Ima li iko, bio iz Hercegovine ili iz Bosne – ne računam tu one što im je malo teže proći kroz plave kućice između Neuma i Kleka – ko se nije okupao u Kleku? Malo ih je, a do koliko jučer i ja sam bio taj. Šteta, jer je sve na plaži i oko nje za pet više, čisto i uredno, a more bistro k'o djevojačka suza, plus što vazdan doslovno nema ni najmanjeg vala. Jest da je uvala u koju se ugnijezdilo naselje mala, pa i plaža u neko doba postane tijesna, ali kako kupačka i sunčačka čeljad nisu bijesna, opet je svima sve potaman.
Na plaži se danas čuje njemački, češki, francuski…, ali je najviše našeg svijeta. Esma doziva Suada, Suad malo potom mobitelom priča s tetkom Halimom, a mali Ibro ni za boga ne da materi da mu pokrije glavicu kapicom. Susjed bez imena prilazi u podne – nas dvoje čujemo zvono i tiho, da nikome ni slučajno ne zasmetamo, ipak smo manjina, molimo Anđeo Gospodnji – i pita nemam li slučajno mašinicu za motanje cigara; sve je, kaže, ponio, ali je to zaboravio. Suncobran njegove hanume petnaestak minuta kasnije pada po nama; baš joj je neugodno, ispričava se, ma sve je u redu, desi se. Oko četiri se polako pakuju, bit će da je u pitanju ekskurzija „na obdan“i da ih na prostranom parkingu usred maslinika već čeka autobus s upaljenim motorom. Da, i to je jedan od plusova: dnevna karta iznosi svega sedam eura, i prostora i hlada baš ima, a do plaže se stigne za cigle tri minute.
U te tri minute između parkinga i plaže doživljavamo i prvi napad putoholičarskog oduševljenja, ali i prvu dozu razočarenja. Uzrok i jednom i drugom je isti, Kula Nonković, podignuta nekad tijekom 17. stoljeća za zaštitu od onda žestoko nadirućih Osmanlija. Kula je klasika: kvadratni tlocrt, pritesani kameni kvadri u pravilnim redovima, puškarnice nanizane linijski te, ispod krova, mašikuli kroz koje bi napadači, ukoliko bi stigli do same kule, bili zasuti kamenjem, vrelim uljem ili katranom. Tri kata, podrum i potkrovlje, iznad ulaza prekrasan grb plemenitaša Nonkovića.
Ali… Umjesto da bude ponos cijelog mjesta, kula polako, makar je u osnovi fenomenalna, najljepša građevina Kleka, postaje rugobom. Država ju je prodala privatnoj osobi, u čemu ne bi bilo ničega spornog da je usput propisala i uvjete njenog korištenja. Ili nije, ili taj nepoznat neko ne mari za njih, čim su u kamenim zidovima ugnijezdili prozori – na prednjoj strani, na kojoj je ulaz, ima ih šest, a na bočnoj strani, uz ulicu, osam - od aluminijske stolarije ☹☹☹ Vidjeh dosad, od Albanije i Bugarske, preko naših strana, pa do Istre, Italije ili Francuske, barem dvadesetak, možda i dvostruko više ovakvih kula, ali ni na jednoj nema ni traga PVC-a. Na ovoj se sad kofrči ružna firma „Konoba Kula“, a mašikul iznad firme također je pretvoren u prozor. Iznad ulaza u kulu stoji prekrasan grb Nonkovića, kojim dominira golubica raširenih krila s polumjesecom i osmokrakom zvijezdom ispod nevidljivih nogu te finom malom patkom i kompozicijom floralnih motiva iznad glave. Vjerovali ili ne, vlasnik je iznad samog grba postavio jeftini bijeli luster, krivudava linija kojom je do njega dovedena električna struja jedva da je prekrivena žbukom, kabel čak izviruje na pojedinim mjestima.
To ni izbliza nije sve na planu skrnavljenja službeno zaštićenog kulturnog dobra Republike Hrvatske. Pored ulaza, umjesto naziva i barem osnovnih podataka o kuli, stoji znak koji posjetitelja upozorava da bi mu na glavu mogao pasti čekić ili komad kamena, na sastavima zidova kule vidljiva su oštećenja, a uz dvorišni zid su nabacani komadi očito davno otesanog kamena i firma okrenuta naopako. U dvorištu zatječem stariju tetu koja stere veš. Zaustio sam upitati je štošta, ali se ispostavlja da je Eva, tako se zove, neka vrsta „dežurne“ čuvarice trenutnih „stanovnika“ kule, odreda turista iz Poljske. Nije joj baš drago kad uđem u kulu, eto i nje za mnom. Penjem se do zadnjeg kata, čisto da se uvjerim da je i unutarnja stolarija PVC. Na zaravnicama pored kule prazni stolovi i klupe, iznad nje obesvećena kapelica svetog Nikole s početka 18. stoljeća, koja je prestala biti bogomoljom još 1858., i bunar ukrašen kamenom krunom, oboje zarasli u draču. Kula se inače nalazi u Ulici od kule. Naziv bi valjalo prilagoditi stvarnosti i nazvati je Ulica od ubijene kule.
