Znate li koji je najgušće naseljen grad u Europi? Ni ja nisam znao dok nismo kročili u Sengleu, na Malti, niti sam prije čuo za taj grad. Jedna milja je, kad se „prebaci“ u kilometre, zeru više od 1,6 kilometara, a površina Senglee je malo veća od pola četvorne milje, što je, po površini, svrstava među najmanja malteška naselja. E, na toj kvržici malteškog kopna živi 2.720 stanovnika. Prije stotinjak godina bilo ih je triput više, ali je potreba za komocijom i intimom posljednjih desetljeća srezala te brojke.
Senglea je, uz Cospicuu i Vittoriosu, jedan od tri međusobno spojena grada na području Velike luke. Izgradili su ga, kao i ostala dva, ivanovci, malo nakon dolaska na Maltu, a „ostatak svijeta“, prema utvrđenoj liniji, prozvali Cottonera. Malteški naziv čitavog područja triju gradova je Bormla, nerijetko se taj naziv koristi i za samu Sengleu, ali je i službena administracija i narod zovu po čovjeku koji je, kažu, dao najveći doprinos nastanku mjesta, a on je bio 48. veliki meštar, Francuz Claudea de la Senglea; on je mjestu, do dolaska ivanovaca poznatom lovištu, darovao status grada. Tepaju Senglei i da je Città Invicta ili Civitas Invicta, što bi značilo Neosvojivi grad, a spomen je to na veliku osmansku opsadu Malte 1565., završenu konačnim protjerivanjem Osmanlija.
Temelji Senglee udareni su 1311., kad je započela izgradnja crkvice svetog Julijana, prve građevine na području današnjeg grada, ali se gotovo pusto naselje u grad počelo pretvarati tek u proljeće 1552., kad je položen temeljni kamen za izgradnju velebne utvrde svetog Mihovila.
Kao i drugdje na Malti, glavna, najvažnija građevina uz utvrdu je crkva, ali to ovdje nije ona Julijanova nego bazilika Rođenja Marijina ili bazilika Gospe od Pobjede. Podignuta je svega 15 godina nakon razbijanja opsade. Na pročelju joj je krupnim zlatnim slovima ispisano Monvumentvm insignis Victoriae A. D. MDLXV, a iznad natpisa bdije okrunjena bijela Gospa. Teške bombe Luftwaffea su, međutim, 1941. zaobišle Gospine protuzračnu obranu i skršile baziliku gotovo do temelja. Obnova je trajala do 1956.
Glavna atrakcija je ista, ali druga Gospa. Stoji u glavnom oltaru i poznata je isključivo kao Il-Bambina i Maria Bambina. Kod nas se izraz „drvena Marija“ koristi za osobu koja je ukočena i hladna u ponašanju. Malteška drvena Marija, Il-Bambina, sve je samo ne to, čim je mještani i drugi koji vjeruju u njen zaziv i posjećuju svetište doslovno obožavaju. Nepoznati umjetnik istesao ju je 1618., a 13 godina kasnije je i pozlaćena. Takva je stajala do 1921., kad joj je pribavljena i kruna s dijamantima i dragim kamenjem. Kruna pomalo – neka mi Gospa oprosti, Nju i tako ništa nisu pitali - baca na punk, podsjećajući na frizuru Sida Viciousa iz njegovih najluđih dana. Naknadno su, 1934., oko kipa postavljena i četiri srebrena anđela. Nedaleko od crkve Il-Bambina ima i svoju ulicu, mada su, kad je ponesu u procesiji, sve ovdašnje ulice njene.
