Mrakovica. Na parkingu ispod Spomenika Revoluciji parkirani su tamnoplavi kombi njemačkih registracijskih pločica HH (Hansestadt Hamburg) i kamper s oznakom EW (Eberswalde, okrug Barnim, Brandenburg). Stariji gospodin, sigurno je prevalio osamdesetu, a možda i devedesetu, za šankom restorana smještenog uz info-biro, izgovorivši nekoliko kratkih rečenica na njemačkom, plaća račun za društvo u bašti. Dok sredovječna šankerica priprema račun i traži kusur, on netremice gleda prema mom stolu. Možda sekundu-dvije baci pogled prema meni, inače cijelo vrijeme zuri u sliku Josipa Broza Tita, uglavljenu pored mog stola. Maršala, uz motive Spomenika Revoluciji i zastave SFRJ, u odlasku primjećuje i na magnetima. Tek malo mlađi Banjalučanin, po nastupu rođeni kozer, ispraća ga opaskom „Ovaj se možda kao mladić, Hitlerjugend, naganjao ovuda s partizanima pa došao da se podsjeti bježanije!“ Šankerica odvraća da dolazi puno Nijemaca, što joj dobro dođe – nekoliko mjeseci radi ovdje, pa leti u Njemačku raditi naredna tri mjeseca, koliko zakon dozvoljava – da ostane u formi s njemačkim.
Počelo je u proljeće 1942., usred travnja, taman kad miris proljeća rasplamsa drhtaj i najtanjeg damara u živu stvoru, a behar zatreperi pa, k'o sirenski zov, mami na vrući kliktaj i vrisak koji ne traži nikakva odgovora. Nijemci su obavili temeljite pripreme i malo prije sredine lipnja, potpomognuti ustašama i domobranima, ponegdje i četnicima, sa svih strana opkolili Kozaru te započeli čišćenje terena od „odmetnika“, a odmetnik je bio svako ko se na bilo koji način usprotivio marionetskoj NDH. Iz obruča se nije moglo, a svakodnevno se sužavao, pa su partizanski vođe brzo shvatili da je otvoreni okršaj jedina mogućnost da se spasi što se spasiti da. Borbe su potrajale do 18. srpnja.
Epilog svega bile su stotine spaljenih sela, gotovo 2000 poginulih partizana te nekoliko desetaka tisuća civila, odreda Srba, raseljenih po Slavoniji ili otpremljenih u logore u Sisku, Zemunu i Staroj Gradišci. Neki su završili u logorima Njemačkoj i Norveškoj, a mnogi nikad više nisu vidjeli svoju Kozaru.
Duga bi bila priča o svemu što se za poratnih desetljeća zvalo Bitka na Kozari. Uglavnom je socijalistička vlast, mada – hajd' mu ga znaj šta se toliko čekalo! – s odmakom od 30 godina, odlučila dostojno obilježiti stradanje ovdašnjeg naroda, a za „izvršitelja radova“ angažiran je hrvatski kipar Dušan Džamonja. Sam Bog zna koliko je truda trebalo da se naprave pristupne ceste i poravnaju nekoliko platoa, koliko je tisuća tona cementa i armature potrošeno, da usred dojučerašnje divljine nikne 34 metra visok spomenik.
Čudan je bio Dušan Džamonja. Prije šest-sedam godina prošetao sam Parkom skulptura pored njegovog ljetnikovca u Vrsaru u Istri. Laiku nije baš lako shvatiti njegovu umjetnost i vizije. Tako je i na Mrakovici: dvadeset izbrazdanih stupova tvore „cilindar“, a brazde na njima su kozarski ginjenici, dok su ispupčenja oni kojima su ti ginjenici na kraju donijeli slobodu. Sve zajedno je sa svih strana pritisnuto višetonskim kamenim blokovima; to su oni Švabe, ustaše i ostali koji su 1942. navalili na Kozaru i njen narod: pritišću, ali ga ne uspijevaju ugušiti i ubiti. Na otvorenje je, 10. rujna 1972., stigao, glavom i bradom, i maršal Tito.
