Još kad su mađarski husari i austrijski lovci krenuli prema Bosni, 1878., svi putovi su vodili preko Broda. Tako je nekako bivalo i stoljećima prije; riječ brod, uostalom, i označava mjesto gdje je neka rijeka najplića, zgodna za pregaziti. Bilo i ostalo i nakon što je Austro-Ugarska otpućena u prašnjave zakutke povijesti iz koje se nikad neće vratiti, a i nakon što ista sudbina zadesi Jugoslaviju, prvu, drugu i onu lažnu treću – ko god je dolazio s te strane valjalo mu je na Brod. Onda se preko noći sve promijenilo: Brod je ostao gdje je uvijek bio, ali bez svakodnevnih tisuća jurilica – one su našle bliži put, preko Gradiške.
Ja sam u Gradišku dojurio polako nakon što sam, batrgajući se i spotičući po bespućima interneta, ugazio u vijest da su u Gradiški, negdje uza Savu, slučajno pronađeni ostaci nekad znamenite turske tvrđave Berbir. Šta čekaš, crni Jukiću?!
I evo me, stranjam savskom obalom, nimalo ne sumnjajući kako će mi se za koji časak u oči zadjenuti stotine metara zidina, pažljivo ostruganih i otprašenih nježnim arheološkim špahtlama i metlicama pa konzerviranih da se čudaci poput mene mogu diviti tvrđavi na vijeke vjekova.
Startna točka je visoki vodoskok što se, usred parka, sizifovski penje k nebu. S druge strane me pomno motri Vijećnica, austrougarsko zdanje podignuto, kao i drȕge joj u Sarajevu i Brčkom, u pseudomaurskom slogu. Sunce, kiše i vjetrovi joj dobrano izbrisale boje na fasadi pa djeluje mrtvo, samo joj pogled živ. K Vijećnici ću kasnije, odoh k Savi, tražiti Berbir. Naravno da ne propuštam ništa bitno na što naiđem, a spomenika, evo, kao da je gradiški park robna kuća spomenika na otvorenom.
Najbliži mi je spomenik poginulim srpskim borcima posljednjeg rata. Koncepcijski je – puno je nekakvih priljepaka, sve je to moglo stati u jedno – rastočen, raštrkan, ali je središnji dio, četverostrano srce prosječeno križevima, i umjetnički solidno, u prosjeku i u rangu sličnih ostvarenja sva tri naroda i vojske u našoj zemlji. U oči mi, međutim, upadaju ne baš standardna imena poginulih srpskih boraca: Senad Futić, Safet Crnović, Adem Halilović, Mirsad i Zlatan Husić, Denis Činčić, Bakir Šabić… Svi su, čim su njihova imena na spomeniku, poginuli za Republiku Srpsku. Uz ploče s imenima bista generala Rajka Balaća. Bio je, za razliku od „generala“ iz one anegdote „Vidi ti tog čuda, dijete, a već general!“, visoki časnik JNA. Generali rijetko ginu u ratu, a Balać je doista poginuo na ratištu, i to negdje na prilazima Bihaću.
Ovo je inače Park slobode, što će reći: ko god se, po kojem god kriteriju, borio za slobodu, evo mu mjesta za spomenik. O Diani Budisavljević i njenoj upornoj borbi za spašavanje (pot)kozarske djece se manje-više sve zna: u Gradišci je, evo, zasluženo dobila dopadljivu spomen-česmu sa svojim plemenitim licem u reljefu. Malo dalje je bista prote, narodnog poslanika i – srpski mi ponekad, po težnji da se sve kaže u jednoj riječi, podsjeća na njemački – sveštenomučenika Dušana Subotića (1884. – 1941.): ubile ga kod Banja Luke, zajedno s banjolučkim vladikom Platonom, ustaše Asim Đelić, Mirko Kovačević i Niko Čondrić.
