Koja ono rijeka teče kroz Sanski Most? Stari vic, u biti, ima netočan odgovor. Sana je, naime, daleko od toga da je jedina rijeka koja protječe kroz područje Sanskog Mosta; glavna jest, ali pritoka ima više nego Snježana patuljaka: Sanica, Zdena, Bliha, Dabar, Japra, Sasinka, Kozica i Majdanska rijeka.
„Nit' si Sana, nit' si Zdena / život teče, a tebe nema“, pjevao je i (nadam se) još uvijek pjeva Bane iz „Garavog sokaka“. Blihu nije spomenuo, a šta mu je falilo, kad se već dovezao ovdašnjih rijeka, otpjevati, recimo: „Nit' si Japra, nit' si Bliha / već si moja patnja tiha“ :) Jer Bliha je ipak najveće od ovdašnjih čuda.
Od Sanskog Mosta do obilježene krivine između Fajtovaca i Gornjeg Kamengrada kojih je 15 minuta vožnje, a od Lušci Palanke možda minuta-dvije manje. Na malom platou iznad vodopada danas nema nikoga, pa mi, iako su cijene vidljivo istaknute, nema ko naplatiti ulaz, a neću moći ni kavenisati, budući da je restorančić mrtav, a suncobrani u restoranskoj bašti spušteni na pola koplja. A i da mogu, ne bih, već bih se, kao što i jesam, odmah zaputio drvenim stubištem nizbrdo. Pet minutica kloparanja i rječica se polako valja, a izdaleka se već vidi Blihin skok, kako ovdašnji svijet voli nazvati po jednim 53, po drugim 56, po trećim čak 61 metar visoki vodopad Blihe. Ja ga mjeriti neću, ali diviti mu se hoću, toliko da umalo neću omrknuti.
Poizdalje je vodopad nalik tankom curku, ali kad se približiš… „Caka“ je samo u tome da se desetak metara širine vodopada u nesrazmjeru s visinom. Nisam bio na slapovima Niagare, ne sumnjam da je doživljaj ludnica, a sjećam se da se to svjetsko čudo obično prevodi kao „voda što grmi“. Bliha je rječica, ali dok pada s 50-60 metara također stvara grmljavinu, a prije „bazena“ u koji upada, više nalikuje sivkastoj prašini nego vodi. „I sja i dršće u hiljadu šara“, napisa Cesarić zamišljajući ili proživljavajući neku svoju sliku koja se nikako ne može znatnije razlikovati od moje današnje.
Grbav bi, nejak, šupljikav bio pokušaj da se Blihin skok izmašta umotan u noćnu tmicu i nebo puno razastrtih zvijezda. S tom mišlju se, svrativši samo još do također praznog mlina „Starac“, koju minutu nizvodno, nažalost nimalo nalik starim mlinovima, vraćam u stvarnost. Posjedit ću koji tren na drvenom stepeništu pa ću uzbrdo.
Spuštam se prema selu Kamengrad. Negdje gore, na brdu, leži srednjovjekovni grad Kamengrad u župi Sana. S nekih mjesta se koji zeričak utvrde i vidi, ali sitan, nije za snimanja. Šumski puteljak je, kažu mi Kamengrađani, „nikakav“, a tvrđava je zarasla u gusto grmlje. Inače se prvi put spominje 1374., kada kaptol crkve zagrebačke potvrđuje da su ga od dvojice lokalnih hrvatskih plemića „za deset maraca kraljevskih dinara“ kupili Ivan, sin Dujma Blagajskog i njegova braća. Isprava je napisana „na dan Našašća Svetog Križa“.
Legenda koju zna svako živ na ovim prostorima priča da su Osmanlije 11 godina opsjedali Kamengrad te da su ga uspjeli osvojiti tek nakon što je svoju vojsku u napad poveo osobno Mehmed el-Fatih. Tako se po njemu prozvala i prostrana musalla ispod tvrđave, na kojoj je, nastavlja predaja, klanjao prije osvojenja tvrđave. Danas fini natkriveni kameni mihrab – kompletan trošak za uređenje Musalle snijela je Turska agencija za suradnju i koordinaciju (TIKA) – krase brojne zastavice BiH i Turske, a Musalla je jedina sačuvana na Balkanu iz osmanskog doba.
Na Musalli se muslimani sa šireg okolnog područja svake godine, u sklopu kulturno-vjerske manifestacije, pomole za duše šehida koji su izginuli osvajajući Kamengrad. Obavi se i defile bajraka i bajraktara, pa se izaberu najljepši, a jedan posebni, bajrak Mehmeda el-Fatiha, povjeri se nekom od uglednih gostiju, kojih nikad ne zafali; svrate i uglednici iz Turske i Irana, uključujući i veleposlanike. Efendije i političari drže vatrene govore i to je to – svi zadovoljni.