Između kamenih blokova, povremeno zalazeći i u obližnje šumarke, djeca se igraju „sakrive“. Možda bi se – dan je potaman, sunca mnogo, a prevruće nije – zaigrali i „borbe“, ali kako će kad niko ne želi biti Švabo, kamoli ustaša ili domobran. Drugi šutaju loptu, treći zalegli po ledini, četvrti se veru po tenku „parkiranom“ na rubu platoa. Najmanje ih je u obližnjem muzeju, mada ih živo zanimaju njemački šmajseri i mitraljezi, i oko ploča s imenima 9.921 poginulog partizana s kozarskog područja, a ne zanimaju ih previše ni drvene životinje izložene uz rub širokih stepenica kojima se s parkinga dolazi na spomenički plato. S nekima ću se, k'o pravo dijete, i sam zaigrati, najduže s onima na tenku; učitelji i učiteljice su im, kažu, preozbiljni pa im je veliko čudo da nekom (naizgled :) odraslom nije mrsko puzati po tenku i zavirivati u mrak tenkovske cjevčuge.
Potrošio bih rado čitav dan na Mrakovicu, ali mi valja dalje, nizbrdo, u „civilizaciju“, koja će me, međutim, ipak morati pričekati. Uz šumsku cestu je nekoliko panoa Nacionalnog parka Kozara te fino uređeno odmorište sa svim onim ekološkim parolama što ih ljubitelji prirode uglavnom uzalud podastiru onima drugim. S jedne su im i zaprijetili: Za svaki nepravilno bačen otpad, priroda uzvraća udarac – nosićeš krpelje i po nekoliko dana! Jedan ozidani izvor označen je imenom, i to kakvim – Picina voda :-O Šta reći nego jedno „Mmmmm“ 😊
„Civilizacija“ do daljnjeg ostaje na čekanju, a razlog je nešto što je rijetkost i u svjetskim razmjerima. Treba se spustiti s glavne ceste, prošetati do uskog pješačkog mostića i produžiti uzbrdo. Za koju minutu se, skladno uramljena u zelenilo granja, u vidokrugu ukaže crkvica. Posvećena je Rođenju Blažene Djevice Marije ili Maloj Gospi, ali je niko nikad nije nazvao drugačije nego Mehmedova crkva.
Priča počinje 1882. godine, kada je u Prijedoru izbio veliki požar, koji je potpuno uništio više od 400 kuća. I bez toga je austrougarska vlast omogućavala bogatim poduzetnicima iz raznih krajeva Monarhije da po Bosni otvaraju pilane, a sada se to nametnulo kao imperativ, pa se u prijedorskom kraju uskoro s gutom keša pojavio Austrijanac Karl Schmutzer. Bacio je oko po ovdašnjim šumama, a za smještaj pilane odabrao ravan iznad Kozarca uz potok što se slijeva s Kozare. Od požara nije prošlo ni godinu dana, a moćne pile već su oblovinu pretvarale u prvoklasnu drvnu građu. Svi su bili zadovoljni: Schmutzer zbog uspješnog pokretanja posla, vlast zbog poreza, a ovdašnji narod što mu se pružila prigoda za stalno zaposlenje i dobru zaradu. Ali…
Schmutzer je doveo i obitelj, suprigu, dva sina i kćerku Mariju, a među radnicima se našao i neki Mehmed Kulašić, šarmantni pjevač i harmonikaš. I kad hoće, hoće: Marija je bacila oko na Mehmeda, njemu, zar, nije bilo nimalo mrsko, a nakon nekog vremena Kozarčani su, kopajući grob za nekog rahmetliju, u zemlji pronašli mrtvu bebu, zamotanu u austrijske novine. Kako ono narod kaže: Nešto se zgodilo pa se sakrilo. Digla se policija i sva vlast i, mic po mic, stigla do Marije, a onda i do Mehmeda. Schmutzer je, osramoćen, isposlovao da čedomorka, umjesto u zatvor, bude vraćena u Beč, a siroti Mehmed je trenutačno ostao i bez Marije i bez posla, nakon čega su iz njegova sviračkog repertoara nestale vesele pjesme, a „naselile“ se najtužnije koje je znao.
