Općina Sveta Nedjelja, tako se službeno naziva, ali koga god, naumili u nju iz Labina, Plomina ili Kršana, priupitate za Svetu Nedjelju, dobit ćete isti odgovor: Ma to je uvijek bila Nedešćina, sad joj političari promijenili ime! Otud i u mom zapisu – u ime naroda! - Nedešćina. Do posljednje administrativne reorganizacije u Hrvatskoj pripadala je općini Labin. Na popisu 2021. falila su joj dvojica ili dvije da bi imala okruglo 3.000 žitelja, a u samom sjedištu ih je popisano 537.
Nazivali je Svetom Nedjeljom ili Nedešćinom, za putopisca je to poprilično čudna općina. Drugdje je, naime, uobičajeno da se najviše zanimljivog vidi u sjedištu općine, a ovdje upravo suprotno.
Prvi pokušaj potrage za zanimljivim završava potpunim fijaskom. Uvijek imam nekakav provizorni plan, a u nedešćinskom je prvo na redu selo Paradiž, desetak minuta od sjedišta općine. U Paradižu bih trebao potražiti kapelu svete Katarine na mjesnom groblju te još jednu, svetog Pavla, s kraja 13. ili s početka 14. stoljeća, negdje blizu naselja. Sumnjivo mi postaje čim vidim široku i kvalitetnu cestu prema selu, a sumnju će pojačati nekoliko očito novih kažuna uz nju. Tako dolazim u „selo“ koje to više nije, budući da je pretvoreno u elitno turističko naselje: neko se očito dosjetio da bi se naziv sela – da bi u engleskom postalo raj, viška je gotovo samo ona kvačica na slovu z – mogao efektno pretvoriti dugoročnu perspektivu i vjekovječni izvor kešovine. Zasad je, doduše, još uvijek u nastajanju, budući da oko desetaka velebnih vila, što dovršenih, što u izgradnji, okruženih visokim živim i neživim ogradama, ne vidjeh živa roba. Ogromne „sadnice“ odnekud iskopanog ukrasnog drveća, da drveća, ne grmlja, čekaju da ih rasporede po naselju. U ovakvom ambijentu tražiti nekakve kapele ravno je potpunoj besmislici!
Upravljam prema sljedećem odredištu, selu Sveti Martin, a razlog dolaska je barokni Kaštel Lazzarini, zalegao 1797. godine usred naselja. Pomalo je netipičan za istarske kaštele: iznimno je dug i uzak, sa samo jednim katom, a negdje oko sredine zdanja iz krova mu je nikla četvrtasta nazubljena kula. S gornje strane je oivičen cestom i prekrasnim parkom odraslih i očito davno nekad pažljivo raspoređenih borovih stabala između kojih se, umjesto česte slike šipražja i trulog granja, zeleni trava. Sam kaštel – narod ga oduvijek naziva Baronova korta, a baron je bio bogati labinski zemljoposjednik Lazzarini – svježe je obnovljen, gotovo kao nov, zdravih zidova u bojama koje podsjećaju na Toscanu.
Travnato je i unutarnje dvorište, na koje s druge strane gleda palača Lazzarini-Battiala, građevina zagasito crvene boje što se, evo, presijava pod naletom sunčanih zraka. Dade se primijetiti da je obnova obaju zdanja urađena tako da nije izgubljeno ništa od nekadašnjeg šarma, što u mnogim drugim slučajevima investitorima očito ne znači baš ništa. Ovdje su se – zato sve blista – ujedinile tri obitelji, sakupile potrebni keš i palaču pretvorile u prvoklasni smještaj. Nije reklama, ne sretoh nikoga, sezona je završena, ali bi bilo fino provesti koji dan i noć u ovom posvemašnjem miru.
Kaštel i palača stoje u ravni, na čistini, a malo ispod njih se savilo naselje, kojim dominira župna crkva svetog Martina. I ona je, kao i kaštel, u ovom slučaju već samim tim što je izgrađena 1907., makar na mjestu stoljećima starije crkve, netipična za Istru: neoromanička, niskog zabata s uskim frizom, s bogato izvedenim krovnim obrubom i bez zvonika. Fino je što joj pročelje, ustvari ništa od vanjštine, nije ožbukano, goli kamen je stoput ljepši od najljepšeg maltera. Kako naselja uvijek nastaju oko kaštela i crkve, groblje oko potonje je, da bi se moglo graditi, izmješteno negdje dalje od zadnjih kuća. Da su neke od kuća ipak stajale vijekovima, vidljivo je na čoporu nekoliko spojenih, preko puta crkve, prema kaštelu, koje završavaju plitkom, nekad možda i mnogo višom okruglom, pri dnu ojačanom kulom. Na tom dijelu stoji i neka partizanska ploča, čvrsto prikovana, ali joj se pola teksta potpuno izbrisalo.