„Tri suze nebesnice u vječnosti“, tako se zove spomenik, tako piše ispod tri prema nebeskom beskraju istegnute metalne „linije“; podignut je u spomen na tri žrtve požara u obližnjem Domu kulture 16. XI. 2005. Imena nema, događaja se ne sjećam, u moru tadašnjih čestih političkih turbulencija za požar u Gradiški se, eto, nije našlo mjesta. Iz Doma kulture dopire glazba pa ću ne zaviriti već i odmoriti i uživati u probi srednjoškolskog zbora. Pitam jednu od nastavnica; u prolazu mi, sva užurbana i blago zabrinuta lica, stiže reći samo da ovih dana imaju dosad najvažniji nastup.
Opet sam, sve trčeći da mi koji od spomenika ne pobjegne, pobjegao od Save, a tako neću naći Berbir, mada sam već pomalo zbunjen jer nigdje ne vidim traga otkopanih zidina. Zbunjuje me i što ništa ne piše uza spomeničić nalik rimskom žrtveniku – ne znam, a zanima me – dok čamac naoko nemarno zbačen na travu ne može biti ništa drugo do podsjećanje na pretpovijesne savske monoksile. Ništa ne piše ni uz Spomenik „Ustanak“, jedan od ne baš čestih dokaza da je u socijalizmu ponegdje bilo prostora za pravu umjetnost, samo što je stvarnih umjetnika bilo kudikamo manje nego režimskih pripuza. Gradiška je, evo, imala Boru Prpoša, koji nikad nije postao kiparsko-spomenička zvijezda poput Dušana Džamonje ili Antuna Augustinčića, ali je njegov spomenički amanet zavičaju, neka vrsta „konkretne apstrakcije“, materijalna iluzija sirotog izbjegličkog puka pretvorenog u kockice koje, zbijajući se jedna uz druga, streme ka suncu i slobodi, doista umjetnost.
Došetat ću i do Sokolskog doma te usput sresti još jedan „antički“ spomeničić, nešto nalik postolju s urnom za vječnu vatru, a pažnju će mi privući i jedna oglasna ploča, i to ne zbog plakata za izložbu fotografija Ranka Smiljanića nego što je prvih pet slova natpisa ZABRANJENO PLAKATIRANJE otkinuto; em je plakatiranje sada NJENO, em je Smiljanić smio postaviti plakat, budući da više nije ZABRANJENO :) A Sokolski dom, nekadašnje – zna se kad su djelovala sokolska društva – okupljalište bogatijih Gradiščana (ako je to pravi etnik), danas je u prilično jadnom stanju. Nova je jedino staklena ploča s podacima i imenom – sada se zove po Petru Mrkonjiću, odnosno kralju Petru II. Karađorđeviću, na čiji su rođendan 1938. posvećeni temelji, možda i neki od murala ili grafita, ali sve ostalo…
Čuvaju ga, ali bez znatnijeg uspjeha, troje mladih partizana: Stevo Dukić, Lepa Radić i Enver Šiljak. Ne piše im to ispod imena, ali su sve troje narodni heroji. I njih pitam gdje bi mogao biti taj famozni Berbir, ali sve troje šute k'o zaliveni. Nastavljam savskim kejom, interesiram se i kod bolničara i medicinske sestre koji su izašli zapaliti jednu iza bolnice, ali su im, sudeći po međusobnom gađanju toplim pogledima, važnije neke druge stvari od onog što ja uzalud tražim.
