Bio je 15. kolovoza, usred ljeta. Kupreško polje na dnu pržilo je na suncu, zrak je treperio od vrućine, a vrh Vitoroga činio se tako blizu, nadohvat ruke. No, kako smo krenuli usponom, put se otegao. Gusta šuma gutala je horizont, a prašnjave šumske ceste, nastale eksploatacijom drva, vrludale su beskrajno, stalno obećavajući izlazak na čistinu koji nikako da dođe. Tek nakon dugog puta kroz sjenovite serpentine, pred nama se otvorio plato s betonskim ulazima u vojni kompleks, podsjetnik da je ova planina nekad imala ulogu daleko veću od prirodne stražarnice.
Sa svojih 1906 metara uzdiže se poput kamene tvrđave, vjetrom brisan, često pod snijegom, a s vrha puca pogled na pola zapadne Bosne. No, osim planinara i pastira, na vrhu je desetljećima dežuralo i jedno drugo društvo – vojnici Jugoslavenske narodne armije. Danas ondje zjapi razrušeni podzemni kompleks, mistično zdanje koje sve češće privlači radoznale turiste i planinare.
Na samom vrhu Vitoroga nalaze se tri betonska portala – ulaza i izlaza u podzemlje. Prema planinarskim vodičima i terenskim opisima, riječ je o objektu građenom krajem 1960-ih, u razdoblju kada je SFRJ ulagao u mrežu radarskih i vezaških točaka za sustav VOJIN – vazdušno osmatranje, javljanje i navođenje. Ono što je iznad zemlje bili su jarboli, antene i platforme za radare; ono što je ispod – labirint hodnika, agregatnice, spavaonice i operativne prostorije.
Službene dokumente o izgradnji i opremi objekta danas je teško pronaći. Pretpostavlja se da je bio u sastavu jednog od dvaju bataljuna VOJIN u BiH, a tehnička literatura pokazuje kako su takve točke koristile sovjetske radare P-12 ili P-18, uparene s mjeračima visine PRV-11. No, valja naglasiti – ovakve pretpostavke temelje se na usporedbama i svjedočanstvima, jer službene evidencije nisu javno dostupne.
Kako je izgledao svakodnevni život vojnika na vrhu? U formaciji jedne radarske čete ili voda obično je bilo između 30 i 60 ljudi. Na smjene su pratili ekrane, održavali antene i brinuli o agregatima. Zima je donosila izolaciju – snijeg je znao zatrpati cestu, pa je opskrba stizala kamionima ili helikopterom. Vojnici su spavali u zajedničkim sobama, imali su kuhinju i stražarske točke, a vrijeme između smjena provodili u razgovoru, pisanju pisama i održavanju tehnike.
Kada je rat devedesetih stigao i do ovih planina, kompleks je još neko vrijeme držala Vojska Republike Srpske, sve do 1995. godine i operacije Maestral 2, nakon koje je napušten. Od tada, objekt propada. Hodnici su danas polusrušeni, prostorije razbacane i ogoljene, betonski ulazi obrasli travom. Sve što je ostalo jesu gole zidine i tišina.
Naše putovanje do Vitoroga dogodilo se usred ljeta. Podnožje planine ispresijecano je šumskim cestama koje su nastale eksploatacijom drva, a danas vode prema vrhu. Cesta vijuga kroz guste šume i planinske pašnjake, a na samom vrhu, uz betonske portale, nalazi se i jedan heliodrom – još jedan podsjetnik na vojnu prošlost. Na putu smo sreli talijanske motoriste i češke off-road entuzijaste. Došli su radi avanture, pogleda i tajanstvenog objekta o kojem su čuli na putopisnim forumima. Vitorog, izgleda, polako ulazi na mapu međunarodnih zaljubljenika u “dark tourism”.
Potencijal je očit: uz malo ulaganja, mjesto bi moglo postati atrakcija poput bunkera u Albaniji ili vojnih podzemnih kompleksa u Sloveniji. Uz interpretacijski centar i vođene ture, Vitorog bi mogao povezati vojnu povijest s prirodnim ljepotama – i time oživjeti regiju koja još uvijek čeka ozbiljniji turistički iskorak.
No ono što najviše intrigira jest upravo nedostatak provjerljivih podataka. Nema javnih nacrta, nema točnog popisa jedinica, nema preciznih specifikacija radara. Sve što znamo dolazi iz fragmenata: planinarskih bilježaka, foruma bivših vojnika, stručnih kataloga JNA tehnike i ponekog istraživačkog rada. To ostavlja prostor za maštu, za priče o tajnim bunkerima, o “moćnom radarskom sustavu” i životu vojnika na planinskom krovu.
Link na recenziju https://maps.app.goo.gl/wRVouYWvr8pFLpXn7
