Da su ptice na Uni iste one što ih ima u mom kraju, one što s njima svakodnevno pričam, kostajnički putopis protekao bi bez ijednog problema. One bi, naime, obavile jedan poslić koji mi, očito je, nije bio suđen. Ali, nažalost, nisu…
Do mene je: iako moj plan podrazumijeva 'kruženje' po Bosanskoj krajini, do granice, nije mi bilo teško gurnuti putovnicu u torbicu, ne jede mi kruva! Iako je tvrđava Zrinski grad najljepša slika koja se može vidjeti u Kostajnici i iz nje, ipak je s druge je strane Une, u Hrvatskoj. Jest da su se dvije Kostajnice stoljećima držale ruku pod ruku, kesten im je objema bio „sjeme“, ali su došla druga vremena pa sad jedna od druge otkreću glavu. Naš, bosanskohercegovački graničar zagleda moju osobnu iskaznicu, ispituje me i ovo i ono, makar sam mu „u dvi riči“ rekao šta je problem: želio bih sliku tvrđave, a to, jer ju je granični prijelaz posve zaklonio, mogu samo ako mi to dopuste on i kolega mu s druge strane. „Hajde“, kaže, „ali samo ovaj put i nikad više!“ Hm, pa ja šta bih nego samo ovaj put! Od slikanja, međutim, nema ništa: hrvatski graničar niti gleda mene, niti želi pogledati osobnu: „Ništa od toga, eto ti Bosna pa slikaj! Doviđenja!“, odvraća drsko. Zato, evo, sliku tvrđave „kradem“ s turističke stranice Hrvatske Kostajnice, iako je putopis iz bosanske, štoviše do prije tridesetak godina Bosanske Kostajnice. Prije bih, izgleda mi, prošao pored Napoleonovih trupa preko drvenog mosta 1814., prvog na Uni, nego u Hrvatsku, odnosno u Schengen.
Ima Kostajnica, ispostavit će se, poprilično vrijednih motiva, ali će – baš čudno! – u prvi plan ipak iskočiti jedan koji se s Kostajnicom „spojio“ sasvim slučajno. Razočaran svim onim na graničnom prijelazu, parkiram u najužem središtu grada; odatle ću započeti s obilaskom, ali će mi prije toga dobro doći kavica i – vrelo je – bočica kisele vode. Minutu nakon što sjednem, pored moje „trulje“ od auta :) parkira se crni „mercedes“ zagrebačkih tabli, ali kakav! Stariji, ali dobrodržeći gospodin pomalo čudnog naglaska sjeda preko puta i naručuje „hladno, hladno, hladno pivo“.
Da ne duljim: Dragan Partalo rođen je 1951. u banjalučkom selu ''ma nevažno, ionako nisi čuo za njega'', ''u svijet'' je otišao ''prije sto godina'', a već dugo živi u Velikoj Gorici. Istina, za selo Jagare, ipak će ga otkriti, čujem prvi put. Njegov ''mercedes'' 170 cabriolet ''začet'' je, pak, godinu dana prije. Proizvedeno ih je oko 800, kaže Dragan, a ''u životu'' ih nije ostalo više od 400. Na Balkanu ga, dodaje ponosno, osim njega ima još samo Antun Presečki, vlasnik poznate prijevozničke tvrtke „Presečki grupa“ iz Krapine i tamošnjeg Muzeja oltimera.
Polusatno druženje s Draganom, 75-godišnjakom koji, sasvim je očito, ima više energije nego mnogi triput mlađi od njega, djeluje umirujuće; sad gradom, umjesto pun gorčine, mogu zaći nabijen pozitivom. Za početak – dok sam kavenisao, u vidokrugu su se vrtjela dva spomenika – trebam samo preći cestu. Prije nego napravim prvu fotografiju, potrošit ću minutu-dvije na turističku kartu Kostajnice.
Spomenici su – na Balkanu se na to uvijek možeš kladiti i rijetko ćeš izgubiti – ratni. „Naša zemlja sada sebi radi / svojom snagom sebe da izgradi / socijalizam to je naša dika /prvo geslo našeg druga Tita.“, stoji na jednostavnoj kockastoj gromadi s petokrakom na vrhu. Za točke i zareze niko nije mnogo mario, o apostrofima i sličnim hijeroglifima da se i ne govori, važne su bili neke druge stvari, pa nije bilo štete ni kad bi bilo zaboravljeno i poneko slovo. ''Nema zore nit bez zore dana / nit slobode bez krvavi rana / zora nam je u Partiji sjala / i na Balju pjesmu zapjevala.'' Na postamentu su imena onih što su „na poziv naše slavne K.P.J. i druga Tita stupili u nadčovječansku i divovsku borbu i položili svoje živote“. Među 22 imena najviše ih je, čak devetorica, s prezimenom Muharem: Milan, Ostoja, Dragomir, Stojan, Pero, Gojko, Mile, Mladen i Mirko. Parole ćirilične, tekst s imenima latinični, da svi budu zadovoljni.