Zaći ću i u grad, ali mi ni srpski učitelj, baš tako piše ispod nogu Veljka Čubrilovića (1886. - 1915.), ne daje odgovora. „Mladobosanac“, obješen nakon Principovog atentata na Franju Ferdinanda, to mu je i trebalo pisati uz ime – učitelja je bilo mnogo, a onih koji su žrtvovali život za ideale kudikamo manje. Na gotovo praznom trgu ispred novog novcatog Kulturnog centra jedva da imam koga pitati; nikog nema ni da zasvira na nekom od instrumenata nanizanih na rubu trga. Gospođa ispod bijelog šešira u prolazu ispred prekrasne, ali derutne zgrade u Ulici krajiških brigada zna samo da se „kopalo nešto tamo uz Savu, ali je zatrpano“. Kopano pa zatrpano?! Hm… Načas zaboravljam Berbir zvjerajući u željezna vrata i prozore – neko je nekad živio s motom „Ima se – može se“.
Naići ću i na gradiške bogomolje i, nakon obilaska, steći dojam da se Gradiščani – nigdje nikog oko njih – slabo mole Bogu, bar usred vrućih dana kakav je ovaj današnji. Oko Tekijske džamije, prvotno podignute 1620. godine, samo merhumi na prostranom mezarju, živa roba nigdje. Neki vješt klesar iz šezdesetih godina prošlog stoljeća pravio je fine nišane, ali nije znao baš sva slova abecede, pa je u kamenu, umjesto NIŠAN, urezivao ИIŠAИ. Alem na krovu vodi me do Šejh Gaibijinog turbeta. Povijest je šejha Gaibiju, među ostalim, zapamtila i po tome da je velikom veziru Kara Mustafa-paši prorokovao da će teško zijaniti na osmansko-austrijskom derbiju, odigranom 1683. pod Bečom, otad do danas poznatom Opsada Beča 1683. Kara Mustafa-paša je dva mjeseca atakovao na protivnički šesneasterac, pobjeda je takoreći visjela u zraku, a onda se „niotkud“ pojavio Jan III. Sobjeski, izveo žestok protunapad i zabio pobjednički zgoditak, nakon koga se Mustafa nije uspio zaustaviti sve do Beograda. Siroti Gaibija ispao je kolateralna šteta: ubio ga je osmanski vojnik jer se, pravedan i pred Bogom i pred ljudima, odbio povući s osmanskom vojskom s one na ovu obalu Save. Dao ga je pokopati austrijski kapetan Makar, a da ga, kao „dobrog“, poštuju svi, najbolje govori to što je njegovo turbe u našem posljednjem ratu ostalo netaknuto.
Džamija se inače nalazi uz rub Partizanske ulice, koju, čitam na tabli, iako je Gradiška u Republici Srpskoj, uza sam Grad, obnavljaju Vlada Federacije BiH i njeno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.
Drugi najvažniji islamski objekt, Derviš hanume medresu, i izdaleka je lako prepoznati – „izdaje“ je pseudomaurski stil, samo što su boje na fasadi, za razliku od onih na Vijećnici, sasvim zdrave. Usto je i golema zgrada, ne uvis već u širinu – duga je čak 33 metra. Derviš-hanuma Smailagić darovala ju je 1899. ovdašnjoj Islamskoj zajednici, socijalistička „narodna“ vlast otela je 1973., a vlasti Republike Srpske je 2008. vratile izvornom vlasniku. Danas je u medresi sjedište gradiškog Medžlisa i glavno okupljalište gradiških muslimana.
Pusto je, ali doslovno, makar se uspravila usred grada, i oko katoličke crkve svetog Roka, sagrađene 1912. Obnovio ju je, taman prije nego će postati vrhbosanski nadbiskup, tadašnji župnik Vinko Puljić. Ovdašnja mala katolička zajednica ima i svog mučenika: 18. studenog 2004. u župnom stanu, do crkve, ubijen je župnik i dekan prelat Kazimir Višaticki. Danas na to podsjeća skromna spomen-ploča na zidu župne kuće. Bočno od crkve je Hrvatski dom, a ispred trg na kome stoji Spomenik kralju Tomislavu, podignut 1926. Jest da su brončane ploče s glavama i ukrasni lanci „nestali“ u ratu, ali je barem ostao spomenik. Nekad se inače zvao Trg hrvatskih velikana, a danas je to Trg jevrejskih stradanja.
