Od bosanskog seoceta u kome živim do Borša (Borsh) u Albaniji nije daleko: treba se samo spustiti do Hercegovine, kroz Bileću popriječiti na Crnu Goru, spuzati s Vilusa, pravolinijski se sjuriti Montenegrom pazeći da greškom ne uskočiš u Nikšić, Danilovgrad ili Podgoricu, nekako se provući kroz vječitu gužvaru u Tuzima, otpozdraviti carinicima i policajcima na Božaju i onda lagano još oko 350 kilometara niz Albaniju do krajnjeg juga te zemlje.
Skadar, Lješ, Kruja, Drač, Fieri, Vlora, sve sam ih, uz nekoliko gradova podalje od obale, posjetio prije četiri godine, dok je, tijekom gripe koju su bjelosvjetski agendaši i plaćenička „novinarska“ i „liječnička“ paščad stavili u istu ravan s kugom i kolerom, u „normalnom“ svijetu“ vladalo novo nenormalno, a u Albaniju se moglo bez onih idiotskih testova i bućkuriša promoviranog u „cjepivo“, točnije pelc. U Vlori sam tada okrenuo „golfa“ i vratio se nazad, vjerujući da ću jednom nastaviti i u suprotnom pravcu. I dođe, evo, i taj dan.
Ako, kao što smo nas dvoje, slušaš navigaciju, „polomit“ ćeš se dok preko brda i planina stigneš do Borša, a ako se raspitaš, što smo učinili u povratku, doznat ćeš za novu, modernu cestu preko mjestašca Dhërmi, koja kroz planinu prolazi kilometarskim tunelom, a google za nju, iz ko zna kakvih razloga, još uvijek nije doznao. Znam da još uvijek ima onih koji na spomen Albanije samo odmahnu rukom u stilu „ma pusti, ko će lomit' auto njihovim bespućima“ pa ću im odmah reći da je ta „zaostala“ država autocestom, i to besplatnom, povezana od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga. Ako na nekom odmorištu i zastaneš, natočiti gorivo i popiti kavu, jedna sveprisutna tabla stalno te tjera da nastaviš put. Na njoj, naime, piše DALJE, a riječ „dalje“ u albanskom znači – izlaz!
Borš je mjestašce, selo u sastavu općine Himara. Broji oko 2.500 stanovnika i ima – bez toga nikad ne bismo čuli za njega – sedam kilometara plaže na toplom Jonskom moru. Pohvalih albanske ceste uz more, ali jedno je globalno, drugo lokalno: uz sedam kilometara plaže proteže se, dakle kroz čitavo mjesto, i sedam kilometara prostog zemljanog puta, svako malo „presječenog“ debelim brodskim užadima, palamarima, koji ovdje igraju ulogu „ležećih policajaca“. Ne fali ni „ležećih policajki“, kanalića iskopanih preko ceste, a jedini izuzetak je jedino betonirani dio ceste ispred jednog hotela. Tako auto svaki put poskakuje kao na valovima, a smještaj smo, još proljetos, rezervirali u dijelu sela suprotnom od cestovnog ulaza.
Borš će posjetitelja, ne samo makadamom, po mnogim detaljima, kao da je upao u vremeplov, vratiti u rane osamdesete, možda čak i u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ima, istina, desetak velebnih objekata, kako hotela, tako i pansiona i sličnog, još nekoliko ih se gradi, neki i podaleko od obale, s tendencijom da za desetak godina popune sav ravniji dio mjesta. Jedna povelika zgrada uz plažu, fasade oslikane nekakvim vanzemaljskim bićem, urušila se u samu sebe. Jedan domaćin svake večeri dovede poveliko stado koza u štalu smještenu iznad parkinga jednog od hotela, a povremeno nekoliko članica kozjeg stada vidimo kako mirno pasu na livadi uz cestu, deset metara od plaže.
Plaža je „bez kraja“ i zasad ju je, mada se po registarskim tablicama vidi da Borš posjećuju turisti iz raznih europskih država, nemoguće popuniti. Sezona tek počinje, bit će turista, na stotine ležaljki i suncobrana već je prilično pravilo poredano plažom. Dominiraju suncobrani od rogožine, koji promiču i na kamionima, a dvojica mladića, crni kao da su iz središnje Afrike, prave ih uvrh plaže. Hoteli, restorani i kafići kupačima ih daju besplatno, sve nadajući se da će ih time privući na ručak i osvježenje baš za svoje stolove. Tako ih i mi dobismo, zajedno s ležaljkama, ispod terase našeg apartmana; fali još samo tobogan pa bismo s terase mogli pravo u more. Gdjegdje se – crijevo razvedeno duž cijele plaže na mnogim mjestima je iskočilo iz škrte zemlje – nađe i pokoji tuš, a postavljene su i dvije-tri spasilačke platforme, samo što na njima zasad niko ne dežura.