Mada, ako ćemo pravo, ima onih koji tvrde da je sve vezano za proslavu nema ama baš nikakve logike. Zašto? Isti oni koji se kunu u Bosnu, spremni proliti krv i, ako zatreba, život dati za bosanstvo, slave vojsku i vojskovođu koji je obezglavio posljednjeg bosanskog kralja i koji je zasvagda ubio Bosansko Kraljevstvo. Slavljenici ne mare, naprotiv: u blizini je 2001. podignut i grandiozni spomenik „u znak sjećanja na turske vojnike koji su pod vodstvom pravednog, tolerantnog pobjednika i uzvišenog vladara, sultana Mehmeta Fatiha Hana pali kao šehidi prilikom osvajanja kamengradske tvrđave 1463. god. i čija se mezarja i danas nalaze u šehitluku u okolini tvrđave“. Spomenik je, stoji na ploči u ogradi groblja, podiglo Ministarstvo obrane Turske uz suglasnost Rijaseta islamske zajednice u BiH. Malo dalje je i džamija Mehmeda el-Fatiha s vitkom munarom s dva šerefeta.
Tako je to u Krajini, preponosni su Krajišnici da marili što bilo ko na svijetu misli o njima i što ih drugi, uključujući i mnoge muslimane, ne razumiju. Da nije tako, vjerojatno stadion kamengradskog Nogometnog kluba „Rudar“ ne bi bio nazvan „General Mehmed Alagić“; generala je od haške ćelije, i to tako što je naprasno otkazalo, spasilo vlastito srce. Službeno, dakle, nije ratni zločinac, kao što to službeno nije ni, recimo, Slobodan Milošević.
General Alagić u Sanskom Mostu, u samom središtu, ima i „svoj“ park. Neko ga je, vjerojatno mnogo prije nego se general i rodio, fino osmislio, a grad se vidljivo trudi primjereno ga održavati. U središtu parka gradi se spomenik okružen fontanom, a radove izvodi kamenorezačka radnja „Bužimske gazije“. Na jednom stablu istaknut je plan parka, a na daljoj strani je velika fontana, koja, za razliku od mnogih koje susrećem na sličnim mjestima, besprijekorno radi. Cvjetnih nasada puno, šetnice, a i ostalo, čiste i uredne.
Ni drugdje u gradu nema posebno neurednih točaka, a jedini izuzeci su nekoliko, da sad ne nagađamo, ko zna zbog čega zapuštenih i napuštenih kuća, a i „zaboravljenih“ starih zdanja. Ako vam, mimo tih nekoliko sitnica, neko kaže da je Sanski Most nelijep, ne vjerujte mu, upravo je suprotno.
Za takvu ocjenu bi, uz urednost, dovoljna bila već i plavet Sane, s njenim brodićima, terasicama i adama, ali ne fali ni drugoga. Tako se, osim generalovog, našlo mjesta za još parkova, također uređenih za primjer kako treba. U jednom i ljetna pozornica, za razliku od mnogih „napucanih“ u drugim gradovima, prosta drvena nadstrešnica sa plitkim stepeništem i podijem od granitnih, bihacitnih ili takvih nekih kocki. U parku ispred zgrade Općine spomenik s porukom „Nikad ne zaboraviti genocid 1992. – 1995.“, a ispod su navedeni Srebrenica, Prijedor, Zvornik, Bratunac, Foča, Vlasenica, Sanski Most i Ključ. Da bi ono „nikad ne zaboraviti“ do kraja djelovalo vjerodostojno, općinari bi trebali kupiti limenku boje i ponovno obojiti slova.
Glavno mjesto u gradu nekad je bio hotel „Sanus“, stjecište svih važnijih kulturnih i umjetničkih događaja. Privatizacija je i ovdje, uz znatan odlazak mlađeg svijeta „trbuhom za kruhom“, jedna od glavnih kočnica napretka. „Sanus“ poizdalje izgleda sasvim u redu, izbliže se već naziru „minusi“, a već sa ispod prilaznog stepeništa postaje jasno da je ključ okrenut u bravi na „zaključaj“ nikad nije vraćen nazad. Uzalud što stoji na najboljem mjestu u gradu, uza samu Sanu, unatoč svim ljepotama ovog područja, radi kojih mnogi sigurno dođu u „grad na devet rijeka“.
