitim dvorištima.
Tu je čak i nekoliko eksponata iz Vinge, gradića u rumunjskom Banatu, blizu Arada, koji su 1741. godine, nakon što su ga Turci opustošili i spalili, ponovno formirali ćiprovački katolici. Tada je tamo doselilo čak 125 odreda katoličkih obitelji, a znatnu većinu su činili sve do 1945. U starom dijelu grada naići ću i na bistu pukovnika Stefana Dundova (1816. - 1889.), potomka odseljenih Ćiprovčana, „heroja Mađarske, Italije i Rumunjske“.
Svoj dio muzeja, znatno manji od katoličkog, dobila je – ipak je ovo Bugarska – i pravoslavna crkva. Eksponati, ikone i nekoliko časoslova, uglavnom potječu tek iz 19. stoljeća i više ih je iz okolnih sela nego iz grada. Mjesna pravoslavna crkva Vaznesenja Hristovog stala je odmah preko puta ruševina katedrale. Kapije su zaključane pa sam se provukao kroz neku rupu u ogradi. Niska je, ukopana u zemlju, valjda se drugačije nije smjelo kad je građena, 1672., malo prije ustanka. Djeluje mrtvo, kao da Ćiprovčani s vjerom i nisu baš „na ti“. Kako su u Ustanku uglavnom sudjelovali katolici, horde Emerika Thökölyja pravoslavnu crkvu nisu dirali, mada su i pravoslavci morali bježati, a kad su se počeli vraćati, početkom 16. stoljeća, temeljito su je obnovili, o čemu svjedoče brojni izvanredno dopadljivi zapisi iznad i oko ulaza. Kasnije je i dograđena te oslikana. Stari dio se na bugarskom području smatra donekle raritetnim, i to zbog gotičkih elemenata, „posuđenih“ iz katoličke katedrale. Vrijedna spomena je, iako iz novijeg vremena, i mala kula na dvorišnom zidu.
Vraćam se u muzej, dotaknuti i, u novije doba, najvažniji simbol grada, ćiprovačke ćilime. Zanat nije od jučer: pretpostavlja se da je „začet“ još u doba obnove grada nakon sloma Ustanka, dakle u prvoj polovici 18. stoljeća, i to od doseljenika iz Pirota, gdje je ćilimarstvo ponos čitavog tog kraja. Čak se smatra da grad bez toga nikad ne bi ne samo živnuo, već ni oživio, kao što to nisu uspjela mnoga u ratovima potpuno uništena područja. Kolega mi :) putopisac Ami Boué U Ćiprovcima je prvi put boravio 1836. i zabilježio da čitav grad živi od tkanja ćilima. Vremenom su se ćilimi pretvorili – eno jednog i na grbu – u zaštitni znak grada, a za najbolje, odreda ručno izrađene, jagmili su se (ne samo bugarski) ministri i tajkuni. Posljednjih deset godina grad organizira i Chipro tepih festival – kad je već nešto postalo svjetski poznat brend, zašto to ne iskoristiti! Nekoliko fasada stambenih zgrada u donjem dijelu grada, onom što sam njime samo „proletio“, od a do ž imaju „šaru“ ćilima, kao i postolje velebnog spomenika poginulim u Ćiprovačkom ustanku na prostranom trgu u donjem, novom dijelu grada. U muzejskoj zbirci po zidovima i podu je nanizano ih je nekoliko desetaka, i to takvih da bi živu čovjeku bilo nemoguće izabrati najljepši. Tu je i bogata građa o povijesti ćilimarstva, a muzej, misli obojenih skladnim ćilimskim šarama, napuštam jedva bacivši pogled na još mnogo šarenila oličenog u izložbi radova ovdašnjih slikara.
Lunjam gornjim, starim dijelom grada. Na sve strane, a ponajviše u Balkanskoj i Ulici Petra Bogdana, mnogo starih kuća, kao vremeplovom prebačenih u 21. stoljeće: ćerpič, dizma, goli kameni zidovi ispod pootpadale žbuke, ali i prekrasne drvene verande, prozori sa starinskim željeznim rešetkama, čak i jedan zeleni kamion iz pretpotopskog doba. Jedna od njih je i Katarinina kuća, u kojoj djeluje Muzej Torlaka, odnosno Vlaha. To sam baš želio vidjeti, ali je i Katarinina kuća „mrtva“. U tek nešto malo novijem dijelu starog grada, blizu duge trokatne zgrade škole, bista fra Petra Parčevića (1612. - 1674.), biskupa i diplomata, kasnije i baruna Svetog Rimskog Carstva, ali i utemeljitelja prve ovdašnje „prave“ škole. Djed i baka su mu bili doseljenici iz Bosne, ali je on, osim za katoličanstvo, živio i za Bugarsku, a tražeći perspektive za opstanak Ćiprovčana i katoličanstva u Bugarskoj, znao je „dobaciti“ čak do habsburškog cara Ferdinanda II. i nasljednika mu Leopolda I.: prvi će potvrditi njegovo bosansko plemićko podrijetlo, a drugi ga počastiti barunskom titulom. Ćiprovčani, eto, danas gotovo bez izuzetka pravoslavci, ne bježe, za razliku od nekih na našim stranama, od nekadašnjeg podrijetla; naprotiv, i danas iskreno svestrano slave svoje katoličke pretke, priznajući im sve što su uradili za ovaj kraj.