Schutzer je, kako bi barem malo sprao obiteljsku sramotu, na brdašcu iznad pilane najprije ozidao kamenu kapelicu nalik pećinici, a onda podigao i uredio i katoličku crkvicu. Godine su prolazile, Schmutzeri su se u Austriju vratili nakon što je ovaj dio Austro-Ugarske postao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pilana je čekala vlastitu smrt, a crkvica je ostala ušuškana šumom. Do prije četrdesetak godina niko na nju nije obraćao posebnu pozornost, nađe se takvih crkvica po šumama i gorama, a onda je jedan lokalni novinar od neke starice, ispostavit će se bivše sluškinje kod Schmutzerovih, doznao za priču i urbi et orbi ispričao kako je i zbog čega nastala.
Crkvica će u desetljeću prije našeg posljednjeg rata među mladima postati, što bi reci Rambo, hit jedan kroz jedan pa gotovo da nije bilo dana da ispred nje nije bilo zaljubljenih parova iz cijele Jugoslavije. Dolazili su i kjafiri i mumini, vjerni i bezvjerni, a brdašce je postalo poznato kao „Brdo ljubavi“. U ratu je crkvica, ni kriva, ni dužna, kao i ostale nepravoslavne bogomolje, uznesena na nebo. Možda bi zauvijek ostala na nebesima da se jednog dana u Prijedoru nije pojavila Helga Kambič, praunuka Karla Schmutzera, nastanjena u Sloveniji. I ona je, kao pradjed joj prije stotinjak i kusur godina prije, imala keš, kojim će, zbog toga je došla, obnoviti kapelu i crkvicu. Rečeno – učinjeno, čak je na crkveni tornjić vraćen negdje oko njene ruševine nađeni originalni križ od kovanog gvožđa s utisnutom 1903., godinom izgradnje crkve. Tako od 2011. zaljubljeni parovi opet prelaze crvenu ćupriju i penju se do crkvice, nerijetko je obilazeći na koljenima, a najviše naroda se, naravno, okupi na blagdan Male Gospe.
Crkva je zaključana, a u kamenoj kapelici nekoliko Gospinih kipova. Sami smo Gospa i ja na čitavom svijetu, a onda se teška srca ipak moram rastate od Nje; želim vidjeti još jednu crkvu za naše prilike prilično egzotičnu crkvu. Ukrajinska je, grkokatolička, posvećena Presvetoj Euharistiji, u selu Hrnići.
Ukrajinci su u ovo kozaračko selo stizali krajem 19. i početkom 20. stoljeća, i to, kako stoji na trojezičnoj info-ploči ispred crkve, iz Zapadne Ukrajine, odnosno Halične Galicije, iz oblasti Brode, Termopilj, Drohobeč, Zbaraž, Turka… Tijekom više od stoljeća – parohija je osnovana 1910. – izmijenilo se 17 „dušepastira“, kako stoji na ploči, koju je postavilo Ukrajinsko udruženje „Kozak“ iz Trnopolja, a parohija je 1915., kad je ploča postavljena, brojala 330 duša.