Čudno mi je da doslovno nikog nema ni na prostranom platou oko pravoslavne crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Sâm sam i u crkvi, koja sja i izvana, i iznutra; doduše je prošlo tek tri godine otkad je temeljito obnovljena. Gdje se to danas izgubio vjerujući narod iz sva tri vjerujuća stada?
Hm, ma na stranu to, ali ne nađoh Berbir! Natrapah usput na jednu „bosansku kuću“, kako sad vole reći, makar su sve kuće u Bosni bosanske; odbrojava zadnje dane. Jedna se druga, moćna, gospodska, ali zapuštena i napuštena, prodaje; 0041 je pozivni broj Švicarske, tamo negdje treba tražiti vlasnika.
Ispred nekadašnjeg hotela „Kaiser“, sada Zavičajnog muzeja, samo sam prošao, mudro kontajući kako je Gradiška ipak razmjerno malo mjesto i da ću samo uzalud gubiti vrijeme. Ulazim priupitati koga unutra sretnem za Berbir – ako iko zna, onda su to ljudi što rade u muzeju.
Ali šta je ljudska mudrost, pogotovo moja! Već na ulazu srećem bradatog mladića čija razbarušena kosa odaje nekog ko se ne bavi prozaičnim ovosvjetskim stvarima nego onim s vječito nadahnjujuće margine. Dušan Kojić, tako se zove, ne samo da zna gdje je iz zemlje provirio i ponovno se u zemlju vratio Berbir nego je – po struci je arheolog – osobno vodio iskopavanja. I gdje se djenuo Berbir? Njegov djeličak, istočni bedem tvrđave, otkopan je baš kod Sokolskog doma, gdje sam tvrđavu uzalud tražio – zidine su nakon svega sahranjene i sad preko njih raste trava. Tvrđava je bila ogromna, dimenzija 260 x 150 metara, i zauzimala dobar dio parka, uključujući i današnje lokacije bolnice, vrtića i Sokolskog doma. Jest prvotno bilo planirano da zidine budu konzervirane, „oklopljene“ staklom i pretvorene u glavnu točku budućeg arheološkog parka, ali te proklete, a potrebne pare… Elem, do nekih boljih vremena Berbir će danovati i noćevati ispod trave, a ako jednog dana na račun grada ili Muzeja odnekud ateriraju snopovi šuški, pa se iskopavanja obnove, ispod Berbira bi se mogli ukazati i ostaci antičkog Servitiuma.
Ako se već ne može vidjeti ni B od Berbira, itekako se ima šta vidjeti u muzeju. Glačane sjekire iz Kosjerova i Kočićeva, vrhovi kremenih strijela i kremena dlijeta, sječivo od opsidijana, sitne koštane alatke, jedna urna nađena u Lamincima i mnogo drugih pretpovijesnih nalaza, sojeničko naselje u Donjoj Dolini, brojne antičke sitnice i krupnice iz antičkih naselja Gornjim Podgracima, Gašincima, Cimirotima i drugdje, mala čuda iz kasnoantičkog Balkisa na Gradini iznad Bakinaca… Meni su posebno impresivni jedan ćirilički natpis u kamenu iz 1301. s lokaliteta Manastirište u Gornjim Kijevcima i sedrena ploča s urezanim inicijalima Isusa i križa, jelenom i psom u trku te lukom, strijelom i koječime drugim – i mnogo poznatiji muzeji od gradiškog željni su ovakvih izložaka. Sve je to ili barem najveći dio otkopao i u izložbene cjeline postavio Kojićev predšasnik, prvi gradiški arheolog i dugogodišnji direktor Muzeja, Milan Đurđević Pogača (1948. - 2020.). Vjerojatno je zaslužan i za ne odviše bogatu, ali maštovito osmišljenu zbirku vezanu za stradanje i borbu ovdašnjeg naroda u Drugom svjetskom ratu.