U oči lako upada da ima onih koji se trude uljepšati mjesto, a ništa je manje onih kojima je svejedno. S jedne strane su viseći buketi u pletenim korpicama, lusteri obloženi rogožinom, „kapije“ od nje na rubu plaže i jedno veliko srce, čak i jedan „suncobran“ od svježeg, zelenog granja, čvrsto ukopan u pijesak. Restoran „La familia“ napravio registarsku tablicu sa svojim imenom i nezaobilaznom albanskom orlušinom, ispred pansiona „Horizonti“ stoji veliki svjetleći križ, a ispred restorana „Jurgen“ šareni bunar. Najljepši je palmored (ako postoji takva riječ, a i briga me :)) u središnjem dijelu, zasađen po uzoru na „prava“ turistička mjesta.
S druge strane su, osim sveprisutne prašine, gdjegdje zbog polivanja pretvorene u barice ili kaljužu, urušene zgrade i debelih palamara preko ceste, vodovodne cijevi – i ovdje vlada suša, kiša je odavno mislena imenica – iskočile iz trbuha kanala koji u kišno doba stvara vodopad, a ima ih i drugdje, „zaboravljena“ auta puna prašine koja se očito nikud ne miču, također „zaboravljene“ drvene kućice zarasle u travu, gomile nabacanih starih suncobrana na plaži, zbačene željezne konstrukcije, gomilice šuta, izvaljen putokaz, jedan od samo dva u čitavom mjestu (drugi, za pješačke staze i dva najbliža sela, nov je), ruševine manjih objekata iznad ceste….
Posebna priča su dvije građevine u najdaljem dijelu mjesta, na „kraju svijeta“. Jedna je, tako nam izgleda, mogla biti spomen-česma, i to partizanska, odnosno komunistička, budući da se između razbijenih slova nazire nešto nalik petokraki. S lijeve strane vidi se samo VIT, što je albanska riječ za godinu, a ostalo je nečitko. Uglavnom je čitava lijepo osmišljena „građevina“ tijekom proširenja ceste ruinirana i broji posljednje dane. Druga je ruševina povelike zgrade usred mora s i sad čitavim stepeništem što vodi na kat kojeg više nema. Stražarnica, stara lučka zgrada, ko bi to znao. Uglavnom su blizu i Hodžini bunkeri, zgurani u kamenjar.
Ne znam šta reći za maštovitu ideju jedne prodavačice koja je na stražnji kraj auta nastavila ceradu i ispod nje prodaje voće i povrće iz prtljažnika. Konkurencija su joj dječaci i starci koji ga šutke raznose po plažama; ko ih ne zovne, neće mu dosađivati. Neki bi da sve ostane u vremeplovu i po starom, bez mastodontskih zgradurina, što se dade iščitati iz grafita „Fuck mass-tourism!“ U jednom supermarketu, najboljem u selu, naiđosmo na paštete koje se proizvode kod nas, u Bosni (da ih ne reklamiram), u limenkama ispisanim našim jezikom, a na istom mjestu i na solidnu ponudu knjiga i stripova: Napoleon Hill, svjetski poznat po knjizi „Misli i obogati se“, iz djetinjstva svima nam poznati Ferenc Molnár, ko se ne sjeća „Junaka Pavlove ulice“, Anton Pavlović Čehov, pa talijanski pjesnik i putopisac Edmondo de Amicis…
Raspričah se pa nikako da pređem na najbolje, a to je osmanska tvrđava na brdu Sopot iznad sela. Pod istim imenom se još 1454. spominje i mala luka u današnjem Boršu, pa je očito da je to ustvari stari naziv današnjeg Borša. U travnju spomenute godine su, naime, lokalni gusari napali i oštetili jedan mletački brod, pa nadležni naređuju uhićenje napadača iz Sopota, Himare i Igumenice te zapljenu robe koju su opljačkali.
Sopot je staro naselje, koje se u osmanskim popisnim defterima iz 1551. i 1583. navodi kao stopostotno pravoslavno selo, kakvo će ostati i dugo nakon tih vremena. Tvrđava je podignuta ponajviše kako bi se nadzirali plovni putovi na današnjem albanskom jugu, a neki Hadži Bendo Vasili, ovdašnji osmanski moćnik svog doba, za vladavine Ali-paše Janinskog, od Tepelene, dao je u njoj sagraditi džamiju.
