Rabata, glavnog grada Maroka, sjećam se iz osnovne škole, tad sam znao glavne gradove svih država na svijetu. U međuvremenu su neke države nestale, a pojavile se nove – zbrka živa! I onda mi se dogodi da jednog jutra osvanem u Rabatu, ali ne u marokanskom, već u drugom, za koji nisam ni čuo – malteškom!
Istost u nazivu nije slučajna – ipak su Arapi neko vrijeme ovdje bili sve i svja pa je malteški jezik pun arabizama. Tako su, odlazeći s Malte, „zaboravili“ i svoju riječ za malu utvrdu ili predgrađe. Rabat je nekad davno bio predgrađe rimskog grada Melite, a u novija vremena, prije par stoljeća, tadašnje malteške prijestolnice Mdine. Da, međutim, nije bio samo predgrađe, danas bi za Rabat znalo kudikamo manje ljudi! Rimljani su, naime, smatrali da je nehigijenski pokapati mrtvace u gradu i to su, znamo iz bezbroj primjera, redovito činili izvan naselja. Tako je bilo i ovdje. Rabatske katakombe bi, opet, bile jedne od stotina manje ili više sličnih da se u njima, nakon brodoloma, 60. godine, prije odlaska u Rim, nije nastanio sveti Pavao i ostao ovdje tri mjeseca.
Rabata, glavnog grada Maroka, sjećam se iz osnovne škole, tad sam znao glavne gradove svih država na svijetu. U međuvremenu su neke države nestale, a pojavile se nove – zbrka živa! I onda mi se dogodi da jednog jutra osvanem u Rabatu, ali ne u marokanskom, već u drugom, za koji nisam ni čuo – malteškom!
Špilja je ustvari jedna od dvadesetak udubina – arheolozi ih uobičajeno zovu hipogejima – iskopanih, odnosno uklesanih u valjda donekle poroznom pješčaru. Jednostavna je, zaobljenog svoda, sa sigurno naknadno isklesanim stepenicama koje vode u još jednu „odaju“, o kojoj ne znamo ništa: u špilju se, naime, ne ulazi već se sve vidi kroz rešetku, osim ako nisi papa, a ja, eto, nisam ni p od pape. Dolazili su, stoji na trima pločama, Ivan Pavao II. dvaput, 1990. i 2001., Benedikt XVI. 2010., a Franjo triput, i podružili se s bijelim svetim Pavlom. Pored „odaje“ još jedna mala niša i to je sve.
Rimljani, pak, nisu bili prvi: grobnice su nastale još u feničko-punskom razdoblju, dakle par stoljeća prije Krista, samo što je više manjih vremenom spajano u manje većih okruglastih špilja. Kad su započela prva stručna istraživanja špilja, 1894., uglavnom su nađeni grobovi iz razdoblja od 3. do 8. stoljeća nove ere. Kasnije su opet korištene oko 13. stoljeća, za ponovnog pokrštavanja Malte, a neki su, valjda članovi obitelji, ko bi znao kad, urezivanjem kirurških sprava, ostavili poruku o svom zanimanju. Na dnu stepenica kojima se silazi do katakombi je reljef s natpisom, a kad se već uđe, tu su i dva bogato ukrašena stola, oklesana od jednog komada kamena
Posebni su takozvani baldahin grobovi, samostojeći, s lukovima u krovnom dijelu, gdjegdje ukrašeni čak i kipovima. Iz antičkog doba uglavnom potječu i ostaci freski, ponajviše zastupljeni upravo u predulazima baldahin grobnica, kao i mozaici u podnom dijelu nekih grobnica. Neki od grobova iz kasnijih faza restaurirani su tako da na grobnim pločama stoje imena porodica, gdjegdje s grbovima i drugim podacima do kojih se moglo doći. U jednom dijelu zakučastog labirinta ostali su i antički stolovi za blagovanje nakon pokopa izdubljeni u stijeni, nasred čijeg ravnog dijela je uklesan široki okrugli utor za stavljanje posude s hranom. Po naški bi to bila daća, a agape ili gozba ljubavi bio je običaj prvih kršćana, koji je kasnije prenesen na groblja. Ta je zlouporaba običaja dokinuta u 4. stoljeću.
Uza, hajd'mo tako reći, prastare i stare katakombe dodane su tijekom Drugog svjetskog rata brojne nove. Bombardiranja su bila česta, valjalo se negdje sakriti od bombi, a ku'ćeš boljeg mjesta od ovoga. Na kraju, ako te eksplozija i zatrpa, već si u groblju :) U jednoj ćeliji sakupljeno je nešto predmeta zaostalih nakon što je opasnost prošla. Nove špilje se od starih uglavnom razlikuju u obliku i veličini – svod im je viši, pravilne su i ravnih „zidova“, a izdubljene su tako da u njih stane što veći broj ljudi. S obzirom na ratnohuškačku politiku odnarođenih glavara Europske unije, a u njoj je i Malta, katakombe bi trebalo održavati spremnim, lako bi opet mogle zatrebati za skloništa.
