Lako je napraviti putopis iz Daruvara: svaka bitna građevina, svaki spomenik, ima svoju info-ploču sa svim podacima koji nešto znače. Ali ipak nije lako napraviti putopis iz Daruvara – toliko toga je zanimljivog da se smoriš tabanajući i štrokajući!
Putopis započinjem desetak kilometara prije grada, u mjestašcu Končanica, i to nakon što u središtu mjesta ugledam Češki dom, u kome se nalazi i sjedište male općine. Ne bih ni prikočio da je naziv dvojezičan, ali nije, ispisan je samo češkim: Končanica je jedina općina u Hrvatskoj s češkom većinom. Ne bih zastao ni pored rimokatoličke crkve Blažene Djevice Marije, ima baroknih crkava po cijeloj Moslavini, ali nikako ne bih propustio vidjeti Marijin dvor u obližnjem Diošu.
Jest da tabla ispred ulaza, makar sve izgleda davno završeno, kaže da je još obnavlja, da se dalje od kapije ne može, te da je dvorac star svega 121 godinu, ali ipak vrijedi. Daruvarska mađarska plemenitaška obitelj Tüköry je, bit će, imala viška keša, a lova, znamo, ne valja da stoji pa su apa Alajos i anya Paula kćerki Mariji odlučili pokloniti ni manje, ni više nego prostran dvorac. Vrijeme neumorno okreće kotačić stvarnosti pa je dvorac došao u posjed Hrvatskog salezijanskog provincijalata, ali samo do Oslobođenja, 1945., kada je “narodna” vlast preko noći “oslobodila” salezijance vlasništva na dvorac. Svakoj vlasti dođe kraj, pa je tako bilo i s komunističkom, te je dvorac nakon Domovinskog rata vraćen salezijancima. I evo ga, blista, što od svježe žbuke, što od sreće da će mladi iz cijele Europe uskoro hrliti u Dioš, budući da ga salezijanci kane pretvoriti u Europski centar pokreta salezijanske mladeži.
Ne bih tek tako prošao ni pored pravoslavne crkve svetih Petra i Pavla u susjednom Brestovcu. Kao što se volim podružiti s ljudima s margine, tako volim razgovoriti i zaboravljene, odreda sumorne građevine, a brestovačka crkva je baš takva, kao i mnogi nadgrobnjaci oko nje. Crkvu je, stoji iznad ulaza, podigao jedan čovjek, daruvarski trgovac i veleposjednik Isidor Dobrović (1841. - 1914.), sa suprugom Hristinom. Crkva stoji uspravno, groblje je pokošeno, ima i novih spomenika, ali je slika ipak pomalo tužna – za neke dobrano stare nadgrobnjake očito više nema ko brinuti. U groblju i partizanski spomenik s crvenom petokrakom i osušenim vijencima i cvijećem u podnožju. Uglancan i čist je i partizanski spomenik ispred vatrogasnog doma u Donjem Daruvaru; čuva ga, zajedno s domom, brončani sveti Florijan.
Prva slika u „pravom“ Daruvaru opet je srpskopravoslavna crkva, sva u skelama. Doduše daruvarskim krajem prođoh ima i godina, dosad su možda skele stigle ko zna gdje. Posvećena je, čitam, svetim Ocima Prvog Vaseljenskog sabora, sagrađena između 1749. i 1756., a na vrhu 36 metara visokog tornja će, kad skele otputuju na neku drugu bauštelu, ponovno zablistati pozlaćeni križ. Nekim čudom me dočekuje otvorenih vrata. Moćan ikonostas; u pet polja smjestile su se 42 ikone. S obzirom na podatak da je napravljen još 1793., može se reći da je u dobrom stanju, pogotovo za razliku od nekih ikona po zidovima i iznad ulaza, koje su od duga vremena i teških vremena zrele za temeljitu restauraciju.