Klek je mirno mjestašce s popisanih tek 230 stanovnika. Osim Nonkovića kule, ako ne računamo višeetažne apartmanske zgrade i hotel maštovitog :) imena „Plaža“, znatnija građevina je još jedino katolička crkva svetih Petra i Pavla, smještena podalje od plaže, u starom središtu sela. Podignuta je na mjestu gdje je od 1968. – ondašnjim vlastima nije bilo po volji da se pravi crkva – u privatnoj kući, stajala prva kapela. Crkvu uzalud obilazim, nigdje ničega vrijednog spomena. Zaključana je, a otključava se, prema obavijesti na kapiji, samo za misu nedjeljom u 19 sati. Dva vjekovječna i nerazdvojna svetačka druga, Petar i Pavao, ovdje su, pak, pretvoreni u više od sijamskih blizanaca: iznad ulaza, naime, stoji da je ovo crkva svetog Petra i Pavla. Tako su, samo u Kleku, od dvojice postali jedan.
Rekoh da je Klek „na udaru“ bosanskohercegovačkih, a i drugih turista, pa prizor preko puta crkve priziva veliki upitnik: solidno nova višekatnica potpuno je, do krova, zarasla u smokve i koješta drugo. Kroz nekoliko polomljenih grana vidi se jedan od balkona sa stolom i stolicama. Malo dalje je bijela „Vila Čović“. Prije petnaestak godina pojedini su mediji, iako su dvojica ljudi imala samo isto prezime, uporno povezivali političara Krešimira Zubaka i najmoćnijeg hrvatskog trgovca automobilima Pavu Zubaka. Trajalo je sve dok se Krešimir nečim, a može se pretpostaviti čime, nije „otkupio“ Bošnjacima i nastanio u Sarajevu. Čudi me, zato se dotaknuh Zubaka, da klečku vilu nisu pripisali najpoznatijem iz plemena Čovića.
Klek dalje od plaže pretvorio se vremenom u veliku spavaonicu turista. Nekad je neko u starom središtu, nasuprot parkingu među maslinama, zamislio svašta nešto. Dijelom je to i realizirano: napravljen je mali trg, a među ostatkom maslina uređen širok prostor s boćalištima, mini-košarkom i sličnim stvarima. Sada je sve to, kao i obližnji malonogometni i košarkaški teren, dobrano zaraslo u travu. Ploče koje su pokazivale gdje je šta ostale su bez slova, a opstala je jedino duguljasta prizemnica iz koje, dok prolazim, izlazi – znam to po tablicama kampera kome prilaze – skupina mladih Šveđanki u odreda crnim kupaćim kostimima.
Obalom su na nekoliko mjesta zalijepljeni plakati koji turiste pozivaju na vožnju lađama jezerom Kuti te u Muzej stare Neretvanske kuće i razgledavanje farme. Ne zna se ko poziva, ispod je samo broj telefona, a nema ni riječi o tome gdje se nalazi spomenuto jezero i kuća koja u kontekstu u kome se spominje može biti samo neretvanska, nikako Neretvanska. Uz obalu je i mala barka puna ribarskih mreža. Volio bih da je u njoj ribar, ali je otišao otpočinuti, ostale su, na molu, samo zelene kaloše odrezanih peta. Da u Kleku, kad su u pitanju kulturni i srodni sadržaji, zna biti i nedosadno, kazuje plakat „Ljeto u Kleku 2025.“: koncerti kulturno-umjetničkih društava, večer klapske i pučke pisme, fešta od ribe i vina, nastup mandolinskog orkestra, igre bez granica, čak i izbor za mis. Sve je, osim na hrvatskom, oglašeno i na engleskom, poljskom i ukrajinskom jeziku. Plakat stoji na ulazu u ured Turističke zajednice općine Slivno, u kome „stoluje“ i Vijeće Mjesnog odbora Klek. Na plaži detalj koji će uskoro biti sveprisutan: istuširat ćete se samo ako u automat ispod tuša stavite pola eura. Euro ne prolazi, automat ga vraća, a besplatno neće da može.