Negdje u produžetku ceste bih, da sam nastavio na tu stranu, naišao na crkvicu Gospe od Zdravlja iz 1630., a da sam se popeo – ne znam, a nigdje nikoga ko bi mi rekao gdje dođe – na brdo Kočur, blizu zaseoka Čemparovica, negdje oko Svetog Martina, (možda) bih nabatljao na ostatke antičke gradine i srednjovjekovne utvrde s kapelom Svetog Križa.
Na redu je selo Šumber. Usput ću – to je valjda nekakva zadovoljština za neviđeno u Paradižu i Svetom Martinu – uz cestu, izvan naselja, blizu skretanja u Županiće i Ružiće, naići na dopadljivu crkvicu: prostrani trijem, odnosno lopica, tek malo manja od same crkve, po tri lučna otvora sprijeda i po tri s oba boka. Krov trijema „pridržavaju“ drvene grede, u Bosni ih zovu pantre. Krov je nov, ali zidovi, pogotovo na pročelju, kao dokaz stanja nude kamenje s kojeg je otpala žbuka. Eh, da je još otključana… Pogotovo što se kroz prašnjave prozore, okovane rešetkama, ne vidi doslovno ništa.
Evo me u Šumberu i opet ću najprije, u dnu sela, ugledati preslicu glavne od tri crkve nekad velikog naselja, sagrađene u 16. stoljeću i stavljene pod zaštitu svetih Ivana i Pavla. Pitam se zašto su mještani odvojili Pavla od nerazdvojnog mu svetačkog druga Petra? Nije selo ni danas malo, samo što je raštrkano i rascjepkano po zaseocima međusobno odijeljenim šumicama i šumarcima, ali je, kao i mnoga druga, u defanzivi: dok je 2001. imalo 432 žitelja, 2021. ih je nađeno tek 358. I po crkvi i okolnom prostoru je vidljivo šta je nekad bio Šumber: postala je premala pa su je morali dvaput dograđivati, u 17. i 18. stoljeću, za veličinu još dvije prvotne. O tome rječito pričaju i dvorište podzidano kamenim pločama, zazidana vrata, grobnice ispred ulaza, krošnjasto stablo ispod koga bi se zasjelo nakon mise… I ova crkva je, nažalost, zaključana, a to što prozori nisu prašnjavi nimalo ne pomaže – ne vidi se baš ništa.
Ustvari je ovaj sada prilično mrtav dio sela od srednjovjekovlja, stoljećima već, bio podgrađe, a grad je predstavljalo područje iznad njega, kojim dominira srednjovjekovna utvrda. Mještani je i sad nazivaju Stari grad. Iz 13. je stoljeća i predstavlja granični biljeg: točno ovuda je, naime, vijugala granica između mletačkog i austrijskog dijela Istre. Općeprihvaćeno je mišljenje da je i naziv sela „donacija“ vlasnika utvrde, austrijske plemenitaške obitelji Schömberg, mada se u tom značenju spominju i Schempergeri.
Masivna lučna vrata čvrsta, brava s katancem još čvršća, nekadašnja prozorska okna previsoko, puškarnice preuske za razgled. Obilazeći oko utvrde, brojim tri kule, a nailazim na još vrata, jedna čak zazidana krupnim pločastim kamenjem, ali se ni kroz jedna ne može unutra, gdje se nazire samo šuma što je visinom nadmašila i kule i bedeme. Ne razumijem zašto su ovakva mjesta danas, u 21. stoljeću, kada video-nadzor košta bagatelu, nedostupna, pogotovo što je od utvrde uglavnom ostala samo prazna kamena ljuštura. Utvrda je inače u solidnom stanju, izuzevši poneku podnošljivu pukotinu blizu tla. U blizini je i kapelica-krajputašica s Isusom od ponapukle hrastovine s trnovom krunom oko čela, tužnim, jer niko da se sjeti makar obojiti ga, kamoli ožbukati žestoko ispucale zidove između kojih prebiva.
Mičem se ka seoskom groblju, gdje je u 16. stoljeću podignuta crkva svetog Kvirina sa, za groblja, povisokom preslicom. Mjesta za zvona dva, ali je u preslici samo jedno. Negdje na njoj se nalazi i glagoljski natpis iz vremena gradnje, ali ga izvana uzalud tražim, a unutra se, kao i u prethodnim dvjema crkvama, ne može.
