''Nova opština Omarska'', piše iznad ulaza u bijelu katnicu u mjesnom središtu. U kutu prostranog dvorišta stoji bista narodnog heroja Miloša Mamića, rođenog ovdje 1918., poginulog daleko od rodnog kraja, u selu Jugovcu kod Prokuplja, 1942.. Preko puta, u šumovitom, fino uređenom spomen-parku, uzdiže se netipičan, modernistički spomenik poginulim borcima Vojske Republike Srpske, a malo dalje niz ulicu poslovni dio s autobusnom stanicom, bankom, tržnim centrom i ostalim pratećim sadržajima. Sve se to sasvim uklapa u sliku sjedišta i središta jedne manje općine. U blizini – treba samo ukloniti jednu staru prizemnicu – ima prostora i za veliki trg.
Prodavač u cvjećari preko puta i njegov kolega biciklist kažu da iza inicijative stoji neka lokalna stranka. Iskreno, ne zapamtih, ali pretpostavljam da je riječ o Potkozarskom narodnom pokretu, čije plakate vidim na izlozima nekoliko objekata. Dvojac vrlo brzo preskače na drugu temu: Omarska je do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća imala status općine, a onda su je „oni odozgo“, ko zna zašto, „utopili“ u općinu Prijedor. Po popisu iz 1961. su, u sjedištu i naseljenim mjestima Omarska, Bistrica, Busnovi, Gradina, Jelićka, Kevljani, Krivaja, Lamovita, Marićka, Niševići, Petrov Gaj i Tomašica, živjela 17.642 stanovnika. Što je još čudnije, mnoge tadašnje općine s tri ili četiri puta manje stanovnika opstale su. Danas sama Omarska, na stranu njena nekadašnja sela, ima više od 3.000 žitelja. U BiH postoji barem desetak, možda i više općina s manje žitelja, uglavnom onih formiranih nakon posljednjeg rata.
Za Omarsku se posljednjih tridesetak godina i čulo gotovo samo po ratu. Logori, zločini, masovne grobnice… Naravno da mi (i) to cijelo vrijeme prolazi mislima, pogotovo dok prilično besciljno lunjam periferijom, pored doslovno brda rudne jalovine i pogona rudnika u kome su u proljeće 1992. organizirani logori za prijedorske Bošnjake i Hrvate. Danas je vlasnik rudnika multinacionalna kompanija za proizvodnju čelika Arcelor Mittal, ruda gmiže prijenosnicama iznad glava rijetkih prolaznika i tragovi prošlog, ma koliko krvavo bilo, odavno su nevidljivi, zbrisani. Nisam, uostalom, ni došao u Omarsku zbog takvih tema: ako ćemo stvarno biti realni, sve tri strane u BiH (pa i ona četvrta, Abdićeva Autonomna pokrajina Zapadna Bosna) imale su logore i bez milosti „lovile“ one drugačije i druge. Niko tu ni od koga, ma koliko se svi tamo gdje su najgore postradali trudili zaogrnuti oreolom jedine žrtve, nije bio humaniji, sva je priča bila u tome gdje je ko od koga bio jači. Jer u čemu je razlika između čapljinskog Dretelja, silosa u Tarčinu i Omarske? Ni u čemu osim u brojkama.
Iznad jedne željezničke kompozicije – pravom, velikom rudniku željeznica, je li, mora biti nadohvat ruke – strši toranj crkve, zadjenut u nebesa. Zaključana je pa nemam prigodu vidjeti ništa više od svetog Cara Lazara iznad ulaza, kome je i posvećena. Novija je, ne vjerujem da je i punoljetna, pa ne marim, pogotovo što me na izlazu iz Omarske, u Pogrmušića gaju, u zaseoku Jokići, „čeka“ njena starija, zanimljivija i neusporedivo ljepša posestrima, crkva-brvnara Vaznesenja Hristovog.
