Ima gradova i općina koji broje na desetke ili čak stotine znamenitosti pa im bude malo, trude se stvoriti nove, često izrazito vještačke, a ima – u Istri je takvih poprilično - i mjesta koja su sjedišta općina, a i dalje su sela. Zadovoljna su, kako ono narod reče, i malim, što se odnosi i na znamenitosti, pogotovo ako je barem jedna, a u općini Kršan to je Muzej „Vlaški puti“, raritetna. Usto ima i dvije moćne utvrde, kakvih je doduše u Istri mnogo, a drugdje bi ih rado imala neusporedivo veća mjesta i gradovi.
Naziv Kršan, da se to odmah razjasni, nema veze s krševitošću, mada krša, pogotovo u zapadnom dijelu općine, prema unutrašnjosti Istre, ne nedostaje. Ime mu je dala srednjovjekovna plemićka obitelj Kerstein de Pisino – naravno da je Pisino današnji Pazin – čiji je član Henrik bio gospodar ovog područja u 14. stoljeću, a Kerstein je vremenom, nakon što je temeljito, slovo po slovo, sažvakan, ispljuvan kao Kršan. Vršak bijele strijele na grbu općine „prepisan“ je s porodičnog grba Kerstaina, odnosno Kršanskih.
Do 1993. Kršan je bio mjesna zajednica u sastavu općine Labin, a čak ni nakon što je „avanzovao“ u općinu (što je, doduše, znao biti i prije, i to, u raznim državama, u nekoliko navrata) nije najveće naselje u samom sebi: od 2829 stanovnika na području općine 227 ih živi u samom Kršanu, koji tako i dalje kaska za novovjekim Potpićanom (914), Vozilićima, najvećem cestovnom križanju na istoku Istre (248) te Purgarijom Čepić (238), dok mu za vratom dahću Luka Plomin (204) i Kožljak (193).
U samom selu jedva da se ima što vrijedno vidjeti, a meni je najzanimljiviji četverostrani „stojećak“ s kvadratnim otvorima pri vrhu sa svih strana, smješten na ledini ispod seoskog groblja. U rupi koju čine otvori jednostavna bijela ploča s isklesanim križem. Pregledah mu svaki djelić u potrazi za bilo kakvim simbolom, znakom, slovom, ali nema ničega, a nigdje ništa slično ne vidjeh. Donekle podsjeća, makar sigurno nema veze s tim, na osmanski sadaka-taš, kamen milostinje, koji je imao rupu u koju bi prolaznik stavio ruku, ali, kako je udubljenje bilo skriveno u kamenu, niko ne bi znao ostavlja li neki novčić ili ga uzima, pa bi se siromah bez poniženja mogao ogrebati za makar skroman ručak.
U groblju od 1415. godine stoji kapelica svetog Jakova, podignuta po ondašnjem gospodaru kaštela Ivanu Kršanskom. Prezbiterij joj je dograđen, stoji u latinštini na dovratku, 1814. Uz grobljansku ogradu i kapelu izložba starih nadgrobnjaka, među kojima su neki, i tekstom i dizajnom, stvarno maštovito izvedeni, puno dopadljiviji od današnjih. Najzanimljiviji su ipak oni u kapeli, ima ih iz 15. stoljeća, s grbom Kerstaina iliti Kršanskih, ali mještani koje zatječem na groblju nemaju ključa, pa ih – uzalud sklanjam plastično cvijeće i virim kroz prozor – neću vidjeti, kao ni dva grafita, jedan latinični, jedan glagoljički, otkrivena tijekom restauracije obavljene 1991. Blizu kapele, jedan do drugog – drugog groblja osim katoličkog u Kršanu nema – grobovi Mustafe Čolića i Muje Bećirovića, a do njih u miru počiva i Deli Maralusha.
Od groblja do impozantnog kaštela Kršan – onaj drugi, u Plominu, opisat ću drugom prilikom – nema više od pet minutica lagane vožnje. Castrum Carsach, kako se naziva u prvom spomenu, 1274. godine, kada njime vladaju akvilejski patrijarsi, danas je, ako izuzmemo jednog šarova ljućeg od chili papričice, zarobljenog u rešetkastom kavezu od armature, grad duhova, bez ijednog stanovnika. Impresivna četverostrana srednjovjekovna kula, oko koje se, uglavljen u visoke obrambene zidove, raširio grad, zablista još samo u oku rijetkih ljubitelja starina – danas ih sretoh dvoje – što im prošlo, davnašnje, znači više od lažnog sjaja današnjeg i varljivog bljeska budućeg.