Osim Il-Bambine, u crkvi su i biste pape Benedikta XV., nadbiskupa Maura Caruane i velikog meštra po kome je grad nazvan, dok je na stupovima prikazano 16 svetitelja, i to četvorice evanđelista, četvorice papa, četvorice crkvenih naučitelja i četvorice osnivača crkvenih redova. Još jedna Gospa motri prolaznike već duže od dva stoljeća, a uspravljena je nakon što je kuga 1813., kada je i na našim stranama, u Bosni i Hercegovini, „pozobala“ na tisuće, čudom zaobišla Sengleu, ostavivši je kao jedino mjesto na Malti koje nije dohvatila svojom demonskom ubilačkom repinom. Maltežani je zovu Il-Madonna tan-Nofs, što bi doslovno značilo Gospa od Središta, mada je prije nekoliko desetljeća pomaknuta iz središta mjesta. Sve je, dakako, u baroknom slogu, a na bočnim oltarima, od kojih je jedan (opet) Gospin, mnogo je prizora i detalja koji pogledu ne daju da se makne. Uz Il-Bambinu, vjernici se najviše utječu Isusu Kristu Otkupitelju, koji u crkvi, također okrunjen, upravo pada pod teškim križem. Svake godine ga, tri tjedna prije Velikog petka, svećenici i vjernici pronesu ulicama grada u korizmenom pokajničkom hodočašću.
Blizu bazilike je spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata, službeno otkriven 1991., u povodu 50. godišnjice bombardiranja, u kome je poginula 21 osoba. Nekoliko mjeseci prije otkrivanja, žrtvama se poklonio i Ivan Pavao II. Spomenik je moderni pogled na katastrofu: jedan ginjenik je gotovo urastao u temelje, na čijim pločama stoji vitka djeva, a mladić koji se popeo na njihov vertikalni nastavak širi ruku, valjda ususret novom životu.
Senglea, uz baziliku i već spomenutu crkvu svetog Julijana Hospitalca, ima i crkve Svetog Križa te svetog Filipa Nerija. Posljednja spomenuta se, na kraju duge ulice prave kao strijela, najprije nazire, potom bi se mnogi opkladili ili barem „tipovali“ da je to dio utvrde, da bi se, tu malo treba i uzbrdo, pri kraju, na žućkastom pročelju ukazao Svetitelj. Iako mu je u rukama debela knjižurina, zagledan je u nebesa. Sa zida susjedne zgrade, blago nasmiješen, sasvim ljudski nas motri don Ivan Bosco; tu svoje prostorije ima zajednica koja okuplja njegove štovatelje.
Ostale dvije crkve su male i uklopljene u okolne zgrade, izvana se ne vidi ništa posebno osim njihovih poznih godina, pa ćemo se zaputiti do gradskog parka Vrtovi Gardjola, prema kome nas, fino izveden u šarenoj ploči što označava ulicu Ta'Katarin, usmjerava reljef ovdje znan kao Gardjola, ustvari kupolasta stražarnica na jednom od rubova platoa, jedan od zaštitnih znakova Senglee. Penjemo se stubama, a malo od ulaza dočekuje nas neka čudna zelena mrežasta lopta na malom postamentu. Ima ispod nje tekst na malteškom, koji, dakako, ne znamo, pa nećemo shvatiti o čemu je riječ. Razumijemo jedino da se u natpisu spominje malteški ministar vanjskih i europskih poslova Evarist Bartolo, vidljivo je da je s druge strane „lopte“ njegov lik u bronci, ali čovjek je živ, zdrav i uzbrdo brz. Nije valjda da političarima na Malti spomenike podižu za života?! Pa nije Tito :) Sigurno se ne čeka dugo nakon što neko umre, vidjesmo to u većem broju slučajeva, a to ovdje dokazuje i četverokuta ploča usred ukrasnog grmlja, postavljena u sjećanje na Louisa Henwooda, gradonačelnika Senglee, naravno bivšeg, umrlog 2017. Pokojna je već 30 godina i jedna od najpoznatijih malteških glumica Vitorin Galea, kojoj je slava osigurala bistu u parku. U središtu parka je, okružena zelenilom, velika česma s nekoliko kamenih kugli iznad široke pipe, a onda ćemo spaziti i Gardjolu.
