S jedne strane industrija, po čemu je u novije doba najpoznatiji, s druge strane antika, ovdje se nalazila rimska Siscia, s treće strane hrvatska povijest, odnosno bitka koja je označila kraj Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata, eto to je Sisak. Usto je kod Siska 22. lipnja 1941. osnovan prvi partizanski odred u Hrvatskoj i ovaj grad bi, a ne neka tamo Korenica, zajedno s Velenjem, Drvarom, Titogradom, Vrbasom, Užicem, Mitrovicom i Velesom, vjerojatno postao Titov, samo da nije bio – Sisak :)
Od svega toga ja za početak biram jednog pjesnika. Antun Gustav Matoš opušteno je, zabacivši ruke na naslon, zasjeo na klupu na obali Kupe. Pogled mu utopljen u plavetnilo, pa je pomalo izgubljen u vlastitim sanjama, a prenut će se kad naglas izgovorim nekoliko stihova iz njegove „Utjehe kose“, ispisane na ploči uz baštu obližnjeg kafića. Noću, kad grad zaspi, podigne svoje teško brončano tijelo s klupe i premjesti se u baštu. Naruči glazbu, izmašta kavu i žagor gostiju i gušta pa, praveći se živ, ''baci'' krug šetalištem, osluškujući jedva čujne valove, ispresijecane kliktajima ptica noćobdija. Spomenik je inače replika onog na zagrebačkom Strossmayerovom šetalištu, a izradio ju je akademik Ivan Kožarić, isti onaj što je u mom Kreševu izvajao brončanog fra Grgu Martića.
Šta sam pričao s Pjesnikom? Mah, pustimo… Zaboravih mu – eto moje pameti! – reći da nije zdravo za cirkulaciju godinama sjediti prekriženih nogu. Pozdravljamo se pa ću i ja prošetati popločanom stazom i jedva nazrijeti ponešto od onog što Matoševo pjesničko oko svakodnevno vidi. On možda ni ne primijeti povelik brod, makar – prema palubi vode stepenice s ogradom – u njemu bio i restoran; nije njemu do glamura. ''Oduvek sam sanjao da budem kapetan od belu lađu!'' :) Ni stari zidani most, a i što bi, kad s njega može uživati u širokom vidiku, presječenom Kupom. Usput, to Stari most – 91 godina i nije nešto, ima u staračkim domovima starijih djedica i bakica.
Ponekad se Matoš, ako on istodobno ne odluta, susretne – žive na istom šetalištu – sa slikarom Slavom Strieglom. ''Dok hodam, slikam'', piše ispod Slikarevih nogu. Slika se, naravno, a i pjesme pišu, ponajprije duhom, potom okom, a tek na kraju ulogu izvršitelja preuzimaju pero i kist, koji se kasnije ufuraju da su baš oni nešto napisali i naslikali. Jašta su! Matoš i Striegl bez riječi se raspričaju kad ugledaju, još možda obasjane mlađakom, nešto nalik nevjestinskim velovima kombiniranim s gornjim dijelom pčelareve radne odjeće pravilno obješenom o konopcu zategnutom između stabala i balama slame nepjesnički i neslikarski pravilno naredanim uza šetalište. Lahoraste bijele ruže u zraku mogu proći, ali baloni…
Da bi stupili na gradski korzo, moraju proći pored prvog od mnogo takoreći do prekjučer dopadljivih zdanja. Zemljotresu je mrsko, ne da mu se, baviti estetikom – ili su ti temelji k'o u Trajanovog stupa ili k'o u turskim novogradnjama! Oči ponovno otvore kad se zabijeli Gimnazija, mada ni ona nije neka pljačka. E, pješačka zona je već druga priča: secesija i barok gdjegdje se podžapali za vratove, gdjegdje sklopili ruke i smiješe se. Njih dvojica, za razliku od mene, znaju šta je u ovom gradu (bilo) šta, koja ruševina je bila znamenitost, a koja „obična“ kuća ili poslovna zgrada. Bosonogi, kakvim ih je Kipar stvorio, polako koracaju hrapavim pločama i, makar gledaju iste fasade, svako vidi svoje. Nije baš da je sve obnovljeno, kamoli ''napucano'', ali nema ničega što bi bolo oči. Tako se nekad, zaneseni svaki svojim strepnjama, slutnjama i tlapnjama, neplanirano nađu na četvrtastoj ledini koja odzvanja skrušenim Zdravomarijama; zemljotres ne mari ni za vjere, ni za njihove bogomolje pa je tako svojim đavolskim repom žestoko ošinuo i katedralu Uzvišenja Svetog Križa i zato su bogougodni puk i njegovi misnici na ledini. Baziliku svetog Kvirina, zaštitnika Siska, izgleda mi, nije, kao ni sveca ispred nje; Kvirin je prvo zaštitio samog sebe i svoje, ostalo koliko je mogao i stigao.