Nije, doduše, jedna od onih mitskih krajiških crkava-brvnara, starih stoljećima, podignuta je, nakon što joj je predšasnica srušena, tek u razdoblju od 1893. do 1922., ali je ipak u nju uklopljeno ponešto od onog starodrevnog. Ovdje mi već „nije pravo“ što ne mogu unutra, znam da je ponutrica svake ovakve crkve ujedno i muzej, pa i više od toga, ali tu nema spasa, niti se može kroz ključanicu, ni kroz otesane grede. Ambijent savršen: stari hrastovi razmaknuli se toliko da se gdjegdje dodirnu ili ovlaš zagrle. I toranj je, možda malo previsok za crkve-brvnare, od greda i debelih dasaka, on već stotinu godina s hrastovima svakodnevno dogovara koji će gdje praviti debelu hladovinu. Drvena je i sobrašica, pristojno odmaknuta od crkve. Zeru odudaraju, ali se ipak prilično uklapaju jedino viseće plastične korpice s malvatima u trijemu pod izrezbarenim stupovima.
Čast svim ratnim žrtvama, ovdašnjim i drugim, ali bi se Omarska ponajprije i ponajviše trebala spominjati upravo po crkvama-brvnarama. Danas ću, naime, osim ove, vidjeti još četiri, odreda starije, uglavnom takve da ti se, kad ih ugledaš i pristupiš im, ne da otići.
Do najbliže, u selu Jelićka, treba mi kojih 20 minuta. Viđao sam je na fotografijama, ali su one ništa u odnosu na doživljaj: zatečen sam, zadivljen, zapanjen, zabezeknut, ushićen, očaran….! Da barem malo snizim razinu svega toga, čitam na info-ploči podatke o crkvi, makar ih, odavno je kaneći vidjeti, odlično znam: zaselak Lipik, lokalitet Timar, sagrađena 1841., graditelj neki Jovo Čanak iz Prijedora, posvećena Prenosu moštiju svetog Oca Nikolaja.
Jelići su, uz Popoviće (mada neki smatraju da je riječ o istom rodu), stoljećima „davali“ popove i kaluđere, pa je selo i nazvano po njima. Visokog zvonika, kao i ona u Pogrmušića gaju, crkva se udjenula u zelenilo prostrane zaravnice, zasjevši blizu oboda, da narodu koji joj već stoljećima stupa bogobojažljivo i s poštovanjem, ostane što više prazne, slobodne ledine. Prvotno je, kaže ovdašnja narodna predaja, bila podignuta na Kućištini, lokalitetu na lijevoj obali rječice Gomjenice, a onda su je mještani, smatrajući ovo mjesto, tada potpuno obraslo šumom, mnogo sigurnijim, za jednu noć rasklopili i prenijeli ovamo. Naravno da predaji ne nedostaje ni ono često vrlo uvriježeno, da je, naime, crkva jedne noći sama odlučila „skočiti“ sa starog na novo mjesto. Na ploči čitam i dimenzije stare crkve: 10,9 x 5,4 metra. Godine 1890. je kamenim temeljem odignuta od zemlje, prosječeni su veći prozori u oltaru i naosu, vjerojatno i željezne škure, te joj je dodan zvonik.
Trijem je izrazito nizak, a za tavanicu zakačeno golemo klepalo. Na dovratku urezana 1841., a okolo i ispod sva sila zakučastih znakova, figura i skraćenica, među kojima dominiraju razne forme križa. Zaključana su, kao i bočna, po kojim nema nijednog zareza. Iz skupine mještana što uz pivo sjede iza crkvenog dvorišta izdvaja se jedan – vide valjda da se već pola sata motam oko crkve – koji odnekud dobavlja ključ i uvodi me na bočni ulaz. Bit će da ponutrica, čim sve sja, nije davno obnavljana. Grede zdrave i čiste, bez i najmanjeg traga crvotočine i sličnog, lučna tavanica od neobojenih daščica također. Sa strana samo po jedna ikona, a ikonostas je, u biti, poliptih koji zatvara kompletan oltarski prostor. Po podu – fino, baš fino! – tkane ponjave. Hvala gdje čuo i ne čuo, dobri čovječe što me uvede!
Moram spomenuti i da crkva stoji na mjestu još starije, o čemu postoji više zapisa u dokumentima, a najstarijim se zasad smatra onaj na psaltiru u muzeju stare pravoslavne crkve u Sarajevu, u kome se 1699. godine navodi pop Ninko iz Timara. Potom se 1742. spominju timatski popovi Lazo i Damjan, a nema sumnje da se ti i kasniji zapisi odnose upravo na Jelićku, budući da druge crkve koja bi stajala na lokalitetu Timar nema u Bosni. Dabome da je crkva-brvnara proglašena nacionalnim spomenikom BiH.