Vrtove je inače osmislio osobno veliki meštar de la Senglea ili se barem potpisao kao autor. Kako god, sigurno mu je najvažniji bio prostrani bastion uz more. Stražarnica nije samo obična „rupa“ u koju bi se uvukao stražar; oko, uho i jedan ždral, isklesani na stražarnici, odreda su simboli stražarskog posla na Malti. E sad: svukud sam nekud stranjao, ali sam rijetko kad, možda dva ili tri puta, naišao na panoramski pogled kakav se pruža s Gardjole! Hajde što je na dlanu gradić Marsa, ali se Velika luka i Utvrda svetog Anđela, kao i čitava Valletta i sve što nedavno opisah u njoj, vide nemjerljivo bolje nego iz samih sebe! A zašto tako malo spominjem utvrđeni dio Senglee? Pa on se također puno bolje vidi iz Vallette!
Spuštamo se i provlačimo kroz gradska vrata ispod Strmog bastiona (il-Maċina), pa kroz još jedna, a onda ispod polukružnih svodova stižemo na rivu. Ovo je neki drugi svijet – ljudi mirno ispijaju svoje kavice, odavno valjda srasli sa svim mirakulima Senglee i čitave Malte. Niko osim nas ne gleda u spomenik obiteljskom surfanju i moreplovstvu, koga je umjetnik Cari Privitera izradio od okamenjene lave iz vulkana Etna. Posljednja sengleanska slika opet je Gospa s djetetom Isusom u betlehemskoj štalici, oslikana na širokom i čistom zidu.
Tu negdje je, naime, nevidljiva granica s Cospicuom, koju Ona odmah pojednostavljuje pa Cospicua postaje prosto - Košpica :) Nećemo naći vremena vidjeti mnogo od grada tek nešto većeg od Senglee, samo ćemo proći. Utvrđena linija Cottonera se, ne mareći dokle seže Senglea i odakle se rađa Cospicua, samo nastavlja, i to dvostruko, na liniju svete Margarite. U Senglei je, doduše, izgrađena na ho-ruk, imali valjda četu Radosava iz „Đekne“ da ih sokoli :) dok se u Cospicui rađa, započeta 1638., razvukla čitavih 70 godina.
Između zgrada se pravolinijski ušunjalo more, s balkona se može u kanal – to je, kažu ovdje, Dok 1, poznat po Američkom sveučilištu. Uz dok novovjeki spomenik, nešto nalik na žičani globus, iskićen malteškim križevima. Lučke zgrade stare i ohrndane, rijetko se na Malti naleti na takav detalj, ali sve anuliraju brojni fini detalji, poput ogromnog srca ispred malog amfiteatra i bašte „Art cafea“. Iznad marine se, budući da je poširoka, bolje nego s drugih mjesta, vide vrhovi nekih velebnih građevina, uglavnom podignutih u doba britanske vladavine otokom. Mimoilazimo se i s dvama uličnim oltarima, od kojih je jedan, crven od tabana do tjemena, sigurno među najvišim na Malti, te s nekim bradonjom s mačem u ruci koji, iako ispred njega nema baš nikoga, nastavlja sa svojim nemuštim, ali vatrenim govorom. Trčim vidjeti ko je – sveti Ilija. Išaretom ga molim da s munjama sačeka dok ne napustimo Maltu. Uspijevamo još samo poviriti u crkvu svete Terezije Avilske i to je to.
A onaj crveni ulični oltar „pripada“ Bezgrešnom Začeću. Blagdan pada 8. prosinca i tog dana je ovdje – Cospicuu zovu Belt l-Immakulata ili Grad Bezgrešne – „dernek“. Više ljudi se okupi jedino na Veliki petak, kada se kip Uskrslog Krista u procesiji nosi ulicama, a mnogi Maltežani „ubadaju“ godišnji odmor samo da bi tog dana bili u „Košpici“.
Nije nas, eto, zapalo da vidimo neke od glavnih znamenitosti Cospicue, tako je to kad upadneš u protokole turističkih agencija, ali ćemo to nadoknaditi u nedalekoj Paoli, u kojoj se nalazi bazilika Krista Kralja, najveća bogomolja na Malti. Doduše bismo i u Paoli prije posjetili, recimo, Hipogej Ħal, podzemno neolitsko svetište i nekropolu iz malteške povijesne faze Saflieni (3300. do 3000. godine prije Krista), ali šta je – tu je, i bazilika će se ispostaviti itekako vrijednom posjeta.