Nisam dobre sreće kao nedavno u Dubravi Staroj, gdje mi je bračni par Mazur – ima u putopisu iz Čelinca – ispričao mnogo što zanimljivo o Ukrajincima u tom kraju. Ovdje nema nikoga živog pa mi ostaje prokrastariri grobljem i popričati s mrtvima. Mazura ima i ovdje, a vidjeh još prezimena Černjanski, Pahlovski, Sajdak, Muzička, Zarvanjski, Tihostup, Harasem, Zombra, Pidručni, Bartoš, Vavrik… Čuj, Tihostup – kakvo moćno prezime! Pod nadstrešnicom u dvorištu, iznad mrtvačkih kola i božićnih jaslica, dva panoa: jedan je postavljen u slavu najvećeg ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka (1814. – 1861.), a drugi na mlađu mu kolegicu Lesju Ukrajinku, pravim imenom Larisu Petrivnu Kosač (1871. – 1913.).
Evo me, napokon, i u Kozarcu. Ako se neko pita zašto sam ga „odcijepio“ od Prijedora, podsjetit ću ga da je Kozarac do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća bio sjedište općine, i to povelike – 1961. je, osim matičnog naselja, obuhvaćala i sela Babići, Brđani, Dera, Gornji Garevci, Hrnići, Kamičani, Kozaruša i Trnopolje te brojala 14.455 stanovnika.
I povijest mu je duga, budući da se prvi put spominje već 1334., prije mnogih današnjih bosanskohercegovačkih gradova, već tada imavši katoličku crkvu svetog Martina, smještenu ispod kozaračkog obronka Mađarska kosa u današnjoj Kozaruši, točnije zaseoku Mahmiljini, a 26 godina kasnije dobiva status slobodnog kraljevskog grada, čime dodatno potvrđuje status središta prostrane Sanske župe. Kao vlasnik grada 1413. navodi se Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a nakon njegovog odlaska Bogu na istinu, Žigmund Luksemburški, ugarski kralj i car Svetog Rimskog Carstva. Osmanlije su ove krajeve okupirali 1518., a Kozarac svejedno raste, kako po broju žitelja, tako i, postavši vojno i administrativno-sudsko središte širokog okolnog prostora te sjedište kapetanije, u političkom smislu. Turbulentno 19. stoljeće izmaknut će mu te časti ispod nogu, a žestoko će postradati ne od „Nimca“, kako su u ono doba zvali žestoke neprijatelje Austrijance, već „od svog“, od Omer-paše Latasa; dojučerašnji Mihajlo 1851. po cijeloj Bosni pravi čistku u kojoj će se mnoge glave zavaljati ledinama, trgovima te zatvorskim hodnicima i dvorištima. Latas će zapaliti ondašnji grad i pretvoriti ga u zgarište, koje nikad više neće dosegnuti nekadašnju slavu, a austrougarska vlast će se gotovo četiri desetljeća kasnije samo uklopiti u zatečeno stanje, pogotovo što je susjedni Prijedor u međuvremenu izrastao u poveliku čaršiju.
Narednih stotinu godina ovim krajevima nisu, kao ni drugdje, tekli med i mlijeko, valjalo je predeverati dva svjetska rata, ali su i oni, kad se sve zbroji, bili samo „koškanje“ u odnosu na ono što će se zbiti u proljeće 1992. O tome šta se zbilo zna svako ko želi znati, a ko ne želi, uzalud mu je pričati. O svemu tome najbolje govori Memorijalni kompleks „Šehidsko mezarje Kamičani“, nadomak Kozarca. Najprije se ugleda bijela džamija s dvije munare, a nakon što se ona prođe, beskrajni redovi bijelih nišana. U prvom redu i Hanka Alić, rođena 1892. I onda neko kaže ono „ma živjet će on/a sto godina!“ U prvom redu i Hanka Alić, rođena 1892. I onda neko kaže ono „ma živjet će on/a sto godina!“ Živjela je, eto, i sirota Hanka, doživjela 1992., ali bi joj bilo bolje da je umrla prije nego je doživjela stotu. Na staklenim pločama zelenim slovima ispisana imena šehida. Više od 1800 Kozarčana je na popisu ubijenih ili nestalih! Nišan kozaračkom šehidu u središtu kompleksa ograđen je bodljikavom žicom, što je jasna simbolika na brojne logore u kojima su 1992. završili Kozarčani. U samom Kozarcu ću vidjeti još dvije džamije. Na drugoj, zove se Džamija u Deri, bijela ploča s puno imena, bit će da su to poginuli s područja koje pripada džamiji.
