„Glavni grad Albanske rivijere“, kako tepaju Sarandi (Sarandë), gradiću na jugu Albanije s malo više od 20 tisuća žitelja, do prije stotinjak godina praktički nije ni postojao. Doduše su osmanske vlasti još 1867. utemeljile mudirluk Saranda, iako u maloj luci nije bilo nijednog stanovnika, a cilj je bio stvoriti novu luku i tako rasteretiti onu u Prevezi te je povezati s Janinom. Nije baš uspjelo, pa je Saranda gotovo bezljudna i u vrijeme Balkanskih ratova (1912. - 1913.). Ako je ko iz okolnih sela i dolazio, „nestao“ je – zapamtilo se, naime, da je osmanska vojska 1878. zapalila sva okolna grčka sela – nakon što je Serandu u proljeće 1913. osvojila grčka vojska.
Nešto ljudi, uključujući i – zapisano je – 220 članova posade, živjelo je na brdu s koga jutros Sarandu vidimo kao na dlanu, i to ne samo Sarandu nego i Ksamil te Krfski tjesnac, uski prolaz između Sarande i Krfa, sada između Albanije i Grčke. Saranda i Ksamil su za Albaniju ono što je Rt dobre nade za Afriku, najjužnije točke albanskog kopna, a to je, zajedno s kontrolom Krfskog tjesnaca, bilo glavni motiv da na glavici najoštrijeg brda 1537. „nikne“ utvrda Lëkurësi – Mlečani su u to doba bili u žestokom usponu i Krfski tjesnac se moralo višestruko zaštititi.
Od dvorca danas nije ostalo mnogo, a sasvim čitavom je, osim ulazne kapije i dijela vanjskih zidova, nekim čudom sačuvana jedino kula s puškarnicama na južnoj strani, prema Sarandi i moru. Druga je, na suprotnoj strani utvrde, bila iste veličine, barem po promjeru, dok joj se visina više ne može znati, budući da je srušena i posred nje vodi jedna od prilaznih staza u središnji dio nekad očito moćne utvrde.
Utvrda je – obiđosmo je cijelom širinom i dužinom – gotovo pravilnog kvadratnog oblika. Inače ju je dao izgraditi Sulejman Veličanstveni Filmski, a nejakom se pokazala samo jednom, potkraj 18. stoljeća, kada ju je sa svojom od sultana odmetnutom vojskom napao i zapalio i znameniti „ujedinitelj Albanaca u pokušaju“ Ali-paša Janjinski (mada je u Albaniji uz njegovo ime redovito stoji „od Tepelene“, budući da je rođen u tepelenskom selu Homova).
Gotovo sva ponutrica utvrde pretvorena je u ugostiteljski objekt s više golemih bašti na različitim razinama, ali će sezona biti otvorena tek za par dana pa smo, uz jedan par i nekoliko djelatnika koji pripremaju objekte, sami u utvrdi i na brdu. Vidik je beskrajan i impozantan, u daljini se jasno vidi Krf, a u blizini utvrde u oči upadaju brojni betonski bunkeri koje je Enver Hodža razasuo po čitavoj Albaniji.
Iznad Sarande je lijepo, a u Sarandi… Ovo mi je 458. putopis na „Bljesku“, ali ovakvu prometnu gužvaru ne vidjeh nigdje i nikad. Kako je grad naglo rastao, a auto je u Hodžinoj Albaniji teško bio dostupan ikome osim „državnim ljudima“ i državnim tvrtkama, tako je slabo iko mislio na parkinge, kojih u gradu naprosto nema. Zato odlično ide biznis brojnim malim poduzećima koja iznajmljuju skutere. Mi lako nalazimo (za nas) glavnu točku u gradu, arheološki kompleks sinagogalne bazilike Onhezmi, kako ga ovdje nazivaju; vidimo ga iz auta i potom kojih pola sata uzalud kružimo okolnim ulicama. Na kraju – nema druge! – auto ostavljamo visoko i prilično daleko od gradskog središta, iznad bolnice, žute fakultetske zgrade i baptističke crkve, pa se – a nema više od 40-tak stupnjeva Celzija :) – pješice spuštamo prema moru. Običavam – lako se izgubim, kako u nepoznatom gradu, tako i u životu :) – snimiti ploču s nazivom ulice u kojoj parkiram, ali je ova u Sarandi potpuno izblijedjela od sunca i nečitljiva.