Brdo s tvrđavom je podalje od središta Borša, praktički se mora izaći na put prema Vlori, ali je, začudo, dobro označeno putokazima pa ga lako nalazimo. U podnožju, odakle se mora pješice, nema nikoga osim olinjalog komunističkog spomenika, s koga je spalo sve osim posivjele petokrake na vrhu, i jedne krave koju ćemo sat kasnije naći na istom mjestu, samo u ležećem položaju. U dvorištu jedne od nekoliko kuća pored kojih ćemo proći postariji domaćin nas kratko doziva, trga dva limuna, najkrupnija koja sam ikad vidio, i baca nam ih preko ograde. Nekad se neko baš dao da izgradi možda i čitav kilometar popločane i ukusno ograđene zavojite staze od zadnjih kuća do ulaza u utvrdu, ali – vidi se po nanosima kamenja i zemlje na stazi – njome ne prolazi niko osim ponekog ovčjeg i kozjeg stada. Domaćinu je valjda drago što tvrđava, makar je vrućina nesnosna, nekoga ipak zanima, pa su nam limuni nagrada za trud.
Od tvrđave se sa staze vidi samo okruglasti djelić, koji svako malo uzmakne. Ispostavit će se da je to ustvari kupola Hadži-Bendine džamije. Masivna lučna kapija, duboka kao bezdan, nagovješćuje da tvrđava nije samo to već, vidjet ćemo čim je prođemo, povelik grad u kome je nekad bujao život, pun zidina nekadašnjih zgrada, i to ne samo za posadu već sigurno i za brojne civile.
Grad je, naravno, davno napušten, vjerojatno, ako ne i prije, onda kad su ustanici zauvijek otjerali Osmanlije s današnjeg albanskog juga. Jedina čitava zgrada je upravo džamija. Hadži Bendo Vasili bio je poturčeni sin pravoslavnog feudalca Vasilija, odan svom gospodaru Ali-paši. Ovim krajem je vladao čvrsto, povremeno odlazeći u vojne pohode, za kojih je, kažu knjige, najviše okrutnosti ispoljavao prema Suliotima, albanskom plemenu koje se sizifovskom upornošću i istrajnošću odupiralo i Porti i Ali-paši. Na kraju je, zajedno s bratom Alijem Vasilijem, glavu izgubio upravo protiv Suliota, i to u gradiću Mesolongi (grčki Μεσολόγγι), za sve Grke, zbog uloge u grčkom ratu za neovisnost i teško pojmljive, samoubilačke hrabrosti njegovih stanovnika u odsudnoj bitci, 1826., Svetom gradu, s posebnim statusom i u modernoj grčkoj državi. Ako ime gradića nekomu zvuči poznato, a nikako se ne može dosjetiti zbog čega: u Mesolongiju je dušu ispustio i slavni britanski pjesnik George Gordon Bryion, veliki podupiratelj Grčkog ustanka 1824., i tamo je pokopano njegovo srce.
Džamija koju je Hadži-Bendo sasvim sigurno je veličinom djelovala velebno i dok je grad bio živ. Nije se, međutim, išlo samo na to bude velika već i lijepa, što je, makar je postradala od nebrige i duga vremena, ostala i do danas. Zalijepljena je uz vanjski tvrđavski zid i, pogotovo s pročelja, drugačija je od svih na našim stranama. Nizak trijem s tri prolaza više podsjeća na niske grčke i bugarske crkve iz osmanskog doba nego na džamiju, a iznimno kratka i debela munara s ravnim gornjim dijelom nikako se ne uklapa u našu predodžbu „prave“, visoke i šiljaste munare.
Neko je ne tako davno, vjerojatno kad je građena pristupna staza, započeo s obnovom džamije i stao. Zamijenjen je krov na trijemu, što je vidljivo i po novim potkrovnim daskama, čak je višak crepova uredno složen u trijemu. Ulaz u munaru je sačuvan, samo što do njega sada vode natrule drvene ljestve. Prozorska okna ili su prazna ili je praznina djelomično izbrisana prostom križastom ogradom od letvica. Geometrijski, floralni i drugi motivi izvedeni prirodnim bojama po džamijskom „nebu“ i zidovima sada su jedva vidljivi. Kupola je na više mjesta napukla, vidi se to čak i izvana, a žbuka pootpala pa će za koju godinu, ako se ništa ne poduzme, biti prekasno i sve će se, osim možda vanjskih zidova i u njih uklopljenog mihraba, smrviti u prah.
Kružimo prostranim zidinama, čiji se novi veliki dio, vjerojatno obor, odnosno zajedničko javno dvorište, ukazuje iza kapije na suprotnoj strani, poprilično zarasle u visoko divlje bilje. Na najvišoj točki, na visokom jarbolu, zastava Albanije. U strmini ispod utvrde – prođosmo pored njih, a ne vidjesmo ih, zagledani u tvrđavu – nekoliko ruševnih detaširanih kula, a duboko dolje more i nepregledni smokvici u širokoj ravnici, koja obećavajuće daje naslutiti da će Borš jednog dana iz malog sela izrasti u veliki grad.