Sasvim blizu obale je minijaturni otočić Crkvica. Tako je nazvan jer je jedina građevina na njemu crkvica svete Ane. Rado bih do otočića, ali nisam neki plivač, a ni od mokrog mobitela ili foto-aparat nema nikakve fajde. Crkvica je, naime, jedino što se vidi s kopna, ali su uz nju i dva kamena mola za privez barki, nekoliko borova, mali voćnjak i vinograd te grobnica nekadašnjeg vlasnika, uglednog liječnika dr. Antuna Pjerotića, zbog čega otočić zovu i Pjerotića škoj. Ako korona opet zavlada, a vlast se ugleda na Dubrovačku Republiku, neće biti problem naći se na otoku: Dubrovčani su, naime, za kužnih i drugih epidemija na Crkvici formirali karantenu, odnosno lazaret. Nekad je, prije dr. Pjerotića, vlasnica otoka bila neka kojoj se ime zaboravilo, ali preslobodno žensko ponašanje nije, pa se komadićak kopna, umjesto Crkvica, naziva i Otokom ljubavi.
To je što ima u samom Kleku, ali nije sve. Iznad Kleka se, pogledu blizu, a objektivu ipak podaleko, jednim okom zagledan u morsku, a drugim u nebesku plavet, uzdiže utvrda nadasve mirišljavog naziva :) Smrdan grad.
Utvrdi se uskom cestom može pristupiti s dvije strane, s neumske, malo prije graničnog prijelaza, i s kontra strane, negdje između Komarne i Repića. Može i pješke, za sat i 15 minuta, ali je vrućina tolika da je i autom prerano prije nego što sunce lijeno krene prema zalazu. Dolazimo kraćim putom, s neumske strane, do pred sami ulaz u utvrdu. Umjesto info-table s podacima, dočekuje nas druga, o sovama ušarama, sivom sokolu, zmijaru, velikom zelembaću i drugim ugroženim životinjskim i biljnim vrstama zastupljenim u utvrdi i oko nje.
Utvrdu su, nakon što su od Osmanlija 1689. oteli njenu manju srednjovjekovnu posestrimu, podigli Mlečani. Osmanlije se nisu mirili s porazom, a za jedne od njihovih opsada je – staro se ime u međuvremenu zametnulo – prozvana Smrdan gradom: u napadu je, kaže predaja, izginulo mnogo osmanlijskih napadača, a kako je opasnost i dalje prijetila, branitelji nisu stizali ukloniti leševe. Leševi su – i bez „klimatskih promjena“ ovdje je vječito bilo vruće – „mirisali“ tako i toliko da je utvrda prozvana Smrdan gradom.
S utvrde se nadzirao današnji Neumski zaljev, ali i put pored nje, kojim su bili spojeni dolina Neretve i Dubrovačko primorje. Na ulazu se ustobočila okrugla kula uklopljena u vanjski obrambeni zid utvrde ispresijecan pravilno raspoređenim puškarnicama. Sprijeda su i kula i zid „čisti“, ali je iz puškarnica i prozora s donje strane izniklo bukadar smokvi i kojekakvog grmlja. To je i najuži dio utvrde; kako se prostire blagom nizbrdicom, tako se širi i formira trokut stranica dugih kojih pedesetak metara. Lijevo od kule neko je započeo obnavljati nešto nalik podzemnoj, bunkerskoj stražarnici pa stao; stršeća armatura na kutovima odaje pokušaj „maskiranja“ zahvata. Ogradnog zida na toj strani jedva da ima, narodu je – iznad utvrde i sad ima nekoliko kuća – dobro došao fino otesani kamen pa se, jer u to doba niko nije mario za povijest, nemilice rušilo. Da kula nije visoka te puno deblja i čvršća od zidova, pitanje je bi li dočekala da je vidimo živu. Blizu ulaza smještena je cisterna za kišnicu. Ogledam se u bistroj vodi, i to nakon što sklonim improvizirani poklopac, skinut s nekog dotrajalog štednjaka.
Po sredini prilično prostrane utvrde razasute su ruševine zgrada, a na lijevom boku stražari još jedna, ovaj put četvrtasta kula. Iako iz njenih otvora ne rastu smokve, nije ni izbliza dobro očuvana kao ulazna, okrugla. Ulaz i neke od puškarnica i mašikula vrijeme i ljudi su pretvorili u bezoblične zjapeće rupčage. Uz donji rub utvrde zalegla je crkvica Velike Gospe na Gradu. Podignuta je početkom 18. stoljeća, čim su privedeni kraju ipak puno preči radovi na izgradnji utvrde, i sprva stavljena pod zaštitu svetog Roka. Jednostavna, s pravokutnom apsidom i zvonikom „na preslicu“. Po „utegnutosti“ svakog kamena vidljivo je da nije prošlo puno vremena otkad je obnovljena, i ona i okolni prostor. Nigdje na njoj nijednog zareza, kamoli slova.