Česi, Mađari, Srbi… Ima li u Daruvaru išta hrvatsko?! Katolička crkva Presvetog Trojstva jest djelomično, kao što je i češka, i mađarska i svih katolika. Zaključana je, što mi nikako ne ide u glavu, ali šta je, tu je; ostaje mi pogledati staro raspelo i prekrasan kip krilatog anđela pomalo namrštenog lica, u neskladu s molitvom ispod njegovih nogu, valjda prvu koja se nauči i nikad ne zaboravi: „Anđele, čuvaru mili / svojom snagom me zakrili /prema Božjem obećanju / čuvaj mene noću, danju…“. Sazidana je, bezbeli manja nego sada, 1764., dok se oko kurije plemenitaša Jankovića rađao Daruvar. Jedna je od najstarijih u sjevernoj Hrvatskoj s centralnim kružnim tlocrtom i, tako kaže info-ploča, prvi primjer rotunde s kupolom u baroku ovog područja.
Mimoilazim se s dvjema velebnim zgradama pa ću na druženje s Česima. U Hrvatskoj živi nešto manje od 10.000 Čeha, a najviše ih je upravo u Daruvaru. Ako ostavimo po strani onu legendu o Čehu, Lehu i Mehu, u današnju Hrvatsku uglavnom su doseljavali od konca 18. do konca 19. stoljeća. Evo me ispred ulaza u Savez Čeha u Republici Hrvatskoj i sjedišta Novinsko-izdavačke ustanove „Jednota“. Zgrada je nekad bila vlasništvo židovske bogataške obitelji Gross, a država je i u ovom slučaju smatrala da je potrebnija njoj nego eventualnim nasljednicima Grossovh, uglavnom stradalih u Jasenovcu. Sada je stjecište Čeha i središte njihova društvenog života u Daruvaru.
Sve to i mnogo drugoga čitam na „prozorčićima“ po zidu, prije nego ukoračim u Češku galeriju, nekadašnju Grossovu građansku dioničku štedionicu, i pogledam bogatu izložbu čeških nošnji, a poprilično ću se zadržati i na stalnoj izložbi fotografija, dokumenata i predmeta vezanih za djelovanje Čeha u ovim krajevima. Molitvenici, ručno rađene božićne figurice, „svete“ slike, davne razglednice i dopisnice od rodbine iz starog, zauvijek napuštenog kraja, obeskoričene knjižurine ponesene iz istog tog rodnog kraja, mnogo, mnogo starih novinskih i drugih tekstova i fotografija.
Nije, naravno, sve češko u daruvaru stalo u ovih nekoliko zgrada. Evo, recimo pivovara: jest da ju je, 1840., osnovao Izidor Janković, jest da su se vlasnici više puta mijenjali, ali bih se smio kladiti da su na mnogaja ljeta glavni tehnolozi bili doseljeni Česi, a nije slučajno ni da se daruvarsko pivo od 1893. naziva „staročeško; eno ga i sad na ogradnim panoima pivovare, a bogme – vidim ih s ulaza – i u ogromnim paletnim paketima ispod visokih nadstrešnica.
Rekoh već da je Daruvar nastao oko dvorca obitelji Janković. Ne znam ima li negdje živih potomaka daruvarskih Jankovića, ali dvorac je ne samo u životu nego se i odlično drži. Piše sve na dvama panoima u dvorištu, ali je teksta i previše da bih ga čitao. Radije ću zaviriti u dvorac i, u društvu marljivog i sveznajućeg kustosa Lea Žukine, razgledati što sve krije Zavičajni muzej.
Daruvar je malo mjesto, grad je 2021. brojao 7.440 žitelja, pa ni ne očekujem previše. Jedna zbirka bi, izgleda mi, bila prepoznatljiva i cijenjena vrijednom i u kudikamo većim gradovima. Židovi su, doselivši početkom 19. stoljeća iz Burgenlanda, ostavili brojne vrijedne tragove u svim bitnim segmentima života. Spomenuh samo obitelj Gross, ali ih je bilo još nekoliko koje su, slobodno se može reći, unaprijedile grad i kulturu življenja. Spomen-soba židovske kulture priča upravo o tome, uglavnom o razdoblju od 1860., kada je osnovana Židovska općina i izgrađena sinagoga.