Kozarac danas nalazim pust, toliko da ni u glavnoj ulici nema živa roba u kadru. Jest vruće, ali bi se ljudi očekivalo barem oko Islamskog kulturnog centra, arhitektonski najdopadljivijeg zdanja u varoši, oko škole ili na trgu kojim dominira još jedan velebni spomenik kozaračkim šehidima. Spomenik je otkriven prije 15 godina, a simbolika je slična onoj u Kamičanima. Jedini kojima ću vidjeti lice su narodni heroj Rade D. Kondić, koji se smjestio u hladovinu uz glavnu ulicu, te Fikret Hodžić, 15-struki prvak Jugoslavije, u svojoj spomen-sobi predstavljan kao „legenda bodybuildinga“. Rade je glavu izgubio 1944. od Nijemaca, a Fikret je 1992. završio kao i svi oni čija imena vidjeh na spomeniku.
Da Kozarac ipak polako vraća stari sjaj, da je živ, makar sam ga, eto, ulovio pustog, pokazuju nizovi stambenih zgrada kojim se ne vidi kraja. Ponajviše će ih, kao što biva i drugdje, pokupovati ogromna kozaračka dijaspora. Zadnji pogled na Kozarac bacam ispred mesnice uobičajeno nazvane po prezimenu vlasnika, a preziva se – Kusuran! Sad sam već u velikoj dvojbi koje je bolje, Tihostup ili Kusuran?!
Proći ću i pored turske kule, nekadašnjeg sjedišta ovdašnjeg kapetana, jedinog vidljivog ostatka nekad velike i jake kozaračke utvrde, žestoko ojačane nakon što su 1717. Austrijanci prodrli u ove krajeve. Turska posada ju je definitivno napustila 1839., četiri godine nakon dokidanja kapetanija, a zadnji put je poslužila svrsi kad su se Kozarčani, ispostavit će se uzaludno, pokušali obraniti od Latasovih ordija.
Ostala mi je još – toranj joj vidim izdaleka – pravoslavna crkva svetih Petra i Pavla. Nakon što joj se primaknem, ispostavit će se da je uz novu, podignutu 2006., i stara, sazidana 120 godina prije nje.
Dok nenajavljen i nepozvan švrljam praznim dvorištem i tražim najbolji kut za snimku, pridružit će mi se kozarački paroh Željko Milosavac; odnekud me primijetio pa da priupita može li šta pomoći. Može, itekako, od njega ću doznati povijest obiju crkava, a u staru će me i uvesti. Bez mantije je, nije za slikanja, pa preuzima i ulogu fotografa.
Čast svim novim bogomoljama, ali su mi stare nemjerljivo ljepše. Stara kozaračka crkva je – austrougarska vlast nije dozvoljavala drugačije – barokni biser, ali je veliko pitanje hoće li stajati uspravno i za, recimo, deset godina. Dolazili su stručnjaci, kaže ljubazni paroh Milosavac, ispitivali, kuckali, mjerili, računali i zaključili da joj teško ima spasa, makar se, laički i na prvu, još uvijek dobro drži. Iako se liturgija u njoj održava samo jednom godišnje, sve je još uvijek na svom mjestu. Nove su samo lastavice; nekuda su se provukle i napravile „loge“ ispod svoda i po drugim zakutcima crkve izdijeljene na tri lađe.
Razumijem stručnjake, ali… Nije Kozarac ni grad, kamoli veliki, ali bi stara crkva, kad bi se uspjela spasiti i temeljito restaurirati, bez sumnje bila jedna od najljepših, i to ne samo u Bosanskoj krajini, već i mnogo šire.