Ne rekoh, a vrlo je važno: iznad Pavlove špilje je 1619. podignuta kolegijalna crkva svetog Publija, zaštitnika Malte, a sve zajedno je 1749. godine „usisala“ troetažna barokna zgrada u kojoj su živjeli ivanovci, tako jednostavna da bismo je teško i primijetili kad ne bi bilo crne ploče s nazivom. Danas je ta zgrada Muzej Wignacourt, nazvan tako pod velikom meštru Alofu de Wignacourtu, koji je malteški „bog i batina“ – toliko su moćni bili veliki meštri – bio od 1610. do 1622. godine.
Vjerski i umjetnički artefakti, rekao bi za muzejsku zbirku neko koga te stvari zanimaju malo ili nimalo, pa odmahnuo rukom. Zgrada je, međutim, gabaritima povelika pa se od 1981., kad je muzej otvoren, na dva kata sakupilo na stotine vrijednih izložaka. Umjetničke slike, naravno, nisu „od prekjučer“: tu su ivanovac Mattia Preti (1613. - 1699.), Giovanni Battista Beinaschi (1636. - 1688.), Francesco Vincenzo Zahra (1710. - 1733.), Antoine de Favray (1706. - 1798.) i brojni drugi stari majstori, odreda donacije iz privatnih zbirki, kao i svjetovni te crkveni kipovi i biste poznatih rođenih Maltežana i onih koji su dio života, u raznim ulogama, proveli na otočju. Naravno da je sakralna zbirka iznimno bogata, tu je čak i prijenosni oltar korišten na galijama ivanovaca, pozlaćena misnica pape Pavla V., svetog oca koji je na tronu sv. Petra bio od 1605. do 1621., kao i mnogo drugih antikviteta i relikvija. Osim svega što spomenuh, tu su i bogate zbirke keramike, starih zemljopisnih karti, grafika, novčića…
Elem, potrošismo dva sata života na muzej, a trebalo bi barem dva dana. Svratismo i u crkvu iznad Pavlove špilje, pomolismo se Bogu; dobro dođe i kad nema konkretnog razloga, a danas ga ima, sve je ovo zbilja vrijedilo vidjeti.
Rabat je danas, s malo manje od 12.000 žitelja, prilično mirno mjesto, manje „nabijen“ građevinama nego većina drugih malteških gradova, s nekoliko razmjerno prostranih trgova. To je možda i jedan od razloga što se Apostolska nuncijatura Svete Stolice, umjesto u Valletti, usidrila u Rabatu.
Na glavnom trgu svetac na visokom postamentu sa sve četiri strane ukrašenom reljefima. Iako ne piše ko je, ima ploča s nazivom trga, a eno mu u ruci štapa i u naručju Isusa – sveti Josip. Lice mu zabrinuto; sa'će dijete u školu, valja kupovat knjige, teke i ostalo, a skupoća! :) Na susjednom, manjem trgu stoji još jedan veliki kip. Prva pomisao mi je da je neki malteški premijer, predsjednik ili takvo što i krivo mi je, gdje ćeš ga, što god bio, izjednačiti sa svetim Josipom, ali nije, već Anton Agius (1933. – 2008.), najveći malteški kipar, inače rabatski sin. On, nakon što je napravio toliko tuđih kipova, svakako zaslužuje. Za ćuku ispred njega nisam siguran, ali zna onaj koji ih je klesao, a ptica na njegovoj glavi pozira samo danas, za moj putopis :) Na susjednom, manjem trgu, zakrčenom parkingom i kafićkim baštama, „nemarno“ „nabacani“ komadi kamena, bit će s nekog od ovdašnjih arheoloških nalazišta. Gospa ima nekoliko svojih kipova, reljefa i uličnih oltara, a najljepši je njen prikaz na franjevačkoj crkvi koja je stavljena pod njenu zaštitu, mada mnogo ne zaostaje ni jedna okrunjena s također okrunjenim Isusom, smještena u niši koju sa strana drže dva dorska stupa, kao ni još jedna iza visokih arkada, što umilno i nenametljivo nudi „Mir s tobom“. I Isusa ima u više inačica, a najbolja je jedna na kojoj, iznad glava prolaznika, lijevom rukom pridržava veliki križ.