Drugi spomenik je mramorni slavoluk postavljen na dvije masivne baze. Podignut je srpskim borcima poginulim u Otadžbinskom ratu, koji je ovdje, sudeći po godinama na mramoru, za razliku od ostatka Bosne i Hercegovine, započeo još 1990. godine. Na slavoluku nema patetičnih natpisa ni imena, samo mali križ što ga vezuje s nebom. Dva spomenika postavljena su u istoj liniji, na istoj stazi, pa se ovaj noviji fino uokviruje onaj partizanski. To je, pretpostavljam, poruka o kontinuitetu, naravno vrlo nategnuta, jer kako objasniti da su dobar broj sličnih spomenika u stilu „partizani, to smo bili mi“, podigle i vlasti na teritorijima koja je držala muslimanska Armija BiH, koja je, znamo, ratovala protiv Vojske Republike Srpske?! Jedino se bh Hrvati ne jagme retroaktivno postati partizani, kod njih takvih spomenika nema.
Između dva spomenika ukotvio se mali plavi betonsko-plastični vodoskok, potpuni višak u čitavom parku, pogotovo na potezu između dvaju spomenika. Onima što su osmišljavali park ostalo slobodnog prostora pa k'o vele „ubaci štogod fontanice ili vodoskoka“ da ne bude prazno. Tu bi se fino uklopio cvijećem urešeni bijeli ram s ćiriličnim „Pozdrav iz Kostajnice“. U parkiću stoji i oglasna ploča, s koje se objavljuje da je na programu Narodne biblioteke predstava za djecu „Luckasti klovn“ te da ovdašnji FK „Partizan“ organizira „Duhovski turnir“. Tu je i – sad je to u modi – jarkocrvena kućica ''Uzmi knjigu / ostavi knjigu''. Ili knjige ne ostavlja niko, ili ih je neko sve pokupio, uglavnom u kućici nema baš nijedne.
Tek nakon što se izađe iz uličice s parkom vidi se da Kostajnica nije „od jučer“. Na to odmah ukazuje jedna fino izvedena prizemnica, kakvih ću kasnije sresti još nekoliko, a u blizini je i pravoslavna crkva Svete Trojice, u čijem se dvorištu, pod sloganom „Jedinstvo u ljubavi“, priprema hramska slava. Dosad nigdje, obično se to priredi na kakvoj ledini blizu crkve, nisam naišao na sliku crkvenog dvorišta pretvorenog u svojevrstan cirkus. Tri ringišpila su najbliža ulazu, a uokolo su naredani vrtuljci, tobogani, kontejneri i suncobrani ispod kojih će se prodavati sendviči, hrenovke, kokice, krofne i raznorazne dernečke „džidže“. Crno-bijela Sveta Trojica sa zlatnim oreolima, nacrtana iznad ulaza, ne obaziru se na to. U širom otvorenoj crkvi nema nikoga. Zagledam ima li među 40 poginulih srpskih boraca na spomen-ploči u crkvi ijednog od Muharema; nema, bit će da su svi izginuli u onom ratu.
Na kontra strani stoji najljepše kostajničko i jedno od najljepših zdanja u Bosni i Hercegovini, Općina, odnosno, po ovdašnjem, Opština, a čim je to, gotovo po pravilu znači da je sagrađena u austrougarsko doba. Od 1887. je prošlo puno godina, mijenjale su se države i vlasti, a ona je od prvog do zadnjeg dana imala istu namjenu. Trenutno je, međutim, prazna: zemljotres s konca 2020., isti onaj što je prodrmao prekounsko, hrvatsko područje, zadnjim se kopitima ritnuo i po Kostajnici, pa se Opštinu moralo iz temelja pretresti. Izvana sad već izgleda novija nego 1887.: naizmjenične vodoravne crvene i žute trake i potkovičasti prozorski lukovi ispod vijenca još su svježi, ali ponutricom još lebde boje kakvim je Gibonni obojio nebo u „Temperi“. U hodniku su naslagane vreće cementa i vapna, a iz golih zidova strše gužve električnih kabela. Mostarska Gimnazija, sarajevska Vijećnica, željeznički kolodvor u Brodu, Vijećnica u Brčkom i još poneka zgrada u pseudomaurskom stilu za mene su vrhunaravni arhitektonski biseri. Kostajnička Opština na neki je način bila eksperiment: jest da je manja od svih koje spomenuh, ali je od njih i starija.