Posljednjih desetljeća i godina glavno mjesto okupljanja postala je, makar ni po čemu nema veze s hotelom, Hamza-begova džamija. Sanjani, kako sebe nazivaju – tako bi bilo kad bismo doslovno primjenjivali jezične zakone – Sanskomošćani :) diče se ne samo svojim rijekama, Blihinim skokom, pećinom Hrustovačom i Dabarskom pećinom ili drevnim Kamengradom, nego u svemu žele biti prvi, originalni i najbolji. Tako će, čim se spomene Hamza-begova džamija svaki reći kako je jedina u našoj zemlji s četiri munare. (Ne bih se smio zakleti, ali kao da negdje blizu Mostara vidjeh još jednu takvu, doduše noviju?!) Nijedan Sanjanin, međutim, čak i ako je za to čuo, neće spomenuti džamiju na Kula Gradu iznad Zvornika, koja broji čak pet munara.
O Hamza-begu Biharoviću jedva da se zna išta osim da je – Kamengrad je u to doba bio upravno, vojno i sudsko središte šireg okolnog prostora – vjerojatno bio Kamengrađanin te da je na bolji svijet preselio 1557., što će reći da je džamija sagrađena te ili prije te godine. Tada je, naravno, imala samo jednu munaru, a u lipnju 1992. je „nestalo“ čitave džamije – minama je, kao i brojne druge bogomolje u našoj zemlji, otpućena u beskrajni nebeski pejzaž, odakle se koju sekundu kasnije vratila u milijunima komadićaka, koji su naknadno odvezeni na smetljište. Obnovljena je vrlo brzo, od 1997. do 2000., kad je i svečano otvorena. Da je, ne dao Bog, sada neko sruši, uništila bi, kolika je, dobar dio grada – ko je želi uslikati čitavu, mora se izmaknuti jedno 50 metara, drugačije ne može. Sve na veću slavu Božju!
Upravo ispred Hamza-begove džamije svake godine polazi defile bajraktara; promet bude zaustavljen, prođu posred grada i tako sve do kamengradske musalle. Poznato je da je prije osmanskog osvajanja ovih krajeva uz crkvu svete Katarine u Kamengradu postojao i franjevački samostan, a u okolini nekoliko katoličkih župa. Vjeruje se da su s lica zemlje zbrisane krajem 17. stoljeća, za Bečkog rata, a preživjeli katolici se razbjegli u Prekosavlje. Danas je katolika ostalo malo, previše bi bilo reći i šačica, puno više ih je stalo u župne matice, sačuvane od 1747. godine. Ipak ih se našlo dovoljno da nakon rata – u ratu je prošla isto kao Hamza-pašina džamija – obnove crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Ispred nje nikoga, kao ni oko pravoslavnog hrama nerazdvojnog svetačkog para, svetih Petra i Pavla, podignutog 1873. Isto je i oko parohijskog doma, oko koga su nekad – u njemu je otvorena prva škola u Sanskom Mostu – odjekivali usklici desetaka đaka. Ni Srba, do rata najbrojnijeg naroda u Sanskom Mostu, nema puno, a još manje ih je u okolnim selima. Nedavno je medijima prostrujala vijest kako su općinari obustavili obnovu crkvice u selu Lipik, podignute u spomen na četvoricu Srba koje su osmanske vlasti 1835. nabile na kolac, a razlog je to što graditelji nisu poradili na dobivanju građevinske dozvole. Samo bilježim, ne uzimajući ulogu suca – ko sam ja da im sudim.
Inače je, zanimljivo, Sanski Most promijenio vlasnika posljednjeg dana rata, dan prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma – u akciji „Sana 95“ su ga, od Vojske Republike Srpske, preotele snage muslimanske Armije RBiH, potpomognute postrojbama Hrvatske vojske. Do tog dana valjda i nije bilo Srbina koji je i sekunde posumnjao da će Sanski Most zauvijek ostati srpski. Ne bih ni pisao gornje retke da se, malo izvan i iznad grada, ne nalazi Memorijalni kompleks Šušnjar.
Središnjim dijelom kompleksa, osmišljenog po arhitektu Petru Krstiću, dominira aluminijska plamena baklja, visoka čak 15 metara, a oko spomenika su položene masivne betonske „letve“ na kojima su, udobno sjedeći, osnovnoškolci i srednjoškolci dva desetljeća – kompleks je svečano otvoren 1971. – slušali „čas istorije“, a istu privilegiju su imali i pjesnici, na „Šušnjarskom književnom festivalu“. Spomen-obilježje je inače, i to blizu starog pravoslavnog, katoličkog i židovskog groblja, postavljeno u sjećanje na žrtve masakra koji je na Ilindan 1941. počinila vlast NDH – točan broj nikad nije utvrđen, ali se uvijek baratalo brojkom od 5.500 osoba. Neki su, odreda Srbi, ubijeni i prije Ilindana, na srpskopravoslavni Đurđevdan, dakle u svibnju, u događaju poznatom kao Đurđevdanski ustanak, kada su Nijemci iz sela Čaplje topovima pucali po pobunjenicima, a uzrok svemu bila je zabrana proslave Đurđevdana. Bilo je i zarobljenih, koji su strijeljani, a mrtva tijela su tri dana visjela u gradskom parku; ne znam u kojem, onom generalovom, onom ispred Općine ili nekom trećem, uglavnom im u gradu spomena nema. Na pristranku ispod spomenika ovdašnji Srbi su podigli još jedan spomenik, poginulim srpskim borcima posljednjeg rata, jednostavan betonski „stojećak“ s križem koji je ujedno i mač čiji je vrh zabijen u zemlju.