Kao i drugdje na Malti, svetaca nema gdje nema. Onog postavili da ih zaštiti od kuge, onog što ih je zaobišao zemljotres ili krupa, onog preventivno, za sve i svašta i nizašto drugo :) Da ih još postavljaju i imaju gdje postaviti, ne u Rabatu nego inače, danas bi, koliko je ljudska vrta zaglupjela i zatupjela, razlog bio što je korona u nekom gradu bila blaga i što klimatske promjene nisu spržile grad. Presvetoj Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, svetoj Greti Thunberg i blaženom Faktografu. Kako je svetitelja najviše negdje gore, iznad njene razbarušene kose i moje ćele, ne možemo znati koji je koji, tek se ponekad blago pognuti da njihov blagoslov ne polomi noge dok aterira na nas i uvlači se u naše grješne duše. Poneki se ipak našao bliže zemlji nego nebesima, recimo oni u uličnim oltarima ili ovakvim i onakvim postamentima, primjerice sveti Petar, koga prepoznajem po velikom ključu kojim grešnicima zabravljuje vrata raja.
A sveti Pavao? Jedan je, „normalan“, ispred svoje crkve, na svom trgu, a drugi, ogroman, s knjigom u ljevici, desnice ispružene na blagoslov, na prostranom, od okolnog zemljište znatno odignutom platou Oko njega čistina, čak i iza leđa mu, tako je izražajniji, samo na nižem platou nešto što bi se moglo nazvati okrunjenom fontanom, s križem na kruni, a na kontra strani stoljećima star bunar.
Ima, dakako, još zanimljivih točki, čak i nekih na kakve se ne nađe na Malti, recimo jedna kamena kugla koja se danomice okreće na vodoskoku, može biti da je ta vrtnja usred dana uspavala čiku na obližnjoj klupi, ili komad sjajne stijene podignute na postament, na kome piše da je to „hagra prlzzjuza maghruha tleqq“, odnosno „dragi kamen poznat po svom sjaju“. Stvarno sja, ali natpis nam ipak ne kazuje o kakvom dragom kamenu je riječ. Ono svemalteškog, da tako kažem, dakle izvanredno izvedenih, umjetničkih ploča s nazivima ulica ili samo kućnim brojem, šarenih vrčića zakačenih na zidove iz kojih rastu čuvarkuća ili kaktus, kočija s bedevijama koje će vas odvesti do „na kraj svijeta“, a kraj svijeta je ovdje kraj otoka, grbova davno izumrlih plemenitaša i natpisa o njima na pročeljima, malih prodavaonica hrane, čajeva i stotina šarenih suvenira, uskih balkona svih boja, ratnih spomenika, minijaturnih kapelica u koje se ne može uvući ni podeblji svećenik, ničega toga ne fali.
Osim dosad spomenutih, u Rabatu ima još desetak crkava i kapela, a samostane imaju dominikanci, augustinci, karmelićani te franjevci konventualci i oni „redoviti“. Ovdje ljudi, reklo bi se, ne rade ništa osim što se mole Bogu. S nekim ćemo se mimoići, s drugima sresti, trećima pogledom dohvatiti toranj, ali samo jednu zapamtiti, baziliku svetog Pavla, onu s „normalnim“ kipom svetitelja ispred nje. U biti smo otprilike napravili puni krug; bazilika se, naime, naslanja na Muzej Vignacourt.
Od zgrade muzeja je nešto mlađa, on je, rekoh, 1749. godište, a bazilika je zatemeljena 1653., dovršena tri desetljeća kasnije. Naravno da su crkve i stoljećima prije stajale na tom mjestu; neki biskup Hilarius još 1336., uz groblje i rimski jarak, godine spominje crkvu „Sancti Pauli de crypta“. Kad sam gore rekao da je zgrada muzeja „usisala“ i crkvicu svetog Publija, kroz koju se ulazi u Špilju svetog Pavla, moram dodati da je „usisavanje“ završeno time da je crkvica postala nešto kao „isturena“ kapela bazilike svetog Pavla. Raskošni barok, Krist u crvenoj halji i bijelom ogrtaču i grb ispod njegovih nogu.
Ni katakombe u kojima je usječena špilja svetog Pavla nisu jedine, ali su one svete Agate i svetog Katalda u njihovoj sjeni. Kilometar-dva izvan grada, u Siġġiewi, od 1586. ponosno stoji palača Verdala, nekadašnja rezidencija britanskog guvernera Malte, a sada ljetna rezidencija malteškog predsjednika. Neki od predsjednika – tako se pronosi Maltom – radije biraju druge rezidencije, i to zato što im se priviđa „plava dama“, nećakinja Fra' Emmanuela Marie des Neiges de Rohan-Polduca, velikog meštra od 1775. do 1791. Htjeli je, po ondašnjim običajima, udati za nekog utjecajnog i bogatog, a ona rekla da hoće „kad Velji Lug u Nezuke sađe“. Ups, to bijaše Fata Avdagina :-O Elem, nakon što je shvatila da to drugačije neće izbjeći, skočila je s balkona svoje sobe. Danas, odjevena u svoju plavu vjenčanicu, plaši predsjednike i „prve dame“.
Eto, to je onaj drugi Rabat…