Ispred ulaza u grad na prolaznost života upućuje kapelica s latinskim natpisom. Na memljivom zidu joj raspeti Isus s čijeg se lica čita sama smrt, makar znamo da je nakon svega uskrsnuo. Prva slika koja se ugleda kroz masivna gradska vrata, s 1805. urezanom na dovratku, vjerojatno godinom neke veće obnove, toranj je crkve svetog Antuna Pustinjaka. Ispred nekolicine kuća sasvim uredno, neko sigurno zalijeva i plijevi cvijeće (i nahrani šarova), a jedni takvi su ponosno istaknuli i prezime, Burul. Većina kuća je, međutim, zapuštena, mnoge i u ruševnom stanju, a u nekima ne da je iždžikljalo grmlje već čitavi šumarci čija stabla hrupe kroz zjapeća prozorska okna i obeskrovljene tavane.
Grad manje-više ima sve što imaju i ostali istarski stari gradovi. Crkva se ispostavlja prilično bezličnom, bez natpisa i posebnih ukrasa na fasadi, jedino na zvoniku primjećujem kratki zapis iz 1803. Šterna zatrpana lišćem u svi mogućim tonovima, a staza iza crkve, oivičena krupnim stijenama, začudo je čista. Trg prazan, ni vrapčića da sleti i zacvrkuta istarskim naglaskom. U utrobi tvrđavskog kompleksa, koji, vidjet ću par minuta kasnije, uključuje i prostrane, međusobno povezane, lučno nadsvođene tunele, dočekuju me stari Kršanci i Kršanke; uslikalo ih davno nekad, fotosi su crno-bijeli, i uglavilo u nekadašnje prozore, bliže nebu nego zemlji. Izgledaju življe od gotovo svega u gradu, a življe od njih, pak, djeluju jedino mladice u ovdašnjoj narodnoj nošnji, okačene o sive zidove iznad glavne gradske, vjerojatno, za razliku od prethodne, gospodske šterne iz 1834., kontrast koji čini da se oba oka u djeliću sekunde zapitaju nije li im se desila kakva teška nezgoda.
Penjem se montažnim stepenicama – istaknuto je upozorenje da se to čini na vlastitu odgovornost – do, ako izuzmemo zvonik, najviše točke kaštela, očekujući i nadajući se ptičjoj perspektivi grada, ali na vrhu nailazim na zabarikadiran prolaz; ne vidi se baš ništa osim golih zidova, drugačija je, ljepša, jedino perspektiva pogleda na šternu i djevojku s kapom-kićankom, pride joj je pogled sada usmjeren baš u moje zjenice.
Gluvarim još malo kaštelom, na neke uličice ovarišem i po više puta; ili sam, dakle, traljav u orijentaciji, ili grad nije prevelik. Dopadljivih detalja, posebno kruništa pojedinih portala, ne fali, a s kaštelom se rastajem nasmiješivši se promidžbenom panou ovdašnjih općinara, obješenom preko cijele jedne kuće, s porukom da je općina Kršan mjesto za rast i razvoj svih generacija. Sudeći po Kaštelu, nije se baš lako složiti, morao bi biti uredniji, uređeniji, iskorišteniji, pogotovo za turizam, recimo da – a Općina neka subvencionira – u gradu bez ljudi proradi kafić na trgu ispred crkve pa da sad na miru kavenišem.
Pošto takvog čega nema, odoh, i to na drugu stranu općine, do 12 kilometara udaljenog sela Šušnjevica. U Kršanu ću zastati samo još pored spomenika palim borcima NOR-a, a desetak minuta potrošit ću i u zaseoku Kloštar, u Čepićkom polju. Em s ceste vidim visoki toranj, em se zaselak zove kako se zove, možda stvarno naiđem na kakav stari samostan. I naići ću, i to na najstariji pavlinski samostan u Istri! Prvu, zavjetnu crkvicu svete Marije na ovom mjestu podigao je Filip III. Kožljački, a njegovi sinovi Nikola i Herman darovali su je 1395., s još nekim posjedima, pavlinima. Pavlini su, znamo, vječito bili marljivi pa su se i ovdje dali na posao i uz crkvicu podigli samostan. Štoviše, poznat je i stav dijela znanstvenika koji, zbog nalaza ranosrednjovjekovne pleterne skulpture, vjeruju da su ga izgradili na ruševinama benediktinskog samostana. Kako god, pavlini će ostati u današnjem Čepićkom polju do 1782.