Doći će oni i tamo, ali neka, polako, ima i prečih posla. Jedne su noći, recimo, u gluho i nijemo doba, svu svoju broncu, od pete do glave, stopili skakućući po vodoskoku na jednom od trgova. Neki je bakica što pati od nesanice špijunirala noću iza firangi i nije mogla doći sebi: gle, zna ih kad su obojica bili derlad, a oni se, makar su im ozbiljni ljudi, gospoda, godinama i desetljećima pljeskali i tapšali ih po ramenima, ni sad, kad su kipovi, nisu dozvali pameti! Posuše se Pjesnik i Slikar mjesečevom koprenom, usput, i dalje razigrani, štipnu poneku zvijezdu za guzu i nastave bázati svojim bespućima. ''Tuškan, baš neko smiješno ime'', govori pogledom Striegl, pokazujući na gradilište na kome se obnavlja Tuškanova kuća. ''Ah, političar…!'', otkreće Matoš glavu; slađe mu je zobati cvjetne aleje, a ima ih. Šutke mȁše bijelo zdanje Velikog Kaptola na Trgu bana Jelačića pa se zapute prema katedrali. Pomiluju onog svim Siščanima dobro znanog svjetlokosog dječačića danonoćno sklopljenih ruku pa zasjednu pored ono malo škrtih rimskih zidina kojima zemljotres ni frizuru pokvariti ne može i starački othuknu. Svejedno je lijepo sve što je in situ, makar su jugozapadni bedem s kulom i ostaci žitnice mogli biti i malkice dozidani. Siscia: Oserijati, Varcijani, Latobici plus Liburni na Kupi, dok nisu nahrupili Huni, Goti, Langobardi, Avari, a za njima, bome, i Slaveni.
''Uh, da mi je sad onaj moj ohrndani zeleni violončelo!'', sjetno uzdiše Pjesnik nakon što se pokrenu i nastupe Šetalištem kolege mu Vladimira Nazora prema glazbenom paviljonu. Prsti na zelenim brončanim pesnicama se ne miču ni nanometra, ali da je violončelo ovdje… Striegl začuđeno zuri u njega, šta li ga je sad uzelo, pa on je Pjesnik! Ne zna siromah slikar da su Pjesnikove odavno mrtve prstne jagodice zoru znale dočekati okrvavljene! Istim tim prstima pomazi nacrtanu crnopticu u kući bez zidova i krova. Onda opet srušeno/obnovljeo, srušeno/obnovljeno do Kupe, u grad su ionako skoknuli neplanski i bez pameti.
''ZABRANJENO JE Kupanje, plovidba i zadržavanje u koritu rijeke Kupe od Starog mosta do Mosta Gromova dana 07.09….'', sriču – mračina je – zaostalu obavijest na turističkoj info-ploči između Starog mosta i Malog Kaptola. ''Ove je 'Gromove' trebalo u navodnike, a one ništice u datumu su suvišne, nije knjigovodstvo'', kroz zube cijedi Pjesnik. Slikar šuti, on bi info-ploču osmislio malo drugačije. Brecnu se na gvožđuriju na Kupinoj obali, to se – nekakvo sokoćalo sa zvoncetom, vagoneti, nešto nalik nakovnju s volanom – sad, po novom, zove industrijska baština. I dizalica što se natkučila između obale, stare luke i rijeke, sve je to, eto, baština. ''Escape'' bar u logu i na firmi ima vijke, zupčanike i tako to, a posjeduje ta baština i svoj info-centar, u prelijepoj kući zvanoj Holandska. ''Ček, ček, zar ne bi trebala biti Nizozemska?'', mršti se Slikar. Sad je Pjesniku svejedno, mada su riječi njegov alat i pribor. ''Nu'', mršti se Slikar, ''bit će mi red među ljude!'' To mu kolega Dalibor Kojić ima izložbu, baš u Holandskoj kući. Ni Pjesnik ni Slikar ne gledaju datume, izložba je davno otvorena, bit će da su slike već upakovane u kartone i vraćene Kojiću ili su im kupili kartu za putovanje na kakvu drugu izložbu.