Koliko je Saranda „na glasu“ – mnogi se i s naših strana zapute čak ovamo! – toliko se čudimo onima koji je izaberu za ljetovanje. Nekih posebnih sadržaja i atrakcija baš i nema, jedino taj lažnosjajni medijsko-promidžbeni glamour. Ukraj rive, na strani prema luci, dominira panoramski kotač, s koga se ne vidi ni jedan postotak onog što mi osmotrismo ispred utvrde Lëkurësi, ali je panoramski kotač, okružen luna-parkom, inn i cool. Tridesetak metara dalje, okrenuta moru, još jedna crkva, evanđeoska, ustvari, kao i baptistička, malo ljepša kuća s križevima na pročelju. Rub rive do mora očekivano su zauzeli desetci štandova onih što nude izlete sve do Soluna, Drača, Butrinta i gdje god kome, ako je spreman izvaliti koju stoju eura, padne na um. Glavni u izlozima desetaka radnji i radnjica je crni albanski orao. Na ulazu u jednu agenciju izrepila se uhranjena žuto-bijela maca. Ispred jednog izloga s malom izložbom rakova, školjki i srodnog morskog zvjerinja u misli mi dolazi Marijan Ban. Sa zida pored još jednog Charlie Chaplin poručuje kako nećemo naći dugu ako gledamo dolje. Hvala, Charlie, ne bih ni za živu glavu ispod duge!
Plaža se rasprostrla posred sarandske srijede; nije gužva, nije jedno na drugom, kao što kažu da je ovih dana na Makarskoj rivijeri. Jedna iz vode, ovdje to nije rijetka slika, izlazi obučena od donjeg ruba dimija do hidžaba. Vlast se vidljivo trudi: riva je k'o Real Madrid, cvjetnih nasada mnogo i, makar ni ovdje kiše nema već mjesec i pol, ne samo živih već i živahnih, a ne fali ni pomno raspoređenih, naravno odreda novijih spomenika i skulptura. Na jednom kamenom usječen 5. XII. 1912., pretpostavljam datum oslobođenja od osmanske vlasti, na jednoj spomen-ploči podsjećanje na neku veliku bitku iz 1908. Dvjema bjelomramornim djevojkama s košarama o bokovima načas pomažem pridržati nešto nalik džinovskom brokulama. Još jedna, vjerojatno iz iste kiparske radionice, nijemo gleda prema pučini; albanska Penelopa, bit će. Između svega toga Hodžin bunker, okrenut, dakako, prema Krfu: Grcima nikad nije vjerovati, vječito su ovaj kraj smatrali svojim i vječito kidisali na Sarandu! S druge strane su, pak, okrenuti prema Italiji, koja se s Grčkom ne jednom od Balkanskih ratova do potkraj Drugog svjetskog rata, kada su ovo područje zauzeli britanski komandosi, nadmetala za vlasništvo nad otokom. Talijani su Sarandu 1939., kad im je kao strateška luka, poslužila za invaziju na Grčku, čak preimenovali u Porto Edda, u čast najstarije kćerke Benita Mussolinija.