Ali… Danas je nekadašnji samostan stambena zgrada, na kojoj ću najprije spaziti grafite „Narodna vojska“ i „Istra je hrvatska i hrvatska mora biti“. Od samostana je ostao izvrsno izveden ulaz i dva ista takva bočna lučna prolaza u unutarnje dvorište, nasred koga i sad stoji kamena cisterna. Zidovi u unutarnjem dvorištu do visine prvog kata zarasli u gusti bršljan. Šta je bilo s crkvom? Davno je, kao i samostan, obesvećena, oltari i sve što se u njoj našlo odneseni su u druge crkve, čak je i nadgrobnjak kožljačkog gospodara, Senjanina Martina Mojsijevića, umrlog 1492., s glagoljskim natpisom, odnesen u kapelu svetog Henrika u dvorcu Belaj, kao i nadgrobnjak Andrije Kršanskog, patinskog kapetana od 1488. do 1500., čije su posmrtni ostaci također počivali u kloštarskoj crkvici.
Traga sigurno nije ostalo ni od drugih grobova, a danas nekom od stanara crkva, vjerojatno ispregrađivana, služi kao dnevna soba ili kuhinja. Zamisli, svake noći, i tako čitavog života, spavaš ili ručaš i večeraš u crkvi!
Inače je crkva bila poznata kao crkva svete Marije od Jezera, budući da je sagrađena na ondašnjem poluotoku. Čepićko polje je, naime, stoljećima bilo Čepićko jezero, a isušeno je 1932. probijanjem odvodnog tunela dužeg od četiri kilometra te kasnijom izgradnjom brane na rječici Boljunščici pa su Čepljani, kako sami sebe zovu, od ribara postali poljoprivrednici. Danas se u Čepiću nalazi najveća farma krava u Istri, a ovdje se proizvodi i u Istri vrlo cijenjeni sir „Zlata“. Spomenuh i kožljačke gospodare, pa ću dodati da na visokoj litici šumovite padine Učke i danas leže škrti ostaci srednjovjekovnog kaštela Kožljak, za Nijemce Wachenstein, feuda akvilejskih patrijarha. U pitomoj dolini ispod ruševina prostire se istoimeno selo.
Ako je kaštel Kršan, a jest, bio jedno od središta glagoljaške kulturne i liturgijske tradicije, a bez sumnje jest, čim je u njemu pronađen jedan od prijepisa Istarskog razvoda (prepisao ga je barbanski pop Jakov Križanić, ali je nama zanimljivo da ga je na latinicu transkribirao istaknuti političar dr. Ante Starčević, a objavio 1852. Ivan Kukuljević Sakcinski, rođak našeg fra Grge Martića), selo Šušnjevica, kojih sedam kilometara ispod vrha ispod Učke, uz Žejane kod Matulja, središte je istrorumunjskih Vlaha.
Danas je Šušnjevica malo selo sa svega sedamdesetak stanovnika. Da je nekad, i to ne previše davno, bilo kudikamo veće, najbolje govori župna crkva svetog Ivana Krstitelja, podignuta 1838. na mjestu puno starije crkve, u koju odavno, i to komotno, da su jedan od drugog na „korona distanci“, mogu stati svi mještani.
U selu stoji i velika zgrada bivše općine, izgrađene za talijanske vladavine ovim krajevima (1922. - 1947.) – Talijani su Šušnjevicu službeno preimenovali u Valdarsu – kao i povelika zgrada škole na kat. Djece je, naravno, sve manje, ali zgrada svejedno nije prazna: Eko muzej „Vlaški puti“ mjesto je u kome se, kako od kustosice Lorene Prodan Stankić, tako i od voditeljice Viviane Brkarić, mogu dobiti odgovori na sva moguća i nemoguća pitanja o ovdašnjim Vlasima. Ispred škole mala nadstrešnica, pokrivena slamom, kako su nekad, po starom vlaškom običaju, pokrivane i kuće, te velika info-ploča s kartom šireg područja i podacima ispisanim i na hrvatskom, i na vlaškom. Ispod škole, uz cestu, jednostavna kapelica-krajputašica s raspelom, Gospinim kipom i dvije „svete“ slike.