U niži dio starog dijela grada najviše se ipak dolazi zbog Šarene česme. Tradicija kaže da datira još iz rimskog doba, čak i da je predstavljala rimsko svetilište, tako tvrde arheolozi, ali je ono što se može vidjeti očito osmanski uradak, nešto, dakle, kao naši „rimski mostovi“ koji su ustvari turski. Pride je temeljito sanirana 1936., kad joj je izgled poprilično izmijenjen, a svi ovdje znaju priču o tome da je tadašnji gradonačelnik inicirao obnovu ne bi li se dočepao zlatne ostave. Legenda, naime, kaže da su se, bježeći iz Velikog Trnova pred Turcima, članovi kraljevske obitelji zaustavili upravo u Ćiprovcima i blago zakopali ispod česme.
Spuštam se u onaj donji, novi dio grada. Nije neka pljačka, ali treba zabilježiti šta se može vidjeti: autobusno stajalište ukrašeno slikama bugarskih velikana s njihovim poznatim izrekama, bista Vasila Levskog, zatrpana vijencima i cvijećem, jedna ravnogruda partizanka s dugocijevom puščetinom, nimalo damski raskrečenih nogu, k'o Milena Dravić kad je ono pucala na to da postane gospođa ministarka, i jedan čili rudar, poprilično nalik onom u našim Banovićima, samo što je ovdašnjem neko očito ukrao rudarsku bušilicu pa mu šaka desnice izgleda kao zahvaćena reumatoidnim artritisom.
Ostao mi je još samo Ćiprovski manastir svetog Ivana Rilskog, samo što on nikako nije „samo“. Utemeljen je u 10. stoljeću, znači da broji više od tisućljeća, što se ipak rijetko nađe. Danas je pravoslavni, mada su ga osnovali katolici, kojih je, znamo, nakon Ustanka praktički nestalo pa su početkom 18. stoljeća pravoslavni svećenici uselili u prazne, od Turaka temeljito opljačkane i popaljene, pa sigurno i već u dobroj mjeri pomalo ruševne ćelije napuštenog manastira. Gorio je čak šest puta, a prvi put već 1404., čak triput u 19. stoljeću, najgore, do temelja, kad ga je 1806. užgao lokalni silnik Jusuf-paša.
Vrzmam se manastirskim dvorištem, nigdje nikoga. U crkvi pop i crkvenjak. Manastir je uvršten na popis 100 najznačajnijih turističkih objekata u Bugarskoj, ali su obojica iznenađeni posjetom nekog ko je stigao čak iz Bosne. Pop nas koju minutu kasnije napušta, a crkvenjak Plamen raspoložen je pokazati mi i ispričati sve što me zanima i više od toga pa u neko doba u crkvi čak bistrimo bugarsku, balkansku i svjetsku politiku. Rođen je stotinjak kilometara istočnije, u Altimiru, općina Rogozen, prilično godina je proveo u Italiji, da bi se skrasio u ovdašnjem manastiru. O svemu priča uvjerljivo, kao da je odnekud virio, pa mi u manastirskoj crkvi detaljno pokazuje poziciju nekadašnjih katoličkih oltara i objašnjava kako su pravoslavci prilagodili crkvu.
Crkva je – sadašnja je nakon svih spomenutih i nespomenutih nevolja izgrađena 1829. – prekrasna, ikonostas jedan od najmoćnijih od svih koje ikad vidjeh, ali je glavno mjesto manastirskog kompleksa trokatna kula na uzvišenju iznad manastira i crkve. Tu je, u njoj i oko nje, 1688. bilo posljednje uporište ustanika, tu su i izginuli, a kula je od utvrde postala ustanička kosturnica. Pored ulaza stoji ploča s imenima šest poginulih ustaničkih vođa, predvode ih Petar Parčević i Georgi Pejačević, a na najvišoj zemnoj točki stari spomen-križ i razmjerno novija stela s podužim natpisom.
Golema većina spomen-kosturnica, bez obzira na vrijeme nastanka, načinjena je tako da u njima nije vidljiva ni najmanja koščica. Ovdje je sve drugačije: kosti poginulih ustanika, ponajviše bedrene kosti i lubanje, naredane su u nekoliko desetaka niša i ne samo da se mogu vidjeti već i dodirnuti. Tu su, da se i to zna, i kosti poginulih u borbama za oslobođenje Bugarske od Turaka potkraj 19. stoljeća. Na katu je – Plamen me vodi i gore – nedovršena kapela svetog Atanasa, na još jednom iznad nje zvonik.
Dodirujem jednu od gomilica bedrenica, odgovaraju muklim zveketom. Niko na svijetu ne može raspoznati ni razdvojiti one franjevačke i katoličke iz 1688. od onih monaških i pravoslavnih iz 1876.