Inače je stanovništvo Sarande bilo stopostotno grčkopravoslavno dok Enveru Hodži nije na um palo temeljito razbucati etničku sliku Albanije. Tako je u Sarandu stiglo na tisuće muslimanskih Albanaca iz Sjeverne Albanije. Cilj je, dakako, bilo provođenje Hodžine naredbe o stvaranju prve ateističke države na svijetu, u sklopu čega je srušena i pravoslavna crkva svetog Spiridona. Nije baš da su danas Albanci ludi za Bogom, ali se desilo upravo suprotno: u gornjem dijelu grada, podalje od rive, podignuta je džamija, a 1991. je, nakon demokratskih promjena, podignuta još veća crkva svetog Spiridona, u kojoj danas uspijevamo naći ne samo duhovno osvježenje već i zaklon od sveprisutne vrućine. Zvonik „na preslicu“ visok, dvorište prostrano, arkade prema moru, a crkva izvana i iznutra bijela, bez ijedne freske osim ikonostasnih. Najupečatljiviji detalj je dopadljiva kamena krstionica s golubicom raširenih krila, ogrnutom crveno-bijelom lentom.
Golubica mira nikad se, međutim, u Sarandi nije potpuno udomaćila i pripitomila. Desetci tisuća Grka pobjegli su iz Albanije, pa tako i iz Sarande, čim je Enver Hodža svrgnut sa svog diktatorskog carskog i kraljevskog prijestola pa su danas ovdje postali jedva primjetna manjina. Nekim albanskim jastrebovima i to je bilo previše pa nasilje nad etničkim Grcima na jugu Albanije 1992. godine zahvatilo i Sarandu; paljene su njihove trgovine i radnje, a uredi grčke stranke Omonoia potpuno uništeni. I tada su, kad se sve donekle smirilo, mnogi Grci zauvijek napustili Sarandu, a pet godina kasnije u nerede se morala uključiti i vojska, kada su lokalni Grci čak uspjeli zarobiti jedan vladin tenk. Naravno da se ništa od toga danas ne vidi; ljeto je, sezona je na početku, treba zarađivati lovu, kakva crna prava manjina, tenkovi i ratovi.
Sinagoga-bazilika Onhezmi je, već rekoh, glavni motiv našeg posjeta Sarandi. Tako se, Onchesmus ili Onchesmos, grad zvao u drevnom antičkom Epiru, dok je današnje ime dobio po bizantskom manastiru Četrdeset svetaca (Agioi Saranda). Arheološki kompleks je sa svih strana zbijen između zgrada, iza kojih strši samo džamijska munara. U bijeloj ogradi vidimo samo pravilne zidove i tek ponešto drugog, primjerice jednu malecku lučnu crkvenu apsidu te nekoliko povaljanih antičkih stupova i ukrasa u kamenu. Jedan donosi dvojbu: ja sam uvjeren da prikazuje menoru, Ona veli da joj više sliči na plesača :-O
Nagla urbanizacija bez sumnje je skratila i suzila kompleks, dio je morao ostati ispod okolnih ulica i zgrada, u vrijeme njihove gradnje naprosto se nije mnogo marilo za tamo nekakve antičke zidine. Ovo što je o(p)stalo spašeno je i konzervirano tijekom arheoloških istraživanja obavljenih 2003. Pitanje je bi li se desilo i tada da interes nije pokazalo i novac za istraživanja osiguralo Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu, čiji su stručnjaci obradili kompleks zajedno s kolegama s Arheološkog instituta Albanije i Instituta za kulturne spomenike iz Tirane.
Zidine inače potječu iz 5. i 6. stoljeća, a prvotno je središnji dio zauzimala sinagoga, najstarija na području današnje Albanije, koja je nekad kasnije pretvorena – začas se „preskoči“ iz židovskog u kršćanski kult – u ranokršćansku baziliku. Sinagogu su, kaže struka, podigli potomci židovskih zarobljenika dovedenih ovamo nekad oko 70. godine, nakon Prvog židovsko-rimskog rata. Vjeruje se da su i židovska i kršćanska bogomolja opljačkane 551. godine, prilikom napada Ostrogota na ove krajeve, a konačno i potpuno uništene u požaru koji se dogodio prigodom napada Slavena na Peloponez, u posljednjoj četvrtini 6. stoljeća.