Na panoima interpretacijskog centra su stare i novije karte smještaja Šušnjevice u državama koje su se ovdje smjenjivale te rasprostranjenosti Vlaha u Istri, ali je najveća, preko čitave glavne muzejske prostorije, na podu. Lorena me, za početak, preko digitalne ploče, uči izgovoru nekoliko vlaških rečenica. Šušńevski vlaški jezik ili, kako ovdje kažu, vlåška limba, spao je u Šušnjevici, Brdu, Novoj Vasi i Jesenoviku na pedesetak odreda starijih govornika, pa je kao takav, zajedno sa žejanskim dijalektom, dospio na Listu zaštićene materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske te na UNESCO-ov Atlas ugroženih jezika svijeta. Najmlađa govornica je voditeljica Muzeja Viviana, ali se stanje polako popravlja uvođenjem vlaškog jezika u ovdašnju školu. Ustvari se – Vlasi su ovdje sasvim očito, nekad krajem 15. i početkom 16. stoljeća, stigli odnekud iz današnje Rumunjske – radi o iskvarenom rumunjskom, koji – Viviana je boravila u Rumunjskoj i uvjerila se u to – unatoč velikoj sličnosti, Rumunji ne razumiju. Sve se desilo nekako nabrzinu: dok se prije u selu govorilo isključivo vlaškim, a hrvatski, odnosno talijanski, učio tek kad se sjedne u školske klupe, u neko doba se sve izokrenulo naizvrat.
U muzeju je vrlo detaljno prikazan nekadašnji život ovdašnjih Vlaha, ponajviše kroz stare fotografije, ali i brojne stare predmete. Posebno mjesto zauzima kontraband, krijumčarenje trgovačke robe iz „zone franca“, odnosno bescarinske zone koju je na dijelu Kvarnera u proljeće 1930. proglasila Italija. Zona je obuhvaćala područje od Rijeke na istoku i Matulja na sjeveru pa preko Opatije, Ike, Ičića i Lovrana do Mošćeničke Drage. Cilj vlasti bio je razvoj spomenutog područja kako bi se gospodarski, pogotovo u turističkom segmentu, moglo nositi s okolnim prostorima. Tako je sva roba tamo bila znatno jeftinija, što je navelo ovdašnji svijet da se dadne na šverc: kupi u bescarinskoj zoni, prodaj izvan nje.
U mnogo čemu je čitava priča nalik onoj našoj što su je za Kraljevine, a nimalo manje i za socijalističke Jugoslavije, ispisali hercegovački duhanari, s tim što su staze kontrabanda ipak bile neusporedivo kraće. Valjalo se natovariti kako se ne natovari ni najtvrdoglavijeg magarca i krenuti krševitim predjelima preko Učke, strepeći da će se odnekud „ukazati“ bezdušni žandari, ovdje zvani financi, i ne samo zaplijeniti robu nego će onog ko je nosi strpati u zatvor. Znali su švercerski pothvati završiti i smrtnim ishodom, mada se ovdašnji narod u biti samo borio za preživljavanje.
U spomen na kontraband snimljeni su zanimljivi dokumentarci. Lorena mi neke i pokazuje, pobliže predstavljajući odavno već pokojne kazivače. Također je na terenu obilježen veći broj staza kontrabanda koje – ponekad je ukupni uspon iznosio gotovo 800 metara! – nije lako proći ni u kvalitetnim planinarskim cipelama i bez ičega na leđima. Posebno mjesto je Gromila, vrlo vjerojatno pretpovijesni objekt, u ovoj priči bitan jer je mladića koji je nosio robu na tom mjestu usmrtio grom. Najviše se inače švercala sirova kava, ali i druga, što bismo danas rekli, akcizna roba.
Dio ovdašnjeg naroda egzistencijalni spas je potražio i u obližnjem rudniku u Raši, drugi su ostali vjerni svojim stadima, ali je najveći broj Šušnjevičana za socijalističke Jugoslavije otplovio u tuđinu, preko oceana, na američki kontinent. Zato je danas samo u New Yorku oko 280 govornika šušnjevačkog vlaškog jezika, gotovo šest puta više nego u samoj Šušnjevici.
Zadržat ćemo se i u mediateci, gdje ću doznati da je nositelj projekta Ekomuzeja Općina Kršan te da je to dio većeg projekta Parka prirode Učka – Učka 360. Na kraju mi Lorena i Viviana, uz pregršt drugog materijala, daju i CD s kojeg se može učiti vlaški.
Če tu ganešti vlåski? (Govoriš li vlaški?) Ne, ali, evo, dajem časnu pionirsku riječ :) da ću do sljedećeg dolaska u Šušnjevicu naučiti barem desetak riječi!
