Kroz Čelinac sam prošao prilično puta, jednom tu i zanoćio, još jednom umalo, hotel je bio u fazi renoviranja pa sam se morao snalaziti, ali sam putopisanje grada i okoline uvijek ostavljao za neki drugi put.
Da čelinačko područje ima kakvu moćnu tvrđavu, kasnoantičku baziliku, znamenito svetište, egzotični vodopad ili zanimljiv muzej, davno bih ga „obigrao“, ali nema, ako ne računamo pretpovijesnu gradinu Zmajevac, tri kilometra od grada. Na Zmajevcu je u kasnoj antici podignuta manja utvrda, a za srednjovjekovlja grad, ali je nebriga „narodne“ vlasti, kojoj nije smetalo da se materijal objekta raznosi, pa čak izdašno koristi prigodom izgradnje lokalnih dionica željezničke pruge, dovela do toga da od svega, uz jedva gdjegdje vidljive ostatke zidova, ostane samo neprepoznatljiva gomila kamena. Poneki kameni tumul i ilirska gradina, kakvih po Hercegovini ima „na pasja preskakala“ jedino je što podsjeća da je ovdje bilo života prije novog doba.
Čelinac i okolni prostor su, uza sve spomenuto, uvijek bili u debeloj sjeni 17 kilometara udaljene Banja Luke, a tako je i danas, s tim što gradić, kao sjedište općine, u toj sjeni ipak živi neki vlastiti život, zbog gustoće naselja pomalo užurban, uklopljen u svima znana nepisana pravila.
Dva najveća objekta su dvije pravoslavne crkve, jedna s jedne, druga s druge strane obale rijeke Vrbanje, koje, kao glavni i najprometniji, povezuje „Gradski most Srbija“. Ne može se reći da u gradu postoji samo jedna ulica, ima ih, Čelinac se zakopitio u širokom prirodnom amfiteatru, ali je u onoj glavnoj, što se probija s kraja na kraj naselja, uvijek živo. Mimo nje i spomenutog mosta sve je usporeno i mirno.
Čelinac ima sve što jedno ovakvo mjesto treba imati. Centru za kulturu u nazivu su dodani i fizička kultura, obrazovanje i informisanje, a iza jedne bijele fasade „stanuju“ i „Čelinačke novine“. Spomen-groblje poginulim borcima NOR-a, s piramidalnim fortissimom „narodnom heroju i prvoborcu ovog kraja“ (nije valjda jedini?!) Milošu Dujiću, u podnožju optočenim svježim vijencima, savršeno uredno – odudara tek jedan, dabome prazan, čokanjčić šljíve „brka“ – kao, uostalom, i čitav grad, ma nigdje ni pedlja neurednog,. U parku pored spomenika – na svakom koraku se vidi da se vlast baš trudi – cvjetni bicikl i cvjetna kariola, a iznad njih svježim zelenilom podebljan okvir za fotografiranje s ćiriličnim imenom grada, koji se ljuljuška na ugodnom povjetarcu i nikako da se s nagodi s mojim objektivom glede sekunde okidanja. Petar Kočić opominje s jedne fasade: „Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.“ Uz rub jedne sporedne, ali dovoljno prometne ulice stoji kontejner za odjeću i obuću, s koga nam stiže jednostavna, istinita poruka, koju opet svima nama treba svako malo napominjati: Dobro je činiti dobro. Ćirilična slova P i G „razdvaja“ samo jedna uspravna crta pa se natpis na upozoravajućem prometnom znaku „Pazi djeca!“ pretvorio u „Gazi djeca!“. Ne mogu znati je li se zarez između dvije riječi također izbrisao ili ga nije ni bilo.
Ispred crkve Sretenja Gospodnjeg nigdje nikoga. Čelinac je razmjerno mlado naselje, pa je prva crkva podignuta tek 1933., a ova 1968. Prvu su već 1941. srušili ustaše, a ni drugoj se baš nije dalo – zemljotres u listopadu naredne godine žestoko ju je zaljuljao, sve do temelja. Ipak je ostala uspravna, smo što je koješta trebalo sanirati, pa je prva liturgija služena tek početkom 1971. Obnovljena je prije nekoliko godina pa izgleda kao nova.
Nije mala pa se tim više čudim – doduše se broj Srba pravoslavaca u Čelincu od vremena izgradnje crkve povećao više od osam puta! – što je 2017. s druge strane Vrbanje sagrađena još jedna crkva, svetog Arhanđela Gavrila, u koju će pristići taman na Svetu Liturgiju. I sâm koji put, šta fali, otpjevam Gospodi pomiluj, Tebje Gospodi i Podaj Gospode. Doista je velebna, pogotovo zbog prostrane čistine na koju, srećom, nije „pripucala“ nijedna vlast.