Arheolozi se nisu previše zamarali zidinama: otkopali, očistili i dali majstorima upute kako ih konzervirati. Glavni cilj su bili mozaici i mi ih, evo, tražimo, ali ih ne nalazimo osim na znaku sa simbolom UNESCO-a i panoima u koje je „umotan“ kućerak u kutu kompleksa. Idemo tamo, pitat ćemo. Ali, u kućerku samo stol, stolice i fotografije s iskopavanja; živog stvora nigdje, samo, sa stražnje strane, oveća mačja zadruga.
Prolaznici uglavnom niti imaju pojma gdje su mozaici, niti ih puno zanima. Na kraju nam konobar iz kafića preko puta, bit će da je na udaru s tim pitanjem, kaže da su u Arheološkom muzeju i – nema za muzej nijednog putokaza – upućuje nas gdje da ga tražimo. Orijentir je, zanimljivo, jedna od bezbroj prodavaonica brze hrane, i to toliko općenitog imena da ga ne zapamtih. Nekako nalazimo brzogriz, ali – uzalud zvirljamo pa firmama svih mogućih boja – muzeja nigdje. Ne pomaže ni mali turistički pano na koji slučajno nailazimo.
Spuštamo se i do rive pa zalazimo u etnološki muzej, prije toga se pozdravivši s ureljefljenim bradonjom s leptir-mašnom. Ti Shqipëri, më jep nder, më jep emrin Shqipëtar, stoji pored lica. Ili: Ti mi, Albanijo, daješ čast, ti mi daješ ime Albanac, a to su svakom pismenijem Albancu poznati domoljubni stihovi jednog od najznačajnijih albanskih pjesnika Naima Frashërija (1846. - 1900). Etnografski muzej je minijaturan, dvije sobe, a gospođa za pultom ne dopušta da napravim ni jednu fotografiju – prvo ulaznica pa onda slikaj! Zauzvrat nam preciznije objašnjava gdje je Arheološki muzej.
I on je mali, jer da je veći – prošli smo ulicom par puta – primijetili bi ga: jedna i jedina velika prostorija s kraja na kraj je „popođena“ mozaicima. Po zidovima fotografije antičkih lokaliteta u južnoj Albaniji, a na minijaturnoj galeriji te na rubovima mozaika nešto antičkog posuđa i fragmenata keramike. Saranda je izdvojena samo po karti arheoloških lokaliteta na ovom području. Šteta je da po sredini prostorije nema kakvog mosta jer se ovako mozaici, odnosno njihovi udaljeniji dijelovi, na drugom kraju prostorije, ne mogu vidjeti baš jasno. Pogledima tražimo sedmokraku menoru, trebala bi biti na nekom od mozaika, ali uzalud, da bi nam kustos na kraju rekao da taj mozaik uopće nije tu, odnosno da trenutno nije dostupan pogledima radoznalaca nego samo stručnjacima. Inače prevladavaju geometrijski i cvjetni motivi, a negdje u njima su se – boje baš i nisu izražene, a preglednost je, rekoh, slaba – upleli šofar (ovnujski rog) i etrog, bezukusni citron kojeg su Židovi koristili tijekom starozavjetnog hodočasničkog osmodnevnog praznika Sukota ili, po naški, Blagdana Sjenica.
Sarandu ćemo – Ona ju je još dok smo pravili planove posjeta „preimenovala“ u Serenadu :) – vidjeti i koji dan kasnije, vraćajući se trajektom s Krfa. Po slici s mora mogla bi se, pak, budući da su sve zgrade bijele, zvati Bijeli Grad. Iznad svega se nazire, nasađena na šiljak brda, utvrda Lëkurësi.
Eh, da je zidinama pozajmiti glas, a tišinu pustiti da se odmakne i odluta…