U središnjem dijelu židovske sobe stoji aron hakodeš ili sveta arka, izrezbareni ormar u kome se u sinagogama čuvaju svitci tore. Slovi za najsvetiji dio svake sinagoge, a ono arka je ustvari kovčeg, budući da aron hakodeš simbolizira zavjetni kovčeg. Sveta arka je zaogrnuta bordo parohetom, izgleda mi – ne smijem dirati tako svete stvari, čak ni najpravovjerniji Židovi, recimo, Toru ne dodiruju prstima već jadom, srebrenom ili bjelokosnom rukom s ispruženim kažiprstom – brokatom ili satenom, obrubljenim nečim nalik zlatovezu. Svici tore položeni su i na izraelsku zastavu. Na stoliću ispred aron hakodeša tanjušna menora te četiri bijele i jedna crna jarmulka, sve s izvezenim Davidovim zvijezdama.
I mnogo drugog zanimljivog je okolo, ponajviše okačeno na zidovima, a među svim tim i jedna fotografija: David Frankfurter rođen je ovdje, u Daruvaru, otac mu, Mavro „Moše“, bio je daruvarski rabin, a u svijetu je poznat kao prvi atentator na jednog nacista, Švicarca Wilhelma Gustloffa. Dogodilo se to 1936., zanimljivo, u Davosu, posljednjih desetljeća okupljalištu Svjetskog ekonomskog foruma, po mnogima „svjetske vlade“ u sjeni, za mnoge oličenje sveg zla na planetu. Druga stvar, atentator je, tako to mnogi gledaju, kakve god motive imao, negativac, nešto kao naš Gavrilo Princip, za jedne heroj, za druge terorist. Razlika je u tome što je Princip život završio u austrougarskim kazamatima, a Frankfurter kao časnik Vojske Izraela.
Iz židovske ću u partizansku sobu, gdje me dočekuju narodni heroji Pajo Gregović Brko i Josip Ružička, oba Daruvarci, s drugom Titom koji, znamo, nije Daruvarac, a usto jedva da sliči na samog sebe. Zbirka nije bog zna kakva, uglavnom fotografije i preslici dokumenata iz NOB-a vezani za ovaj kraj plus vrlo ukusno, u polukrug složena zbirka partizanskih i švapskih puščetina i pištoljčina. Puno bogatija inspirativnije osmišljena je zbirka vezana za djelovanje Hrvatske vojske, što nije nikakvo čudo, nakon svakog rata ostane mnogo onih koji misle da je upravo njihov rat najvažniji od postanka svijeta i da ga treba smjestiti u muzej. Dobra stvar je što se nije čekalo nego se počelo na vrijeme; lakše je pozvati žive ljude da donesu eksponate nego ih, kad umru, sakupljati po podrumima i tavanima.
S Leom razgledam i finu kolekciju slika pa ćemo se pozdraviti, a ja ću se baciti u razgled svega što se skupno naziva Daruvarskim toplicama. Ne znam je li to baš tako, ali meni izgleda da toplice čine pola grada, doduše bez stanovnika.
Prvi znak da neke toplice vrijede je – ako ga ima – podatak da su njihove vode koristili Rimljani – oni su naprosto imali nos za kvalitetne ljekovite vode. Ovdje je svoje sjedište postavilo panonsko-keltsko pleme Jasa, a Rimljani su sagradili prave terme, nazvavši ih Aquae Belissae. Daruvarci će se rado pohvaliti time da su ovdje na banjanje dolazili rimski carevi Hadrijan, Komod i Konstantin Veliki, mada je to do daljnjeg samo prilično smjela pretpostavka jednog broja povjesničara, zasnovana na bogatim antičkim nalazima iz doba spomenutih careva.
Vjeruje se da su i Osmanlije, bit će vraćajući se iz višemjesečnih opsada i napada na obližnja ugarska prostranstva, zastajali opustiti prenapregnute živce, zaliječiti otekle zglobove i upaljene mišiće, ali je njihova slaba sklonost ka zapisivanju kriva što je razdoblje tijekom kojeg su lješkarili sadašnjim Julijevim parkom kao svoji na svom prekriveno debelim slojem izmaglice nejasnog i nesigurnog. Zato se zasigurno zna da je carica Marija Terezija čitavo područje 1675. podarila grofu Antunu Jankoviću, a grof se, bezbeli se obvezavši na odvezivanje kesa s dukatima, dao na gradnju novih bazena i zgrada, možda ni ne pomišljajući da će oko zetemeljenog i izidanog niknuti grad. I sam plemenitaš, vjerojatno je i osobno dočekivao drugove po statusu koji su ovdje stizali svakodnevno se do vrata zaglibiti u ljekovito blato pa ga sprati ljekovitom vodom.