U Rimskoj ulici otpada žbuka. Zemljotres naciljao, povukao otponac, gruh!, ali ni Rimljani nisu mala maca. Kući Lieberman skele su zarobile noge, nema joj ni makac. Za 170 godina rijetko joj se takvo što dešavalo. Mogao je Lieberman, trgujući žitom, sagraditi sinagogu, ali je i bog bradu najprije stvorio sebi, a sinagoga će, sada Glazbena škola, ionako biti sazidana kada se sakupi dovoljno vjernih što mole Sh'ma Yisrael. Slikar će se opet trgnuti kad se nađu ispred slike Starog mosta i šarene bašte sa sjedalicama od kašeta. ''A ko je onaj?'', pokazuje u mene. U sekundi se umirujem, prestajem disati; ne valja umjetnicima, pogotovo mrtvim, kvariti doživljaj. Oni nastavljaju dalje, a dok napravim selfie s nekim dvanaestogodišnjim Matkom koji nešto ''truni'' o slobodi, oni već zamiču, s prezirom gledajući u dopadljivu zgradu s logom ''Addiko banke'', nadograđenu staklenom rugobom. Idealno za udžbenik pod nazivom ''Kako brzo i efikasno uništiti najvrjednije arhitektonsko naslijeđe''. Na jedno novije zdanje vrijedi potrošiti ponešto epitelnih ćelija očne šarenice, a i na jedno staro antizdanje, ogrezlo u bršljan, što se prodaje, a prodat će se samo zbog placa. Na ovo drugo sa sažaljenjem debelim poput nasline od tisuću godina.
Vrijedilo bi sigurno i na barem neke od postavki Gradskog muzeja, ali sam izabrao dan koji mu je neradni. S Pjesnikom i Slikarom sam se već razišao, naposljetku nije lako družiti se s nekim krišom, potajice, da ni ne zna da se s njim družiš, a pride je moj dan njihova noć. A ako mi već nije suđeno u muzej…. Ali ću najprije svrnuti u Park dr. Franje Tuđmana, kod spomenika palim borcima NOB-a. Nisam baš upućen u opus kipara Marijana Kockovića, ali je ovo jedan od dokaza da socrealističko razdoblje nije bilo lišeno dobrih umjetnika. Osim što je savršeno poznavao ljudsku anatomiju, Kocković je uspio ne pretjerati s ideologijom nauštrb umjetnosti, a istodobno prezentirati snagu i čvrstinu partizanskog pokreta te žrtve koje je podnio običan narod.
Za kim zvona zvone, pitao se Hemingway? Siskom poseban zvon s katedrale odjekuje svakog dana u 14 sati, a slavi se velika pobjeda od 22. lipnja 1593., kojom je završen Stogodišnji rat protiv Osmanlija. Jest da se u Sisku s katedrale ori tek od 2010., a u Zagrebu od dana kad su Ruprecht Eggenberg, Toma Bakač Erdődy, Andrija Auersperg i ostali vođi kršćanske vojske nadmudrili bosanskog beglerbega Hasan-pašu Predojevića, koji je pašinski život završio nimalo slavno, utopivši se, dok je bježao, u Kupi. Bitka je trajala tjedan dana, a odigrala se oko crvnkastih kula tvrđave na ušću Kupe u Savu, koju, evo, prilično mrtvu, obilazim, osluškujući zveket mačeva, vrišteće rzaje konja što upravo pogibaju i grmljavinu topova. Dan je čist, jedva koji zalutali oblačić besciljno stranja nebom, ali svejedno njušim reski garež vrelih cijevi i kiselkasti zadah krvi.
Utvrda sagrađena 1544. od Zagrebačkog kaptola danas je, izgleda mi, prazna, izvana ušminkana ljuštura. Šminku kvari protrulo stepenište na zaključanom ulazu, a neko se, postavljanjem ogromnog bijelog šatora, najvećeg koji ikad vidjeh, i to nadomak tvrđave, maštovito potrudio oko nove lekcije za spomenuti udžbenik o uništavanju naslijeđa – šta je pobjeda nad turskom silom, makar je značila i prekretnicu, zaustavivši dotad nezaustavljivi turski prodor u Europu, u odnosu na, što bi reci Đ. B., ''paradu pijanstva i kiča'', šta su zlatobojne čestitke pape Klementa VIII. i europskih kraljeva i careva u odnosu na nakinđurene pozivnice u svatove…
Za to vrijeme se neki dijelovi utvrde obnavljaju, a neki su tek poduprti drvenim gredama, Nekadašnji opkop sada je savršeno šetalište. Kupa se lijeno valja i šuti, a ona bi znala najviše: negdje u njenoj utrobi su istrunule kosti ne samo Hasan-paše Predojevića već i brata mu Džafer-bega, cerničkog sandžakbega, krajiškog gazije Arnaud Memi-bega, tada zvorničkog sandžakbega, kao i kolega im po tituli, hercegovačkog sandžakbega Sultanzade Mehmed-bega, požeškog, Ramadan-bega, te ličkog, Ibrahim-bega, kao i – poginulo ih je oko 8.000 – bezbrojnih aga, spahija i drugih osmanskih vojskovođa i obične, sitne vojničke furde. Fino bi bilo pozdraviti se s brončanim Ruprechtom Eggenbergom ili, pak, s kanonicima Nikolom Mikcom, Blažom Glurakom i Matijom Fintićem, zapovjednicima utvrde u odsudnoj bitci, ali će, izgleda mi, prije osvanuti spomenik u formi mladoženje i mlade na šarenoj svadbenoj torti…