Iako mnogo veća, nova crkva, dovršena malo prije posljednjeg rata, pod zaštitom istog sveca kao i stara, sasvim je u sjeni crkvice-brvnarice. Gdjegdje sam vidio da nove crkve takoreći „zalijepe“ za stare, a ovdje su napravili pametno, stara crkva ostala je „za se“. Pored nove je postavljen i spomenik poginulim borcima Vojske Republike Srpske iz Jelićke i Gradine.
Iz Jelićke ću za narednih 20 minuta stići u selo Marićka, gdje se nalazi valjda najpoznatija crkva-brvnara u našoj zemlji, također proglašena nacionalnim spomenikom. Na to upućuje podatak da se početkom kolovoza, za pravoslavni Ilindan – crkva je pod zaštitom svetog Proroka Ilije – ovdje održi najveći pravoslavni crkveno-narodni sabor u BiH, koji redovito okupi oko 10.000 vjernika i „dernegdžija“.
Čast i narodu, i saboru, i crkvi, koja je daleko od toga da nije dopadljiva, ali za mene ne može u istu rečenicu s posestrimom u Jelićkoj. Nije što je mlađa, dunđeri su ispopriječali njene grede „tek“ 1870., makar je i ona morala imati predšasnicu, budući da su na njenom ravanu nađene carske dveri iz 1753., nego je za neke od obnova „izgubila“ drveni krov, a lim nikad ne može biti što je bilo i jest drvo. Drugi minus je – čast svakom ratnom ginjeniku - što su moderna sobrašica, s kuhinjom i dvoranom za sastanke, te zgrada podignuta u spomen na poginule borce VRS, samo uskim prolazom odvojene od crkve. Poginulih boraca je 24, a još dvije slike s imenima postavljene su iznad njihovih. Blizu je i mjesno groblje.
Ima, naravno, i plusova, a to su prije svega živopisna crkvena vrata, vjerojatno najljepša od svih na našim crkvama-brvnarama, te vrijedan ćirilični natpis iznad vrata. U crkvenom dvorištu gordo se uzdiže hrast lužnjak, star, procjenjuju stručnjaci, više od 600 godina. Pri dnu je šupalj, s „vratima“, kroz koja se prosječno čeljade može uvući u deblo. Baš mi je krivo što se u sat vremena koliko ću provesti u Marićkoj niko ne pojavljuje, ako već ne s crkvenim ključem, onda da ga/se barem fotografiram uz hrast kako bi se vidjela njegova debljina. Nekome je veliki plus, nekom drugom isto tako velik minus, ravnodušnih tu ne može biti, bista Jovana Raškovića, jednog od ideologa i vođa pobune Srba u Hrvatskoj te osnivača tamošnje Srpske demokratske stranke. Nisam upućen u veze Draškovića s Prijedorom i, pogotovo, Marićkom, ali evo ga, tu je.
Crkvu u Marićkoj također je pravio jedan Čanak, Teodor, zajedno s izvjesnim Maksimom Kujundžijom i Ilijom Lukićem, a njegov otac Marko gradio je crkve koje su mi sad na redu, u Busnovima i Rakelićima, mada na info-ploči u Busnovima stoji da je djelo mještanina Sime Stojića. Ne znam znaju li to ovdašnji Srbi: prezime Čanak karavlaški je rod iz današnje Rumunjske, o čemu mi je prije 17 godina, na marginama znanstvenog skupa u rumunjskom Karaševu, opširno pripovijedao prof. dr. Mihail Deleanu, a na našim stranama su ih detaljno opisali Rade Uhlik i Nikola Pavković. Bavili su se isključivo obradom drveta i izradom drvenih predmeta, koje su njihove žene od ranog proljeća raznosile i prodavale širom Bosne, Hercegovine i Srbije, vraćajući se kućama tek u kasnu jesen. Obrađivanje zemlje su prezirali – samo kašike, čanci, vretena i druga drvenina.