Startam od stabla ginka, preko puta ulaza u dvorac. Zapisa o tome nema, ali su stručnjaci izračunali da bi moglo biti zasađeno 1777., tri godine prije izgradnje dvorca. Stablo je muško, a nekad mu je, neznano kad i ko – i jest red da je žensko mlađe! :) - donio i puno mlađu družicu. Daruvarčani ih nazivaju Adam i Eva, mada bi, s obzirom na razliku u godinama, priličnije ime bilo Trump i Melanija :) Daruvarski ginko najstariji je u Hrvatskoj, a 2020. je, glasovanjem diljem Europe, predstavljen kao „Zaljubljeni ginko“, osvojio drugo mjesto na izboru „Europskog stabla“; za prsa ga je pobijedila neka drvljesina u Češkoj, maštovito nazvana „Čuvarem poplavljenog sela“. Malo dalje stoji i sadnica velelisne lipe, i to ne bilo kakva nego – to je sad u Hrvatskoj moda, vidjeh je u nekoliko gradova – klon Gubecove lipe (odbijam koristiti ono „Gubčeve“ jer se protivi svim jezičnim pravilima) iz Gornje Stubice.
U blizini su i dva spomenika. Na onom podignutom „borcima koji su u velikim danima oslobodilačke borbe vođeni slavnom Komunističkom partijom i drugom Titom položili svoje živote za sretniju budućnost naših naroda“ dva pomalo raspojasana partizana; ne mogu odgonetnuti ratuju li ili slave pobjedu. Ona dvojica iz partizanske zbirke Zavičajnog muzeja, Brko i Ružička, također su tu. Drugi spomenik, poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata – devetorica su poginula samo u osvajanju vojarne JNA Polom u Doljanima – meštrovićevski ukusno je osmišljen, pomalo nalik kamenom klasicističkom paviljonu, glorijetu. Imena poginulih ispisana su na nosivim stupovima spomenika.
Stupam, sam na svijetu, Kupališnim perivojem Julijevog parka. Tu negdje je, kaže info-ploča, još 1777. godine stajala gostionica, a iza glazbenog perivoja natkriveni prostor, sačuvan još jedino na starim razglednicama. Zato je, bazenčić okružen žutom ogradom sačuvana uspomena na davnašnju Sigenthalovu glibku kupku, uređenu nekad nakon 1810., a uklonjenu 1909. Zgrada je, sa svojim heksagonalnim oblikom i šatorastim krovom, odudarala od svega postojećeg i zamislivog, djelujući pomalo romantično i šaljući sličnu poruku kakvu je poslao Mujaga Komadina nakon otvaranja mostarskog hamama: Ko ima para – bujrum, ko nema, eno mu Neretve!“
Poizdalje promatram vilu „Arcadia“, danas depandans lječilišnog hotela „Termal“. Nikad ne bih pomislio, a čitam na info-ploči, da je sagrađena još oko 1770. godine, i to kao vojna bolnica „za vojnike iz cijele Slavonije“, kako je zabilježio njemački putopisac Friedrich Wilhelm von Taube. Od 1858., kada je pretvoren u smještaj za goste toplica, znan je kao Livijin dom, a današnji barokno-secesijski izgled datira od rekonstrukcije 1910., kada je kršten današnjim imenom. Uz „Arkadiju“ je restoran brižljivo smišljenog :) imena „Terasa“; to je kao ono kad slastičarnicu maštovito nazovu „Palma“.