Pozdravljam se s Gradiškom, ali ne napuštam gradiški kraj – posljednje odredište je selo Romanovci, na otprilike pola puta od Gradiške prema Banja Luci, s tim što se s puta treba popeti na obližnje brdašce. Siguran sam kako većina čitatelja već zna zašto sam u Romanovcima – crkva-brvnara svetog Nikole jest od drveta, ali je magnet za sve koji vole stare građevine iznad i oko kojih lebde i međusobno se sudaraju legende oplemenjene lepršavom maštom starih vremena.
Koliko god mi je za boravka u gradu znalo biti krivo što ljudi nema ni koliko da njima popunim koju fotografiju, toliko mi je u Romanovcima drago što sam sâm. Nije da ne bi dobro došao kakav pop ili crkvenjak koji će okrenuti onu starinsku ključinu u bravi šestoperki i širom mi raskriliti drevna drvena vratašca, ali kad već takvog nema, neka me samog.
Romanovce i ovdašnju crkvicu-brvnaricu, iako je na teritoriju Gradiške, mnogi uporno vežu za Banja Luku. Da nije čemu, sigurno se za nju niko ne bi jagmio i prisvajao je, ali jest, budući da, uz one u Javoranima kod Kneževa, Malom Blaškom kod Laktaša i banjolučkom selu Šljivno, spada među najstarije sačuvane crkve-brvnare. Do prije malo više od stoljeća, 1911., uspravno su stajale čak 83, ali ih se nije znalo cijeniti, pa ih je 1952. prebrojano svega 30. Neke srušene da bi bile napravljene nove, nekim je dohakao zub vremena, a neke su s lica zemlje zbrisala dva svjetska rata.
Bilo, kažu, na visoravni jezero, a Turci ovdašnjim pravoslavcima dali dozvolu da crkvu mogu sagraditi jedino u jezeru. A kako išta praviti u jezeru?! Stavio se narod, muški nanijeli kamenja, žene i djevojke u pregačama nosile zemlju, svi zajedno zatrpali jezero, poravnali plato i – eto vam, Turci, vaša zloba! – začas sklopio crkvicu. Baš crkvicu, dimenzije su joj svega 7 x 4 metra. Druga legenda priča kako je jezero, valjda u inat Turcima i njihovoj ciničkoj dozvoli, samo od sebe nestalo one noći kad su se ujutro domaćini sakupili da vide kako crkvu podići u vodi. Zbilo se to, nastavlja predaja, nekad u 18. stoljeću, makar narod, znamo, voli i prigoniti pa se naiđe i na tvrdnje da je stara barem četiri stoljeća. Na vratima čitam, ali ga ne uspijevam pročitati, ugrebano u grede, ime nekog kuma crkve, vjerojatno za neke od obnova. Umjesto prozora u brvnima su isječeni malecki prorezi, tek da unutra ne bude mračno k'o u rogu. Zvonara novija i, kao i okolne sobrašice, ne uklapa se potpuno u ambijent. Fino je što su sobrašice tu, ali ih se moglo podići još koji metar dalje od crkve. Oko crkve nekoliko nadgrobnjaka, a ističe se onaj postavljen jereju Savi Rađeviću (1871. – 1906.).
Jerej Savo je, znano je, dvije godine prije smrti ovdje vjenčao Petra Kočića i njegovu dragu Milku Vukomanović. Tajno, noću, jer su austrougarski žandari imali pik na Pisca, zbog čega se krio, a uskoro nakon vjenčanja se, dakako s Milkom, obreo u Beogradu.
Ispod crkve je groblje. Redovito zavirim u groblja pa ću i ovdje. S prvog spomenika me – pokoj im dušama – gledaju Kosta i Nedeljka Kenjalo. E, vala bih ga, mislim prezime, promijenio pa makar… :)
Pozdrav vam iz Romanovaca!