Pogled na Klek, Pelješki most, Crkvicu/Otok ljubavi te na Veli i Mali škoj, oko kojih se BiH i Hrvatska spore već duže od dva desetljeća, doista savršen, ptičji, makar je sunce već mahnulo na pozdrav. Dok uživamo u pogledu, pred nama se iznenada ukazuju dvojica policajaca. Jedan nam je prišao od gornjeg ulaza, drugi s boka tvrđave. Nešto im, zar, bilo sumnjivo, možda su pomislili da će – ima svakakva naroda – neko na Smrdanu raspaliti roštilj, a požara na sve strane. „Ispravni“ smo, pa samo uljudno pozdravljaju, a od njih doznajemo da je onaj drugi pristupni put bolji – ostalo je samo par dana do Velike Gospe i vjerojatno je baš zbog toga izravnan i na kritičnijim mjestima zasut šljunkom.
Ona bitka poslije koje je Smrdan dobio ime u povijest je lansirala Nikolu Nonkovića, bivšeg kapetana osmanske vojske i serdara Zažablja, koji je, ko zna zbog čega, sa šezdesetak obitelji prebjegao Mlečanima. Ratovao je narednih dvadesetak godina protiv Osmanlija, a dvojica njegovih sinova, Vuleta i Jure, kao i njihovi potomci, dogurali su visoko i daleko u vojničkoj hijerarhiji. On sam je 1691. od mletačkog Senata počašćen proglašenjem za viteza svetog Marka. Narodna predaja kaže da je Smrdan grad, koji je napadalo 4000 Osmanlija, obranio sa svega 57 vojnika. Ako laže predaja, lažem i ja.
Vraćamo se do okrugle kule, tu nam je auto, i zagledamo brdo iznad utvrde. Tu negdje su, kažu knjige, ostaci pretpovijesne gradine, ali u oko ne ulazi ništa što bi nagovještavalo gdje se točno nalazi. Kontamo da je to sve zanimljivo na klečkom području, spremni spustiti se na magistralu i nastaviti svojim putima, ali - nije! Nekoliko stotina metara od Smrdan grada, iznad sela Provići, uza sami put, rasprostrla se srednjovjekovna nekropola Greblje, najveća na području lijeve obale Neretve. Možda je – danjska svjetlost uvelike uzmiče pred mrakom – ne bismo ni primijetili da nema info-ploče. Stećaka je, stoji na tabli, 117, od čega su 84 čitava, a ostatak u fragmentima. Nekad ih je, uglavnom sanduka i ploča, bilo mnogo više, ali - malo ljudi, malo kišne vododerine i erozija, stalo je (zasad) na toliko. Bijele se kao i okolno stijenje, pa ih odaju samo pravilni oblici. Čak 33 su ukrašena, a najljepšim nam se, osvijetljenim sutonom, čine jedan s mačem i probodenim štitom te još jedan, povaljen na bok, s križem u neobičnom usadniku koji se, „rastući“, pretvara u cvijet.
Nekropolu je 1953. godine posjetio kasniji akademik Alojz Benac. On na obližnjoj Glavici jasno zapaža sada tek nešto malo vidljive ostatke građevine koju narod smatra crkvom, a 20 stećaka nalazi u temeljima obližnje kuće koje danas nema. Siguran je, zbog tada još otvorenih grobova, da su neke od stećaka potkopali i prevrnuli tragači za blagom, a vjerno opisuje ukras na stećku koji mi ne primijetismo: konj je, piše Benac, okrenuo glavu unazad i gleda u pravcu zmije koja se, savijenog repa, ispružila iznad njegovih leđa. Ispred konja, kakvog nema nigdje drugdje, stoji križ, koga Benac nalazi na još osam ovdašnjih stećaka, a na nekoliko stećaka ga vidjesmo i mi. Nekropola Greblje je po motivima i izvedbi, zaključuje Benac, najsličnija nekropolama na širokobriješkom području.
Prije spoja s magistralom naići ćemo i na dvije kapelice-krajputašice, one minijaturne, s malom svetačkom slikom iza stakla, te na veliku crkvu svetog Stjepana Prvomučenika u Slivnu Ravnom. Rado bismo, makar je prilično kasno, da nam je ima ko otvoriti, ali su u Slivnu 2011. popisana samo dva stanovnika. Na groblju uz crkvu je i stara crkvica nepravilnih zidova, a čim se izađe na cestu, partizanski spomenik, postavljen 1957. U gornjem dijelu imena, u donjem natpis u devet redova bez ijedne točke i zareza.
Na kraju se pitam: ko je ispao nepismeniji, onaj što napisa tekst o partizanskim junacima ili onoj što 80 godina kasnije svetog Petra i svetog Pavla pretvori u jedninu?