Na zvonu koje je odjekivalo s prve crkve stajala su i imena sela iz kojih su bili donatori, među kojima su bila i Čelinac Pravoslavni i Čelinac Turski. Nema ih u austrougarskom popisu iz 1879., najveće ovdašnje naselje bila je Jošavka, nego tek u onom iz 1885. Ondašnji „Turci“ u nazivu mjesta, muhamedanci, kako su navedeni u popisu, danas Bošnjaci, po popisu iz 2013. čine tek zeru više od osam postotaka Čelinčana, ali je Čaršijska džamija, skromna, sa samo jednim šerefetom na munari, u inat svemu nekako gubitnički dopadljiva. Da ih je bilo mnogo više, svjedoči sva sila nišana oko džamije, ali to je prošlost koja se, sasvim je očito, neće preslikati u stvarnost.
Katolika je 1895. bilo svega šest (6), uglavnom iz Njemačke i Galicije, i to u Čelincu Turskom. I njih su, kad bi zamijenili svjetove, morali negdje pokopati, za što je kupljena parcela u selu Opsječko, danas neraskidivo sastavljenim s Čelincem, na padini pored ceste što vodi u Banja Luku. Podignuta je i kapelica Bezgrešnog Srca Marijina. Da je nađem, jer nekoliko prolaznika ne zna ni da postoji, svraćam u policijsku stanicu. Dežurni policajac me, preziva se Gavranović, izvodi vani, pokazuje pravac i detaljno objašnjava kako ću do kapelice. Zahvaljujem mu, takvi bi trebali biti svi drugovi plavi!
Kapelicu lako nalazim, vidi se s ceste, ali promašujem prilaz: umjesto otkosom, koji ću ugledati kad joj već budem blizu, penjem joj se poprečno, kroz travu visoku do pasa. Iako u gradu živi svega 21 Hrvat, što će, pretpostavimo, reći katolik, kapelica je također obnovljena: zidovi ožbukani, crijep nov, kao i lim na tornjiću. I otvorena. Unutra samo tri stola i klupa te, na zidu, križ i slika Bezgrešnog Srca Marijina. Prokošeno je, rekoh, do kapelice, a pokošena trava leži i oko spomenika obitelji Morava: u jednoj grobnici Regina i Melanija, u drugoj Jelka i Josip, u trećoj Ludvik. Nadgrobnjaci Rajtmajera, Severa i ko zna sve kojih rodova stidljivo i strašljivo proviruju iz visoke guste travuljine. Albert Rajtmajer rođen je 1885., taman kad su austrougarski popisivači kružili Čelincem Pravoslavnim i Čelincem Turskim; ko zna je li ovdje ili negdje u Galiciji našao četiri godine mlađu Fani. Slike se gotovo izbrisale s crnog mramora, a baš bih im nešto pokušao zaviriti u poglede… I da, ima malo ispod groblja još jedna katolička bogomolja, kapelica-krajputašica Majke Božje, koju je 1895. podigao izvjesni Martin Brandl, ali je, po nevolji, smetnuh i ne vidjeh ☹
Na području čelinačke općine 2013. je popisano i 58 Ukrajinaca, a više od polovice živi u selu Dubrava Stara, 27 kilometara od općinskog sjedišta. Nije baš blizu, ali mi se itekako da, pogotovo što je u selu i jedina ukrajinska, naravno grkokatolička crkva na ovom području. Negdje na pola puta leži Jošavka, selo u kojem su četnici 1942. ubili legendarnog dr. Mladena Stojanovića, jednog od prvih jugoslavenskih narodnih heroja. Očekujem da naiđem na njegov spomenik, bistu ili takvo što, ali nalazim samo – ne znam šta je stajalo na komadu armature što strši iz betona – obezglavljeni ili obespetokračeni spomenik podignut u čast kolegi mu po herojstvu i prvoborstvu Novaku Pivaševiću. U Jošavci ću se i nasmiješiti, i to kad na zgradi blizu spomenika vidim logotip s kozom i dva jarića Omladinske humanitarne organizacije „Koza nostra“.
Novaku Pivaševiću glave su također došli četnici, i to upravo u Dubravi Staroj, brdovitom mjestu, nalik Zagorju. Kroz mjesto protječe rijeka Ukrina, pa je to i neslužbeni naziv mjesta. Nimalo slučajno, Ukrinu su osnovali Ukrajinci, kojih, međutim, danas više ima na groblju nego na životu. I groblje nalazim na jednom od brda; sprva moderni nadgrobnjaci, u pozadini jednostavni betonski, pa drveni križevi. Nekoliko je – iznenađen sam – i tzv. malteških križeva. Vouk, Jalovi, Mazur, Vojskok, Romanjski, Anciger…. Od živih na groblju – imam sreće! – nisam sam, tu su Zoran i Tanja Mazur. Zaći ćemo, uz kratko i jezgrovitovo Zoranovo upoznavanje s poviješću Ukrajinaca na ovim prostorima, do kraja groblja, do posljednji, ogromnih križeva, starijih od stotinu godina, s natpisima koje je vrijeme dobrano nagrizlo.