Ako je crkva ispod utvrde formalno bila glavna, najvažnija je ipak treća seoska crkva, Gospe od Drena. Kako od drena i kako je obični dr(ij)en osvojio veliko početno slovo? Tekla je 1430. godina, djevojka čuvala koze ili kakvu drugu govečad, pa joj se jednog dana, među drenovim granama, odlučila ukazati osobno Gospa. Glagol vjerovati, a od njega i imenica vjera, doslovno znači prihvatiti nešto bez vidljivih i opipljivih dokaza. Narod, međutim, uvijek i svugdje, bilo 15. ili 21. stoljeće, puno više voli dokaze, makar u pitanju bili i „dokazi“, pa ne prođe puno do odluke da na mjestu ukazanja treba graditi crkvu. Na zidu je godina označena: MDCCLI, ali se sigurno odnosi na neku od obnova.
Po izgledu je klasična srednjovjekovna, što, međutim, potpuno kvari nešto što bi se moglo nazvati lopicom, ružnom replikom trijema: stupovi su pravilni, ožbukani, od tla udarena rizla, postavljeni oluci, moderna metalna kapija, usto još i zaključana… Time je ono lijepo, primjerice stupići lopice i ulaz, sklonjeno od očiju. Šteta! Navodno se u crkvi još uvijek čuva lekcionar crkvenih pjesama tiskan početkom 18. stoljeća. Narod ga naziva „Šćavet“, a krunski dokaz hrvatstva na ovim prostorima je zapis najpoznatije božićne pjesme, u lekcionaru naslovljene s „V see vrime godisccha“. Unutra je, pod ključem, i kip Gospe kakva se ukazala neznanoj pastirici. Iznosi se na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza, a samo jednom je, kaže narodna predaja, dulje vrijeme bio odsutan: neki stanovnici Pićna obili crkvu, iznijeli kip, natovarili ga na volovska kola i požurili ga odnijeti u Pićan. Volovi su, po predaji, k'o ukopani stali pred mostom na Raši i – džaba kandžije i psovke – nisu htjeli ni koraka dalje. I šta će Pićanci, vrate kip i ušute se kao da se ništa nije desilo.
Korak po korak i evo me u sjedištu općine. Još časak se vraćam na početak priče. Obično je ime općine ujedno i ime naselja u kome stoji općinsko sjedište. U Bosni je izuzetak općina Prozor-Rama, a u Istri općina Sveta Nedjelja sa sjedištem u Nedešćini. Tako odlučio hrvatski Sabor, nasuprot odluci Nedešćana, koji – praveći paralelu s drugim istarskim područjima – nemaju dvojbe da je čitavo općinsko područje Nedešćina, baš kao što je labinsko područje Labinština, bujsko Bujština, itd.
Elem, nekad je, ali to je bilo prije tri četvrt stoljeća, Nedešćina u prometnom smislu predstavljala značajno mjesto, ovuda se prolazilo prema Rijeci, Pazinu i Trstu, a onda je izgrađena dionica Jadranske magistrale između Labina i križanja u Vozilićima pa je Nedešćina ostala „bogu iza nogu“. Šumberska utvrda s podgrađem kudikamo je više nalik klasičnom istarskom urbanom naselju nego je to Nedešćina. Em središte nije na brdu, em nema utvrde, em nema puno praznog prostora oko župne crkve Presvetog Trojstva, natiskali se oko nje „i Kunto i Panto“, pa je trg Placa i glavni mjesni parking i dvorište prodavaonice i ugostiteljskog objekta, rekoše jedinog u mjestu.
Crkva je tek desetljeće starija od one u Svetom Martinu, ali manje skladna te, ponavljam, zakrčena sa svih strana, pa ni izvrsno izveden 25-metarski zvonik ne može doći do pravog izražaja, tim više što je sazidan uz stražnji dio crkve. To, međutim, ne znači da crkva i mjesto nemaju povijesti; naprotiv, ovdje gdje sad stoji crkva do kraja 12. stoljeća stajala je benediktinska opatija Presvetog Trojstva, a ako povirimo u znameniti Istarski razvod, tamo ćemo pročitati da je ugao crkve označavao granicu komuna Šumber, Labin i Plomin.
Čitavo mjesto je, u biti, jedna ulica, a prvi niz nju se pojavi partizanski spomenik, golemi kameni „stojećak“ s uklesanim borcem zagledanim nekud u nebesa, uz koji su poredane ploče s imenima poginulih partizana. Neko je nekad – eno rupe na srednjoj ploči – jednim metkom još jednom ubio partizana u čije ime je pogodio. Malo dalje je osnovna škola nazvana po Kastavcu Vitomiru Široli Paji, narodnom heroju, koga sam već sretao po Istri. Ovdje su mu postavili bistu, a po blagom izrazu lica nikad se ne bi moglo pomisliti da je, po zapisanom, bio sposobniji borac od Bate Živojinovića u filmovima i pritom uspio preživjeti rat i umrijeti u miru. Jedna od njegovih herojskih akcija bilo je i uništenje neprijateljskog garnizona u Nedešćini, za što je, evo, fino nagrađen.