Mnogi uz bok Opštini stavljaju i zgradu Magistrata, ovdje znanog pod nazivom Dom, budući da je nakon Drugog svjetskog rata služio kao doma za ratnu siročad, a kasnije je u njemu djelovala osnovna škola. Trešnja je protresla i Dom, u kome su dotad radile neke od općinskih službi, a danas je nalik mrtvoj školjki. I Dom je austrougarska građevina, dvije godine starija od Opštine, ali po ljepoti ipak znatno zaostaje za Opštinom, makar bi se taj zaostatak sigurno smanjio kad bi i on došao na red za obnovu.
Hitam dalje na tu stranu jer izdaleka vidim bijelu munaru. Azizija džamija, najveća muslimanska bogomolja u Republici Srpskoj i jedna od rijetkih na našim stranama s dva kata, podignuta je 1862., u doba – kao i ostale s tim imenom – planskog doseljavanja muslimana iz Kneževine Srbije u Bosanski vilajet Osmanskog Carstva, uglavnom u Posavinu i Pounje. Sultan Abdul Aziz je naseljenike oslobodio poreza i služenja vojske te im osigurao novac za džamije, za ostalo su se uglavnom morali snalaziti sami. U Kostajnicu su uglavnom stigli muslimani iz Valjeva, Šapca i Užica pa se i danas jedan dio grada naziva Užice.
Pored džamije tužni spomenik s imenima 24 muslimana civila ubijena u ratu, kad je i džamija poravnana s ledinom. Godišta uglavnom starija, a trećina su žene. Nasuprot ploči s imenima stoji pjesma o ljubavi, ne onoj što prva padne na um, muško-ženskoj, nego općenito o ljubavi, koja je i bijeli mramor uklesana 14 puta. Drugdje su na sličnim mjestima gotovo isključivo kur'anske sure i ajeti ili poruke s naglaskom kako se zločini ne smiju zaboraviti, a ovdje nešto što dosad ne vidjeh baš nigdje. Dopadljivu hajr česmu sa šest pipa podigla je „u ime Allaha milostivog samilosnog“ obitelj Novljaković. Koliko (puta) više bi, pitam se, bili nagrađeni od Allaha da se ne pohvališe…Džamija otključana i prazna. Nakon kilometarskog tabananja – učinilo mi se da je blizu pa do nje dođoh pješice – godi osjetiti kako tabani propadaju u debeli crveni ćilim.
I još: pored ona 24 imena mravi odlučili napraviti nešto kao vlastitu magistralu. Jedni idu gore, drugi dolje, ali se – gledam ih par minuta, ne sudaraju, tȁ nisu ljudi :)
Sad se vraćam na početak. Ovdje svi znaju, a drugdje slabo ko, da je Balj, onaj iz parole na partizanskom spomeniku, planina iznad Kostajnice. U utrobi njenih šuma osnovana je u ovim krajevima vrlo poznata Baljska četa.
Kostajnica je mala općina, 2013. je brojala svega 5.977 stanovnika, i ne nudi putopiscu neki strašan izbor, ali i mimo toga rado posjetim poznatije partizanske spomenike, koliko god bili ili ne bili „spakovani“ u socrealizam. Ovdje je to mnogo lakše željeti nego izvesti.
Domaćin iz Gornje Slabinje, kojeg nakratko ometam u okopavanju krumpira, upozorava me da su zmije „izašle“ i da dobro pripazim, a daje mi i dosta jasne upute kako da dođem do spomenika. Usput mi pripovijeda – spomenik je iznad sela – kako je neko nedavno ukrao biste dvojice partizana, a na spomenik se srušila stara lipa i oštetila ga.
Prilično lako nalazim turistički putokaz „Komanda Baljske čete“ i nastavljam pravo. Put je makadamski, uzak i džombast, a kako napredujem uzbrdicom prema šumi, primjećujem da je trava po putu sve viša, kao da njime ne prolazi niko živ. Malo mi je sumnjivo, u neko doba bih, tolika je trava, najradije da imam kakvu kosilicu što se kači na prednji kraj auta, ali nastavljam.
Gdje sam krivo skrenuo, pojma nemam, ali umjesto do spomenika, dolazim do malog čopora kuća. Praznih, mada je oko njih uredno, a pored jedne je i poveće pčelinje naselje. Kroz i dalje visoku travu se probijam i do susjednog domaćinstva, ali ni tamo nema nikoga. Tako, eto, neću vidjeti spomenik :( Mah, da je kakvo selo, ne bi bila Slabinja već Dobrinja, šalim se naglas sam sa sobom pa okrećem „golfa“. Eto, da je '41. i ja krenuo u partizane, zalutao bih i, kakve sam sreće, naletio na Švabe :) I vjerojatno se predao: bolje biti zarobljen od Švba, kadli-tadli će te razmijeniti, nego proći k'o onih devet Muharema :)
Ima, eto, stvari koje nam, koliko god se za njih pripremali, naprosto nisu suđene…