Danas je Sanski Most mjesto u kome riječi kao što su Đurđevdan, Ilindan i partizan zvuče prilično oporo pa nije čudno što je spomen-kompleks u potpunom rasulu. Nekad geometrijski krajnje brižljivo poredane ploče s imenima ubijenih 1941. danas su tek djelomično ostale pravilne, a mnogih uopće nema ili su polomljene. Na nekim se mogu pročitati imena: članovi obitelji Albahari, Atijas, Kabiljo i pobijeni su u Jasenovcu, za neke druge ne mogu znati, ostala su „prazna“ imena. Čitav kompleks je zarastao u gustu travu, a šuta i smeća bi se mogao nakupiti barem jedan „tamić“. Bjelina podnožja i malecke ponutrice plamene baklje poslužili su Samiri, Seniti, Amiru, Belmi i drugima kao idealno mjesto za stavljanje cijenjenih potpisa, a očekivano nije zaboravljena ni „država Bosna“, koju ću – Hercegovine k'o da ni bog nije dao – na nekoliko mjesta, zajedno s grafitima generalu Alagiću, vidjeti i po zidovima zgrada u gradu. I još: spomen-kompleks Šušnjar proglašen je, očito k'o fole, kao što nam je i država k'o fole, nacionalnim spomenikom BiH.
Nacionalnim spomenikom BiH proglašen je i nekadašnji Sokolski dom, za poraća Dom partizana, u kome je od 30. VI. do 2. VII. 1944. održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Na zasjedanju je, uz još deset odluka, donesena i Deklaracija o ravnopravnosti Srba, Hrvata i Muslimana. Zgrada je, međutim, u ratnim djelovanjima 1995. zapaljena, a naredne godine do temelja srušena. „Godinama već“, kaže mi jedan od dvojice koje na kavi u kafiću uz Unu, očito neupućen, pitam gdje se nalazi zgrada, „političari lažu da će biti izgrađena nova zgrada, ali je sve ostalo na lažima, a u laži se niko nije udavio“. „A i da je naprave, koja fajda?“, pita se drugi, „slabo ti ikoga ovdje, osim kad zapnemo za državnost i ZAVNOBiH, zanimaju partizani i njihove odluke“.
I zgrada stare austrougarske željezničke stanice iz 1913., također proglašena nacionalnim spomenikom BiH, u očajnom je stanju. Austrijski industrijalac Otto Steinbeis svojim je krunama i filerima gradio prugu koja je, preko Sanskog Mosta, povezala Drvar i Prijedor pa je i prozvana po njemu. Poratna „narodna“ vlast otela mu je sve i napravila „Šipad“, pa je i Steinbeisova pruga postala „Šipadova“ pruga. Na zgradi se i dalje naziru ogaravljene nadprozorske i nadvratne dekoracije te ona na spoju zidova. Pruga je dokinuta ima već pola stoljeća, ali bi bila grjehota pustiti prelijepu zgradu da se stropošta u samu sebe.
Dva su spomenika u gradu ne samo na broju nego se i dobro drže. Prvi je – ne znam mu službeni naziv, ali imam oči – spomenik rudaru. U Kamengradu je, naime, aktivan rudnik mrkog uglja kojim upravlja tvrtka „Lager“ iz Posušja. Rudar stoji uza samu Unu, na rubu parkinga pored tržnog centra. Zinuo nekud prema nebu, ustvari prema jamskoj krovini, čim mu je u ruci alatka koju u mojim krajevima nazivaju šoravica. Nije bog na kakva umjetnost, ali neka ga – i sam sâm nekad bio rudar, znam kako je „živjeti u podzemlju“.
Drugi je Spomenik oslobodiocima, „biljeg za one koji su dali svoje živote za slobodu, spomen za nevino pobijene, za tek rođene i one koji će se roditi, da čuvaju dostojanstvo čast i slobodu svoga grada“, kako stoji na spomeniku. Naravno da se misli na poginule borce muslimanske Armije RBiH. Umjetnosti – jednostavan vojnik s puškom – manje nego u rudara, bit će da se nekome žurilo da spomenik „nikne“ što prije, uglavnom se za umjetnički dojam očito najmanje marilo.
Tako. Pokoji plus, pokoji minus, kao, manje-više, i drugdje, ali potrošiti dan na Sanski Most i okolinu – definitivno vrijedi!