Malo dalje od središta stoj masivna bijela česma, ovdje, dakako od izvorno talijanskog akvadukta, poznata kao „akvedot“, idealno mjesto za žedne bicikliste koji rado prolaze Nedešćinom. Na njoj urezana godina 1937., bit će da je tada naselje dobilo vodovod, te dva natpisa na talijanskom, jedinom mogućem u to doba. Prvi kaže: „Lavdat si mi signore per sora acova la qvale e molto“, odnosno, otprilike, "Hvaljen budi, Gospodine moj, za sestru vodu, što je obilna." Drugi je sav od epiteta: „Vtile et hvmele et pretiosa et casta“. Ako ona latinska v pretvorimo u talijansko u: „Koristan, ponizan, dragocjen i čedan“ ili tako nekako. „Staza kalića i bukalete“, tako su općinari nazvali ovaj dio ulice, a uz „akvedot“, blizu je i staro pralište.
Nedešćina je čisto i uredno mjesto, ali je ovo što vidjeh praktički sve što se ima vidjeti. U Nedešćini nije kraj putopisa: ostalo je jedno nezaobilazno mjesto – Park skulptura Dubrova.
Da sve ovo nekad nije bila općina Labin, teško bi se Nedešćina mogla pohvaliti ovakvim nečim, nego je 1971., u sklopu obilježavanja 50. obljetnice Labinske republike, nekom od umjetnika prahnulo da se napravi Mediteranski kiparski simpozij, a neki političar procijenio da će mu takvo što donijeti svu silu poena. Park je smješten uza Stanciju Franković-Lazzarini – od živih bića prvu susrećem jednu, pa još nekoliko koza zalutalih s one strane, iz gotovo ruševina plemićkog kaštela i nekad sigurno uzornih gospodarskih zgrada – i nudi šetnju nepreglednom ledinom, također dijelom nekadašnjeg imanja Frankovića i Lazzarinija, po kojoj je nepravilno raspoređeno možda osamdesetak, svakako na desetke skulptura. Neko vrijeme oklijevam krenuti naprijed, pogleda uprtog u krhotine nekadašnjeg kaštela, pokušavajući izbrojiti – mnogo ih je, i previše! – slična mjesta koja dosad vidjeh, koja je „narodna vlast“ otela od „antinarodnih“, „buržoaskih“ „elemenata“, vlasnike protjerala, zatvorila ili obezglavila, a imanja za par desetljeća po temelju uništila.
Simpozij svake godine okupi nekoliko vrsnih kiparskih figura, a svako od njih iza sebe ostavi urađeno; godina po godina, pa se sabralo. Prvi je – ipak je to tada moralo biti glavno – visoki obelisk s petokrakama pri dnu, a onda slijedi umjetnost. Nisam fan apstrakcije, dapače, ali je ovdje, možda i zbog ambijenta, ili sasvim srasla s okolinom ili je ublažena konkrecijama koje ispotiha, ali staloženo i čvrsto mijenjaju i nit i bit. „Adonis“ „našeg“ – znam, znam, umjetnik je i svačiji i ničiji osim svoj – Bogdana Bogdanovića otvara niz, a onda… Onda ne bi vrijedilo nabrajati, jer imena je koliko i skulptura, ne samo s Mediterana, koji je udjenut u naziv Simpozija, nego i iz puno daljih država i svjetova. Što bih izdvojio? Pa, recimo, „Na klupi“ Mladena Mikulina, „Zrno žita“ Talijana Antonija Paradisoa, „Totem“ Ota Logoa iz Srbije, „Kompoziciju“ Mirolava Šuteja, „Čekanje“ Jasne Bogdanović, „Glavu bika“ Raoula Goldonija, „Jednu noć u Labinu“ Španjolca Alfonsa Berridija, „Praoca“ Ante Jakića Sonyja, „Neizvediv slavoluk pobjede“ Talijana Gualtiera Mocennija… Da, uradaka sa Simpozija ima i drugdje po Istri, a počeli su se „množiti“ i po ostatku Hrvatske, stigavši sve do Vukovara na Istoku i Kune na Pelješcu na jugu.
Usred svega dopadljiv amfiteatar s „pećinom“, koji me jako, jako podsjeća na Misište iznad Goranaca, prema Bilima, a posred svega „Bijela cesta“, koju – nije da je baš bijela – „asfaltiraju“ umjetnici, sudionici Simpozija. Nije dovršena, i Bogu hvala pa nije, jer šta bi oni koji tek dolaze!
Koze mirno pasu nakon što se vratim na početnu točku, a sa žute kule nekadašnjeg kaštela još mirnije me promatraju duhovi Frankovića i Lazzarinija: Šta veliš, a? „Osloboditelji“ nas otjeraše, a mi bismo to napravili još ljepše…