I Paoli je ime dao jedan veliki meštar, Antoine de Paule, koji je temeljni kamen za izgradnju grada postavio 1636. Temeljni kamen za najveću crkvu na otoku u beton je, pak, uglavljen 1924., a crkva je građena sve do 1959., da bi osam godina kasnije bila posvećena Kristu Kralju. Donedavni papa Franjo uzdigao ju je 2020.– makar je veća i od mnogih katedrala, samo što veličina u tome ne igra ulogu – u rang male bazilike. Slog neoklasicistički, lađe tri, s tim što su bočne odvojene bačvastim svodom i okruglim stupovima. Na pročelju dva vitka tornja sa satovima koji, primjećujemo, pokazuju niđe veze vrijeme, između njih visoki trijem sa šest stupova s trojim vratima, a iznad stupova, čitavom širinom, natpis „A cordi Tibi Redemptor gloria honor potestas regia“, dio molitve iz Rimskog brevijara kojima se zazivaju slava, čast i kraljevska moć Krista Kralja, te godina MCMXXIII.
Bazilika nije samo velika već i bogato opremljena: grbova, kipova, njih i prije nego se uđe, a onim unutra moglo bi se fino ukrasiti barem petnaestak naših prosječnih crkava. Potrefili smo na misu, pa razgledanje svega toga ostavljamo za kasnije, ali nećemo vani već gore, gore i gore. Bazilika je, naime, i jedan od najpoznatijih malteških vidikovaca. S obzirom na visinu crkve te činjenicu da se nalazi u gradskom središtu, lako je pojmiti da se mnoga elitna zdanja odozgo mogu doživjeti puno bolje nego šetnjom gradom. Rijetko se pruži prigoda dosegnuti crkvene kupole ili same vrhove tornjeva, ali ovdje je i to moguće, čak i – budući da stižemo i do zvona – gledati ih odozgo. Majstorima koji renoviraju jednu od kupola to je svakodnevna slika, a turisti i njihovi mobiteli – zato odmah pokazuju da ih ne slikamo – popeli su im se ne navrh kupole ili tornja već navrh glave. Ite, misa est pa se spuštamo i izbliza zagledamo svece, pape, velike meštre, biskupe, časne sestre, a po imenu prepoznajemo gotovo jedino malteškog zaštitnika svetog Publija.
Kad malo dođemo sebi, s platoa ispred crkve ugledat ćemo – nije valjda da nam se priviđa?! – bijelu džamijsku munaru. Džamija Merjem el-Batul, odnosno, pazi sad, džamija Djevice Marije, jedina je islamska bogomolja na Malti. Njen temeljni kamen postavio je 1978. – pazi sad drugi put! – Moammer el-Gadafi, koji je kupio i parcelu te dobrim dijelom financirao njenu izgradnju. Otvorena je, opet el-Gadafijevim rukama, šest godina kasnije. Uglavnom su je pohodili doseljenici iz el-Gadafijeve Libije, a uz nju je podignut i islamski kulturni centar te formirano muslimansko groblje, također jedino na Malti. Okolni prostor, pun cvijeća, dobio je ime Gadafijevi vrtovi, ali je ono, nakon što je u Libiju uvezena demokracija, a siroti pukovnik od istih tih „demokrata“ doslovno nabijen na kolac, promijenjeno u Libijski vrt.
Posljednja džamija na Malti prije ove sagrađena je još 1702., i to – čudni su bili ivanovci! – unutar jednog od zatvora u ondašnjoj prijestolnici Mdini, za turske robove. Roblja je davno nestalo, pa tako i džamije. Za malteške muslimane: ako su ikoga u džennetu stvarno dočekale one 72 hurije, onda je to Gadafi. Džezakellahu hajren, pukovniče, zaslužio si, uživaj!