Sreća je tim veća što Zoran i Tanja imaju i ključ od crkve svetog Mihaila Arhanđela, smještene preko puta groblja. U ratu je doživjela sudbinu islamskih i katoličkih bogomolja, makar umjesto rimo- ima prefiks grko-; rušiteljima je to bilo isto. Obnovljena je u istim gabaritima, a obnova je dovršena 2017., i to ponajviše zahvaljujući Dušku i Gordani Dujaković, što je naglašeno i na crnomramornoj ploči na pročelju, na ukrajinskom i na srpskom. Nemaju svoju parohiju, pop im dođe povremeno, a pripadaju Eparhiji Križevačkoj, priča mi Zoran, dok Tanja vrijedno mete prašinu. Nekad je parohija postojala, štoviše je, nakon onih u Prnjavoru i Devetini, bila treća osnovana u Bosni, već 1906.
Crkveni namještaj jednostavan, kao i oltar i oltarska slika svetog Mihaila Arhanđela, sa strana niske klupe s ponjavama, uza zid bordo crkveni barjak. Ikonostasa, redovitog u grkokatoličkim crkvama u koje sam ušao, zasad nema.
Cijelo vrijeme pričamo o prošlosti ovog kraja i Ukrajincima, nezaobilaznim u toj povijesti, budući da su nekad jedini nastanjivali ovo i okolna brda. U međuvremenu su postali manjina, pa se, mada u bližoj okolini crkve i groblja nema Srba, nedaleko od grkokatoličke crkve našla i pravoslavna kapela svetog Velikomučenika Dimitrija, podignuta u spomen na poginulog borca VRS Darka Ivanića.
Mazuri me pozivaju i na kavu, što sa zadovoljstvom prihvaćam, pogotovo uviđajući da od njih mogu mnogo što naučiti o Ukrajincima u ovom kraju, makar mi Zoran napominje da bih, ako toliko želim znati o njima i njihovoj prošlosti, najbolje bilo kontaktirati ili čak upoznati sunarodnjaka im Vasilja Vegeša, sada nastanjenog u Slavonskom Brodu. O ugodnom i ljudski toplom domu Mazurovih dosađujem im sijasetom pitanja, a Zoran mi na kraju, ispraćajući me s imanja punog raznolikog voća, priređuje iznenađenje, koje to i nije kad se zna za poslovičnu srdačnost i gostoprimljivost Ukrajinaca: časti me bocom rakije od mušmula.
Od Dubrave Stare ću u Vijačane Gonje, odnosno još dalje, u šumu, gdje se, kao u kakvom čekmedžetu zaboravljenih uspomena, s tihom udolinom „stopio“ manastir Stuplje.
Manastir po predaji, makar toga ne nađoh ni u jednom dokumentu, datira još iz 13. stoljeća. Predaja tvrdi da ga je dao sagraditi kralj Dragutin, inače poznat i po tome što je u svoje zemlje pozvao franjevce. Porušili ga, kaže predaja, Turci, i to ne jednom. Stvarno je sve, od drvoreda kojim se pristupa do kapije ukrašene, baš kao i u Dubravi Staroj, likom svetog Arhanđela Mihaela, novo novcato, izgrađeno između 1995. i 2014. Mladi, vrlo prijatan kaluđer, koji me valjda primjećuje kroz neki od prozora, s dozom ponosa kaže kako je sve što oko vidi osmislio i nacrtao osobno mitropolit banjalučki Efrem. U civilu je, bez mantije, a takav, otprije znam, ne smije pred kameru, što pokušava nadoknaditi višekratnim zvanjem nekog od kolega koji bi trebao donijeti ključ crkve, ali se kolega ne javlja.
Crkva je, „leđima“ okrenuta kapiji, u središtu manastirskog kompleksa, a oko nje se, na pristojnoj udaljenosti, načičkali samostanski objekti. Arhitektonski je, s dva vitka, elegantna zvonika krasnih bifora, riješena pomalo netipično za pravoslavlje na našim stranama. Među okolne objekte „ukotvila“ se kapela svetih Apostola Petra i Pavla, koja je imala ulogu crkve dok nije izidana „prava“ crkva. Nerazdvojni svetački dvojac mirno me promatra s prozora kapele, a još nekoliko svetačkih pogleda miluje me s okolnih zgrada. Posljednji u nizu je sveti Nikolaj, s unutarnje strane kapije. „Idi s mirom, drago dijete!“, poručuje svetački blago.
Da, manastir napuštam miran i u hladu obližnjeg potoka – tihi romor je jedini zvuk – sjedam sumirati dojmove ovog dana, za koji, kao i za sve dosadašnje i buduće, samo mogu zahvaliti dragom Bogu i njegovom svetačkom zboru.
Za kraj: u domu Mazurovih naučih kako se pozdravlja po dolasku u grkokatoličku kuću. Dolaznikovo je da kaže „Slava Isusu Hristu!“, a domaćin odgovara „Slava navike!“, gdje bi – ne znam je li u pitanju ikavica ili osobitosz ukrajinskog jezika – ono navike bilo navijeke. Drugo: obradovah se onoj rakiji Mazurovih, ali je ne probah! Položena u prtljažniku mog „golfa“, odlučila je i nekako uspjela iscuriti pa sam, razočaran vlastitom nepažnjom, „dobacio“ samo dotle da sam joj osjetio zamaman miris. Šmrc ☹