Busnovi su poznati kako po crkvici-brvnari Vaznesenja Hristova, tako, u novije vrijeme, i kao rodno selo episkopa banjolučkog Efrema. Crkveno-narodni zbor održava se na blagdan Preobraženja. Crkva je vršnjakinja s onom u Marićkoj, što je zapisano na jednim od crkvenih vrata, po čemu ispada da je istodobno otac radio jednu, a sin drugu, s tim da je zvonik dograđen 1898. U oči mi prvo upadaju bakreni vrh zvonika i crijep na krovu. Šteta! Groblje i spomenik poginulim borcima iz posljednjeg i žrtvama ustaškog terora iz Drugog svjetskog rata su izvan dvorišta i crkva bi se, da je zadržala drveni pokrov, mogla uspoređivati s onom u Jelićkoj. Nekad je podignuta na kamene temelje, trijem, kao i drugdje, okićen visećim cvjetnim bokorima, a s krova visi srpska trobojka. Oboja vrata i svi prozori ukrašeni su vještim rezbarijama, ali mi djeluju odviše novo, u neskladu s vremenom gradnje, i rado bih nekog priupitao jesu li originalna, ali se ni ovdje, makar je groblje s druge strane dvorišnog zida, niko ne pojavljuje. Na čistini ispred crkve je tijekom obnove, 1999. godine, na fin postament postavljen križ koji je 135 godina stajao na crkvi 'i štitio vjerujući narod ove parohije od svakog zla'.
U Busnovima se kratko zadržavam i ispred prekrasnog murala na fasadi osnovne škole 'Petar Petrović Njegoš', oslikanog oko spomen-ploče učitelju Dušanu Panteliću, organizatoru ustanka u ovom kraju, poginulog blizu škole koja se po njemu zvala do 1993., nakon čega ju je, eto, morao prepustiti velikom Njegošu. Ploču je postavio Gradski odbor SUBNOR-a Prijedor 2020. pa se pitam je li moguće da još ima živih boraca onog rata? Ako nisu odreda stogodišnjaci, mora biti da su ratovati počeli već u pelenama ili u majčinoj utrobi.
Sedam kilometara je do Rakelića, sela koje, istina, nije pripadalo nekadašnjoj općini Omarska, ali se, evo, prirodno nastavlja na niz sela s crkvama-brvnarama.
Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem i mlađa je samo od one u Jelićkoj – Mirko Čanak ju je, naime, sklopio 1856. godine, što je zapisano na zapadnom dijelu fasade. Od pet crkava-brvnara koje danas vidjeh u najgorem je stanju. Osim što joj je zvonik obložen zahrđalim limom, a krov od ostarjelog crijepa, sasvim je očito da je i obesvećena, čim su joj glavna, vješto izrezbarena vrata širom otvorena, neki od inače finih prozora polupani, a unutra, uz jedva prepoznatljiv kameni dio oltara, zgurano koješta, uključujući i barske stolice. Da je riječ o crkvi, unutra pokazuje tek drveni križ odložen na kartonsku kutiju. Inače je pravilno raspoređenim stupovima, ornamentiranim prepletenim lukovima, podijeljena na tri lađe. Djeluje impozantno, budući da je – iako tek suhi kostur, golih greda, pa ne mogu biti siguran – površinom veća od ostalih, a jedino ovako se, pogotovo u kupolastom dijelu iznad petostrane apside, može do kraja spoznati sva vještina ondašnjih majstora; danas bi se teško našao iko ko bi ga znao raščlaniti da ne ostane šupljina.
Zna se da je zvonik podignut 1894, te da je crkva četiri godine kasnije popođena keramičkim pločicama, kojih također više nema. Bit će da je pažnja mještana posljednjih desetljeća kudikamo više bila usmjerena na izgradnju i uređenje nove crkve, podignute 1986., pristojno odmaknute od stare. Da sve ne bude crno: na rubu dvorišta složeno je nešto građevinskog materijala, valjda – ni ovdje nema nikoga koga bih mogao pitati – namijenjenog upravo za temeljitu obnovu crkve. Nadam se, makar sam u omarskom kraju bio nedavno, da se već radi i da će crkva-brvnara biti spremna za crkveno-narodni zbor, 27. i 28. kolovoza, te da će se ledinom ispred nje oriti ona „'Ajmo, 'ajmo, braćo zapjevati“ i drugi ojkački krajiški hitovi.
U Rakelićima ću, ispred mjesne kancelarije, vidjeti skromni spomenik „junacima palim za Republiku Srpsku“ pa ću staviti točku na Omarsku, sve razmišljajući kako bi jedna turistička tura „Crkve-brvnare vas čekaju!“ predstavljala pravo osvježenje u jednoličnoj, godinama istoj ponudi turističkih agencija. Siguran sam da bi se svako osjećao kao ja danas, oran, razdragan i toliko pun pozitive da bih njome mogao obojiti čitav svijet…