Nađe se u perivoju tu i tamo i neki okrnjak, biva ostatak nekih davnih, sretnijih vremena, ali, generalno, sve što može blistati, blista. Najblistaviji detalj je „Kupačica“: ispružila none, izbacila krupnim bradavicama okićene vršnjakinje, zabacila ruse kose i k tomu još, da prostiš, stidljivo sagnula glavu. Nazivaju je svakako: Tužna Mara, Crna Artemida, Gola Maja, mada je Antun Augustinčić, vajajući djevojačke obline, skulpturi dao ime Na odmoru. Nepoznat neko ju je 2012. maznuo s postolja, izrezao na 13 komada i komadićaka i prodao kao staru broncu. Nađena, izliječena i vraćena. Bit će da je tat student medicine koji preferira anatomiju – proučio, diplomirao, pa mu više nije trebala.
Još bih zvirljao u „Kupačicu“, ali me nestrpljivo čekaju Antunova kupka i Ivanova kupka. I Antun i Ivan su, očekivano, bili Jankovići, jedini koji su prije dva-tri stoljeća imali dovoljno dukata za ovakve pothvate. Antun je stariji, pa i njegova kupka, koja datira iz 1762., štoviše je to bila prva ovdašnja lječilišna zgrada. Ivanovu je tako, nakon njegove smrti, nazvala njegova zaljubljena udovica Alojzija Festetić od Tolne. Bonus na vrijednost obje kupke imaju jer su izgrađene na ostacima rimskih termi. Jest da bi, da su ih podigli malo podalje, barem tako govore iznimno bogati arheološki nalazi, Daruvar danas imao moćan antički arheološki park, ali su se i jedan i drugi, i svako bi, držali najboljih i najljekovitijih voda. Voda u Antunovoj kupki se – odmah mi na um padaju Karlovy Vary i ljudi što šetaju pijuckajući kiseljak iz pljosnatih porculanskih čaša – iako joj je temperatura 43 stupnja Celzija, koristi i za piće.
Ivanova kupka je inače već 1991. teško oštećena u granatiranju JNA i potom srušena, a preživjelo je samo Ivanovo vrelo, okrugli bunar, koji me – samo mu fali visoki kip – vrlo podsjeća na izvor Dunava, koji sam predstavio u putopisu iz Donaueschingena. Nema više ni devedesetak metara duge i pet metara visoke drvene nadstrešnice koja je povezivala Antunovu, Ivanovu i Aninu kupku (koja također odavno ne postoji, živa je samo Antunova) te Švicarsku kuću, ali ko mi brani da sve to čega više nema zamislim i izmaštam.
Viđao sam mjesta u kojima je banjski dio poprilično daleko od središta. U Daruvaru to nije slučaj – samo što si otresao ljekovito blato s potplata cipela, eto te na glavnom trgu, oči u oči sa ždralom što se odlučio ugnijezditi upravo u ovdašnjoj fontani. Ustvari je ždralica, čim je zalegla na jaje, a poručuje nam: ako želite biti plodni, svratite u Daruvar.
Na trgu i oko njega ugnijezdilo se, pak, nekoliko lijepih zdanja, među njima, na istoj strani, i tri bogomolje. Jedna, katolička crkvica svetog Šimuna, djeluje zaboravljeno i pomalo tužno. Zaključana je, ali provirujem kroz uzanu „liniju“ između dva vratna krila: fasada joj se polako ljušti, ponutrica gola i gotovo prazna. Izgradio ju je 1872. kovač Šimun Balenović sa suprugom Alojzijom. Blizu joj je pomalo bezlična bijela Evanđeoska Kristova pentekostna crkva. To je, ustvari, nekadašnja sinagoga koja je nakon Drugog svjetskog rata ostala bez vjernika pa je 1951. pretvorena u Dom kulture. Pentekostalci su je 1993. otkupili od države, renovirali, posvetili i povratili joj status bogomolje. Najbolje se drži Kršćanska adventistička, nekad kalvinistička crkva, sagrađena između 1881. i 1885. Elem, ovdje se crkve kupuju i prodaju k'o vikendice na Blidinju ili Rujištima.
Obletjeh Daruvar i pretvorih se u trotočje na kraju ove rečenice, iz kojeg ću, za kraj, baciti još jedan pogled na grad…
